Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 29.12.2010.
Tom Robbins: "Parfem vječnosti"
"Parfem vječnosti" i čita se vječno, pogotovo ako ste u frci-strci kao što sam ja ovih dana (blagdani bi trebali biti vrijeme ljubavi i mira, a ne frenetične jurnjave po bespućima Hrvatske kao što ih ja proživljavam ovih dana. A kako ste vi proveli blagdane?)
No, ne govorimo više o mom Batmobilu, pričajmo malo o meni. Problem "Parfema vječnosti" sastoji se u tome što počinje tamo negdje daleko u prošlosti, a završava danas i ovdje. I nastoji obuhvatiti sve tajne ljudskog roda gledajući kroz prizmu osjetila mirisa. I dakako, govori o žuđenoj ljudskoj besmrtnosti.
Ali, je li ta besmrtnost zapravo žuđena? Recimo, ako išta uvijek imam na pameti, to je misao o prolaznosti (nešto kao "Misao na vječnost" Janka Leskovara) - u svakom trenutku, ma gdje se nalazila, znam kako mi vrijeme protječe i kako nemam svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju. Neki ljudi ne razmišljaju na taj način, neki ljudi su uvijek u modu "lako ćemo", "ima vremena" i "uvijek postoji sutra". Za mene sutra ne postoji i nikad nije postojalo. Recimo, postojalo je određeno vrijeme u kojem sam namjeravala završiti svoje školovanje, zaposliti se, pa čak se i udati (kao klinka, ne znam jesam li vam to već rekla, uvijek sam mislila kako ću u dvadeset i petoj već imati prvo dijete, biti zaposlena i imati kuću. Kao moji roditelji, pretpostavljam.) No planovi vjerojatno i jesu ovdje da bi se mijenjali: završila školovanje jesam, i to u tom zadanom roku. Zaposlila sam se prije zadanog roka (iako u svojstvu privremenog rješenja), no privatni poslovi - tu sam uvijek malo štekala. Nisam udana, nemam djecu, nemam riješeno stambeno pitanje. Jesu li to važne stvari? Vjerojatno jesu. I svakako ću ih riješiti prije nego što moje vrijeme istekne.
Ipak, vratimo se na knjigu. Ne mogu reći da na mahove nisam uživala u čitanju (mnoga bi tinejdžerka mogla "upeglati" povremene erotske dijelove) i da se neki dijelovi nisu učinili zanimljivima. No da sam ja umjesto (subverzivnog) Toma Robbinsa pisala ovu knjigu, ne bih spojila besmrtnike Alobara i Kudru s mitološkim bogom Panom, a sve preko naših suvremenika, proizvođačice parfema Lily Devalier, autora mirisnih kreacija Marcela LeFevera i dnevne konobarice (a noćne lutalice) Priscille Partido. Ne bih ih miješala s ekscentričnim i pomalo šarlatanskim irskim profesorom Dannyboyem. Svaki od tih likova zasebno je vrlo neobičan, vrlo izazovan, a čini mi se da im je, strpavši ih sve među iste korice, Tom Robbins učinio nepravdu. Tako dobivamo vrlo zbrkanu mješavinu svega i svačega (doista, roman epskih razmjera, kao što kažu u Algoritmu, ali zguran na jedva 350 stranica) u kojoj tek neki mogu istinski uživati.
Nego, znate li koje je pitanje najčešće ovih dana: gdje ćete za doček?
P. S. Sjetimo se malo protekle godine: tada sam premještena s Almost Cool na Cool listu, nekoliko puta sam završila na naslovnici, a kraj 2009. sam uspjela obilježiti pišući sažetak svega što sam čitala u protekloj godini. Ove godine to nažalost neću stići učiniti, ali očekujte pomnu razradu 2010. godine u nadolazećoj.
