Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 22.10.2009.
Sanja Polak: "Pobuna Pauline P."
Za našu dječju spisateljicu Sanju Polak ste vjerojatno već čuli, negdje nakon što sam ja završila osnovnu školu, ona je blitzkrieg – metodom osvojila i ubacila se u sve osnovnoškolske popise lektira pa sam htjela – ne htjela morala naići na dijelove njezinih umotvorina u raznim periodičkim publikacijama. Sanja Polak je rođena Zagrepčanka, živi sa suprugom Zoranom i kćerima Paulinom i Petrom pa je njezin serijal romana o Paulini P. (u izdanju Mozaik knjige) zapravo preslika jednog kućnog, obiteljskog života. Od iste autorice Mozaik knjiga je objavila također i «Dnevnik Pauline P.», «Drugi dnevnik Pauline P.» (podsjeća li vas na nešto? Možda na «Tajni dnevnik Adriana Molea» i «Nove jade Adriana Molea»?), zatim «Petricu pričalicu» (za ovu knjigu je čak nominirana i za prestižnu međunarodnu nagradu Mali princ 2006. godine) i «Mali Jan ima plan».
Razumijem da je došlo doba kad Adrian Mole više nije bio aktualan – već je u moje vrijeme Margaret Thatcher bila zaboravljeno političko lice, a trapezice su od pisanja knjige do mog čitanja već sedam puta ušle i izašle iz mode. U tom smislu je Sanja Polak pogodila u sridu – njezina Paulina P. ima mobitel, najnoviji model, koristi se MSN – om, govori o HNOS – u (pri čemu se vidi da je i Sanja Polak po struci učiteljica). Paulina, za razliku od klinaca moje generacije (koji ne samo da nisu više klinci, već neki od njih imaju i vlastite klince) ide u šopinge u H&M u Graz i čuvanjem djece zarađuje iznose slične mojoj mjesečnoj plaći. Ona nosi Benetton i to joj je izrazito važno, ide u City centar... ali zapravo me to i ne boli toliko: i mi smo kao klinci imali neke «svoje» znakovite stvarčice i neke sitnice za koje smo marili (a koje su se kasnije ispostavile da uopće nisu bile važne) – tu Paulina P. nije nimalo drugačija od mene, jedino vjerujem da su razmjeri drugačiji. Evo primjera u kojem Paulina govori što je sve mogla kupiti da nije potrošila novac na račun za mobitel:
«Na primjer: novi CD Jinxa, komplet za francusku manikuru, nekoliko ogrlica s poludragim kamenjem, tenisice, Benetton pulover, Diesel traperice...»
Ono što me osobito boli kao manijakalnu čitateljicu jest da sam saznala kako Paulina P. uopće ne voli čitati, i to nerado i rijetko čini kao i ostatak njezinih vršnjaka. Svoju tvrdnju potkrepljujem dokazom:
«Zbog takvih, dosadnih knjiga, zamjerio mi se čak i Harry Potter, čije mi romane mama uredno kupuje, a ja ih, zbog nedostatka vremena, strpljenja i snage, stvarno ne mogu pročitati. Slična je situacija i s mojim prijateljima u razredu. I oni su svi kupili knjige o Harryu Potteru i ni jednu nisu pročitali. A svi se kao prave da su ih pročitali. Jedina knjiga koju obavezno jednom mjesečno čitam jest Vodič kroz lektiru. To je najbolja i najpametnija knjiga. Svakog mjeseca, nekom Davoru, nisam mu zapamtila prezime, koji je napisao tu knjigu, pošaljem veliku pusu. Taj čovjek me zbilja razumije. Zato je za mene pročitao sve knjige koje imamo za lektiru, o svakoj napisao kratak sadržaj, nabrojio likove i njihove osobine i naveo mjesto i vrijeme radnje. Baš je dobar čovjek taj Davor!»
U svezi s navedenim citatom, nameće mi se nekoliko pitanja:
a) što je autorica s čitavim poglavljem o nečitanju i nepisanju lektira nastojala postići? Na ovaj način, bojim se, autorica je uputila kritiku sustavu koji omogućuje osnovcima da prepisuju lektire ne čitajući ih, ali je li ta kritika dovoljno snažna? (meni je prilično očigledno da Sanja Polak želi potaknuti klince na čitanje, jer ona, uostalom, od toga živi i smatra knjige i čitanje važnima, ali mogu li djeca kojima je knjiga namijenjena shvatiti ironiju i obrnutu psihologiju – autorica putem svoje glavne junakinje Pauline govori da čitanje nije važno, ali zapravo misli sasvim obrnuto: čitanje je nedvojbeno važno). Nadalje, je li to (kao i u poglavlju koje kritizira HNOS) način na koji autorica želi poručiti odgovornima da današnji sustav lektire i poticanja čitanja nije prikladan za današnje klince koji odrastaju s internetom i drugim instant – izvorima informacija? Smatra li autorica da popise lektira i načine na koje se knjige obrađuju treba prilagoditi novim generacijama? Sklona sam vjerovati da je tako, no također nisam sigurna kako je to dovoljno naglasila. U svakom slučaju, za razliku od «Matilde» o kojoj sam govorila u prethodnom postu i koja o važnosti čitanja govori afirmativno, «Pobuna Pauline P.» o današnjem stanju na tom području govori negativno i nisam sigurna da mi se to sviđa niti da će to polučiti onaj uspjeh kojemu se autorica (pretpostavljam) nada.
