Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 30.07.2011.
Jonathan Fields: "Firefly Manifesto: Remixed"
Ovaj e-book report nosim po svojim digitalnim spremnicima već stoljećima i neprestano želim pisati i razmišljati o njemu. Naime, vi dobro znate koliko sam ja zainteresirana za ekonomsku stranu stvarnosti i koliko sam se dugo bavila razmišljanjem o poduzetnicima, poduzetništvu i vlastitim poduzetničkim pothvatima.
„Firefly Manifesto“ govori o ekonomskim prilikama kakve su se počele događati negdje krajem 2008. godine kad je recesija udarila teškom šakom po svim nacionalnim gospodarstvima. Ljudi su počeli gubiti poslove, njihova radna mjesta ne samo da su postala suvišna, već su bila doslovce ukinuta – više nisu postojala. Kako kaže i sam autor: „Whether you flip burgers or swap derivatives, losing a job just plain sucks“, osobito kad si sve činio ispravno – bio dobar radnik, desetljećima nisi izostao jedan dan s posla, proizvodio, stvarao i bio koristan – a prisiljen si gledati kako ti poslodavac propada u plamenu.
Mnogi od takvih su se svakog jutra ustajali nadajući se da će tog tjedna dobiti na lutriji pa više neće morati raditi. Propadajuća ekonomija nam je udijelila novu priliku, tvrdi autor. Treba zapravo bazirati nove poslove na novoj koncepciji jednostavnosti, a ne preobilja, kakvoj ljudi danas sve više teže, sve se više ljudi uči živjeti s manje, jer su čak i nova istraživanja pokazala kako broj stvari koje posjedujemo (nakon određene količine koja je potrebna za normalan život) ne utječe na količinu sreće koju ljudi osjećaju.
Kad je to rečeno, valja reći i da treba u ovim novim okolnostima napraviti takav izbor karijere koji će vam dopustiti da provedete što više vremena uključeni u aktivnosti koji vas ispunjavaju dok se okružujete omiljenim ljudima i zarađujete dovoljno da bi udobno živjeli. Zvuči kao utopija, zar ne? Radije neki „siguran posao“ za početak. Nažalost, valja reći i to da ne postoji posao koji je siguran od recesije (čak ni državna služba, kako mnogi kod nas misle – pogledajte SAD koji je na vremenskoj udaljenosti od nekih pet dana do bankrota: najmoćnija država svijeta čiji će državni službenici svi morati potražiti novi posao...). Nema sigurne i rizične opcije.
Sreća u nesreći današnje u odnosu na Veliku gospodarsku krizu 1929. godine jest što se danas mogu naći hrpe znanja online, što se na taj način mogu za malo novaca i uz manje rizika testirati poduzetničke ideje, čovjek se može specijalizirati i na brz i jeftin način saznati što ljudi žele i to im isporučiti.
Pitanje koje si svatko mora postaviti prije svega jest – osim plaće, što još želite od načina na koji zarađujete za život? Kakav vaš posao iz snova mora biti?
Dio ovog e-book reporta je posvećen ljudima koji intenzivno tragaju za bilo kakvim poslom s obzirom da moraju prehraniti obitelj, nalaze se u dugovima i slično. Međutim, uz dužno poštovanje svima, autor se pita je li istina da se doista 16 sati dnevno traži posao? Kako sam i sama tek nekoliko mjeseci udaljena od istog neugodnog iskustva, moram reći da se posao traži cca sat vremena dnevno. Preostalo vrijeme nezaposleni čovjek može provesti u radu na svom poslu iz snova. Recimo, ispričao je priču o jednom nezaposlenom električaru koji je pokrenuo blog sa DIY savjetima za elektrifikaciju kuće. Na dno stranice je stavio broj telefona na koji ga se može dobiti za plaćeni savjet s cijenom 27 dolara za 10 minuta. Znači, kad bi on odgovarao na telefon samo sat vremena dnevno, zaradio bi 162 dolara, odnosno u trideset dana tj. 30 sati iznos od 4860 dolara, ako sam dobro zapamtila (nisam ponovno računala). A kako su ljudi danas poludjeli za načinima na koji se može uštedjeti, to bi moglo upaliti (ja sam čak razmišljala čitajući ovaj e-book report kako bih mogla pokrenuti blog sa savjetima za štednju – jer se ponekad samoj sebi činim kao masteršef vlastitog tekućeg računa, kako uspijem rastegnuti budžet na sto strana kao kaugumu – primijetila sam da se čitatelji Pametne kune ljute kad im napišu savjete tipa: Vozite se biciklom na posao, čak je bio jedan ljutiti odgovor jedne žene na tu temu).
Inače, na kraju još moram spomenuti i ovo: u mojoj se ravnoj Slavoniji počelo događati upravo gore navedeno. U Slavoniji više nema ničega: nema tvornica, nema proizvodnje, nema ničega osim kladionica, pekara i kafića. I ljudi su onda počeli otvarati pogone, sami proizvoditi. Pekmez, sok od bazge, igračke, dječju odjeću... Poduzetnici kažu da je poduzetnička klima puno bolja s obzirom da je radna snaga izrazito jeftina, kao i najamnine prostora i opreme, a birokracija je jednako grozna kao uostalom i u čitavoj zemlji, dok se za razliku od ostatka zemlje zbog političke klime ne mogu (i ne trebaju) osloniti na državu. Trenutno možemo čuti o Lega-lega shopu, dizajnerima papirne galanterije i poklona, o informatičarima koji su osnovali tvrtke u Osijeku nakon rada u Dubaiju i slično. Drš' te fige da se zainati Slavonija!
