Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 25.07.2010.
"Simpsoni i filozofija" II.
Uvijek mi se čini da imam više za napisati o knjigama koje su me namučile i/ili koje mi se nisu svidjele, nego o onima koje su me oduševile i s kojima sam se izvrsno zabavila. Posljedica tog paradoksa je moj zaključak kako je doista teže pisati o dobrim stvarima, nego o lošim (to je i naša kolektivna boljka – Hrvati su uvijek bolje kukali nego što su hvalili i pozitivno komunicirati; to objašnjava i činjenicu da je loših vijesti uvijek više nego dobrih).
«Simpsoni i filozofija», naime, spadaju u koš knjiga s kojima sam se namučila. Ipak, nije mi žao što sam je pročitala, jer bih onda vjerojatno propustila misao poput ove:
«Zašto pronalazimo estetsko zadovoljstvo u aluzijama koje drugi stvaraju? Zato što kao publika, iznimno uživamo u prepoznavanju, shvaćanju i razumijevanju aluzija. Razumijevanje aluzije združuje zadovoljstvo koje osjećamo kad vidimo nešto poznato, poput omiljene dječje igračke, sa zadovoljstvom koje osjećamo kad znamo pravi odgovor na teško pitanje u Izazovu ili Milijunašu. Izvlačimo više zadovoljstva iz razumijevanja aluzija nego iz razumijevanja izravnih tvrdnji.»
(William Irwin i J. R. Lombardo: «Simpsoni i aluzija: «Najgori esej svih vremena»»)
(William Irwin i J. R. Lombardo: «Simpsoni i aluzija: «Najgori esej svih vremena»»)
Istu tvrdnju za sebe kao čitateljicu mogla bih izreći kod čitanja duhovitih/humorističnih tekstova (ili bolje rečeno humorističnih tekstova koji su duhoviti) – volim kad me moj pisac humorističnih tekstova toliko poštuje kao čitatelja da će izvaliti foru jer zna da ću je ja shvatiti. Zadovoljstvo koje čovjek osjeća kad nešto zna, kao što tvrde ovi autori, doista je neprocjenjivo i neopisivo, pa se stoga doista čudim kako ljudi nisu ovisniji o tom osjećaju i kako to da se ne trude više i bolje znati, ako ništa drugo a ono da bi impresionirali pripadnike suprotnog spola ili… štajaznam, pobijedili u Milijunašu.
Nadalje, prenosim zaključak eseja o licemjerju «Springfildsko licemjerje» autora Jasona Holta:
«Je li netko licemjer zato što nije ispunio neki ideal koji zagovara? Ne, jer smisao je u tome da se ono što se propovijeda i radi. A gdje se na čemu ima što raditi, tu još nema savršenosti. Što se događa ako se vrijednosti međusobno sukobljavaju? Usporedite ih po važnosti i ponašajte se u skladu s premoćnom vrijednosti! U suprotnome je licemjerje neizbježno. Je li licemjerje uvijek loše? Da, pod uvjetom da nije rezultat prisile ili da nije nužno sredstvo za moralno djelovanje. Je li poštenje suprotno licemjerju? Ne. Poštenje je djelovanje u skladu s nečijim istinskim, a ne s tobožnjim vrijednostima. To znači da je moguće, kako god to čudno bilo, da i licemjer ima svoje poštenje. Još jednom, što je licemjerje? Formalni porok, svjesna ili nesvjesna nedosljednost između namjernih djelovanja i vrijednosti koje netko prešutno ili otvoreno usvaja. Mmm… sočno.»
O licemjerju bi se osim ovog eseja dalo napisati još koješta, i zapravo ne znam gdje bih počela, a da ne nagazim na žulj kakvog licemjera, pa stoga trčećim korakom krećem dalje.
«Premda se ljudi stoljećima služe pričama kao sredstvima za poduku, filozofi su tradicionalno bili sumnjičavi u pogledu obrazovne vrijednosti književnosti. Ipak, odnedavno i mnogi filozofi hvale njenu sposobnost da pouči. Martha Nussbaum je vjerojatno najpoznatija zagovornica takvog argumenta. U knjizi «Love's Knowledge» Nussbaum izriče hrabru tvrdnju da se određene istine mogu odgovarajuće prenijeti samo u umjetnosti. Premda njene spoznaje imaju brojne implikacije, Nussbaum se usredotočuje na nenadmašnu sposobnost književnosti da razotkrije moralne istine.»
(Jennifer L. McMahon: «Funkcija fikcije: heuristička vrijednost Homera»)
(Jennifer L. McMahon: «Funkcija fikcije: heuristička vrijednost Homera»)
Ovo mi je bilo vrlo zanimljivo: naime, prije par godina sam slušala predavanje Nenada Veličkovića, pisca koji je kod nas vjerojatno najpoznatiji po publicističkom djelu «Viva Sexico», o tome kako se školski udžbenici u našoj regiji (konkretnije u susjednoj BiH) koriste kao izvanredno učinkovito sredstvo za prenošenje nacionalističkih ideja. Pazite, ne udžbenici povijesti ili vjeronauka (koji je tradicionalno vezan uz potporu vlasti), već udžbenici književnosti. Zašto je tome tako?
