Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 06.08.2016.
Gregoire Delacourt: "Popis mojih želja"
“Svjetski bestseler koji je samo u Francuskoj prodan u više od milijun primjeraka.” “Kad biste osvojili jackpot, biste li mijenjali vlastiti život za život iz svojih snova?”
Kratki, tek 180 stranica dugi roman suvremenog francuskog pisca Gregoirea Delacourta (1960.), kod nas je preveden i objavljen u izdanju Profila. To je tek drugi roman ovoga autora (prvijencem, objavljenim 2011. godine, je pokupio brojne nagrade, od ovoga je napravljena kazališna predstava i film, a iza njega su uslijedila još tri romana, svake godine po jedan, tako da ima nade i za mene ako u pedesetoj naglo odlučim postati spisateljica), a prema vlastitim riječima iz pogovora, napisao ga je u spomen na svoju majku, koja se kao i glavna junakinja ovoga romana bavila ručnim radovima, izumirućim umijećem tihih žena posvećenih svojim supruzima i djeci.
Jocelyne je, dakle, sredovječna žena, majka dvoje odrasle djece, koja živi sama s mužem u naizgled sretnom braku, u jednom malom gradu gdje vodi kitničarsku radnju, a usput i vodi blog o ručnim radovima – kukičanju, pletenju, porubljivanju... No baš kada se počne pitati što se dogodilo sa snovima koje je sanjala kao djevojka (jer ona je, na kraju krajeva, bila jedna od dobrih djevojaka, koja je uvijek slušala mamu i uvijek činila ono što joj se kaže, poslušno i pomirljivo, imajući povjerenja u to da će joj poslušnost donijeti sreću – pa zašto se onda nije osjećala sretno?), osvoji jackpot od osamnaest milijuna eura. No ona odluči pričekati s objavljivanjem sretne vijesti o tom golemom iznosu novca, čak niti ne unovčivši ček, dok ne razmisli o tome što su njezine želje i na što će novac potrošiti.
Ovaj period razmišljanja, dodatno potaknut i jednom od najvećih životnih izdaja koje je doživjela, protegnut će se na čitavu glavninu romana, govoreći tako o iznevjerenim očekivanjima, o ženama i ženskosti kako je ona doživljavana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (moja generacija žena ipak ima izvjesnu veću slobodu u životnim izborima – ipak nismo prisiljene imati muževe i djecu, baviti se kućanskim poslovima, biti izvrsne kuharice i domaćice, i u slobodno vrijeme raditi sve one udobne ženske stvari kakve su morale naše mame i bake – ručne radove, pečenje kolača, ugošćavanje i slično).
No mene je ova knjiga natjerala na razmišljanje i o nekim drugim stvarima? Znate kako ide ona izreka: “Povijest pišu pobjednici”? A što je s onima koje je povijest zaboravila (ne želim reći gubitnicima, jer oni to zaista nisu), onima običnima, onima koji se nisu isticali, poput glavne junakinje ovog romana? Naime, svi znamo da je šezdesete i sedamdesete godine u svijetu obilježio hipi-pokret – ali mimo onih koji su u njemu zdušno sudjelovali, vodeći slobodnu ljubav i uživajući lake droge, zacijelo su postojali i oni koji su slušali svoje roditelje, išli na misu, nosili izglačane košulje i slušali Mišu Kovača – ukratko, pripadali mainstreamu. Oni su ostali zaboravljeni u “bespućima povijesne zbiljnosti”, jer njihovo postojanje nije donijelo nikakve nove vjetrove u umjetnost i kulturu, politiku i društvo. To me pomalo rastužuje, jer oni predstavljaju onu tihu većinu koja možda ne donosi napredak, ali donosi opstanak. A i zato jer sam prilično svjesna s koje ću strane te podjele i sama dopasti.
Što se tiče stila i općenitog dojma, meni je bilo malo tugaljivo, vjerojatno zato što sam miljama od mjesta na kojem se nalazi glavna junakinja (i to ne mislim geografski – istjerati djecu iz kuće i imati uspješan vlastiti biznis meni sada zvuči kao kriška raja), a i moram priznati da ne kužim ta instant-rješenja a la dobitak na lotu, ali vjerujem da ima i više nego dovoljno čitatelja (a osobito čitateljica) koje će se naći u istoj situaciji kao glavna junakinja i kojima će ovaj roman doći kao kec na desetku.
Ma što vjerujem, ako pogledate prvu rečenicu ovog posta, i vama će postati jasno da takvih čitatelja sigurno ima – barem milijun!
Oznake: gregoire delacourt, popis mojih želja, Jackpot, Lutrija, dobitak na lotu, Kriza srednjih godina