P. S. Kad bude dovoljno vremena, pisat ću i o knjigama prvog hrvatskog gurua za osobne financije – Sanjina Frlana. To također čekam dugo vremena.
petak, 29.07.2011.
Energetski vampiri
Nevezano uz bilo koju knjigu koju trenutno čitam (a trenutno razmišljam o slavnim Dnevnicima jedne stjuardese kao laganom uvodu u godišnji odmor), danas sam razmišljala o energetskim vampirima ili emocionalnim vampirima, s obzirom da imam priliku dijeliti radni prostor s jednim. Pa sam se bacila u malo istraživanje o tome što oni zapravo jesu. Naime, radi se o osobama koje energetski prazne druge ljude, hraneći se njihovom pozitivnom energijom, nakon čega oni budu poletni i puni elana, a njihove žrtve prazne, ispijene, iscrpljene i mlitave te pune negativne energije (jer je negativna energija, ako niste znali i niste imali prilike osjetiti na vlastitoj koži, zarazna).
Kakvi su energetski vampiri zapravo? Njima nedostaje nešto važno iznutra, jednodimenzionalni su i šuplji iznutra. Plitki su, egoistični, narcisoidni, pomodni, predatorski orijentirani i materijalistički nastrojeni (ali ponekad kamufliraju te osobine lažnim altruizmom). Imaju nedostatak individualnosti i neovisnog mišljenja te se snažno drže mentaliteta stada. Nesposobni su za empatiju i samopropitivanje.
Neki izvori kažu da su energetski vampiri zapravo ne sasvim ljudi u pravom smislu, da su samo Organski portali, odnosno organske crne rupe, za razliku od pravih ljudi, i da ih u populaciji ima 50%. Energetski vampiri imaju manjak energije koji moraju nadoknaditi na račun drugih osoba. Navodno da su često pretrpjeli neku vrstu krize u djetinjstvu ili odrasloj dobi.
Djeluju na različite načine, ali najčešće već putem fizičke blizine, zbog čega autori izvora koje sam konzultirala savjetuju da ih treba izbjegavati ili ograničiti kontakte s njima, te izbjegavati kontakt očima. Djeluju i kroz zastrašivanje, laži, maštarije i iznuđivanje pažnje. Znate da ste bili u kontaktu s njima ako ste depresivni, umorni ili tužni.
Postoje različiti tipovi energetskih vampira ovisno o tome kako djeluju na ljude. Agresivni vampiri komuniciraju samo da bi se svađali (obično se svi distanciraju od takvih osoba). Control-freakovi svijet oko sebe vide kao neprijateljski; vrlo su često odlični manipulatori jer dobro procjenjuju ljudske slabosti (svi prema njima osjećaju strah, bunt i jaku potrebu da se maknu od njih). Frustrirani nikad nisu zadovoljni i degradiraju svaku gestu pomoći ili usluge. Vampiri-žrtve redovno dave ljude pričama o problemima za koje sami nisu nimalo krivi, nego im to rade drugi ljudi, ili im se to događa zbog loše sreće. No valja napomenuti da dolaze i u drugim oblicima: glasnom i agresivnom, mirnom i stidljivom, šarmantnom i zavodljivom ili oholom.
Također, energetski vampiri na radnom mjestu se guraju u vaš život, ignorirajući granice privatnosti; stvaraju problem od svega, od kućnih problema do radne okoline; ne daju se otjerati; negativnom energijom cijede pozitivnu energiju i produktivnost iz vas; okrivljavaju sve ostale za svoje probleme (jer oni ne preuzimaju odgovornost).
Savjeti za zaštitu od energetskih vampira:
1. Ograničiti količinu provedenog vremena s energetskim vampirom.
2. Što brže okončajte razgovor s njima.
3. Ostanite mirni i odvojeni od energetskih vampira.
4. Budite iskreni o vašim potrebama.
5. Suzdržite se od pokušaja da ih spašavate ili rješavate njihove probleme.
6. Izbjegavajte provoditi vrijeme s njima u istoj prostoriji.
7. Udaljavajte se od njih ako ste prisiljeni biti u istoj prostoriji.
8. Ograničite kontakt očima s njima.
9. Definirajte i branite svoj osobni prostor od energetskih vampira.
10. Recite da se osjećate neugodno dok raspravljate o pojedinim ljudima ili okolnostima.
11. Borite se za sebe i svoje granice! Vaši resursi energije su dragocjeni.
četvrtak, 28.07.2011.
Još dva e-book reporta (samopomozite si!)
