Tulume po stanovima ne volim pretjerano. Obično mi bude kao u nekoj mišolovci. Pa ipak, kada Štajner javi da opet spravlja nešto za svoj rođendan, ponekad dođem. Oko Štajnera se uvijek vrte neke žene, bude mu ih pun stan. I ima okej frendove.
Štajner nešto muti s tim svojim rođendanom. Tijekom godina sam to uočio. Nikad nije u isto vrijeme, rastegao se već u tri godišnja doba. A znalo se dogodit i da mu u istoj godini bude više puta.
Sumnjivo mi je to, ali sasvim je moguće da postoje i ljudi kojima tako padaju rođendani.
Pozvonim, on mi otvara i ja mu pružam flašu vina koju sam kupio tu dolje na trafici. Gledamo jedan u drugog sa sažaljenjem: ne znaš tko izgleda lošije i iscrpljenije. Nikakvo čudo - ja dolazim direktno iz Italije, nisam ni išao kući, da jesam nitko me više ne bi natjerao opet van.
(Držao sam neki bezvezni tečaj nekim Mlečanima. Venecija me uvijek pomalo oneraspoloži: sic transit gloria mundi. To već odavno i nije grad - koji ima svoju urbanu dinamiku i odvijanje - nego tek fascinantna ali prazna ljuštura, najobičnija razglednica, najobičnija destinacija. Ništa se u njoj ne zbiva osim što gramzivi merkantilisti naplaćuju idiotima s fotoaparatima sedam eura za kapučino. Slično prokletstvo zadesilo je uostalom i Dubrovnik: nekdašnji ljuti neprijatelji - kao što to uvijek s neprijateljima biva - kad-tad počnu opako sličiti jedan drugom.
Samo što će Venecija barem potonuti.)
Ni Štajner nije odmorniji: tek to jutro stigao je s puta u Bugarsku i Pančevo. I još je u Šidu ispred dućana popio pivo s Radosavljevićem. Štajner je s putovanjima uvijek imao više sreće nego ja.
A sad već tulumari.
Žene su opet u dvotrećinskoj većini, taman dovoljno za ustav. Samo dvije ne znam od ranije, Štajner nas začas upozna.
Kasnije, kad su sve žene (i onih par dečki) već proplesale, nastupio je trenutak da se pravi muški - Štajner i ja - iskradu i na internetu provjere sportske rezultate. Dok čekamo da se dignu windowsi, on me upita:
I? Kaj kažeš za ove dvije nove? Bi koju?
"Da" odgovorim. "Obje".
Jednostavno sam preumoran da ustanovljujem ikakve razlike i koja mi se više sviđa i zašto.
"Ne može obje", uzvrati on.
Htio sam ga pitati zašto zapravo ne može, ali ga umjesto toga upitah zašto nije postao pisac.
Zato što, odgovori Štajner, slabo razumijem to što pričam, a ono što napišem skoro uopće ne razumijem. Evo neki dan je trebalo da potpišem jedan ugovor. Učinio sam to, a onda opet sve pročitao. I bilo mi je sve jasno, osim mog potpisa. Njega nikako nisam shvaćao.
"Mora da je on neka metafora", pokušam ja pomoći.
"Izgleda", zaključi on. "Šta si igrao na Leverkusen?"
"Oba daju gol"
"Tri nula. Sorry buraz".
Kad se vratismo, u sobi se društvo ljuljalo na nešto lagano. Frajeri su se bili već dobrano aktivirali. Od ove dvije nove, jedna je bila uhapšena, druga je plesala sama. Ali ja ne plešem trijezan, a ionako su me zanimale samo u tandemu.
A k tome sam imao dojam da se njoj sviđa Štajner.
Izađoh na balkon da vidim ima li zvijezda ili vještica na metli. Ali nebo je bilo zaključano.
Hladno je i pomalo se bojim visine pa se vratim unutra. Jedna mala smeđa - jedina od prisutnih s kojom sam ja upoznao Štajnera a ne obrnuto! - sjedne kraj mene da se malo odmori. Priča mi što joj se sve izdogađalo otkad se nismo vidjeli. Razočarana je muškim rodom općenito ("nevjerojatno kako su to glupa stvorenja, zar im baš sve moraš crtat?"). Čini se i pokojom ženom. Onda zasvira stvar na koju ona voli plesat pa se digne.
Zgrabim šaku nekog bugarskog čipsa pa odem u kuhinju još oskrnaviti Štajnerove zalihe piva za crne dane. Krenuh se potom vratiti među ostale, ali spazim kako je na 'mojem' kauču Štajner krenuo u akciju koju sam naslućivao i za koju mu dajem odlične izglede.
Pa odlučim u kuhinji popiti to pivo. Piva, knjiga, žena, to je ono čega je kod Štajnera oduvijek bilo u izobilju.
Ali preumoran sam da čitam.
Post je objavljen 02.03.2016. u 21:01 sati.