bromberg
utorak, 09.02.2016.
Koka ili jaje
Dao mi je misliti jučerašnji dan. Iz nekog nedokučivog razloga bio sam naime užasno nadrkan, sve mi je smetalo i svatko bio kriv. A sve hrpa nevažnih tričarija, ma čak niti to, ništa s ničim.
Ja međutim uopće nisam nervozan tip, ono....ni najmanje. Naprotiv: nisam valjda nikad ni zalupio vratima, možda triput u životu povisio glas, nikad nikog lupio (ako izuzmemo dječačke tučnjavice)...doduše jednom se dogodilo da sam jednu osobu (mušku!) naprosto uzeo kao vreću krumpira (jbga, ja sam big boy) i odnio van, ali prošla bi ta osoba tada mnogo gore da je umjesto mene bio bilo tko drugi. Sa mnom se jedva i možete posvadit, ja ću najvjerojatnije na vrijeme ljubazno pozdraviti i otići.
No jučer sam bio mrzovoljan i to nisam skrivao kao obično. Što me dovodi k onome kaj je ovdje zapravo tema: k mojoj teoriji emocija i raspoloženja. Koja je ponešto drukčija od uobičajenih svaćanja.
Smatra se naime da se mi, primjerice, zaljubljujemo-u-nekoga, bojimo-nečega, ljutimo-na-nekoga (ili nešto), veselimo-nečemu, da smo tužni-zbog-nečega ili vedri-iz-nekog-razloga.
To je svakako točno. Ali po mom sudu samo djelomično. Mislim da te stvari ne funkcioniraju baš samo tako uzročnoposljedično. To je pola istine, jedna strana medalje.
Ja mislim da postoji apriorna zaljubljenost, apriorni strah, apriorna ljutnja (bijes), apriorna radost, apriorna tuga i apriorna vedrina. Odnosno: mi se - gledano s te druge strane medalje - najprije zaljubimo a onda okrećemo naokolo tražeći na koga ćemo ljubav priljepiti. Mi također u sebi imamo slobodno lebdeći ('freischwebendes') strah u vidu neke stalne (jače ili slabije, kako kod koga) prethodne strepnje koja je trenutno spremna aktualizirati se kao strah kad se pojavi nešto što doživimo kao ugrožavajuće.
Mi isto tako u sebi nosimo ljutnju-po-sebi, koja traži svoj objekt - čovjeka ili barem situaciju. Ako je predugo baš nikako ne "ispucamo", može nam se dogoditi ovakav dan poput mog jučerašnjeg, nadrkanost niotkud. (Uzgred, u nekom sličnom smislu, ne mogu se npr. oteti dojmu da mnogo kritičara (literarnih, muzičkih, filmskih, likovnih, političkih) davno prije nego pogleda, posluša ili pročita predmet kritike odluči hoće li ga hvaliti ili pljuvati).
Posjedujemo, nadalje, i apriorno veselje, i spremni smo se razgaliti samo tako, čak i nešto samo po sebi neutralno pokatkad doživjeti kao razveseljavajuće (a tu istu stvar u drugoj prilici ni ne primijetiti). Osim ako smo već u međuvremenu postali okorjeli mračnjaci. Većina nas to ipak nije.
Naša tuga odnosno vedrina također mogu imati neku svoju neuhvatljivu logiku, nastupiti i obuzeti nas bez očevidnog objašnjenja, neovisno od vanjskih uzroka. Ili pak te "potrebne uzroke" pronaći u bilo čemu, ponekad i vlastitim konstrukcijama i kulama od karata.
Ukratko, ne vjerujem previše u odlučujući utjecaj vanjskih uzroka. Tada bi čovjeka trebalo definirati kao biće kojeg totalno određuje njegova okolina, kao biće-za-druge (ili drugo). Mi smo ipak puno autističniji od toga. Što opet ne znači da možemo u vezi emocija i raspoloženja puno toga odlučivati.
U nama je nepregledna hrpa vrlo moćnih nagona i poriva, u moru kojih smo puno manje kapetani koji čvrsto ovladavaju plovidbom, a puno više brodolomci koji nekako opstaju kako znaju i umiju.
Ono što većina nas ipak može činiti relativno dobro, jest kontrolirati se u smislu činjenja štete sebi i drugima. Usmjeravati se možemo, u psihičkom smislu, već puno manje. A upravljati sobom, držati uzde psihičkog života čvrsto u rukama ....mislim da to - što god pričali razni gurui i izbavitelji - ne može nitko. Hvala bogu.