Dvanaestostranični e-book report autora Tristana Bulla pod opsežnim naslovom „A Step by Step Guide on how to attract your Dream Life now“ (naslov je skoro dulji od samog reporta) govori o tome što točno trebate raditi da biste imali novca, odnosno ostvarili uspjeh u pet ključnih područja vaših života: financijskom, mentalnom, tjelesnom, duhovnom i međuljudskim odnosima. Malo bedasto, moram priznati, jer polazi od novog trenda u knjigama o samopomoći koji govori o afirmativnim rečenicama, odnosno o afirmacijama kao načinu da se dođe do željenog života iz snova. Postupak ima tri koraka: kao prvo, morate zapisati afirmacije i svaki dan ih po deset puta, dva puta dnevno, reći naglas snažnim i uvjerenim glasom. Afirmacije moraju glasiti točno onako kakvi želite biti, odnosno moraju točno ocrtavati ono što želite da vam se ostvari. Nakon toga morate izraditi Powerpoint prezentaciju u kojoj ćete nalijepiti nekoliko slika onoga što je vizualni sadržaj vaše afirmacije (i to uz neku pozitivnu muziku), te uz čitanje pogledati taj slide show. U trećem koraku, morate aktivno vizualizirati cilj koji želite postići po 15-20 minuta.
Kako saznajem iz drugog e-book reporta koji sam pripremila za ovaj post, pod naslovom „Daily Positive Affirmations: Achieve Anything Your Heart Wants With Positive Affirmation“ (nepoznatog autora), pozitivne afirmacije se definiraju kao ohrabrujuće riječi kojima se nastoji podići vlastito raspoloženje ili se ohrabriti na djelovanje koje će dovesti do cilja koji želite. Radi se o kratkim afirmativnim rečenicama kojima se potiru negativna vjerovanja koja govornici gaje o sebi. Radi se o svojevrsnom pranju mozga, ali u pozitivnom smislu jer se ono što si čovjek dovoljno dugo govori često pretvara u istinu. Navodno se afirmacije mogu podijeliti na otpuštajuće, odnosno pročišćujuće („Otpuštam strah i otpor“, recimo), prihvaćajuće („Prihvaćam mir i veselje u svom životu“), namjeravajuće („Namjeravam naći ljubav“) i potvrđujuće „Ja sam snažan i svi me vole“).
Meni osobno to djeluje prilično bedasto, no primjećujem da je sve veći trend među knjigama o samopomoći, kako sam već rekla. Voljela bih kad bi mi netko iskomentirao ovaj post sa svojim iskustvom – pali li ovo doista?
srijeda, 27.07.2011.
Pitanja čitatelja
U posljednje vrijeme prilično često dobivam na mail upite glede nekih knjiga koje čitatelji ovog bloga žele pronaći, a ne mogu, ili ne znaju gdje se mogu naći u Hrvatskoj, ako su izvana, ali sam prošli tjedan dobila i jedan mail s općenitijim pitanjem na koje sam autoru obećala da ću odgovoriti putem jednog posta na blogu. Prvo donosim citat pitanja:
Kratak odgovor: nažalost, ne mogu. Ne zato što ne bih htjela, već što doista to ne mogu učiniti, niti s obzirom na vlastitu nestručnost, niti s obzirom na druge kriterije. Ali slažem se, toliko je knjiga, a tako malo vremena.
Podulje razjašnjenje:
Svi koji me dugo poznaju znaju da nemam adekvatno obrazovanje da bih čitala i komentirala pročitane knjige, neki su me i prozivali glede toga. No kako nije sprječavalo i neke druge blogere koji također nemaju formalno obrazovanje, i ja sam se prihvatila toga „posla“ sa strašću osobe koja knjige neizmjerno voli i neizmjerno uživa u njima.
Kad sam počela pisati ovaj blog, u početku je njegova namjena bila samo voditi vlastiti dnevnik pročitanih knjiga, za intimnu upotrebu. Glavna ideja i misao vodilja se iskristalizirala tek kasnije, kad sam postala nešto ozbiljnija blogerica. Tada sam zaključila da knjigama, koje u Hrvatskoj i regiji relativno malo ljudi čita, ne treba još jedan kritičar, još jedna osoba koja će s autoritetom ozbiljnog poznavatelja knjiga odvraćati ljude od čitanja, uvjeravajući ih da za čitanje trebaju imati osobito (pred)znanje ili neke druge nadnaravne spoznaje. Ja sam zapravo (bila) utopist: htjela sam da što više ljudi čita što više različitih knjiga, htjela sam da se čita u vlaku, tramvaju i autobusu, na klupama u parku i u kafićima. Ukratko, namjena ovog bloga je postala promovirati knjigu i čitanje.
To je vjerojatno prva točka ovog poduljeg izlaganja: ne mogu govoriti loše o knjigama, bilo kakvim knjigama, ako mi je osnovna želja da ljudi koji u Hrvatskoj i regiji zaziru od knjige, počnu čitati. Ja bih bila zadovoljna da se čita bilo što, za početak. Kasnije možemo razrađivati ukuse.
