Ponešto zbog nekih svojih trenutnih osobnih okolnosti, ponešto promatrajući neke osobe u svojoj okolini, a pomalo i zbog općenitijeg intelektualnog interesa, u zadnje vrijeme dosta razmišljam o nečemu što bi se moglo nazvati "strategijom nevolje" ili čak "taktikom u krizi", iako riječ 'kriza' danas ima globalne ekonomske konotacije a ovo o čemu ja govorim je striktno individualna stvar.
Genijalni Goethe je prije dvjesto i kusur godina napisao stih "hast du in schlechter Stund' geruht - ist dir die gute doppelt gut!". Dakle, ako si u lošim trenucima uspio nekako mirovati (skloniti se, ništa ne činiti na silu), dvostruko ćeš uživati kad se vremena (okolnosti) poprave.
Taj stih je, uočavate vjerojatno, bremenit svjetonazorskim postavkama. Goetheov čovjek, za razliku od nas danas, zna da nipošto nije apsolutni gospodar svoje sudbine. On takoreći biva u velikoj mjeri tek nošen strujama svjetskog oceana, u kojima njemu preostaje da se, malen kakav jest, snađe tako što se prilagodi trenutku i - kad stvari ne idu dobro - bude dovoljno strpljiv i smiren da pričeka bolja vremena. To nikako ne znači odluku za posvemašnju pasivnost, tek poziv na mjeru i mudrost u svrhu budućeg uživanja.
Ne-djelovanje u pravi čas, puštanje da se stvari poslože i bez nas, može - znao je Goethe - biti jedini način da se sačuvamo od dodatnih sranja koja bi nam zagorčala život i u budućnosti koja je mogla biti sasvim ugodna. (Ponavljam, riječ je o sasvim individualnoj razini stvari.)
Dva stoljeća i nekaj sitno kasnije svijet je, čini se, radikalno izmijenjen. Subjektivirali smo se do eksplozivnih razmjera, uče nas da smo mi sami isključivi tvorci vlastitih prilika i vlastitih života, a uče nas k tome (iako se životna dob produljila) da je vremena vrlo malo, da si strpljenje ne možemo priuštiti i da se moramo žuriti u neprestanoj 'search for happiness' i 'search for excellence'.
Ako pak zapadnemo u neka nevoljna stanja, ako nastupe lošiji trenuci, tada su bilo kakvo čekanje, mirovanje, privremeno sklanjanje samog sebe i slični impulsi, s točke gledišta suvremenih obrazaca za samopomoć - gotovo ismijani. Današnjem čovjeku nalaže se hitna samoaktualizacija, angažman pod svaku cijenu (iako psihoanaliza odavno zna da se iza mnogih angažmana zapravo krije bijeg). Akcija poprima status svetog. Pričekati u tišini znak je slabosti, to rade luzeri. Zapravo je i sama nevolja, bilo kakva i bilo koja, u društvu koje propisuje šampionstvo znak klice neke bolesti, pa je što hitnija, po mogućnosti ekspresna, promjena takvog stanja nabolje uzdignuta do razine društvene norme.
Ukratko, vremena nema! Naše današnje ponašanje u proradi vlastitih teškoća podsjeća, da upotrebim jednu sliku Petera Sloterdijka, na "brodolomnike koji postavljaju uvjete moru".
Uvjereni da je baš sve u njihovim rukama.
Post je objavljen 10.03.2016. u 23:51 sati.