Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 28.03.2010.
Cecily von Ziegesar: "Tračerica"
Kako mrzim kad idem u knjižnicu dvije minute do zatvaranja! Onda grabim s polica sve što mi se učini iole normalnim i lakočitljivim, a ponekad završim s kojekakvim televizijskim ekraniziranim škartom, poput knjižice iz naslova. Inače, ako dosad niste skužili, radi se o tiskanoj inačici popularne (ja bih rekla tinejdžerske) televizijske serije «Gossip Girl».
Knjiga je inače iz naše, blogerske sfere – imate tu neku tajnovitu blogericu koja zna sve što se događa u nekom bogatom i razmaženom tinejdžerskom društvancu. Evo uvoda te blogerice u knjigu pa ćemo vidjeti točno o čemu se radi:
«Jeste li se ikada zapitali kakvu su uistinu životi odabranih? Pa, reći ću vam, jer ja sam jedna od njih. Ne govorim o lijepim manekenkama ili glumcima ili glazbenim ili matematičkim genijima. Govorim o ljudima koji su rođeni pod sretnom zvijezdom – onima koji imaju sve što bi itko mogao poželjeti i koji uzimaju sve zdravo za gotovo.
Dobrodošli na Upper East Side New Yorka, gdje moji prijatelji i ja živim i, zabavljamo se i spavamo – katkad jedni s drugima. Svi živimo u ogromnim stanovima s vlastitim spavaćim sobama i kupaonicama i telefonskim linijama. Imamo neograničen pristup novcu i cugi i svemu ostalome što poželimo, a roditelji su nam rijetko doma, pa imamo gomilu privatnosti. Pametni smo, nasljedno smo lijepi, nosimo fantastičnu odjeću i znamo se zabavljati. Naše govno još uvijek smrdi, ali ne možete ga namirisati jer sluškinja svakih sat vremena prska kupaonicu osvježavajućim mirisom francuskih proizvođača parfema, spravljenih ekskluzivno za nas.»
Dobrodošli na Upper East Side New Yorka, gdje moji prijatelji i ja živim i, zabavljamo se i spavamo – katkad jedni s drugima. Svi živimo u ogromnim stanovima s vlastitim spavaćim sobama i kupaonicama i telefonskim linijama. Imamo neograničen pristup novcu i cugi i svemu ostalome što poželimo, a roditelji su nam rijetko doma, pa imamo gomilu privatnosti. Pametni smo, nasljedno smo lijepi, nosimo fantastičnu odjeću i znamo se zabavljati. Naše govno još uvijek smrdi, ali ne možete ga namirisati jer sluškinja svakih sat vremena prska kupaonicu osvježavajućim mirisom francuskih proizvođača parfema, spravljenih ekskluzivno za nas.»
Šarmantno, zar ne? Tko su ti ljudi koje ja nedvojbeno iz ovih stopa želim upoznati? U središtu je priče ljubavni trokut dvije cure i jednog dečka, od kojih je jedna, Blair, dobrica s najboljim ocjenama, predsjednica raznih odbora i nesebična humanitarka, a druga, Serena, pomalo je divlja cura s reputacijom načičkanom istinitim i neistinitim nepodopštinama koje je izvela. Dečko je izvjesni Nate, zgodan, ali slabić (točno je onakav kakvi neodgovorni bogataški dečki obično bivaju). Naravno da se u priči mora naći i ženska hihotava svita, jedan bogataški ljigavac koji bi povalio sve što hoda na dvije noge, i nekoliko siromašnih likova koji se silom prilika provuku u bogataško društvo da bi oni sami sebi izgledali manje snoboviti. Jasno, na kraju knjige sve završi onako kako sam pretpostavljala na početku, ali to valjda tako i mora biti ako to čitaju tinejdžerice.
E sad, moram se unaprijed ispričati svima onima koji nisu više tinejdžeri, a vole gledati «Gossip Girl» (ili «O.C.» ili «One Tree Hill»), vjerujem da u tim serijama i životnim pričama postoji nešto što vam imponira i o čemu se volite osvjedočiti, ali ja sa svoje strane moram priznati da sam takve stvari... ne želim reći «prerasla», ali prerasla. Fazno sam se pomakla u odnosu na njih. Ne želim bacati prvi kamen kad sam i ja svojevremeno (u četrnaestoj, petnaestoj godini) pobožno pratila «Beverly Hills», «Melrose Place» i «It' s my so – called life» (priznajem da bih ovu seriju i danas rado ponovno pogledala, čisto da vidim kako sirota Claire Danes beznadno bulji u Jareda Leta a. k. a. Jordana Catalana i govori «It' s like... whatever.») Stoga mogu razumjeti poriv da gledamo svijet koji je pomalo zašećeren, u kojem se savršene stvari događaju ljudima koji izgledaju savršeno i savršeno se odijevaju (dok će kraći kraj izvući oni koji ne izgledaju dobro i koji se ne znaju odjenuti).
Zašto onda prigovaram? Zato što bi mi se svidjelo da bar buduće generacije budu pametnije od naše: zašto se diviti ljudima koji nisu nimalo bolji od nas, samo imaju bolju garderobu i prostor za život koji ima bolju reputaciju od našeg životnog prostora? Zašto se ugledati na gomilicu pijanih dripaca i maloljetnih... khm, cura lakog morala koji misle da su popili svu pamet svijeta? Zašto dopuštati da nam takav površan pogled na život postane hvalevrijedan oblik zabave? Naime, nekako sumnjam da će pubertetlije kojima je ta serija namijenjena shvatiti finu ironiju i suptilnu kritiku na račun bogataške djece i da će usvojiti pouku prema kojoj svatko ima svoje probleme, imao on nula kuna ili milijun dolara u džepu.
(Sad ćete me optužiti da govorim iz jalne pozicije jednog autsajdera, kojemu takav stil života nikad nije bio dostupan, bilo zbog financijskih, bilo zbog prepreka fizičke prirode, ali ja doista mislim da pubertet više sliči Claire Danes koja se kao šugava mačka jadno vuče kroz čitavu seriju, nego Blair Waldorf koja kroz Upper East Side leprša kao vila).