Druga stvar je u tome što doista vjerujem da postoje različite knjige za različite ljude i različite namjene. Ta vjera proizlazi iz vječnog pitanja i vječnog odgovora na pitanje zašto ljudi čitaju. Neki čitaju zbog zabave, a drugi zbog obrazovanja. Treći pak čitaju da bi se produhovili, oplemenili i proživjeli literarnu katarzu. Sve su to legitimni razlozi za čitanje i ja ne ulazim u njih, jer sam uživala u čitanju u svakoj od ovih inkarnacija. Tako da mi je zapravo teško reći da zabavna književnost ne valja i da treba čitati samo... Orhana Pamuka, recimo. Niti mogu reći da je Haruki Murakami bolji ili lošiji od Kathy Reichs, jer oni pripadaju sasvim različitim literarnim galaksijama. Meni je sjajan Harry Potter i mislim sve najbolje o chick-litu na kojem sam odrasla ja i čitava ženska strana moje generacije. Staviti ih u isti koš sa Davidom Mitchellom koji je doista sjajan, ili sa Paulom Austerom, jednostavno ne mogu jer oni nemaju što tražiti na istoj rang-listi. Ono što mogu i ono što nastojim napraviti (ali možda to nije bilo tako naglašeno u prethodnim postovima pa u tom smislu prihvaćam kritiku, nastojat ću bolje) jest reći kakvu namjenu određena knjiga po mom mišljenju ima. Ako je Kishon, on je za smijeh i preporučit ću ga svima kojima nedostaje smijeha. Krimić ću vam uvijek preporučiti ako vam treba misterije i zabave (da, ponekad ću i reći da meni osobno čitanje i nije baš išlo u tek, da je bilo bumpy i da se određenoj knjizi nisam rado vraćala, ali uvijek dopuštam da nisam uvijek objektivna i da nisam stručna), a ljubić, chick-lit ili što drugo ukoliko ste romantično raspoloženi. Mogu vam reći o čemu najširi krug čitatelja priča, što je buzz na ulici (moram priznati da je Stieg Larsson još uvijek veliki hit, svaki dan čujem nekoga kako se kune da je to nešto najbolje što je pročitao u posljednje vrijeme. Ali kako uopće staviti Larssona uz bok s Amelie Nothomb, s Louisom de Bernieresom, s dragim McCall-Smithom? Meni to tako teško pada...), ali vam ne mogu reći je li Stephen King pet, a Ante Tomić četiri.
Ili možda mogu? Ako ima prijedloga kako napraviti ocjenjivanje knjiga za ovaj blog, slobodno izađite s komentarom.
P. S. Što je vrijedno čitanja? Evo onoga što mi se učinilo zgodnim u posljednjih godinu dana (ovo smatrajte preporukom, ne ocjenom)
Daniel Glattauer: „Dobar protiv sjevernog vjetra“
Marissha Pessl: „Uvod u fiziku katastrofe“
Alberto Manguel: „Povijest čitanja“
Daniel Pennac: „Raj za ljudoždere“, „Vila karabinka“
David Mitchell: „Atlas oblaka“
Eva Rice: „Izgubljena vještina čuvanja tajni“
Francois Lelord: „Hector u potrazi za srećom“
Jean-Louis Fournier: „Kamo idemo, tata?“
Josh Bazell: „Brži od smrti“
Katarina Mazetti: „Momak sa sela“
Miro Gavran: „Najposlušniji bolesnik Trpimir“
Robert Fulghum: „Što sam to, zaboga, učinio?“
Oh, ima toga toliko, toliko... Patim...
utorak, 26.07.2011.
Valerie Frankel: "Hex and the Single Girl"
Nastavljamo s knjigama za ljeto i plažu, iako nas vrijeme nije poslužilo po pitanju lokacije. Pokušajmo s ovim – nastavljamo s knjigama za kišno poslijepodne. O ovoj knjizi je navodno Meg Cabot rekla da ju je nasmijavala do posljednje magične stranice. Ja ne bih išla toliko daleko, moram priznati.
Glavna junakinja ove knjige, Emma Hutch, nije vještica. Ona je „telegrafopatkinja“ (riječ koju je sama izmislila da bi označila sebe i druge osobe koje posredstvom dodira mogu drugima prenijeti nepomične fotografije) i svoju je vještinu dobro unovčila tako da slike zaljubljenih prenese u umove njihovih izabranika (Emma ih pak zove „metama“). Međutim, osim što njen poduzetnički pothvat i nije tako lukrativan kako bi čovjek pomislio, Emma ima i ponešto osobnih problema: pristojno ću reći samo da su njezini pothvati u budoaru natjerali priličan broj muškaraca na bjesomučan bijeg u gaćama. To jest, sve dok jedna od njezinih klijentica ne unajmi Emmu da za nju zavede čarobnog i neponovljivog Williama Dearborna, poduzetnika i informatičara.
Mislim, ne' š ti ljetne sapunice! Možda ja ovih dana nisam bila raspoložena za čitanje, ali ne znam kako duhovito u svakom slučaju nije bilo. U najboljem smislu – razbibriga za dokone ljetne dane, kao što sam i ja to shvatila.
ponedjeljak, 25.07.2011.
Dva e-book reporta o različitim temama
(računam da će nekoga zanimati – ekonomija ili samopomoć!)
