S tornja crkve preko puta našeg malog pansiona u Hodmezovasarhelyu odzvonilo je šest. U svojoj skučenoj sobici ležao sam budan već neko vrijeme. Htio sam još malo zaspati ali nisam mogao. Uopće se nisam osjećao dobro; prethodne večeri propisno sam se uništio nekom rakijom - izašli smo da proslavimo obavljen posao i ostali do sitnih sati. Bilo je jasno da dan koji slijedi neće biti nimalo ugodan...a čekao nas je dug put.
Mamurluk me drapao, glavobolja me žnirala krvnički. Dehidriran zbog noćašnjeg pijanstva, naposlijetku sam odlučio ustati i odvući se u kupaonicu kako bih se priključio na vodovod. Namirivši se tekućinom vratim se u krevet ali se ne pokrijem. Bilo je pretoplo, gazdarica pansiona zaista nije štedjela na hajcanju.
Toliko toplo je bilo da pidžamu nisam ni vadio iz kofera, sve tri noći spavao sam bez krpica. I sve te tri noći, za razliku od mog kolege Pivskog u susjednoj sobi, nažalost sam.
Razmišljajući o tom svom neuspjehu, i nehotice pogledom ošinem štraftu među nogama. Naviknut na to da u ovo ranojutarnje doba podivlja sama od sebe, upitah se trebam li se početi brinuti. Napada li me to već vrijeme, ili će se stvar vratiti u normalu kad ispare promili one rakijetine? Kako bih se razvedrio, odlučim se za ovaj potonji odgovor.
Iznenada me spopadne želja za vrućom, jakom kavom. U pansionskoj brošurici koju nađoh kraj kreveta stoji da se doručak može dobiti od sedam. Istuširam se, obučem, spakiram to malo stvari i spustim se do malene recepcijice. Usput sam zastao kod vrata Pivskijeve sobe; nije se čulo ništa.
Gazdarica je na recepciji čitala novine. Vraćam joj ključ i objašnjavam kako će moj kolega srediti račun za obojicu čim se spusti.
Ispostavilo se da je tog zadnjeg jutra sama gazdarica ta koja nam treba pripremiti doručak, namještenica (kćerka?) koja je to dosad radila imala je slobodan dan.
Naručujem hemendegs i kavu. Dok čekam, odnosim stvari u kola. Ključ je kod mene al nema šanse da vozim, natjerat ću Pivskog, popio je sinoć daleko manje.
Popio manje a postigao više. Bio se naime noćas u pansion vratio u ugodnom društvu jedne mlade dame. Nevjerojatno je koliko mu to često uspijeva, ponekad pomislim da ih možda nekako truje! Istina je doduše da, ako nam je brojanje točno, ja još uvijek vodim za tri recke, ali je tužna istina i to da je Pivski sedam godina mlađi!! Stići će me i prestići lijevom nogom. Već sad profesor može da mi bude.
Upoznali smo dakle sinoć u tom klubu dvije cure, tu Pivskijevu Ildiko i njezinu prijateljicu Kinezicu, za koju se poslije ispostavilo da je Vijetnamka. I dok je mene zapalo da na onom siromašnom internešnal inglišu na kojem se čovjek ne može pošteno ni našaliti mučim konverzacijsku muku s tom drugospomenutom (što u onoj bučnoj rokačini ni tehnički nije bilo lako izvedivo jer sam od male Azijatkinje bio viši dobrih pola metra i moje uši naprosto se nisu uspjevale dovoljno približiti njenim ustima), Pivski je svoju Mađaricu tko zna kako obrlatio pa su završili u njegovoj sobi.
Eto mi hemendegsa, i što je najvažnije, kave. A uručen mi je i neki formular za goste koji moram ispuniti. Dok se upisujem, eto i Pivskog. Pitam ga za malu. Otpratio je kući prije zore, ispalo je da živi dvije ulice dalje, s druge strane crkve. Spavao, kaže, nije ni minute.
