bromberg
nedjelja, 13.03.2016.
Dok čekam Šanka
"Ako muškarac nema nikakav porok", napisao je jednom Houellbecq, "teško ćeš pogoditi što bi ga razveselilo". Ne pada mi na pamet nijedna bolja (niti opakija!) misao kojom bih opisao svoj prijepodnevni vikend-ritual (doduše u zadnje vrijeme ponešto prorijeđen jer se podosta smucam naokolo).
Moj drugar Šank i ja se, naime, koje god možemo subote nalazimo u jednoj birtiji da odigramo kladionicu. Taj birc je, realno, obična rupa, ali ima okej terasu a prijepodne i debeli hlad. Osim lokalnih pijanaca, tijekom godine pohodi ga i podosta studenata koji u njemu naravno mogu svojim laptopima hvatati besplatni internet. Ljeti je međutim uglavnom prazan.
Ja uvijek dođem pola sata ranije. Šank to ne zna, kažem mu da sam stigao maloprije. Želim naime sam u miru složiti svoj kladioničarski listić, prije nego me on zarazi svojim "virusima". Šank je naime, u kockarskom pogledu, jedan od najvećih antitalenata svih vremena, a njegove ideje i savjeti učinit će da vam odigrani listići ubrzo izgledaju, kako reče jedan treći frend, "kao Berlin četdesetpete".
A zašto ga zovemo Šank? Nije ono što mislite. Nego je Šank u mladim danima jednom prilikom našao sezonski posao na moru: radio je u nekom gigantskom hotelu kao onaj gnjavator koji fura kolica s pićima i pokušava vam, dok ručate ili večerate, uvaliti - tako smo ga zajebavali kasnije - po dvadeset kuna ono što u dućanu preko puta košta pet. "Pa tako platiš i u svakom bircu i restoranu", branio se Šank. "Je Šank, al tamo ti prodaju mjesto, atmosferu, muziku, kajjaznam, to su ti mjesta za izlazak, a tko bi lud izašao u hotelsku salu za ručanje?"
U svakom slučaju, on je tako radio par ljetnih mjeseci, iz nekih samo njemu znanih razloga zatajivši to svima iz škvadre. Ali kako to uvijek bude, bogovi trača ne dopuštaju da stvar ostaje tajna: jedan drugi kompanjeros otišao je krajem ljeta na nekakve igre poduzeća baš u taj hotel.... Naravno, prasnul je u smeh kad ga je videl...! I naravno, svaki put bi ga uredno poslao u onu stvar kad bi mu ovaj ponudil nešto iz kolica. I naravno, njih dvojica su se nakon toga zajednički nalijevali svaku večer kad bi drugu ugostitelju završila šihta...
I naravno, nakon tog top-secret ljeta s kolicima nazvali smo ga, a kako drukčije, Čovjek-šank. S godinama je ostalo samo "Šank"...
Možda nam nije htio ništa reći o svemu jer se već tada vidio kao filozof a ne kao kelner. Ne znam. Neke od njegovih izreka koje su mi se urezale u pamćenje su npr. "Svi mi neprimjetno ostarimo jednog utorka." ili "Nogometno prvenstvo postoji da bismo zaboravili na smrt." Filozof ili ne, jako mi je drag.
Eto tako, sastavio sam u međuvremenu svoju okladu i gurnuo je u džep. Sad u miru srčem kafelato i pomalo gleduckam u jednu plavu kosu tu stol do mojeg. A čim stigne Šank, s veseljem ću slušati njegove ubi-bože analize i predviđanja utakmica. Složit ću se gotovo sa svime, povremeno izgovarajući riječi poput "Čelzi", "Mančester" i "Barcelona", a i one malo drukčije kao što su "namješteno", "puštanje" i "lažiranje". Naizgled ću i ja paralelno s njim ispunjavati svoj listić (koji ću kasnije neprimjetno zamijeniti onim pravim!). Uzgred ću ga možda priupitati i kaj novega ima s Natašom (a kaj s Barbarom...al to...hehe...ne smete znat).
A zapravo ću, najvjerojatnije, cijelo to vrijeme dok on izlaže, ja promatrati neke druge tekme. Buljit ću u onog kosa ispod drveta tu preko puta, da vidim hoće li napokon nešto iščeprkati iz trave... a vrebat ću i hoće li se ona plava kosa sa susjednog stola u nekom trenutku nepažnje konačno maknuti s tog dekoltea koji prekriva....kad već nogomet nije jedina stvar koja je izmišljena protiv smrti....
