Prije stotinudvadeset i koju godinu, tadašnjom Austrougarskom lutali su raznorazni čudaci. Bio je među njima i jedan koji je skitao od mjesta do mjesta i popravljao orgulje po crkvama, a znao bi usput pokrpati i kakav šuplji krov ako je trebalo. To je sve što se o njemu zna, ime mu nije poznato. Poznato je međutim još i to da se dotični, putujući tako uokolo, volio podružiti i s mjesnim gospodičnama, ako bi se pružila kakva prilika.
Pa se tako u jednom štajerskom gradiću (danas u Sloveniji) takva prilika i pružila. Pa ju je rečeni neznani gospodin - moj pradjed - i iskoristio. Dobro iskoristio. Uz stanovite posljedice.
Nakon toga je naravno, kako i dolikuje svakom putujućem ugađaču orgulja koji drži do sebe, otišao u nepoznatom smjeru, ne vrativši se.
Mlada dama s kojom je prijateljevao se, čim je trbuh postao vidljiv, a kako bi izbjegla sramotu i osudu - nisu to u ona vremena bile stvari za zajebanciju - sklonila kod neke dalje rodbine s ove strane Sutle i donijela na svijet mog djeda.
On je čini se, iako za svog oca nije ni znao, naslijedio mnoge njegove talente. Kako drukčije objasniti činjenicu da je - postavši obrtnik - živio u ukupno jedanaest (!) K und K gradova u baš svim pripadajućim zemljama, imao četiri zakonite i još barem tri nezapisane supruge, te troje bračne i, sluti se, neutvrđen broj izvanbračne dečice.
Ovo treće "zakonito" dijete, daleko najmlađe od svih, jedino rođeno u Hrvatskoj, bio je moj tata.
Moj tata, iako je - tko zna zašto - sasvim prestao s tradicijom geografskog lutanja, bio je daleko veći čudak od spomenute dvojice zajedno. O tome neću.
Uostalom, bio sam sasvim mali dječak kad sam ostao bez njega. A još dosta godina prije on i mama su se razišli pa bih ga viđao samo kad bi za vikend došao vidjeti mene i sestru. Ukratko, imam sasvim malo sjećanja. No jedno od njih odlično ga ilustrira.
Bio je jedan od tih vikenda, a uz to i neko šire obiteljsko okupljanje, valjda je netko imao rođendan. Došla je tako i moja teta, sa svojim malim trogodišnjim sinčićem. Koji je u jednom trenutku iskoristio priliku da proguta neki bombon. Puno prevelik.
Koji je k tome skliznuo i zaglavio se na nekom najgorem mogućem mjestu.
Dječačić je, sjećam se svog promatračkog užasa kao da je jučer bilo, strahotno zahroptao pa prestao disati. Pozelenio. Poplavio. Srušio se. Svi odrasli zanijemili. Dječakova mama umirala zajedno s malim.
Tad je moja mama - doktorica - nakon što je nešto neuspješno pokušala, zgrabila neki nož i da će mu rezati grlo - nije bilo druge.
Ipak, pričekala je još sekundu. Jer je krajičkom oka vidjela da je netko, još koliko toliko priseban, odjurio u susjednu sobu probuditi mog tatu - također herr doktora - koji je, kako je to često činio, otišao malo odspavati dok ostali tulumare....jer on je tulumario sam.
"Mali se zagušio. Umrijet će"
Tata je skočio valjda direktno iz rem-faze. Dojurio je, rastvorio kapke, pa još bunovan skužio u toj sekundi više nego npr. ljudi poput mene skuže budni u cijelom svom životu.
Jednom rukom pokazao je mami da ne reže, drugom već na neki poseban način smotao dječačića u neki sasvim čudan položaj na svoju natkoljenicu. Tisućinku sekunde nešto kao da je računao, a onda ga svom snagom raspalio pod nekim kutem negdje po gornjem dijelu leđa - barem su tako to vidjele moje razrogačene oči petogodišnjaka - pa ga odalamio još jedanput pod mrvicu drukčijim kutem u isto mjesto da se čulo do Štajerske.
Iz dječakovih usta izletio je golemi bombon.
Odletio do Štajerske.
Tata je još kratko vrijeme držao malog. Slušao mu disanje, promatrao boju lica. A onda ga potapšao i predao ga njegovoj kao kreč bijeloj majci. Njezino oživljavanje prepustio je ostalima i vratio se u krevet.
Dvije minute kasnije, dječakova majka, ne ispuštajući više sinčića iz naručja, sva u suzama, najsretnijim suzama koje su ikad igdje tekle, krenula se zahvaliti starom.
Nije ga mogla probuditi!!
O tati se pričalo da je slične stvari izvodio i na poslu, u bolnici, kad više nitko drugi nije znao što da čini. Štajaznam, to su priče. Ovo sam vidio.
Sebe međutim nije znao spašavati. Kao da nije mogao živjeti. Otišao je vrlo mlad. Uništio se.
Ja....fizički ne sličim njemu. Skroz na mamu. Od njega međutim imam - kažu tako - pokrete, korake, geste. Centimetre. Prevelika stopala četrdesetdevet.
Nekog posebnog talenta nažalost nisam naslijedio: moja postignuća su sasvim prosječna, a i to pomalo preuljepšano zvuči.
Pa ipak: iako tata na moj odgoj nije utjecao ni promila, iako se ne sjećam ni jedne jedine riječi koju mi je rekao (samo glasa se sjećam!), iako ga se općenito sjećam tek kroz daleku maglu, moji načini reagiranja su - kažu sasvim vjerodostojni, da ne kažem stručni svjedoci - stoposto njegovi; moji obrasci (ne)rješavanja problema potpuno njegovi; moje forme doživljavanja svijeta i ljudi užasno njegove; moji društveni ukusi previše njegovi.
Samo što ja ne spašavam živote.
Ja, recimo tako, preslagujem drvo. Katkad i riječi.
A nekad mi se učini, kad me mama nešto upita a ne shvaćam baš zašto, da to ona malo naknadno istražuje o njemu.
Post je objavljen 13.03.2016. u 19:52 sati.