Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 11.06.2011.
Patrick Süskind: «Kontrabas»
Ova kratka knjižica, ova novela, privukla me imenom autora o čijem «Parfemu» sam vjerojatno na nebrojenim portalima, pa i na ovom mom blogu pisala bezuvjetne hvalospjeve. Još jedno narativno, introspektivno i nadasve zanimljivo djelce koje se brzo čita i nevjerojatno podsjeća na neke od meni dražih autora i autorica, na Amelie Nothomb, recimo, iako je spisateljski potpis nešto drugačiji.
Na početku priče nalazimo se u dnevnoj sobi jednog kontrabasista u simfonijskom orkestru. Što reći o ulozi kontrabasa u simfoniji?
«Dvanaest kontrabasa, ako to žele – doduše samo teorijski – nećete ih moći sprijačiti ni s cijelim orkestrom. Čak ni fizikalnim zakonima. Oni mogu progutati druge. Ali bez nas nema ničega. Pitajte koga hoćete. Svaki će vam glazbenik potvrditi da se orkestar u svako doba može odreći dirigenta, ali ne i kontrabasa. Stoljećima su orkestri izlazili na kraj bez dirigenata. Dirigent je u povijesti razvoja glazbe otkriće najnovijeg datuma. Devetnaestog stoljeća. I ja vam mogu potvrditi da čak i mi u državnom orkestru ponekad sviramo kao da dirigenta uopće nema. Ili ga zanemarujemo. Pokatkad ga zanemarujemo tako da to i ne primjećuje.»
Međutim, radi se o instrumentu čija je virtuoznost zapostavljena, pa se naš pripovjedač ponekad osjeća kao rudar u državnom orkestru, kao rutinirani udarnik, a ne glazbenik. Njegov je instrument njegov križ:
«Tim je instrumentom teško rukovati. Kontrabas je, kako da se izrazim, nekako više prepreka nego instrument. Ne možete ga nositi, morate ga vući, a ako padne, uništit će se. Možete ga ugurati u auto samo ako izvadite sjedalo s desne strane. A u tom slučaju auto je već pun. U stanu ga uvijek morate zaobilaziti. On stoji tako... tako nekako glupo, znate, nije poput klavira. Klavir je dio pokućstva. Klavir možete poklopiti i ostaviti. Kontrabas ne. On je uvijek tu... Imao sam nekoć ujaka, stalno je bio bolestan i stalno se žalio da se nitko za njega ne brine. Tako čini i kontrabas. Ako imate goste, uvijek se gura u prvi plan. Svi govore samo o njemu. Ako želite biti sami s nekom ženom, on je nazočan i sve nadgleda. Ako postanete intimni – on promatra. Uvijek imate osjećaj da se zabavlja i da ismijava sam spolni čin. Taj se osjećaj naravno prenosi i na vašu partnericu i tada – pa i sami znate, tjelesna ljubav i ismijavanje, to je toliko blizu, a tako loše ide jedno s drugim!»
Ako ste se pitali kako čovjek uopće postane glazbenik na tako zahtjevnom i neatraktivnom instrumentu, čini se da se morate roditi u određenim okolnostima:
«Usuđujem se reći da među osam kontrabasista u našem orkestru nema niti jednom kojeg život nije dobrano lupio po glavi, a sve što je propatio i danas se još vidi na njegovu licu. Moja je sudbina, primjerice, tipična za kontrabasista: dominantan otac, državni službenik, nenadaren za glazbu; slaba majka, flauta, predana glazbi; kao dijete obožavao sam majku; majka je voljela oca; otac je volio moju malu sestru; mene nije volio nitko – naravno, to je subjektivno. Iz mržnje prema ocu odlučio sam ne postati državni službenik nego umjetnik; iz osvete prema majci odabrao sam najveći, najnezgrapniji instrument, koji je najmanje pogodan za solističku karijeru; i da bih je quasi smrtno povrijedio te da bih ocu koji je već bio u grobu zadao još jedan udarac, postao sam ipak državni službenik: kontrabasist u državnom orkestru, treći pult.»
I tako, on sjedi u svom stanu i razmišlja o budućnosti (jer, dragi moji, ovako više ne ide):
««Razmišljanje» - kaže jedan moj prijatelj koji već dvadeset i dvije godine proučava filozofiju i koji će sad doktorirati – «razmišljanje je preteška stvar da bi se čovjek prema tome smio ponašati diletantski». On – moj prijatelj – ne bi sjeo i odsvirao klavirsku sonatu. Jer on to ne zna. Ali onaj tko vjeruje da može razmišljati i koji stalno razmišlja, taj čini veliku grešku, kaže moj prijatelj. Stoga se i događaju tolike katastrofe koje će nas sve jednog dana odvući u propast.»
(ima nešto u tome, mislim da sam vam već pričala o svom poimanju struke i stručnosti. Mada, ja se često upuštam u razmišljanje, jer to, kao i mnoge druge stvari, nastojim raditi iz hobija – kao entuzijast – hobist, kao amater, ali ne kao diletant).
Iz nekog razloga imam dojam da je ova priča bila potrebna i da ju je valjalo napisati, iz perspektive svih onih koji imaju predispozicije, a ipak žive običan i prosječan život. Pokušajmo ovo bolje razjasniti: neki u životu moraju biti i kontrabasisti, i prodavačice u pekari i smetlari (a da pritom ne nastojim umanjiti važnost i značenje svih tih zaposlenja za funkcioniranje družtva). Mora biti i rudara i bagerista i poljoprivrednika, i žena na šalteru i poštara. Stvar je samo u tome da neki ljudi svojom ulogom u društvu mogu biti sasvim zadovoljni i spokojni glede posla koji obavljaju da bi društvo tiktakalo kako treba, dok drugi pritom misle da su ih život i okolina iznevjerili (kao da bilo kome život i okolina nešto duguju, svašta!). Naš je kontrabasist od potonjih: njegov izbor kontrabasa navodno ga je uskratio za mnoga zadovoljstva u životu, od kojih je jedno od najvećih to da se zgodni mezzosoprani ne okreću za njim, bar ne dok radi u simfonijskom orkestru. E sad, kad bi bio u kakvom komornom orkestru, u kvartetu ili kvintetu, to bi bila druga stvar. Zaključak knjige jest: napraviti jednu glupu, blesavu, nepromišljenu gestu, ultimativni rizik zbog kojeg možeš ili potonuti do samog dna ili se izdići do samog vrha, ili polako, ustrajno i marljivo raditi i napredovati do vrha stepenicu po stepenicu. Upravo u toj situaciji zatječemo našeg kontrabasista i pitamo se što će sljedeće učiniti zajedno s njim u samoći njegovog zvučno izoliranog stana.
Za kraj, evo citata o glazbi:
«Jer glazba je nešto ljudsko. S onu stranu politike i povijesti. Rekao bih da je glazba općeljudska kategorija, urođen konstitutivni element ljudske duše i ljudskog duha.»
