Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 15.07.2011.
Rebecca Wells: "Posvuda mali oltari"
Odnosno, prvijenac autorice bestselera „Svete tajne sestrinstva Ya-Ya“, knjige koju sam čitala kad sam bila otprilike prva godina faksa, i koja mi se tada jako svidjela, sjećam se. Zašto? To se nekako ne sjećam (ona kopa, kopa po folderima i fileovima ne bi li našla i tekst o toj knjizi – i našla sam ga! Zalijepim ga na kraju ovog posta). Isto tako moram priznati da se ne sjećam niti da je roman „Svete tajne sestrinstva Ya-Ya“ bio tako mračan i pun groznih obiteljskih kostura u ormaru. Kao što piše da jest, a kao i što je posvjedočio i ovaj prvijenac (koji sad, nakon podsjećanja na svog slavnijeg nasljednika, ima puno više smisla).
Knjiga je podijeljena na poglavlja koja su sva formirana kao zasebne priče, anegdote i prisjećanja iz života obitelji Walker. Prvo malo piše najstarija kćer Sidda (o tome kako je 1963. bila zaluđena katoličkom religijom i svako joj se uživanje činilo kao grijeh), onda mlađi sin Baylor (o tome kako su provodili ljeta u vikendici u Spring Creeku), onda stariji sin Mali Shep (o tome kako ga je majka Vivi, članica sestrinstva Ya-Ya, običavala zlostavljati), pa onda Vivi i Veliki Shep, njezin suprug, pričaju o alkoholizmu. Kasnija svjedočanstva ih sve zatiču trideset i više godina poslije, kad su roditelji već stari, a njihova djeca odrasla i imaju svoju djecu, o tome kako su uspjeli (ili nisu uspjeli) zalizati rane. Možda su najobjektivnija i najuvjerljivija pripovijedanja njihove crne posluge, Chaneya i Willette, koji su svemu svjedočili, ali na vlastitu sreću u njihovom jadu nisu i sami sudjelovali.
Što mi se svidjelo? Način pripovijedanja zasigurno, jer počinje lagano, govori o lijepim djetinjim uspomenama, da bi tek kasnije zakuhalo. Primjerice:
Ili primjer njihove bake Buggy, još jednog neobičnog stvorenja koje s kakvima zasigurno i u vlastitim obiteljima moramo dijeliti životni prostor, iako se većinu vremena pitamo odakle su ovi ispali:
Okruženje u kojem smo ih zatekli, taj američki Jug, to je doista čudo jedno – da jedni žive u Americi koju poznajemo i volimo s obzirom da je neprestano gledamo u filmovima, a da drugi žive u nekoj sasvim drugačijoj Americi u kojoj su sve vrijednosti totalno nenormalne, recimo, filmovi se ozbiljno cenzuriraju.
Licemjerje, licemjerje, kažem vam!
Možda su mi stoga što sam pročitala o velikom bogatstvu i velikom jadu, nekako najdraži zaključni odlomci koje izgovara Chaney, crnac koji je radio na plantažama pamuka i riže kod Walkerovih:
Ali dok sam ga gledao kako cmizdri kraj tog stabla, sve je moje zavisti nestalo i obuzela me neka lakoća. Kao da mi je netko skinuo breme s ramena.
Sjedio sam na onoj vrućini, rukom tjerao muhe i mislio: On nema ništa što meni treba. Nema ništa što ja želim. On je samo tužan, uplašen bijelac koji čak ne može ni pošteno disati. A ja imam snažno tijelo koje moja Letta voli i od oca sam naučio podnositi udarce. To znam, znam podnositi udarce. Gospodin Veliki Shep od svojeg oca nije naučio ništa osim kako pušiti, piti i potpisivati čekove.“
I konačno, ovako bih ja voljela zaključiti razlaganje o svom životu, jednom kad u starosti pogledam unatrag – sa zadovoljstvom i bez žaljenja.
Rebecca Wells: Svete tajne sestrinstva Ya- ya
Ukoliko imalo pratite razvoj bestselera u posljednjih nekoliko godina, mogli ste zamijetiti boom spisateljica s američkog Juga. Na stranu sada oni slavni „dečki“ s početka stoljeća, poput Marka Twaina ili Williama Faulknera - ovo su žene. I to žene poput Michael Lee West i njene „Američke pite“ ili Pearl Cleage sa „Sve što se čini ludim u sasvim običan dan“ (da bismo upotpunili Sveto trojstvo iz Oprah showa, nedostaje nam samo još Toni Morrison, ali prijevode njenih djela poput, recimo „Sule“ još nisam srela u Hrvatskoj). Taj niz je započeo davno, još sa „Pohanim zelenim rajčicama“ (na temelju kojeg je snimljen i film!) te „U hladu sasafrasa“. Međutim, spisateljica koja najbolje predstavlja čitav taj niz Južnjakinja koje nam pišu o teškom životu žena, patrijarhalnim obiteljima koje od svojih kćeri zahtijevaju samo da se dobro udaju, jest Rebecca Wells i „Svete tajne sestrinstva Ya- Ya“ (roman koji je nedavno također doživio vrlo uspješnu ekranizaciju).
Što je to tako posebno kod Rebecce Wells? Ona ocrtava povijest jednog prijateljstva, ženskog prijateljstva koje je trajalo cijele živote četiriju mladih žena, a kasnije baka: Vivi, Teensy, Caro i Necie. U retrospektivnom promatranju njihovih života nalazi se Sidda, Vivina kći koja putem majčinog albuma sa „svetim tajnama“ pokušava naći svoje mjesto u svijetu, životu i ljubavi. Rebecca Wells bez zadrške piše o odnosu prema crnoj posluzi (koja je sredinom prošlog, dakle, 20. stoljeća još bila aktualan oblik odnosa prema drugoj rasi), o lošem tretmanu djevojčica u katoličkim školama, o patrijarhalnom odnosu prema ženama, o depresijama proizašlima iz besmisla takvog života. O samoubojstvu. O premlaćivanju vlastite djece. Sve ono što bi Jug prije 50 godina smatrao tabuom i temom koja se podrazumijeva, Rebecca Wells iskreno ispovijeda. Zanimljivo je da je lik Sidde Walker, kazališne redateljice, usko vezan uz ličnost autorice, koja je i sama glumica, te pisac drama i televizijskih scenarija. Također, čitav je roman začinjen cajunskim (francuskim) jezikom, kojim govori Vivina prijateljica Teensy, što je ponovno jedan element manje poznat našem podneblju.
Zašto pročitati takav roman? Da biste bili u tijeku (vidite koliko je to aktualno!); da biste se upoznali s kulturama bitno drukčijima od naše (jasno, mi Balkanci uopće nismo primitivni, a kamoli patrijarhalno nastrojeni!); jer će vam biti iznimno zanimljivo. I na kraju najvažnije: jer ćete ponovno probuditi zaboravljeno suosjećanje.