Raščišćavam i brišem fajlove iz svog vjernog foldera koji vučem već nekoliko stotina godina (jeste li vi ikad pomislili kako se više niti ne sjećate vremena kad nije bilo kompjutora? To vrijeme je daleko iza mene, barem sam dvanaest godina kompjutorski pismena, i više ne znam bih li mogla živjeti, a da ne tipkam, downloadam, uploadam, klikam i što sve ne), i u međuvremenu čitam neke reporte koje sam besplatno skinula pred jedno eon-dva. Prvi je „Ask, Don't Tell“ Garya B. Cohena, a drugi „Living Naked“ Dayne Herren.
Gary B. Cohen: „Ask, Don't Tell“
Ovaj report/knjižica postavlja pitanje zašto rukovodeći preuzimaju previše odgovornosti i donose više odluka nego što im njihov položaj to omogućuje (trenutno imam takvu šeficu koja sve može bolje i uspješnije – i od svojih podređenih i od svojih nadređenih, pa ovu problematiku razumijem na instinktivnoj razini). Jedan od razloga je to što žele svoje podređene zaštiti od odgovornosti, a drugi je taj da žele proširiti svoju moć i utjecaj i na poslove koji ustvari ne pripadaju njima, već podređenima (mislim da je moja šefica u potonjoj kategoriji!). Međutim, dobri vođe nisu oni koji imaju sve odgovore, već oni koji postavljaju puno pitanja, koji nisu opterećeni vlastitim egom (zanimljivo je da jak ego čovjeka može dovesti na položaj, ali ga ne može održati na položaju) i koji aktivno slušaju svoje zaposlenike (um im ne luta tijekom slušanja, ne prekidaju nakon što su postavili pitanje, ne odgovaraju sami na vlastita pitanja i obraćaju pozornost na govor tijela sugovornika). Još jedna zgodna misao koja je isplivala u tom reportu/knjižici jest tvrdnja da osoba izvana – nadređeni, recimo – ne može donijeti odluku koju treba donijeti podređeni, odnosno ne može donijeti odluku bolju nego što bi je donio podređeni koji je u toj problematici svaki radni dan, četrdeset sati tjedno.
I zato, dame i gospodo, naši nam se šefovi ne bi trebali petljati u posao! Zato bi nam trebali dati povjerenje da svoj posao radimo najbolje što možemo, jer tek tada imamo motivaciju truditi se i raditi savjesno. Zato, svi moji supatnici s lošim šefovima i šeficama, svrgnimo ih takve: egoistične, bahate i nadobudne! Ili barem onima za koje ima još nade svrnimo malo pozornost na njihove mane...
P. S. Ovaj report možete dobiti od mene putem maila.
Dayne Herren: „Living Naked“
Ovdje se radi ustvari o blogu koji je uobličen u ovaj kratki report s nekoliko važnih napomena o tome kakav čovjeku treba biti stav u životu (inače, report je vizualno lijepo opremljen citatima i uglavnom zgodan). Meni se osobito svidjela rečenica „Get over yourself“ (nagradno pitanje – kako biste to preveli? „Prebrodite se“/“Izađite si već jednom iz guzice“? Kako, kako? Kladim se da ću se lupiti po čelu kad mi kažete kako bi to trebalo glasiti na materinjem!) , što je savjet koji ovim putem upućujem i svojoj šefici, koja je sklona sebi opraštati greške, a tuđe preuveličavati; koja nikad ništa lijepo nije rekla o drugoj osobi; koja o drugim ljudima misli kao o preprekama na putu do uspjeha; koja se čudi što joj se još nije dogodila ljubav i što je suradnici izbjegavaju. Get over yourself.
I također mi se svidjela rečenica „Succeed At Failing“, vjerojatno opet zbog vlastitog radno-edukativnog iskustva. Naime, ja sam takva pa si u procesu učenja dopuštam greške, jer učim. Jer učiti ne možeš bez da griješiš. Ipak, „neki ovdje“ (znakovito naglašavam) smatraju da su se oni, pa onda i svi ostali oko njih, rodili znajući sve što treba o svemu. Od automobilske industrije do željeznih poluga. Reći ću vam jednu stvar: ljudi ne podnose pametnjakoviće.
P. S. I ovaj book report možete dobiti od mene na zahtjev.
petak, 15.07.2011.
Rebecca Wells: "Posvuda mali oltari"
Odnosno, prvijenac autorice bestselera „Svete tajne sestrinstva Ya-Ya“, knjige koju sam čitala kad sam bila otprilike prva godina faksa, i koja mi se tada jako svidjela, sjećam se. Zašto? To se nekako ne sjećam (ona kopa, kopa po folderima i fileovima ne bi li našla i tekst o toj knjizi – i našla sam ga! Zalijepim ga na kraju ovog posta). Isto tako moram priznati da se ne sjećam niti da je roman „Svete tajne sestrinstva Ya-Ya“ bio tako mračan i pun groznih obiteljskih kostura u ormaru. Kao što piše da jest, a kao i što je posvjedočio i ovaj prvijenac (koji sad, nakon podsjećanja na svog slavnijeg nasljednika, ima puno više smisla).