b) a tek onaj Davor koji je napisao Vodič kroz lektiru (Google kaže: radi se o Davoru Uskokoviću koji je napisao priručnike Vodič kroz lektiru za osnovne škole i Vodič kroz lektiru za srednje škole), što je njemu bilo da napiše takvu knjigu? Ako se ne varam, namjena takve knjige je sasvim drugačija: ona je namijenjena nastavnicima kao pomoćno sredstvo za sate lektire ili barem kao leksikon za sve što lektira može ponuditi čitatelju, ti priručnici, po mom nestručnom mišljenju, nisu i ne smiju biti zamjena za čitanje knjiga (a osim toga, gdje je zabava u svemu tome?) Međutim, ovo što sam pročitala u «Pobuni Pauline P.» nažalost nije prva vijest o tome da se učenici služe različitim prečacima da bi došli do željene ocjene – znam za Vodič kroz lektiru, ali isto tako znam da i sve lektirne naslove obrađene na isti način kao u vodiču učenici mogu pronaći na bespućima interneta. Iskreno, meni je to bila najbljak spoznaja u dugo vremena.
Međutim, priča dalje kaže kako je Paulina naletjela na a) lektiru koje nije bilo u Vodiču i b) mamu koja je shvatila kakvim se prečacima njezina kćer služi (lektira u pitanju bila je, ako se ne varam prema Paulininom opisu, «Mor» Đure Sudete). I onda se dogodilo sljedeće:
«Iako me je u početku bilo malo sram, mama i ja smo cijelo poslijepodne i cijelo sljedeće jutro čitale tu strašnu knjigu. Zapravo, uz mamina objašnjenja i moju potpunu koncentraciju, knjiga i nije bila tako strašna. Bila je zapravo lijepa. I čudesna. Mentalno poticajna, kako bi rekla moja pametna Dora.»
Ipak, priča ima i jedan iznenađujući završetak, koji je izvađen iz dnevnika Paulinine mame Sanje:
«Jučer sam se strašno osramotila. Dva puta tjedno odlazim u našu školsku knjižnicu i posuđujem knjige. Posuđene knjige uopće ne čitam. Samo se pravim kako obožavam čitati. Za održavanje dobrog imidža u školi, važno je redovito posjećivati knjižnicu. A imamo i novog knjižničara koji se s nama redovito šali i baš je simpatičan.
Kad sam vraćala knjige, pitao me jesam li ih pročitala i jesu li mi se svidjele. I na jedno i na drugo pitanje odgovorila sam potvrdno. A onda me je počeo ispitivati o likovima i sadržajima obiju knjiga. Samo sam mucala, kašljucala... Pokušala sam se izvući rečenicama kojima se zapravo ništa ne kaže, ali nije uspjelo. Skužio je da knjige nisam ni otvorila. Na kraju se nasmijao i rekao mi da sam prava muljatorica. Od srama, izišla sam iz knjižnice bez ijedne novoposuđene knjige. I ne znam kad ću opet u nju otići.»
Pouka priče je očita: iako je prije nekoliko desetaka godina sklonost čitanju bila znak dobrog ukusa, a danas je situacija sasvim obrnuta, uvijek će biti onih koji će čitanje voljeti i onih koji će od knjige zazirati (ja bih samo voljela da je čitatelja više pa da mogu s ljudima razgovarati o knjigama, jer čak i stranci za koje obično mislimo da su civiliziraniji i koje sam imala prilike susresti, tvrde kako ne čitaju, kako nemaju strpljenja presjediti niti kroz čitav film, a najviše vole internet).
Paulina je na teret dobrote svojih roditelja imala priliku pohađati i tečaj brzog čitanja, pa za kraj donosim i taj citat s kojime se moram u potpunosti složiti:
«Nije književnicima lako. Svoja djela pišu, danima, mjesecima, a neki i godinama. Za to stvarno treba imati dara i strpljenja. To vam je gore od izrade paške čipke ili slaganja slike od 2000 dijelova s puno plavog neba jednake nijanse. Nakon tih riječi, sposobnost brzog čitanja bila mi je više nego uvredljiva. Pisci se muče i pišu mjesecima i godinama, a onda ti to pročitaš za dva ili tri sata. To nikako nije dobro, jer jednostavno nije u ravnoteži. A tata mi je rekao kako je ravnoteža najvažnija u životu.»