Dok Pivski završava doručak i sređuje račune s gazdaricom, ja oslobađam auto mraza. Zamolio me i da mu ubacim stvari u gepek, ali sam „zaboravio“ pa mora sam. Napokon smo spremni za pokret prema Szegedu. Ili nismo: tko će voziti? Ja mamuran, ne mogu! Glavobolja lagano jenjava ali osjećam se kao pregažen a možda bih još uvijek i prenapuhao ako nas zaustave. On neispavan, ne može! Klecaju mu koljena, jadniku. Zatvaraju mu se kapci.
Doslovce se svađamo nekoliko minuta. A krenuti moramo, u Szegedu nas u dogovoreno vrijeme čeka Horkai koji će s nama u Zagreb. Naposlijetku popušim ja, kao i obično. Pristajem voziti do Szegeda, a dalje nek on i Horkai rade šta znaju, namjeravam na zadnjem sjedištu prespavati do Zagreba.
Ali shit....nekaj ne štima s onom tračnicom za pomicanje vozačkog sjedala. Kad smo dolazili bilo je sve u redu. No sad ga ne uspijevam odmaknuti unatrag više od centimetra-dva. To je neka malena corsa koju je Pivski (koji mi je formalno ovdje šef i koji je obavio svu organizaciju) izabrao u rentacaru. Pokušava i on, ne ide. Ipak, idiot i dalje odbija voziti. Ne dok ne popije kavu u Szegedu. Jer je za doručak pametnjaković naručio čaj....
Šćućurio sam se za volan i konačno smo krenuli. Nemam kamo s nogama, moje desno koljeno svako malo se opasno približavalo kontakt ključu. Strah me da ga slučajno ne okrene, jednom mi se to dogodilo usred nepregledne kolone na jadranskoj magistrali iznad Bakarskog zaljeva, nimalo ugodna situacija....
Pivskog boli keks, zaspao je čim smo izašli iz grada. Vozimo se tik uz željeznicu, vlak nas pretiče. Onda prelazimo preko moćne Tise. Ali nije tako velika kao kod Bečeja. Gubimo je na trenutak, ali vratit će nam se u Szegedu.
Još petnaestak km i falatibože eto nas u gradu. Reklo bi se da je veličine Splita ili nešto malo manji. Vozim prema centru pa parkiram u nekoj garaži. Budim kretena suvozača. Ja sam svoje obavio. Glava mi je inzwischen sasvim okej, al sad su mi nastradala koljena i leđa...
Dok izlazimo iz garaže i pokušavamo se snaći, Pivski zatiče u mobitelu porukicu. Od Horkaija. Da blabla ovo i blabla ono, i da zato ovo ako bi mogli ono i ovo bla-bla... Szabadka!
Horkai je dakle, iz razloga koje ćemo nas dvojica sigurno razumjeti, noć proveo u Subotici! I tamo bi da ga pokupimo jer mu je zbrisao bus. Ili vlak. „Ionako vam je usput“.
Pivski i ja se zgledamo. Uopće nismo mislili ići preko Vojvodine, nego prema Mohacsu pa onda vidjet hoćemo li preko Osijeka ili Pečuha, preko kojeg smo i došli.
Pitam Pivskog smijemo li mi uopće u Vojvodinu?! Imam samo osobnu, otkad je EU nisam produžavao passaporto, kog će mi vraga. Sliježe ramenima, nema ni on pojma a ni pasoš kod sebe. „Jebote Pivski“, sjetim se naglas, „Stevanović mi je kukao da mu sad za Zagreb treba pasoš ono kad je bio.“ „Onda smo najebali“, zaključi Pivski. „To ti je uvijek recipročno“.
Vraćamo se u auto da proučimo kartu. Onda šaljemo poruku Horkaiu da se izvoli kako god zna dovuć do Horgoša ili Kelebije pa ćemo ga tamo uzet jer nemamo putovnice. Dok čekamo odgovor, sjedamo u prvi kafić (zapravo cukraszdu). Pivskija kava preporođuje svakim gutljajem. Meni je već druga ali mi isto dobro čini.
Spazim na drugoj strani ulice frizeraj. Slabo divanim mađarski, ali naslućujem da me riječ „ferfi“ poziva unutra; trebalo bi se dakle raditi o brijačnici za muškarce. A iz svog bijednog vokabulara valjda ću iznaći načina da objasnim da mi jednostavno svu kosu skinu mašinicom. I to na 3mm, nek ide kvragu sve!
