Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 15.11.2009.
Haruki Murakami: "nakon potresa"
Autor romana «Moj slatki Sputnik» i «Norveška šuma» nije poznat samo po svojim romanesknim nastojanjima, već je i idejni vlasnik dviju zbirki priča: «Slon nestaje» i «nakon potresa» (naslov je pisan malim slovima po autorovoj želji). Upravo potonja je aterirala u moje nenjegovane ženske ručice posredstvom osječke Gradske knjižnice.
Objašnjenje naslova zbirke – khm, nakon potresa, naime – objasnili su urednici Vuković&Runjić na sljedeći način:
«Početak 1995. prekretnica je za suvremeni Japan, koji doživljava surovo buđenje iz konzumerističkog sna cvjetajuće ekonomije: u samo dva mjeseca stravičan potres koji je pogodio Kobe i teroristički napad otrovnim plinom sarinom u tokijskoj podzemnoj željeznici posve su uništili lažno samopouzdanje nacije.
(...)
Veliki potres što je zadesio Kobe vidljivi je epicentar ovih šest priča. Srećemo ga u novinama, na televiziji, ili u mogućoj agoniji nekog sporednog lika. Ali pravi je potres zapravo onaj unutarnji, koji se događa u glavnim junacima onog treba kada se zagledaju u nerješivu zagonetku vlastite egzistencije. Potres nas u Murakamijevim pričama sustiže poput zlokobne sjene iz dubina: ti što pucaju po rubovima, to smo mi.»
Ovaj je citirani uvod zapravo objasnio i puno više od samog naslova – osobno mi se sviđa kad su priče u zbirci povezane zajedničkim motivom (iako nemam ništa protiv niti kad su priče sasvim odvojene, ako je zbirka dobra) – majstorski je to odradio Frode Grytten u zbirci «Pjesma košnice», njegove priče ne samo da su se ispreplitale, one su to činile na način da je svaka naredna priča u sebi sadržavala motiv prethodne. Murakami to čini jednostavnije – u pitanju je potres, pa njegovi junaci čitaju o potresu, razmišljaju o potresu ili odbijaju razmišljati o njemu, neki imaju rođake u Kobeu, a neki pomažu stradalnicima.
Uvijek imam dojam da je dobru zbirku priča teže stvoriti nego dobar i zanimljiv roman (to je možda stoga što sam pročitala više romana nego zbirki priča), iako u oba slučaja autor mora komponirati nekoliko pripovjednih linija, samo što su kod romana one isprepletene, a kod zbirke priča razdvojene u zasebne priče. Međutim, kod zbirke priča je problem i u tome što ona s jedne strane mora biti dovoljno raznolika da se ne bi ispostavilo da se radi o jednoj te istoj priči koja je ispričana šest ili dvanaest puta – dakle, treba postojati ljubavna priča, ludička priča (u ovom slučaju Tokio od potresa spašava jedna divovska žaba), priča o osamljenosti, priča o odrastanju, strašna priča i niz drugih i drugačijih priča koje autor želi uvrstiti zajedno. S druge strane, zbirka priča mora biti dovoljno ujednačena da ne bi ispalo da se radi o nizu priča koje je autor zaklamao zajedno ne bi li ponovno mogao opljačkati svoje obožavatelje izdavanjem još jednog ukoričenog izdanja. I dakako, zbirka priča mora imati sjajan finale, odličnu posljednju priču koja ostavlja čitatelju dobar okus u ustima nakon što zaklopi stražnje korice – upravo po posljednjoj priči čitatelj će najčešće pamtiti cjelokupnu zbirku (dobar primjer za to je kod mene «Dvanaest hodočasnika» G. G. Marqueza). Postoje i iznimke od tog pravila (pravilo sam ja izmislila, stoga se ne morate brinuti ako neku zbirku pamtite po naslovnoj priči ili nekoj nasumičnoj priči iz sredine) - zbirku «Muzika za kameleone» Trumana Capotea (radi se o mojoj all – time najdražoj zbirci priča) zavoljela sam zbog priče «Božićna uspomena», ne zbog «Muzike za kameleone» ili posljednjoj priči iz te zbirke. «nakon potresa» ima sjajnu, pozitivno obojenu i emotivnu posljednju priču (naslovljenu «Medenjaci», ne znam što je to sa mnom i pečenjem božićnih slastica), pa ako slijedimo kriterij posljednje priče, ova zbirka svakako polaže taj test. Međutim, sad kad prelistavam čitavu zbirku nastojeći se podsjetiti svih priča, jake su mi i priče «Krajolik s peglom» (radi se o propitivanju tradicije i dehumanizaciji koju su donijeli električni i kasnije elektronički uređaji. Jedan je slikar, naime, volio paliti krijesove od naplavina na plaži...), «Sva božja djeca znaju plesati» (motiv slijeđenja neke osobe je prilično jak kod Murakamija, evo sad čitam «Južno od granice, zapadno od sunca», i taj se motiv pojavljuje i tamo) i «Tajland» (liječnica koja liječi svoje ranjeno srce, pomalo ezoterična priča).
Nakon potresa, vraćam se svojoj uobičajenoj čitateljskoj materiji, romanima (dakle, ubrzo ćete čuti i nešto o «Južno od granice, zapadno od sunca»), ali pisat ću i o tome zašto su svi marketinški stručnjaci lažljivci.
