Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 19.02.2011.
Haruki Murakami: "Kafka na žalu"
Znate da već par godina nastojim pročitati sve što je Murakami napisao i objavio u našem prijevodu i da sam u toj namjeri prilično daleko odmakla. Trenutno mislim da mi je ostalo tek nekoliko njegovih romana i kratkih priča ("Kad padne mrak", recimo, i "Pleši pleši pleši"). "Kafku na žalu" sam dugo gledala, ali nikako prilike za čitanje. Pa i sad, kad sam je uhvatila čitati, kao da je sve drugo došlo prije na red nego ta knjiga (iz nekog razloga nisam mogla uhvatiti dah, skupiti koncentraciju).
I onda sam je jučer pročitala. I sviđa mi se, iako se još jednom potvrđuje kako je kraće i jezgrovitije romane pisao prije nego što mu je spisateljski rad postao jedino i stalno zanimanje. Kao i mnoge druge njegove knjige, i ovoj je glavni lik jedan otuđeni dječak (otuđenje i izolacija česti su motivi Murakamijevih knjiga, što nije nerazumljivo razmislimo li iz koje kulture taj pisac dolazi).
Kafka Tamura ime je ovog dječaka, koji u dobi od petnaest godina, gonjen unutarnjim porivima odlučuje napustiti svog samoživog oca i otisnuti se u svijet. Kao svoje odredište bira grad Takamatsu na japanskom otoku Shikoku i tamo upoznaje niz šarolikih likova. S druge strane, upoznajemo i neobičnog gospodina Nakatu koji umije razgovarati s mačkama, iako je tragedija u djetinjstvu dovela do toga da je postao glup i ne zna čitati, pa mu predsjednik svakoga mjeseca šalje "pod-poru". Ova priča ima snažno uporište u japanskoj kulturi i tradiciji (koju ponešto poznajem, spominje se tu i Genji i Murasaki Shikibu), a sve ukomponirano u suvremenu kulturu koju svi dobro poznajemo, pa čak i izolirani Japan.
Kad razmišljam o tome što je cilj ove knjige, to bi i ovaj put bilo izvjesno odrastanje: Kafka traži svoju otuđenu majku i sestru. Njegova majka, s druge strane, traži spokoj. Gospodin Nakata traži smisao svog nesretnog života, a Nakatin prijatelj gospodin Hoshino traži životnu pustolovinu koja će za njega imati neko značenje.
Zanimljivo je da su me elementi ove knjige strašno podsjetili na "Šumu Striborovu" koja, kako znamo, ima temelj u slavenskoj mitologiji, pa valja zaključiti da su sve mitologije u određenom smislu iste - sve tragaju za smislom života. I u ovom slučaju Kafka mora zakoračiti u onostrano da bi zaključio kako se ipak isplati vratiti (kao i naša poslovična baka iz "Šume Striborove"). Svijetom, kao i u "Šumi Striborovoj", hodaju neobična stvorenja iz bajki, koja nisu niti dobra, niti loša, već su simboli ljudskog traganja - za razliku od Malika Tintilinića i Domaćih, kod Murakamija se javljaju mačke, vojnici i kapetan Sanders kao vodiči u drugi svijet.
U jednom dijelu romana javlja se pitanje koje je meni bilo izrazito zanimljivo, a to je mogu li ljudi biti duhovi i dok su živi. Objašnjenje kakvo postoji kod Murakamija (a za koje on vuče inspiraciju iz jedne priče o Genjiju), glasi kako je moguće da jaka, najčešće negativna emocija, kroz snove traumatizirane osobe generira zloduha koji onda pohodi osobu za koju traumatizirana osoba misli da joj je nanijela zlo i zlostavlja je (dakle, izvjesna gospa koju je Genji ostavio, u svojim se snovima pretvarala u zloduha i opsjedala je bračnu ložnicu druge gospe koja je zatrudnjela s Genjijem, a da gospa-zloduh nije napuštala svoj krevet, samo joj je kosa ujutro smrdjela po dimu - radilo se ustvari o tamjanu koji su svećenici kadili dok su se molili za trudnu gospu i da je duh pusti na miru). Slično objašnjenje u zapadnjačkoj tradiciji postoji za poltergeiste. Naime, jedno od objašnjenja za poltergeiste koji udaraju vratima, bacaju kamenje po kući, lupaju loncima ili šaraju po zidovima, jest da se u toj kući nalazi osoba koja je toliko traumatizirana (postoje i slučajevi djece koja su bila zlostavljana u takvim kućama), da su njezine negativne emocije toliko snažne da stvaraju nezadrživu kinetičku energiju koja se na određeni način osvećuje zlostavljačima, a da traumatizirana osoba za to zapravo niti ne zna, niti je odgovorna za svoja djela.
Ono što se meni kod Murakamija sviđa jest to s koliko ljubavi on govori o svojim likovima: recimo, gospodin Nakata nije sasvim dobar čovjek, ali čitatelju i unatoč tome vrlo brzo postaje drag i simpatičan (to mi je zapravo bilo pomalo osvježenje nakon Elfriede Jelinek koja je prema svojim likovima ako ne već mrzovoljna, a ono barem indiferentna). Evo jednog zornog prikaza djetinjstva gospodina Nakate:
Važnu životnu lekciju Kafka Tamura dobio je i od prijatelja Oshime (koji, kao i svi Murakamijevi likovi, ima puno vlastitih problema iz kategorije "tko sam i kamo idem"), a tiče se ljudi koje on naziva "šupljim ljudima" - koji nisu sasvim uključili svoj mozak, pa bezrezervno pristaju uz ideologije koje im se nameću. Poslušajmo.
Oshima upre šiljkom olovke prema knjigama. A misli, naravno, na cijelu knjižnicu."
(za hrvatske šuplje umove nema bojazni - tima ne bi palo na pamet ni za milijun godina da bi se mogli infiltrirati u knjižnicu, hvala bogu).
Zaključno, moram reći da preporučujem čitanje Murakamija, od početka do kraja, i da čitajući ovu knjigu nećete požaliti (naime, poltergeisti, Šuma Striborova i šuplji ljudi tek su nekoliko aspekata u ovoj knjizi koji su mi bili najzanimljiviji pa sam ih morala podijeliti s vama. Vjerujte, ima ih još.)
