U posljednje vrijeme prilično često dobivam na mail upite glede nekih knjiga koje čitatelji ovog bloga žele pronaći, a ne mogu, ili ne znaju gdje se mogu naći u Hrvatskoj, ako su izvana, ali sam prošli tjedan dobila i jedan mail s općenitijim pitanjem na koje sam autoru obećala da ću odgovoriti putem jednog posta na blogu. Prvo donosim citat pitanja:
„Dali bi mogla uz opis knjiga staviti i neku svoju ocjenu, cisto da se mozemo orijentirati dali je vrijedno citanja po tvom misljenju, jer puno je knjiga a malo vremena.“
Kratak odgovor: nažalost, ne mogu. Ne zato što ne bih htjela, već što doista to ne mogu učiniti, niti s obzirom na vlastitu nestručnost, niti s obzirom na druge kriterije. Ali slažem se, toliko je knjiga, a tako malo vremena. Podulje razjašnjenje:
Svi koji me dugo poznaju znaju da nemam adekvatno obrazovanje da bih čitala i komentirala pročitane knjige, neki su me i prozivali glede toga. No kako nije sprječavalo i neke druge blogere koji također nemaju formalno obrazovanje, i ja sam se prihvatila toga „posla“ sa strašću osobe koja knjige neizmjerno voli i neizmjerno uživa u njima.
Kad sam počela pisati ovaj blog, u početku je njegova namjena bila samo voditi vlastiti dnevnik pročitanih knjiga, za intimnu upotrebu. Glavna ideja i misao vodilja se iskristalizirala tek kasnije, kad sam postala nešto ozbiljnija blogerica. Tada sam zaključila da knjigama, koje u Hrvatskoj i regiji relativno malo ljudi čita, ne treba još jedan kritičar, još jedna osoba koja će s autoritetom ozbiljnog poznavatelja knjiga odvraćati ljude od čitanja, uvjeravajući ih da za čitanje trebaju imati osobito (pred)znanje ili neke druge nadnaravne spoznaje. Ja sam zapravo (bila) utopist: htjela sam da što više ljudi čita što više različitih knjiga, htjela sam da se čita u vlaku, tramvaju i autobusu, na klupama u parku i u kafićima. Ukratko, namjena ovog bloga je postala promovirati knjigu i čitanje.
To je vjerojatno prva točka ovog poduljeg izlaganja: ne mogu govoriti loše o knjigama, bilo kakvim knjigama, ako mi je osnovna želja da ljudi koji u Hrvatskoj i regiji zaziru od knjige, počnu čitati. Ja bih bila zadovoljna da se čita bilo što, za početak. Kasnije možemo razrađivati ukuse.
Druga stvar je u tome što doista vjerujem da postoje različite knjige za različite ljude i različite namjene. Ta vjera proizlazi iz vječnog pitanja i vječnog odgovora na pitanje zašto ljudi čitaju. Neki čitaju zbog zabave, a drugi zbog obrazovanja. Treći pak čitaju da bi se produhovili, oplemenili i proživjeli literarnu katarzu. Sve su to legitimni razlozi za čitanje i ja ne ulazim u njih, jer sam uživala u čitanju u svakoj od ovih inkarnacija. Tako da mi je zapravo teško reći da zabavna književnost ne valja i da treba čitati samo... Orhana Pamuka, recimo. Niti mogu reći da je Haruki Murakami bolji ili lošiji od Kathy Reichs, jer oni pripadaju sasvim različitim literarnim galaksijama. Meni je sjajan Harry Potter i mislim sve najbolje o chick-litu na kojem sam odrasla ja i čitava ženska strana moje generacije. Staviti ih u isti koš sa Davidom Mitchellom koji je doista sjajan, ili sa Paulom Austerom, jednostavno ne mogu jer oni nemaju što tražiti na istoj rang-listi. Ono što mogu i ono što nastojim napraviti (ali možda to nije bilo tako naglašeno u prethodnim postovima pa u tom smislu prihvaćam kritiku, nastojat ću bolje) jest reći kakvu namjenu određena knjiga po mom mišljenju ima. Ako je Kishon, on je za smijeh i preporučit ću ga svima kojima nedostaje smijeha. Krimić ću vam uvijek preporučiti ako vam treba misterije i zabave (da, ponekad ću i reći da meni osobno čitanje i nije baš išlo u tek, da je bilo bumpy i da se određenoj knjizi nisam rado vraćala, ali uvijek dopuštam da nisam uvijek objektivna i da nisam stručna), a ljubić, chick-lit ili što drugo ukoliko ste romantično raspoloženi. Mogu vam reći o čemu najširi krug čitatelja priča, što je buzz na ulici (moram priznati da je Stieg Larsson još uvijek veliki hit, svaki dan čujem nekoga kako se kune da je to nešto najbolje što je pročitao u posljednje vrijeme. Ali kako uopće staviti Larssona uz bok s Amelie Nothomb, s Louisom de Bernieresom, s dragim McCall-Smithom? Meni to tako teško pada...), ali vam ne mogu reći je li Stephen King pet, a Ante Tomić četiri.
Ili možda mogu? Ako ima prijedloga kako napraviti ocjenjivanje knjiga za ovaj blog, slobodno izađite s komentarom.
P. S. Što je vrijedno čitanja? Evo onoga što mi se učinilo zgodnim u posljednjih godinu dana (ovo smatrajte preporukom, ne ocjenom) Daniel Glattauer: „Dobar protiv sjevernog vjetra“
Marissha Pessl: „Uvod u fiziku katastrofe“
Alberto Manguel: „Povijest čitanja“
Daniel Pennac: „Raj za ljudoždere“, „Vila karabinka“
David Mitchell: „Atlas oblaka“
Eva Rice: „Izgubljena vještina čuvanja tajni“
Francois Lelord: „Hector u potrazi za srećom“
Jean-Louis Fournier: „Kamo idemo, tata?“
Josh Bazell: „Brži od smrti“
Katarina Mazetti: „Momak sa sela“
Miro Gavran: „Najposlušniji bolesnik Trpimir“
Robert Fulghum: „Što sam to, zaboga, učinio?“
Oh, ima toga toliko, toliko... Patim...