Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 30.05.2010.
Hrvoje Šalković: "Oko cucka pa na mala vrata"
Kao i u mnogim drugim slučajevima, i u ovom postu se prvi put susrećem s nekim piscem: ovoga puta to je Hrvoje Šalković, autor o kojemu je internet izrodio i arhivirao gomile linkova i doista batloud (to mi je inače nova riječ, mislim da se piše buttload) mišljenja različitih nickova (dio onih nepovoljnih je, vjerujem, i zbog zavisti što je Hrvoje Šalković lansiran na književnu scenu doista trijumfalno, osvajanjem VBZ - ove nagrade za roman «Pravi se da ovo nisi vidio» – naime, novčani iznos nagrade težio je 100 tisuća kuna). «Zeca na Mjesecu» - nisam čitala. Već spomenuti roman «Pravi se da ovo nisi vidio» - također nisam čitala. Ipak, «Oko cucka pa na mala vrata» i ja sam se upoznala s likom i djelom ovog «pisca iz hobija» (kako ga je nazvao Gordan Duhaček govoreći o «Cucku»).
Bilo mi je zabavno, neću reći da nije. Četvero diplomiranih sociologa (od kojih jedan igra ulogu pripovjedača) dogovore se da će opljačkati banku – i to samo jednom, na mjestu gdje bi se takva drskost najmanje očekivala: na zagrebačkom Cvjetnom trgu usred subotnje špice. Njihov je očaj i njihova besperspektivnost gotovo opipljiva: Vito Grgić (naš pripovjedač) nakon diplome radi kao tajnik u urološkoj ordinaciji svog ujaka. Jedina djevojka iz njihovog društva, Mia, radi u butiku. Jedan od preostale dvojice, Weber, znanstveni je novak na Institutu za sociološka istraživanja, a posljednji, Katolik, niti ne traži posao nakon diplome jer je previše zaokupljen vjerskim obredima. Svo četvero aktera su u kasnim dvadesetima, na pragu tridesetih i nisu ni izbliza odrasli niti su na pravom putu. To se može zahvaliti i nepovoljnim obiteljskim situacijama u kojima su se našli od djetinjstva (o nekim od tih situacija Šalković, odnosno njegov pripovjedač Grgić govori samo u naznakama, a neke i opsežno razrađuje). Ono što je mene najviše pogodilo u mojoj sadašnjoj situaciji jest situacija glede traženja posla i karijere:
Ovakve smo rasprave vodili cijelo vrijeme svojeg studiranja. Sjedili smo u istim birtijama, cugali istu votku i vodili identične, sasvim beskorisne rasprave. Govorili su nam da se ne brinemo, da ćemo se uskoro zaposliti, staviti kravate i brinuti neku novu, sasvim drugačiju brigu.
U prvih smo mjesec dana poslali deset milijardi molbi za zaposlenje. Pisali smo institutima, ministarstvima, privatnim poduzećima, odjelima za razvoj, sektorima upravljanja ljudskim potencijalima…
Odgovore smo čekali puni zebnje.
A onda su pisma počela stizati natrag.
Sjedili smo na Weberovu balkonu nogu prebačenih preko ruba ograde, pravili avione od odbijenica pa ih bacali dolje na ulicu.
Prvi je odustao Katolik.
Premda smo svi znali da se njemu, ustvari, ni ne traži nikakav ozbiljan posao.
Nakon godinu dana odustali smo Mia i ja. Ona se zaposlila u butiku, a ja sam radio svašta… selidbe namještaja, hladnjača na Veletržnici, portirnica poduzeća Ventilator, pomoćni radnik na karting stazi u Španskom… jedno ljepše od drugoga. Sve dok stara nije nagovorila ujaka da me zaposli.
Weber je bio uporniji. Luđačkom je voljom slao tone i tone zamolbi, sve dok ga konačni ljudi iz Instituta primijenjenih istraživanja nisu pozvali da pokaže što zna.
Tko zna što smo mogli postići da smo se možda malo drugačije koristili kartama koje su nam dodijeljene? I tko zna u kakve smo se ljude mogli pretvoriti da slučajno nismo izgubili tri milijarde godina baveći se ovakvim raspravama?»
Što se tiče nekakvog cjelokupnog dojma, moram vam stvari podijeliti na pluseve i minuse. Plus je definitivno što se lako i brzo čita i što su likovi dopadljivi. Minus se sastoji u tome što je priča ili namjerno ili slučajno prilično tanka (mogla bih pristati na to da se radi o namjernoj plitkosti ako se htio postići onaj tarantinovski štih – kod Tarantina mi se ponekad čini kao da i najbolji glumci kod njega djeluju amaterski, kao da priča izgleda amaterski) i što se vidi da je Šalković odvojio puka dva mjeseca za pisanje ove knjige, a od nastanka ideje do objavljivanja nije prošlo više od pet mjeseci. U mojim bilješkama o knjizi stoji: «zanimljivo, ali pomalo neživotno/neuvjerljivo».
Ono što ja osobno zamjeram njegovim kritičarima je «poravnavanje» Šalkovića s književnošću od koje se traži više : ovo je ljetna knjiga za plažu, nešto što se čita dok ostali ukućani spavaju, ne treba tu tražiti visokoparnu literaturu i duboke misli. Ako se promatra sa stajališta s kojega sam ja ovu knjigu čitala, onda ćete biti zadovoljni. Ako očekujete ne znam ni ja što, razočarat ćete se.
Za kraj, evo linkova na neka od internetskih mišljenja:
Gordan Duhaček
Matko Vladanović
Šalković ima i jednu od najboljih stranica između hrvatskih pisaca - provjerite!