Jer gledam ovog bedaka Pivskog i njegove uspjehe sa ženama: on proćelav žari i pali, a ja s rokerskom grivom kosurine koja raste u dvanaest smjerova - suh! E nećemo tako. Mora da se te žene ipak lože na testosteron; prelazim dakle i ja u bosoglave. I to odmah i sada!
Saopćavam odluku Pivskom koji me gleda u nevjerici. Ali tako i tako odgovor Horkaija još nije stigao, a šišanje mašinicom ne traje valjda ni u jednoj zemlji duže od desetak minuta.
Punašna frizerka pokosila me zaista brzo i efikasno. Nešto je natucala i njemački, pa smo usput i proanalizirali europsku situaciju s obzirom na sirijske izbjeglice. A zaračunala mi je nevjerojatno jeftino: otprilike kao što u Zagrebu iznosi trinkgeld koji ostavim frizerki!? Pa sam joj onda jednostavno platio duplo. Samo što mi nije dala pusu!
Vratih se Pivskom u kafić. Ako je bio zabezeknut kad sam mu rekao da se idem šišati, sad je bio još višestruko šokiraniji kad je vidio moju novu „frizuru“. I zaista: budući da sam, u fizičkom smislu, poprilično veliki dečko, navikao sam da se, kad god se ovako ošišam, ljudi oko mene diskretno pobrinu za dovoljnu distancu u metrima. Kad bi samo znali koja sam ja zapravo šupčina i čega se sve plašim...ali neću o tome, neka mi ostane barem još mrvica ugleda.
„Kaj? Izgledam ko izbacivač iz diska, a?“, upitam.
„N...ne. Meni više izgledaš ko izbacivač s planeta Zemlje.“
Da malo popravim stvar, iz džepa jakne izvadim naočale pa ih nataknem na nos. Il look intelligente. I fakat, nevjerojatno kako cvikse profine gotovo svakog muškarca, dok ženama uglavnom baš nimalo ne pomažu, već ih masovno pretvaraju u stroge i preozbiljne profesorice.
Napokon stiže i to dugo očekivano sporočilce od Horkaija: javlja da smo nas dvojica budale i da nam ne treba pasoš za Srbiju. Nema recipročnosti – jebe ih valjda Bruxelles pa ne smiju. Ili se pak Stevanović sam zajebo.
Uglavnom, trebamo ga pokupiti u Subotici u nekom caffe baru Miloš, za dva sata.
Krećemo. Pivski napokon vozi. I u dolasku iz Zagreba zakinuo me za bar sat vožnje. Začas smo na Horgošu. Nema neke kolone.
„Razlog putovanja?“, upita srpski policist. „Seksualna razuzdanost Balazsa Horkaija!“, odgovara ludi Pivski. Ne mogu vjerovat što sam upravo čuo i očekujem najgore. Neki teški pretres, ispitivanje satima u centrali, tako nešto u najmanju ruku. Ali Srbašin se samo nasmije „Aha....e ako je tako mora se....ajte momci, vozite!“
E tek ovo prosto nisam mogao da poverujem! Čekaj ko je ovde lud? Ili ovaj zna Horkaija lično, ili zna Pivskoga...ili misli da je Pivski Horkai!?! Ili obojica imaju neki suludi smisao za humor, ili... Sasvim sam se izgubio a Pivski se samo cerekao...
Doći ćemo sat prerano. Pivski predloži da odemo malo na Palićko jezero. E sad ću ja malo biti lud: „Palić ne dolazi u obzir, priznajem samo Ludoško.“ „Šta priznaješ?“ „Samo Ludoško“.
Odlučismo se za šetnju Suboticom.
Sram me reći, al nisam se stoljećima šetao ovuda. Kupujemo neke hamburgerčeke pa ih žderemo hodajući. Lijep je grad, takvog ga se i sjećam iz prošlih stoljeća. Imam neki neobičan dojam da ga Pivski pozna nešto bolje, iako ne govori mnogo.
Zastanem na jednom mjestu. Čudno mi je nešto: mogao bih se zakleti da je ovdje bio neki teatar ili tako nešto, neka velika zgradurina sa stupovima....
