Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 19.11.2009.
Haruki Murakami: "Južno od granice, zapadno od sunca"
Protekli vikend bio je rezerviran za knjigu «Južno od granice, zapadno od sunca». Svidjelo mi se, odmah ću vam reći. U središtu je radnje sredovječni Hajime, vlasnik dvaju jazz – klubova i otac dviju djevojčica, odan muž i dobar otac (evo autobiografskog trenutka već u trećoj rečenici, ali smeta li to doista? Svatko piše o onome što dobro poznaje, a Murakami dobro zna kako se vodi jazz – klub). Hajimeova priča započinje već činjenicom da je kao dječak bio jedinac i kao takav pomalo izdvojen od vršnjaka. Priča o neobičnom dječaku? Not so much, Hajime je bio sasvim normalan, osim što je bio sklon osamljivanju i pomalo osobenjak.
Ovo je priča o ženama u Hajimeovom životu i o načinima na koje je on obilježio život tih žena i onima na koje je on obilježio njihove. Kod osoba sklonih zaljubljivanju obično čitamo o onom famoznom trokutu žudnji prema dvjema osobama: jedna je ona obična, lako dostupna s kojom je ljubav izvjesna i lako podnošljiva pojava, dok je druga ona fatalna, teško uhvatljiva, ali žarko žuđena osoba. Potonja je za Hajimea bila Šimamoto, djevojčica u koju se zaljubio kao dvanaestogodišnjak i koju je sreo dvadeset i pet godina kasnije, ali više ne cjelovitu, nego načetu smrću djeteta i drugim tajnovitim okolnostima. Njegova životna suputnica u to vrijeme bila je Jukiko, žena s kojom je Hajime imao djecu i koju bi on rado ostavio samo da je Šimamoto bila iole manje nestalna (osobno, ja uvijek navijam za onu dosadnu, predvidljivu zakonitu družicu, to progovara moj konzervativni odgoj i pomanjkanje emocionalnog avanturizma, ako hoćete). Međutim, ovaj se trokut pretvara u četverokut ako ubrojimo i Izumi, čednu djevojku koju je Hajime grdno iznevjerio (također, većina se nas u ljubavnim vezama ponekad uspjela pokazati kao prave svinje, pa ni Hajime u tom smislu nije bio iznimka).
Kako ja u svakoj knjizi usnajpam moment kad pisac govori o knjigama (niti ne dvojim da je autor radio stavove glavnog junaka prema svojim vlastitim stavovima, ili stavovima koji su mu dobro poznati). Here it goes (Hajime kao tinejdžer):
«Volio sam čitati i slušati glazbu. Uvijek sam volio knjige, a moje je zanimanje za njih naraslo i zbog prijateljstva sa Šimamoto. Počeo sam redovito posjećivati knjižnicu i gutao sam svaku knjigu, nisam je mogao odložiti. Čitanje je bilo poput ovisnosti; čitao sam dok sam jeo, na vlaku, u krevetu do kasno u noć, u školi gdje sam knjigu skrivao pod klupom da mogu čitati pod satom.»
(nismo li se svi mi odani čitatelji često tako snalazili?)
Nakon što su se ponovno sreli, milijun godina poslije, Šimamoto i Hajime ponovno su razgovarali o knjigama:
«Što čitaš?' Pokazala je moju knjigu.
Dodao sam joj knjigu, povijest kinesko – vijetnamskih graničnih sukoba nakon Vijetnamskog rata. Prelistala ju je i vratila.
«Više ne čitaš romane?»
«Čitam. Ali ne onoliko kao prije. Ne znam ništa o novim romanima. Sviđaju mi se samo stari, uglavnom oni iz devetnaestog stoljeća. Romani koje sam već čitao.»
«Što ne valja kod novih romana?»
«Mislim da se bojim kako ću se razočarati. Kad čitam petparačke romane, čini mi se da samo gubim vrijeme. Nisam uvijek tako mislio. Prije sam imao beskrajno mnogo vremena pa sam, čak i kad sam znao da ništa ne valjaju, vjerovao da će od njih biti nekakve koristi. Sad je drukčije. Valjda sam stariji.»
«No da, da si stariji, to je istina», rekla je i vragolasto se nasmiješila.
«A ti? I sad puno čitaš?» upitao sam je.
«Da, gutam knjige. Nove knjige, stare knjige. Romane i sve ostalo. Šund i dobru literaturu. Ja sam valjda tvoja suprotnost – ne smeta me što gubim vrijeme dok čitam.»
(isto tako, ovdje je povučeno stoljeće staro pitanje o tome što i kako čitati – vrijedi li samo tesati po klasicima ili čitati bez kriterija, pa što naleti, naleti. Ja se priklanjam drugom stajalištu – vrijeme provedeno s knjigom najčešće šuta dupe vremenu provedenom bez knjige, ma kakva knjiga bila)
Ovaj roman mi je bio tako – tako do posljednjih nekoliko stranica, na kojima me Murakami uspio tako prestraviti da sam bila uvjerena da nikad poslije te knjige neću spavati (jasno, za pola sata sam već hrkala kao top, ali ipak). Malo je knjiga koje su mi to uspjele napraviti (da se nervozno osvrćem oko sebe i gledam pod krevet, znate taj osjećaj?), sad se u tom smislu sjećam samo «Demijana» Hermanna Hessea kad sam ga prvi put čitala kao srednjoškolka.
Jednom sam na jednom forumu na kojem su se okupljali wannabe – pisci raspravljala o pojmu ludila u književnosti: zna li osoba koja ludi da ludi, kako opisati ludilo ako se ono događa liku u čijim se cipelama nalaziš i tako to: Murakami je uspio opisati upravo to – kako čovjek dotiče samu granicu histerije. Njegova knjiga ipak završava u pozitivnom tonu, ali ne mogu se oteti dojmu da život nije nimalo lak i da je kad zbrojimo sve sumnje, krize, unutarnja previranja, strahove i dvojbe, iznimno zahtjevno biti čovjek.
