Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 07.04.2011.
Tess Gerritsen: "Klub Mefisto"
Rasni krimić o serijskim ubojicama - to je ono što mi je nedostajalo svih ovih godina, još od "Obdukcije" Patricije Cornwell! I evo je Tess Geritsen (koju dosad nisam sretala, nešto me valjda odbijalo u čitanju njezinih knjiga, tko zna što sve to znači, moj mozak je najčudnija stvar). I evo ga "Klub Mefisto", za fanove krimića dušu dao.
(moram priznati da sam se malo razveselila čitajući, iako knjiga ima značajnih mana, o čemu ću pisati malo kasnije)
Radnja se šalta od petnaest godina udaljene prošlosti u SAD-u, do suvremene Amerike i suvremene Italije. Imamo ubojicu koji ubija žene i na mjestima krvavih zločina ostavlja sotonističke simbole. Imamo uvod u psihologiju serijskog ubojice (vezan uz Bibliju, demone, pale anđele i slično). Imamo Fondaciju Mefisto koja se bori protiv utjelovljenog zla, što je dobitna kombinacija samo po sebi. I konačno, imamo žensku istražiteljicu imenom Jane Rizzoli, što nije neka novost samo po sebi jer po pitanju izbora spola detektiva pisac može napraviti izbor samo između dvije opcije (osim ako se ne radi o detektivu/detektivki - transvestitu, što moram priznati da još uvijek nisam susrela u popularnoj literaturi, a i nekako nemam dojam da ta supkulturna skupina ima ambicija rješavati misterije koje mogu biti značajno veće od vlastitog spolnog identiteta. Možda griješim, pa ukoliko je tako - moje najdublje isprike.) No, detektivka kao glavna junakinja veseli čitatelja, odnosno čitateljicu u mom slučaju.
Ono što ne valja, odnosno što nije tipično za žanr jest to što glavna junakinja nema snažnu glavnu ulogu: ona svoj tron dijeli s forenzičnom patologinjom Maurom Isles koja se također pojavljuje na svakom mjestu zločina i koja oduzima svjetlo reflektora našoj Jane Rizzoli. Nadalje, uobičajeno je da postoji i nekakva sporedna radnja koja baca svjetlo na ličnost glavne junakinje - ovdje pratimo dvije takve radnje iz privatnih života obiju junakinja, što i opet oduzima zamah paničnom traganju za manijakalnim ubojicom. Kao treće, malo su mi priče o neljudskom, demonima, Bibliji i palim anđelima odvukle pozornost od činjenice da ovdje upravo pokušavamo spriječiti jednog psihopata da u smrt odvuče još tucet žena, koza, i tko zna još čega. I četvrto, obično u krimićima imamo onoga na koga najviše sumnjamo, pa se onda pri kraju dogodi obrat i ispostavi se da je krivac netko sasvim drugi. E taj naš u kojega smo navodno trebali najviše sumnjati - meni uopće nije bio sumnjiv. Taj "mamac za sumnjičavost" bio je tanak kao deset deka salame na kili kruha.
Unatoč svemu, ne tvrdim da je za krimić dobro samo ono što je tipično, takve krimiće više nitko ne bi čitao, zar ne? Hoću reći da podržavam nastojanja autorice da eksperimentira unutar žanra - ovoga puta čini mi se da je eksperiment uspio: dobili smo lagano, čitljivo štivo, pravi page-turner, a unatoč sitnim zamjerkama, u čitanju sam uživala pa se nadam da ćete i vi.
