Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 23.05.2010.
Jean-Louis Fournier: "Kamo idemo, tata?"
Kao prvo, dugujem svima ispriku zbog nejavljanja: tu sam, možda ne tipkam, ali bar neprestano čitam. Također se ispričavam i svima koji čitaju ovaj blog, a koji su mi se javili mailom, u posljednje su mi se vrijeme počele događati neke ružne privatne stvari pa sam bila prilično zaokupljena njima i njihovim rješavanjem. Ipak, što prije budem mogla bacit ću se na odgovaranje na mailove i bavljenje ovim blogom onako kako on to zaslužuje.
O Jean-Louisu Fournieru nisam ništa čula prije nego što sam slučajno nabasala na njegovu knjigu u knjižnici (to, dakako, nije niti čudo jer mu je «Kamo idemo, tata?» jedina prevedena knjiga kod nas). Ovaj Francuz (rođen 1938. godine) je pisac, humorist i televizijski realizator. Svoj prvi roman, «Le petit Meaulnes» je objavio 2003. godine, a knjigu o kojoj vam danas želim pričati u Francuskoj je objavio 2008. godine i za nju osvojio jednu od najprestižnijih francuskih književnih nagrada, Prix Femina. Kod nas je knjigu objavilo Znanje u svojoj Biblioteci Hit (pomalo se šokiram kad vidim nova izdanja Biblioteke Hit, kao da ne spadaju u sadašnje vrijeme, nego u vrijeme prije nekih 15 – 20 godina) 2009. godine.
U nizu crtica u ovoj kratkoj knjizi Jean-Louis Fournier piše o doživljajima sa svojom dvojicom hendikepiranih sinova, Thomasom i Matthieuom. Nije to lirska balada o čovjeku koji je imao tu nesreću da mu ne jedno, već dvoje djece bude mentalno i fizički zaostalo (iako u nekim crticama Fournier doista zapada i u takva raspoloženja), već se radi o crnohumornom prikazu o tome kako je doista svakodnevno živjeti s djecom s posebnim potrebama. Naprimjer:
Ne mora nam Fournier reći kako je to kad te dijete stotinjak puta u pola sata pita «kamo idemo, tata?» jer je to jedino pitanje koje zna postaviti; mi instinktivno osjećamo, ako i nismo imali iskustva s hendikepiranom djecom, kako je to biti roditelj koji se nema čemu nadati od svoje djece, samo sve većem i sve mučnijem propadanju. Fournier je doista na vlastitoj koži upoznao što to znači biti roditelj djetetu koje ti nikad neće čestitati Dan očeva, koje nikad neće posjedovati nijednu karticu osim invalidske, koje slini i proizvodi «brm, brm» zvukove po cijele dane... I mi instinktivno osjećamo da je jedina stvar koju mu možemo ponuditi naše sažaljenje i suosjećanje. A Fournier si sa svoje strane misli kako mu je suosjećanja i sažaljenja preko glave; on želi nešto drugo. Želi da se smijemo s njim (imao je suosjećanja, ali je li imao dovoljno smijeha?). I iako je to možda neprikladno i nepristojno, smijemo se s njim. Suosjećamo smijehom, ako hoćete.
