Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 19.11.2012.
Amos Oz: "Iznenada u dubini šume"
Amosa Oza nisam puno čitala, eventualno samo eseje „Kako izliječiti fanatika“, možda čak ni to. Radi se u svakom slučaju o plodnom piscu hebrejskog porijekla, koji je objavio 19 romana, niz esejističkih knjiga, te je dobitnik brojnih prestižnih književnih nagrada.
„Iznenada u dubini šume“ može se čitati kao bajka za djecu, iako prilično jezovita i atmosferična: oko sela u dubini šume, do kojeg vodi samo jedna cesta, odavno su nestale sve životinje, o čemu su odrasli odbijali govoriti, „a djeci je bilo bolje da i ne pitaju previše“. Sve životinje, prema šturom pričanju odraslih, odnio je čudni Nehi, šumski duh koji se pojavljuje u obliku vjetra. Na početku priče susrećemo dječaka Nimija, koji je bio pomalo čudan, a potom se izgubio u šumi, da bi od povratka iz šume obolio od bolesti „njištalice“, gdje se dječak glasao samo njištanjem i uopće više nije govorio.
Dvoje djece, djevojčica Maja i dječak Mati, smatrali su da je ovakvo stanje stvari u najmanju ruku sumnjivo, te su se odlučili i sami uvjeriti u to gdje su nestale sve životinje. Ono što su otkrili bacilo je novo svjetlo na njihov život u zajednici.
Na drugačijoj razini, ovo je priča o ograničenjima života u društvu, o osuđivanju i o nemogućnosti uklapanja, o tome kako društvo tretira one koji „izviruju“ iz prosjeka (najčešće ih sasiječe na svoju razinu, ali ono što je jednom rasječeno, više ne zarasta).
Vjerojatno smo se svi ponekad osjećali kako nam se drugi (bio to razred ili radni kolektiv) rugaju, kako smatraju da smo čudni ili da bismo trebali biti sličniji njima, često su to i vrlo grubo pokazivali (ili još gore, pravili su se da ne primjećuju, a onda su nam iza leđa govorili ružne stvari). Ovo je priča o tome.
Počela sam razmišljati i o nekim drugim stvarima: o šutnji. Seosko društvo u ovoj priči šutjelo je o tome kako su nestale sve životinje, nastojalo je prihvatiti takav život i nije se bunilo zbog toga; bili su kažnjeni i kao da su osjećali pravednost te kazne. Ne znam je li i u Hrvatskoj danas tako (vezano uz nedavno postavljeno pitanje na internetu o tome kako je to moguće da cijela Europa prosvjeduje, a Hrvati ne – je li nam dobro, jesmo li lijeni ili apatični?) Je li moguće da se osjećamo krivima zbog načina na koji smo živjeli, i osjećamo li ovu krizu kao kaznu?