Ali možda i haluciniram...moram sam sebi priznati da od onog događaja na granici nikako da pohvatam konce... Ta rakija sinoć...možda djeluje u valovima.
Prepuštam se Pivskijevom vodstvu i samo gledam djevojke. Puše neki hladan vjetar. Htio bih svratiti i u neku knjižaru ali Pivski kaže da smo već u cajtnotu i da moramo u taj Miloš.
Pitam je li to daleko; nije. Dolazimo zapravo u neko dvorište. Eto kafića - šteta da nije ljeto, terasa izgleda ugodno - eto i Horkaija, prvi stol do ulaza! S nekom plavušom; upoznaje nas s njom. Taman su posrkali svoje kave...Pivski ne želi ni da sjednemo, „daleko je Zagreb, moramo krenuti“. Šteta, mjuza je bila sasvim okej, a poželio sam i malo topline.
Zašto sam imao dojam da se Pivski želi što prije maknuti odavde? Kao da se boji da nekoga ne sretne....ili štajaznam.
Plavuša nas prati skroz do auta. Cmače se s Horkaijem, i poručuje nama dvojici da ga dobro čuvamo. Tko zna, ako se Horkai dogovori s našom novom šeficom (prva žena ikad na čelu našeg odjela, čije je imenovanje Pivski prokomentirao na sebi svojstven način...“uh al bu se sad štrikalo na sitno“) i preseli se u našu zagrebačku filijalu, možda nam ova plavuša jednom postane i sugrađanka.
Uvukao sam se na zadnje sjedište i onesvijestio. Kao da sam bio drogiran, jebote da mi nije gazdarica pansiona u Hodmezovasarhelyju nešto zamutila u hemendegs jutros? Ili je to opet samo onaj prokleti 'unicum' od sinoć...
Stoga zaista ne znam što je dalje bilo. Da li su oni išli natrag na Kelebiu? Ili direktno prema Hrvatskoj kroz Sombor? Pojma nemam. Je li vozio i Horkai dio puta? Ni to ne znam. Sjećam se samo da sam u nekom trenutku kroz koprenu svoje nesvjestice čuo Horkaija kako priča o liku koji se zvao Šipoš i svakog tjedna išao iz Szegeda na Palić da se kupa, iako je bila željezna zavjesa a on nije imao nikakve dokumente? I da je Pivski komentirao beskrajnu ravnicu i njezinu povezanost s visokim postotkom samoubojstava u Mađarskoj i Vojvodini....“jer nema se naprosto kamo“.
Poslije je Horkai još pričao o nebu, vjetru i konjima. A zadnje čega se sjećam je da Pivski citira Houellbecqa...“U životu se čovjeku može dogoditi bilo što, a prije svega ništa.“
Kad su me izbacili u Zagrebu, negdje na zelenom valu, bilo je već toliko kasno da ni Alcatraz više nije radio. Sva je sreća da sam tamo naletio na jednog taksista kojeg poznajem. Pitao sam ga prima li forinte, jer sam kuna imao točno devet!? Mora da sam izgledao potpuno propalo – čovjek ne samo da me je besplatno odvezao kući, nego mi je putem još kupio i kebab?!
„Čime sam zaslužio sve ovo?“, upitah ga izlazeći iz kola. „Izgledaš kao netko tko treba pomoć. A osim toga...sredio si mi i one Švabe. Ajd smaži taj kebab i liječi se!“, reče i odjuri u noć.
Dok sam, napokon 'spašen', otključavao vrata stana, pokušavao sam se sjetiti o čemu on to priča. Švabe....ah da. Jednom su njih trojica (zapravo su dvojica bili Austrijci al nema veze) za dlaku propustili avion za Muenchen. Izgleda da je bila neka velika frka jer me jedan nazvao i pitao postoji li ikakav način da se dogodi čudo i da oni za pet sati budu u Muenchenu. I ja nazvao taksista. Rekao je da će probati. Jedanaest minuta kasnije bili su u njegovom autu. Četiri sata i pedeset osam minuta kasnije platili su ga suhim zlatom.
A sad stvarno ne mogu više. Laku noć.
Post je objavljen 17.03.2016. u 22:42 sati.