(računam da će nekoga zanimati – ekonomija ili samopomoć!)
Raščišćavam i brišem fajlove iz svog vjernog foldera koji vučem već nekoliko stotina godina (jeste li vi ikad pomislili kako se više niti ne sjećate vremena kad nije bilo kompjutora? To vrijeme je daleko iza mene, barem sam dvanaest godina kompjutorski pismena, i više ne znam bih li mogla živjeti, a da ne tipkam, downloadam, uploadam, klikam i što sve ne), i u međuvremenu čitam neke reporte koje sam besplatno skinula pred jedno eon-dva. Prvi je „Ask, Don't Tell“ Garya B. Cohena, a drugi „Living Naked“ Dayne Herren.
Gary B. Cohen: „Ask, Don't Tell“
Ovaj report/knjižica postavlja pitanje zašto rukovodeći preuzimaju previše odgovornosti i donose više odluka nego što im njihov položaj to omogućuje (trenutno imam takvu šeficu koja sve može bolje i uspješnije – i od svojih podređenih i od svojih nadređenih, pa ovu problematiku razumijem na instinktivnoj razini). Jedan od razloga je to što žele svoje podređene zaštiti od odgovornosti, a drugi je taj da žele proširiti svoju moć i utjecaj i na poslove koji ustvari ne pripadaju njima, već podređenima (mislim da je moja šefica u potonjoj kategoriji!). Međutim, dobri vođe nisu oni koji imaju sve odgovore, već oni koji postavljaju puno pitanja, koji nisu opterećeni vlastitim egom (zanimljivo je da jak ego čovjeka može dovesti na položaj, ali ga ne može održati na položaju) i koji aktivno slušaju svoje zaposlenike (um im ne luta tijekom slušanja, ne prekidaju nakon što su postavili pitanje, ne odgovaraju sami na vlastita pitanja i obraćaju pozornost na govor tijela sugovornika). Još jedna zgodna misao koja je isplivala u tom reportu/knjižici jest tvrdnja da osoba izvana – nadređeni, recimo – ne može donijeti odluku koju treba donijeti podređeni, odnosno ne može donijeti odluku bolju nego što bi je donio podređeni koji je u toj problematici svaki radni dan, četrdeset sati tjedno.
I zato, dame i gospodo, naši nam se šefovi ne bi trebali petljati u posao! Zato bi nam trebali dati povjerenje da svoj posao radimo najbolje što možemo, jer tek tada imamo motivaciju truditi se i raditi savjesno. Zato, svi moji supatnici s lošim šefovima i šeficama, svrgnimo ih takve: egoistične, bahate i nadobudne! Ili barem onima za koje ima još nade svrnimo malo pozornost na njihove mane...
P. S. Ovaj report možete dobiti od mene putem maila.
Dayne Herren: „Living Naked“
Ovdje se radi ustvari o blogu koji je uobličen u ovaj kratki report s nekoliko važnih napomena o tome kakav čovjeku treba biti stav u životu (inače, report je vizualno lijepo opremljen citatima i uglavnom zgodan). Meni se osobito svidjela rečenica „Get over yourself“ (nagradno pitanje – kako biste to preveli? „Prebrodite se“/“Izađite si već jednom iz guzice“? Kako, kako? Kladim se da ću se lupiti po čelu kad mi kažete kako bi to trebalo glasiti na materinjem!) , što je savjet koji ovim putem upućujem i svojoj šefici, koja je sklona sebi opraštati greške, a tuđe preuveličavati; koja nikad ništa lijepo nije rekla o drugoj osobi; koja o drugim ljudima misli kao o preprekama na putu do uspjeha; koja se čudi što joj se još nije dogodila ljubav i što je suradnici izbjegavaju. Get over yourself.
I također mi se svidjela rečenica „Succeed At Failing“, vjerojatno opet zbog vlastitog radno-edukativnog iskustva. Naime, ja sam takva pa si u procesu učenja dopuštam greške, jer učim. Jer učiti ne možeš bez da griješiš. Ipak, „neki ovdje“ (znakovito naglašavam) smatraju da su se oni, pa onda i svi ostali oko njih, rodili znajući sve što treba o svemu. Od automobilske industrije do željeznih poluga. Reći ću vam jednu stvar: ljudi ne podnose pametnjakoviće.
P. S. I ovaj book report možete dobiti od mene na zahtjev.
Post je objavljen 25.07.2011. u 19:16 sati.