Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 10.12.2010.
Joseph Finder: "Paranoja"
Nastavljam orati i plužiti po svojoj prikupljenoj kolekciji knjiga iz Algoritmove Najbiblioteke (BTW, hvala od srca Algoritmu što na prikladan način nagrađuje i potiče sve koji ga ovoliko reklamiraju kao ja…) Jučer sam završila s čitanjem “Paranoje” Josepha Findera (a sad sam uzela čitati “Parfem vječnosti” Toma Robbinsa).
“Paranoja” nije loša, vrlo se brzo čita (imam dojam i da ću je brzo zaboraviti, no razgovarajmo o toj knjizi dok još uvijek pamtim što se događalo). U središtu je radnje Adam Cassidy, mladić kojemu je jedina životna filozofija što manje raditi, a da se ne dobije otkaz. No jednom je prekardašio, i to kad je za odlazećeg kolegu organizirao vrhunski catering na račun kompanije predstavivši se kao njezin direktor. Za tu navodno kobnu pogrešku direktor i grupica njemu odanih stručnjaka “pričepili” su ga da špijunira za njih kao zaposlenik u konkurentskoj kompaniji Trion.
Industrijska špijunaža zahtijeva vrsne male gadgete i različite vještine kao što smo već ranije naučili iz serije “Chuck” (uopće me ne čudi da je taj špijunski žanr ponovno oživio, sudeći prema razini zanimljivosti) pa i Adam Cassidy dobiva potrebnu obuku u Wyattu da bi preživio u Trionu. Međutim, ono što je još zanimljivije jest kako je lako uspinjati se korporativnom ljestvicom – potrebno je samo da vas zamijeti direktor odnosno vlasnik kompanije; potrebna je samo jedna dobra ideja, jedna upečatljiva rečenica i možete se iz derutnog jednosobnog stana preseliti u luksuzni apartman, a cipelcug zamijeniti Porscheom.
Jedini problem koji možete imati s tim finim angažmanom jest da vam se iznenada probudi savjest. Naime, Jock Goddard, vlasnik kompanije Trion je mili, ali pronicljivi starčić kojega ničim izazvani podsjećate na njegovog pokojnog sina Elijaha. Na tajnom projektu čiju narav morate saznati radi djevojka u koju se zaljubljujete. I kako onda špijunirati mirne duše, kako?
Ni sama nikad nisam mogla odvojiti svoje profesionalne osjećaje od privatnih. Odnosno, uvijek sam tražila integritet. Integraciju profesionalnog i privatnog identiteta, ako se tako mogu izraziti. Jasno da to nije uvijek bilo moguće, ali uvijek sam znala što je to što nikad neću moći raditi. Nikad se neću moći učlaniti u stranku da bih dobila posao, recimo. Ili, nikad ne bih mogla prodavati preparate za mršavljenje za koje znam da ne funkcioniraju. Ili ne bih mogla preporučiti neku drugu stvar u koju ne vjerujem.
Kako se nositi s onim da propovijedate ono u što ne vjerujete? Kako se vi nosite s tim?