Knjiga je podijeljena na poglavlja koja su sva formirana kao zasebne priče, anegdote i prisjećanja iz života obitelji Walker. Prvo malo piše najstarija kćer Sidda (o tome kako je 1963. bila zaluđena katoličkom religijom i svako joj se uživanje činilo kao grijeh), onda mlađi sin Baylor (o tome kako su provodili ljeta u vikendici u Spring Creeku), onda stariji sin Mali Shep (o tome kako ga je majka Vivi, članica sestrinstva Ya-Ya, običavala zlostavljati), pa onda Vivi i Veliki Shep, njezin suprug, pričaju o alkoholizmu. Kasnija svjedočanstva ih sve zatiču trideset i više godina poslije, kad su roditelji već stari, a njihova djeca odrasla i imaju svoju djecu, o tome kako su uspjeli (ili nisu uspjeli) zalizati rane. Možda su najobjektivnija i najuvjerljivija pripovijedanja njihove crne posluge, Chaneya i Willette, koji su svemu svjedočili, ali na vlastitu sreću u njihovom jadu nisu i sami sudjelovali.
Što mi se svidjelo? Način pripovijedanja zasigurno, jer počinje lagano, govori o lijepim djetinjim uspomenama, da bi tek kasnije zakuhalo. Primjerice:
Ili primjer njihove bake Buggy, još jednog neobičnog stvorenja koje s kakvima zasigurno i u vlastitim obiteljima moramo dijeliti životni prostor, iako se većinu vremena pitamo odakle su ovi ispali:
Okruženje u kojem smo ih zatekli, taj američki Jug, to je doista čudo jedno – da jedni žive u Americi koju poznajemo i volimo s obzirom da je neprestano gledamo u filmovima, a da drugi žive u nekoj sasvim drugačijoj Americi u kojoj su sve vrijednosti totalno nenormalne, recimo, filmovi se ozbiljno cenzuriraju.
Licemjerje, licemjerje, kažem vam!
Možda su mi stoga što sam pročitala o velikom bogatstvu i velikom jadu, nekako najdraži zaključni odlomci koje izgovara Chaney, crnac koji je radio na plantažama pamuka i riže kod Walkerovih:
Ali dok sam ga gledao kako cmizdri kraj tog stabla, sve je moje zavisti nestalo i obuzela me neka lakoća. Kao da mi je netko skinuo breme s ramena.
Sjedio sam na onoj vrućini, rukom tjerao muhe i mislio: On nema ništa što meni treba. Nema ništa što ja želim. On je samo tužan, uplašen bijelac koji čak ne može ni pošteno disati. A ja imam snažno tijelo koje moja Letta voli i od oca sam naučio podnositi udarce. To znam, znam podnositi udarce. Gospodin Veliki Shep od svojeg oca nije naučio ništa osim kako pušiti, piti i potpisivati čekove.“
I konačno, ovako bih ja voljela zaključiti razlaganje o svom životu, jednom kad u starosti pogledam unatrag – sa zadovoljstvom i bez žaljenja.
Rebecca Wells: Svete tajne sestrinstva Ya- ya
Ukoliko imalo pratite razvoj bestselera u posljednjih nekoliko godina, mogli ste zamijetiti boom spisateljica s američkog Juga. Na stranu sada oni slavni „dečki“ s početka stoljeća, poput Marka Twaina ili Williama Faulknera - ovo su žene. I to žene poput Michael Lee West i njene „Američke pite“ ili Pearl Cleage sa „Sve što se čini ludim u sasvim običan dan“ (da bismo upotpunili Sveto trojstvo iz Oprah showa, nedostaje nam samo još Toni Morrison, ali prijevode njenih djela poput, recimo „Sule“ još nisam srela u Hrvatskoj). Taj niz je započeo davno, još sa „Pohanim zelenim rajčicama“ (na temelju kojeg je snimljen i film!) te „U hladu sasafrasa“. Međutim, spisateljica koja najbolje predstavlja čitav taj niz Južnjakinja koje nam pišu o teškom životu žena, patrijarhalnim obiteljima koje od svojih kćeri zahtijevaju samo da se dobro udaju, jest Rebecca Wells i „Svete tajne sestrinstva Ya- Ya“ (roman koji je nedavno također doživio vrlo uspješnu ekranizaciju).
Što je to tako posebno kod Rebecce Wells? Ona ocrtava povijest jednog prijateljstva, ženskog prijateljstva koje je trajalo cijele živote četiriju mladih žena, a kasnije baka: Vivi, Teensy, Caro i Necie. U retrospektivnom promatranju njihovih života nalazi se Sidda, Vivina kći koja putem majčinog albuma sa „svetim tajnama“ pokušava naći svoje mjesto u svijetu, životu i ljubavi. Rebecca Wells bez zadrške piše o odnosu prema crnoj posluzi (koja je sredinom prošlog, dakle, 20. stoljeća još bila aktualan oblik odnosa prema drugoj rasi), o lošem tretmanu djevojčica u katoličkim školama, o patrijarhalnom odnosu prema ženama, o depresijama proizašlima iz besmisla takvog života. O samoubojstvu. O premlaćivanju vlastite djece. Sve ono što bi Jug prije 50 godina smatrao tabuom i temom koja se podrazumijeva, Rebecca Wells iskreno ispovijeda. Zanimljivo je da je lik Sidde Walker, kazališne redateljice, usko vezan uz ličnost autorice, koja je i sama glumica, te pisac drama i televizijskih scenarija. Također, čitav je roman začinjen cajunskim (francuskim) jezikom, kojim govori Vivina prijateljica Teensy, što je ponovno jedan element manje poznat našem podneblju.