«Ona tvrdi da je književnost sposobnije izraziti prirodu naše moralne situacije zato što daje prednost pojedinačnostima (Tako što, primjerice, prepoznaje inherentnu vrijednost i međusobnu neusporedivost pojedinaca) i priznaje značaj emocije. Te su odlike važne, jer stilski odgovaraju opisu stvarnosti koja je inherentno raznobojna i bogata emocijom. Po stajalištu Marthe Nussbaum, naša je moralna situacija iznimno složena i bolno nejasna. Premda bismo mi možda htjeli da ona bude jednostavna, ona je sve samo ne to. Da bismo ponudili točan opis svoje moralne situacije, moramo upotrijebiti stil koji obraća pažnju na pojedinosti, koji uzima u obzir složenost i privržen je izražavanju ne samo činjenica nego i naših osjećaja. Ona tvrdi da će nedostatak bilo koje od tih odlika imati za posljedicu nepotpuno polaganje našeg moralnog temelja.»
Što hoće reći? Upravo zato što je umotana u tako privlačan celofan priče koja naoko govori o nekom drugom, a zapravo govori o nama, pouka nekog djela iz književnosti čini se prijemčivijom. No to nije jedina prednost čitanja:
«Dok nam apstraktni stilovi odvlače pozornost od konkretnoga, stavljanje naglaska na određene ljude i događaje koje je svojstveno književnosti, potiče čitatelje da razviju odgovarajuću svijest o inherentnoj vrijednosti i nužnoj jedinstvenosti pojedinaca i situacija. Slično tome, to što književnost pomno opisuje raznolikosti i utjecaj emocije potiče čitatelje da cijene ulogu koju osjećaji igraju u našim životima, kao i intelektualne i etičke posljedice nazočnosti i odsustva određenih emocija.»
Međutim, autorica se i suprotstavlja filozofkinji Nussbaum, pa kaže da čitanje može i naškoditi čitatelju:
«Premda književnost može na nas pozitivno djelovati, ona može isto tako imati i negativne posljedice. Može potaknuti zablude i moralno neprihvatljive stavove jednako lako kao i razumijevanje i moralni napredak. Ona može imati te posljedice zato što pojedinci ne dolaze u dodir s književnosti općenito, oni dolaze u dodir s pojedinačnim književnim djelima.»
Idući citat me natjerao da se zapitam sljedeće: jesam li ja kukavica? Jesam li ja kao čitatelj(ica) sklonija učiti i stjecati iskustva kroz knjige nego u stvarnom životu? Jesu li svi čitatelji puki promatrači koji se samo žele skloniti od stvarnog života, dok on prolazi pokraj njih?
«Činjenica da likovi i situacije u fikciji nisu stvarni istodobno i olakšava i otežava naše odnošenje prema njima. To što likovi i konteksti opisani u fikciji nisu stvarni olakšava čitateljima ili gledateljima imaginacijski angažman jer im pruža osjećaj sigurnosti. Kad se imaginacijski projiciramo u fikciju, možemo djelovati bez posljedica i stvarati bliskost bez preuzimanja rizika. Ulazimo u svjetove iz kojih možemo izaći ako se sve previše zakomplicira. Angažman u fikciji omogućava nam da istražimo druge svjetove i druge ličnosti a da pritom ne ustanemo iz kauča.»
Na kraju tog eseja, autorica McMahon postavlja vjekovno pitanje «popularno vs. vrijedno»:
«Poput prijašnjih odrednica, i široka privlačnost Simpsona mogla bi neke navesti da posumnjaju u heurističku vrijednost serije. Ta je sumnja utemeljena na široko raširenoj pretpostavi da popularna djela ne mogu obrazovati. Prigodno zaboravljajući da su književne ikone poput Shakespearea i Dickensa bili popularni autori, intelektualci često pokušavaju obraniti svoje akademske visine tvrdeći da su popularna djela didaktički prazna i da svoju popularnost crpe isključivo iz svoje privlačnosti za vulgarni masovni ukus. Premda se ta kritika uistinu može primijeniti na razna popularna djela, potpuno odbacivanje jednog područja fikcije na samo što nije preporučljivo nego je i nelogično.»
(naime, odbaciti nešto samo zato što je popularno uskraćuje nam mogućnost da ono što je društvu važno dobro promotrimo i zaključimo nešto doista bitno)
Konačno, samo u eseju Jamesa M. Wallacea pod naslovom «Marksist (kao Karl, ne Groucho) u Springfieldu» dobivamo kakvu – takvu negativnu kritiku Simpsona, sve ostalo su bili hvalospjevi:
«Serija često izaziva i provocira, drži nas budnima i pozornima, dovodi u pitanje prihvaćene autoritete i razotkriva ispraznost mnogih buržoaskih vrijednosti. No, unatoč svim njenim predivnim trenutcima neskladnosti i navođenja na krivi trag i unatoč njenom rešetanju izoliranih svetih krava, serija ne nudi dosljednu stariju protiv prevladavajuće ideologije, ne nudi nadu u napredak k pravednijem i poštenijem svijetu u kojemu se ostvaruju najbolji, a ne najgori potencijali ljudskog roda.»
Ono što ja mogu komentirati glede tog citata jest da je pravednije društvo, mir u svijetu i plivajmo s pliskavicama velik zadatak za tražiti od jedne televizijske serije, ma kako dugovječna ili utjecajna ona bila.
