Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 30.07.2011.
Jonathan Fields: "Firefly Manifesto: Remixed"
Ovaj e-book report nosim po svojim digitalnim spremnicima već stoljećima i neprestano želim pisati i razmišljati o njemu. Naime, vi dobro znate koliko sam ja zainteresirana za ekonomsku stranu stvarnosti i koliko sam se dugo bavila razmišljanjem o poduzetnicima, poduzetništvu i vlastitim poduzetničkim pothvatima.
„Firefly Manifesto“ govori o ekonomskim prilikama kakve su se počele događati negdje krajem 2008. godine kad je recesija udarila teškom šakom po svim nacionalnim gospodarstvima. Ljudi su počeli gubiti poslove, njihova radna mjesta ne samo da su postala suvišna, već su bila doslovce ukinuta – više nisu postojala. Kako kaže i sam autor: „Whether you flip burgers or swap derivatives, losing a job just plain sucks“, osobito kad si sve činio ispravno – bio dobar radnik, desetljećima nisi izostao jedan dan s posla, proizvodio, stvarao i bio koristan – a prisiljen si gledati kako ti poslodavac propada u plamenu.
Mnogi od takvih su se svakog jutra ustajali nadajući se da će tog tjedna dobiti na lutriji pa više neće morati raditi. Propadajuća ekonomija nam je udijelila novu priliku, tvrdi autor. Treba zapravo bazirati nove poslove na novoj koncepciji jednostavnosti, a ne preobilja, kakvoj ljudi danas sve više teže, sve se više ljudi uči živjeti s manje, jer su čak i nova istraživanja pokazala kako broj stvari koje posjedujemo (nakon određene količine koja je potrebna za normalan život) ne utječe na količinu sreće koju ljudi osjećaju.
Kad je to rečeno, valja reći i da treba u ovim novim okolnostima napraviti takav izbor karijere koji će vam dopustiti da provedete što više vremena uključeni u aktivnosti koji vas ispunjavaju dok se okružujete omiljenim ljudima i zarađujete dovoljno da bi udobno živjeli. Zvuči kao utopija, zar ne? Radije neki „siguran posao“ za početak. Nažalost, valja reći i to da ne postoji posao koji je siguran od recesije (čak ni državna služba, kako mnogi kod nas misle – pogledajte SAD koji je na vremenskoj udaljenosti od nekih pet dana do bankrota: najmoćnija država svijeta čiji će državni službenici svi morati potražiti novi posao...). Nema sigurne i rizične opcije.
Sreća u nesreći današnje u odnosu na Veliku gospodarsku krizu 1929. godine jest što se danas mogu naći hrpe znanja online, što se na taj način mogu za malo novaca i uz manje rizika testirati poduzetničke ideje, čovjek se može specijalizirati i na brz i jeftin način saznati što ljudi žele i to im isporučiti.
Pitanje koje si svatko mora postaviti prije svega jest – osim plaće, što još želite od načina na koji zarađujete za život? Kakav vaš posao iz snova mora biti?
Dio ovog e-book reporta je posvećen ljudima koji intenzivno tragaju za bilo kakvim poslom s obzirom da moraju prehraniti obitelj, nalaze se u dugovima i slično. Međutim, uz dužno poštovanje svima, autor se pita je li istina da se doista 16 sati dnevno traži posao? Kako sam i sama tek nekoliko mjeseci udaljena od istog neugodnog iskustva, moram reći da se posao traži cca sat vremena dnevno. Preostalo vrijeme nezaposleni čovjek može provesti u radu na svom poslu iz snova. Recimo, ispričao je priču o jednom nezaposlenom električaru koji je pokrenuo blog sa DIY savjetima za elektrifikaciju kuće. Na dno stranice je stavio broj telefona na koji ga se može dobiti za plaćeni savjet s cijenom 27 dolara za 10 minuta. Znači, kad bi on odgovarao na telefon samo sat vremena dnevno, zaradio bi 162 dolara, odnosno u trideset dana tj. 30 sati iznos od 4860 dolara, ako sam dobro zapamtila (nisam ponovno računala). A kako su ljudi danas poludjeli za načinima na koji se može uštedjeti, to bi moglo upaliti (ja sam čak razmišljala čitajući ovaj e-book report kako bih mogla pokrenuti blog sa savjetima za štednju – jer se ponekad samoj sebi činim kao masteršef vlastitog tekućeg računa, kako uspijem rastegnuti budžet na sto strana kao kaugumu – primijetila sam da se čitatelji Pametne kune ljute kad im napišu savjete tipa: Vozite se biciklom na posao, čak je bio jedan ljutiti odgovor jedne žene na tu temu).
Inače, na kraju još moram spomenuti i ovo: u mojoj se ravnoj Slavoniji počelo događati upravo gore navedeno. U Slavoniji više nema ničega: nema tvornica, nema proizvodnje, nema ničega osim kladionica, pekara i kafića. I ljudi su onda počeli otvarati pogone, sami proizvoditi. Pekmez, sok od bazge, igračke, dječju odjeću... Poduzetnici kažu da je poduzetnička klima puno bolja s obzirom da je radna snaga izrazito jeftina, kao i najamnine prostora i opreme, a birokracija je jednako grozna kao uostalom i u čitavoj zemlji, dok se za razliku od ostatka zemlje zbog političke klime ne mogu (i ne trebaju) osloniti na državu. Trenutno možemo čuti o Lega-lega shopu, dizajnerima papirne galanterije i poklona, o informatičarima koji su osnovali tvrtke u Osijeku nakon rada u Dubaiju i slično. Drš' te fige da se zainati Slavonija!
P. S. Kad bude dovoljno vremena, pisat ću i o knjigama prvog hrvatskog gurua za osobne financije – Sanjina Frlana. To također čekam dugo vremena.