Zašto pročitati takav roman? Da biste bili u tijeku (vidite koliko je to aktualno!); da biste se upoznali s kulturama bitno drukčijima od naše (jasno, mi Balkanci uopće nismo primitivni, a kamoli patrijarhalno nastrojeni!); jer će vam biti iznimno zanimljivo. I na kraju najvažnije: jer ćete ponovno probuditi zaboravljeno suosjećanje.
srijeda, 13.07.2011.
Jeanette Winterson: "Knjiga mog kompjutera"
O Jeanette Winterson sam već pisala prije nekoliko (mjeseci? Godina? Eona?) vremenskih jedinica kad sam pisala o njezinom romanu „Težina“ koji je objavljen u sklopu Biblioteke Mitovi, a koji je ponovno obrađivao temu mita o Atlasu koji drži na plećima zemaljsku kuglu. Sad sam čitala ovu knjigu – „Knjigu mog kompjutera“ koja pak tematizira ljubav. Radi se o ljubavi neovisnoj o spolu, vremenu, dobi i vremenskom razdoblju; o ljubavi koja je ljubav samo ako je strastvena i ako ostavlja rupe na dlanovima i stopalima, kako piše i sama autorica (i to prilično poetično, ako smijem dodati).
Knjiga obiluje dramatičnim citatima koji bi se mogli učiniti zgodnima romantičnoj duši, te se radi zapravo o sklopu pojedinačnih priča uokvirenih u priču o osobi koja se u cyberspaceu dopisuje sa srodnom dušom koja od nje želi „Slobodu, samo na jednu noć.“ Kad vam netko kaže – „Napiši mi priču“ ili „Ispričaj mi priču“, i onda priča bude ispričana. Otprilike tako ova knjiga zvuči. Radi se isto tako o ljubavnicama koje se susreću u Parizu, na Capriju i potom u Londonu; o dvostrukom životu koji jedna od njih vodi.
O čemu zapravo govorimo kad govorimo o ljubavi, upitala se i Jeanette Winterson u ovoj knjizi, nastojeći (re)definirati postojeće međuljudske odnose i uvesti novi element promišljanja o ljubavi. Ljubav kao racionalna komponenta, o kojoj se može razmišljati i koju se može staviti u određeni ili u sve kontekste.
Preporučujem: onima koji traže nadahnuće, onima koji traže odgovore, onima koji su spremni za nešto drugačije, romantičnima, željnima inspiracije i onima koji su otvoreni za sve mogućnosti.
Blogeri(ce) kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: Misillussion, Helada, dordora2, Bugenvilija (samo da bi pronašla na kojoj se stranici u knjizi spominje njezin nick)
ponedjeljak, 11.07.2011.
Minette Walters: "Kameleonova sjena"
Već sam u prošlom postu navela koliko sam se oduševila čitajući „Kameleonovu sjenu“, i moram reći da oduševljenje nije splasnulo ni kada sam dovršila čitanje. Sjajna karakterizacija likova, sjajni i osebujni likovi – drugačiji triler, moram priznati.
U središtu je radnje bivši vojnik koji je stradao u eksploziji u Iraku gdje su ubijena dvojica njegovih podređenih, dok je on ostao unakažen po čitavoj strani lica. Takav je razvoj događaja utjecao i na njegovu ličnost – postao je sklon naglim provalama bijesa: pojavljivanje bivše djevojke (slične Umi Thurman, što ona voli naglašavati) ima učinak crvene marame na njega; roditelji ga iritiraju i ne želi živjeti s njima, i tek ga dobrota nekolicine ljudi, psihijatra i doktorice Jackson, spašava da ne postane potpuni besprizorni. Inače je lik doktorice Jackson (to joj je ime, ne prezime!) sjajan – radi se o lezbijki dizačici utega koja je usto liječnica koja liječi beskućnike i one koji si ne mogu priuštiti zdravstvenu njegu. Iz nekog razloga, naš vojnik u takvu osobu ima povjerenje i postaje joj vjerna sjena.
S druge strane, u tijekom određenog razdoblja počinju nasilno umirati postariji homoseksualci. Njihove smrti su bile agresivne, zna se da su bili silovani i da je oružje počinjenja obli tupi predmet. Naravno da svi posumnjaju na našeg vojnika s obzirom da se nalazio na mjestima počinjenja zločina i bio povezan sa žrtvama. Njegov rasizam i mržnja prema homoseksualcima koju nesputano iskazuje pred očima javnosti i policije nimalo mu ne pomažu. No je li doista kriv za počinjene zločine?
