Pričati o tom tipu nije nipošto laka zadaća.
Sa sigurnošću se zna toliko da je u početku, još kao student, krivotvorio prijevozne karte. Najprije tramvajske, a potom i one za vlak, kadšto i neke vrlo skupe. Falsificirati avionske karte uglavnom je izbjegavao, iako se i na tom području okušao nekoliko puta.
Novce nikada nije krivotvorio. Ne zato što on to ne bi mogao, nego je to podrazumijevalo određenu povezanost s miljeima koji mu se nimalo nisu sviđali.
U slijedećoj fazi bavio se krivotvorenjem umjetnina. Slika, skulptura, pa čak i konceptualnih tvorevina. Poznato je da je krivotvorio i jedan performans.
A to s umjetnošću počelo je tako da je, izgubivši namještenje profesora likovnog zbog krivotvorene diplome koja ga je umalo - po prvi put - koštala i zatvora, dao oglas da jeftino reproducira slike poznatih majstora. Stvar je bila išla iznenađujuće dobro, prehranjivao se time bez problema, čak je uspio nešto i uštedjeti.
A onda mu je jedan klijent, oduševljen njegovom reprodukcijom, naručio još dvije, ali uz molbu da ostanu nepotpisane. Pa ih odnio u aukcijsku kuću. Koja mu je za otkup ponudila trideseterostruku cifru od one koju je platio falsifikatoru. Reprodukcije su, za divno čudo, prošle kao originali.
Podrazumijeva se da su klijent, stručni povijesničar umjetnosti čija su specijalnost bila nestale umjetnine, i krivotvoritelj, najnadareniji falsifikator u cijeloj regiji a vjerojatno i mnogo šire, ubrzo razvili strahovit biznis. Uzdigli su krivotvorenje na dotad neviđenu razinu, profesionalno se udruživši i s još dvojicom eksperata za kemijski sastav i način pripreme srednjevjekovnih likovnih materijala.
Dok jednog prokletog četvrtka genijalni krivotvoritelj nije, vodeći mučan telefonski razgovor s nekom ljutitom ljubavnicom i usput radeći na Vermeeru, sasvim zaboravio da je bjelilo iz 20.st. koje mu je trebalo za jedan od idućih radova privremeno stavio među bočice za 18.stoljeće.
Što su nekoliko mjeseci kasnije otkrili majstori iz jednog laboratorija u Hamburgu.
U razotkrivanju cijelog poduhvata policija i sudovi nisu imali milosti, a bilo je i ozbiljnih prijetnji kupaca kojima je ispraznio novčanike.
Trebalo je tri i pol godine da ga naposlijetku ipak puste iz onog užasnog zatvora, godinu i pol prije isteka pune kazne. Kao nadoknadu dijela štete, pokupili su mu svu imovinu. Izašavši na slobodu, počeo je od nule.
Na sreću, neki čovjek iz južne Europe koji je sa zanimanjem pratio cijeli proces, ponudio mu je posao restauratora negdje na Mediteranu. Nije ga pritom uspio natjerati na svečanu zakletvu da više neće krivotvoriti, ali je falsifikator ipak obećao da više nikad neće djelovati na području umjetnosti. Kompromisom su obje strane bile zadovoljne.
Po posljednjim saznanjima, krivotvoritelj se uspio opet dići na noge. Njegovim restauratorskim radom poslodavci su prezadovoljni. Unio je i neke novosti u oživljavanje fresaka, a priča se da mu i pri spašavanju skulptura nema ravnog i da je pritom otkrio neke stvari koje dotad nikom nisu ni na pamet padale.
Spasio je i jedan performans te uz to i dvije video instalacije.
Predan i pošten u profesionalnom radu, svoju najveću strast - krivotvorenje - ostavio je za ono što oni filozofijski nastrojeniji nazivaju egzistencijalnim ostatkom. Krivotvorio je, među ostalim, dva prijateljstva, jedan ljubavni odnos, jednu mržnju, dvije putovnice i još nekoliko iskaznica. Vozi se k tome na krivotvoreno gorivo a ponekad se, subotom, događa da krivotvori i vlastiti izgled.
Njegovo ime? Identitet? Nema smisla govoriti o tome, jer odavno je krivotvoren.
Post je objavljen 27.06.2016. u 00:05 sati.