Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 16.06.2010.
Frederic Beigbeder: "Upomoć, molim oprost!"
Prije nekoliko mjeseci prvi put sam se susrela s Francuzom koji je protresao gaće suvremenom svijetu (navodno, pripadnici mondenog francuskog i svjetskog društva nisu bili svjesni da su tako plitke i dekadentne osobe pa su se pomalo šokirali nad sobom i svojim bivstovanjem). Tada nisam bila sigurna što bih trebala misliti o ovom kroničaru visokog društva (naime, radi li se o samo još jednom Modnom mačku koji bez imalo truda popisuje grijehe jet-seta ili tu postoji i nekakav književni talent), ali danas, kad sam pročitala «Upomoć, molim oprost!», moje se mišljenje iskristaliziralo.
«Upomoć, molim oprost!» je na prvi pogled prilično slična «Romantičnom egoistu» kojega sam čitala prije nekog vremena (post o tome vidi OVDJE) – radi se o sličnom tipu dnevničkog zapisa, o jednakom omjeru ozbiljnosti i (samo)ironije koja s jedne strane svjedoči o tome kako Beigbeder ne shvaća svakodnevni život previše ozbiljno, a s druge strane viče u nebo kako ovako više ne ide i kako moramo nešto brzo poduzeti prije nego što bude prekasno. Razlika je u mjestu radnje: njegov je glavni lik izvjesni Octave Parango, Francuz koji je nakon otkaza u reklamnoj agenciji postao skaut na ljepotu: lovac na nova lica koja će zasjati na modnoj pisti ili pred objektivom fotoaparata. U potrazi za novom nadom Parango odlazi u Rusiju iz koje su u prošlosti regrutirane brojne danas slavne manekenke. Tamo susreće Lenu Dojčevu, novu mladu nadu. Druži se s izvjesnim tajkunom Sergejem i u spletu vrlo neobičnih okolnosti na kraju romana iščezava.
Razlika je i u tome što ovaj roman za razliku od «Romantičnog egoista» prati određenu fabularnu liniju, iako je ona prilično razmuljana i razvodnjena njegovim impresijama o Rusiji, o ženama, o drogama, o noćnim klubovima i o svim ostalim zgodnim stvarima za koje mi mladi, a ambiciozni nemamo niti vremena, niti afiniteta. Ipak, nedvojbeno dar za osmišljavanje priče kod Frederica Beigbedera postoji.
Ipak, pročitavši «Upomoć, molim oprost!» zaključujem da ovu knjigu vjerojatno neću ponovno čitati, možda baš iz razloga što mi je život jet-seta toliko stran i odbojan da se s Beigbederom i njemu sličnima jednostavno ne mogu povezati.