Ovaj roman je dragocjen jer se polako razmotava: daje nam točno onoliko informacija koliko možemo podnijeti u određenoj fazi čitanja. Zagrijavamo se za likove i fabulu polako, dok konačno više ne uspijevamo prestati čitati.
Preporučujem kao još jednu ljetnu preporuku za plažu ili uz neku drugu vodenu površinu. Čitajte, vrijeme brzo prolazi.
četvrtak, 07.07.2011.
Minette Walters: "Đavolje pero"
Minette Walters piše krimiće – drukčije. To je možda i stoga što uopće ne piše krimiće, već psihološke trilere. Njezin roman „Kiparica“ kao klinka sam čitala barem četiri puta, i još mi je vrlo jasno urezan u sjećanje njen odbojni glavni lik, pretila žena koja u naborima svog sala čuva statue od oblikovanog voska, sjedeći u zatvorskoj ćeliji i služeći kaznu za krvavi masakr o kojemu ne želi govoriti.
„Đavolje pero“ je knjiga koja nije niti slična „Kiparici“, po izboru teme i po likovima. Njezina glavna junakinja u toj knjizi je novinarka Connie Burns, ratna izvjestiteljica koja u svojim putešestvijama nekoliko puta nailazi na zlikovca za kojeg sumnja da zlostavlja i ubija prostitutke – u Africi i na Bliskom Istoku, gdje puno manje ljudi obraća pozornost na umorstva nekoliko prostitutki s margine društva koje se ziba poljuljano ratnim vihorom. Zlikovac je zao, ali glup. U središtu je pozornosti zapravo odnos dviju žena koje se nađu dotaknute novim zločinom tog zlikovca (sad čitam njezin roman „Kameleonova sjena“ i čini mi se da je kao autorica Minette Walters fascinirana snažnim, neženstvenim ženama koje ne uspijevaju izgraditi odnose sa svojim okruženjem i kojih se njihova okolina boji. No o „Kameleonovoj sjeni“ kroz koji dan, vrlo sam zaokupljena čitanjem i vjerujem da ću vam imati puno toga za reći.)
Svidjelo mi se kako je tijek radnje isprekidan e-mailovima, pismima i telefonskim razgovorima iz kojih se može štošta doznati, ali ne do kraja. Bilo kako bilo, radi se o angažiranom romanu koji govori o ljudskom cinizmu koji buja u ratnom okruženju, o feminizmu, o psihopatima i sociopatima kojima je autorica također prilično fascinirana u umjetničkom smislu. To je vidljivo i u „Kameleonovoj sjeni“, no opet – o tom potom.
U svakom slučaju, radi se o autorici koja je dala novu dimenziju pojmu „psihološki triler“ i to zbog toga što si je dala truda da uvjerljivo opiše normalnom čovjeku stran unutarnji svijet jednog psihopata ili sociopata, i koja je sklona debatirati o pojmovima poput otuđenja i marginalizacije na način da to i nama koji smo duboko ukorijenjeni u svoje društvene zajednice bude potpuno jasno.
Blogeri kojima bi se mogla svidjeti ova knjiga: modesti blejz, marchelina, Semiramida, Joanna Has Left Stepford, Kinky Kolumnistica
utorak, 05.07.2011.
Dejan Stojiljković: "Konstantinovo raskršće"
Ne zvuči li to sjajno? Ovu sam knjigu dobila kao rođendanski poklon od jednog dragog čovjeka i vrlo sam brzo bila sklona tome da je pročitam. Knjiga je, nećete vjerovati, u Srbiji doživjela 11. izdanje iako je objavljena tek 2009. godine. Knjiga je dobila nagrade Svetosavski pečat i Miloš Crnjanski u godini u kojoj je izašla iz tiska.
Volim što se i u našoj regiji može pisati maštovito, a istovremeno populistički.
Kao prvo – naravno da su se blesavi nacisti, zaluđeni okultnim, pomamili za takvom relikvijom.
Kao drugo – naravno da se Konstantin Veliki rodio baš u Nišu i tamo ostavio svoj mač.
Kao treće – naravno da mač čuva čudovište o kojemu domoroci šapću kao o „vampiru“ ili „vukodlaku“, i da njemački vojnici počinju misteriozno stradavati.
Kao četvrto – svakako je zgodno da dok u Europi bjesni najveći rat svih vremena, Srbi i ostala bratija na Balkanu apsolutno ne haju za tu činjenicu jer su prezauzeti dokazati tko je bolji: četnici (u ovom slučaju) ili partizani.
Zabavno, čitljivo i vrlo neobično, barem dok se ne naviknete da vam prva rečenica nekog romana počinje sa „Noć je mirisala na mašinsko ulje i jeftin duvan.“ Kasnije uopće ne ometa (ova posljednja opaska se odnosi na sve rođene poslije 1983. godine – radi se o prvoj generaciji koja nije bila u pionirima, jednoj od prvih koja nije učila ćirilicu, i definitivno među prvima koja srpski jezik nije imala prilike čuti nigdje doli na švercanim videokasetama s nasnimljenom Žikinom dinastijom, Maratoncima i drugim uspjesima regionalne kinematografije).
Blogeri kojima bi se ova knjiga mogla svidjeti: alexxl, Nachfresser, tičerica.
