Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.06.2009.
John Fante: "Zapitaj prah"
Kao što sam već rekla nekoliko postova ranije, u ovu Fanteovu knjigu Bukowski se kune kao u svetinju koja ga je privela pisanju. Za dva koplja Fante je ipak od Bukowskoga bolji, po mom skromnom sudu, iako mi se čini da je Bukowski popularniji (valjda i zbog boemskog životnog stila kojeg je neprestano isfuravao).
John Fante se rodio 8. travnja 1909. godine u Denveru kao najstariji sin talijanskih iseljenika. Tijekom svog djetinjstva odselio se s obitelji u Boulder u Coloradu (spominjem to zato što u romanu «Zapitaj prah» postoji jedan odsječak u kojemu ga žena iz Kalifornije uvjerava kako je Boulder u Nebraski). Nakon što je njegov otac napustio obitelj, Fante je otišao u Los Angeles kako bi tamo zaradio za uzdržavanje majke i ostatka obitelji.
«Zapitaj prah» je stoga roman koji itekako počiva na autobiografskim temeljima: naprimjer, u romanu je glavni lik Arturo Bandini, pisac u usponu koji živi u jeftinom hotelu Alta Loma (dok je u stvarnosti John Fante živio u hotelu Alta Vista). Putem pisama prijateljuje s urednikom književnog časopisa, Hackmuthom (za Fantea je to bio Henry Louis Mencken i njegov književni časopis American Mercury). Međutim, poanta priče uopće i nije u tome da možemo locirati sve autobiografske momente iz romana «Zapitaj prah» (ipak, što dulje razmišljam o tome, ovaj će mi naslov u glavi vjerojatno ostati urezan u izvorniku, kao «Ask the Dust»), već je njegova vrijednost upravo u tome što opisuje zlatno doba Kalifornije i Los Angelesa: pisac kao što je Fante mogao je lako dijagnosticirati i prenijeti atmosferu začetka potpune dekadencije duha. Potpuno siromaštvo, prostitucija i nemoral samo su početni stadiji nečega što će se ubrzo pretvoriti u industriju zabave. Socijalna vrijednost ovoga romana stoga je gotovo neprocjenjiva.
Isto tako, ne bi trebalo zanemariti niti ljubavnu okosnicu romana: erotsku ljubavnu priču između «pisca u usponu» Artura Bandinija i konobarice Meksikanke imenom Camilla Lopez. To je ljubavna priča s preprekama, od kojih se nekoliko nalazi na Camillinoj strani (jer je đanki i u nasilnom odnosu s muškarcem koji ne voli njezino prisustvo; dakako, u to vrijeme je vladao ponešto drugačiji odnos prema pripadnicima drugih etničkih skupina, pa se i Arturo i Camilla prave kako su pravi Amerikanci, iako su oboje djeca imigranata), dok su druge svakako na Bandinijevoj strani (kao i Bukowski, i Fante govori o osjećaju potpune neadekvatnosti nekih muškaraca u odnosu prema ženama – oni žele biti voljeni, ali na neki način kao da smatraju da to ne zaslužuju).
Treća komponenta ovog romana koju sam uočila je ona koja se tiče pisanja. Bandini je, naime, kao što već opetovano rekoh, pisac u usponu. I to navodno vrlo dobar – objavio je prvu priču kod urednika Hackmutha, a zatim vrlo ubrzo i drugu, a konačno (nakon jedne neuspjele ljubavne epizode s ostavljenom ženom) je napisao i roman koji mu Hackmuth odlučuje objaviti. Kao takav, najpogodnija je osoba koja bi Camillinom nasilnom nesuđenom dečku mogao dati neke savjete glede pisanja. Evo jedan zgodan odlomak glede toga:
«Što je Sammy više govorio, to je postajao srdačniji i otvoreniji. Bio je više zainteresiran za financijsku stranu pisanja nego za samo pisanje. Koliko plaća taj časopis, a koliko onaj itd. Bio je uvjeren da se priče mogu prodati samo protekcijom. Moraš imati rođaka ili brata ili nekoga bliskog u uredništvu da bi prihvatili jednu od tvojih priča. Uzaludno je bilo da ga pokušavam razuvjeriti, a nisam ni pokušavao, jer sam znao da je njegov način razmišljanja u skladu s njegovom nesposobnošću da dobro piše.»
Kako je prošao Arturo Bandini i je li na kraju stekao svjetsku slavu, o tome ništa ne znamo, ali za Fantea je pak sve završilo relativno dobro: vrlo brzo je lansiran u svijet filmskih scenarija (koji jesu značili odmak od njegove želje da se bavi «pravom književnošću», ali rad u filmskoj industriji značio je sigurnu egzistenciju i način za održavanje svoje ovisnosti o kockanju). Međutim, već 1955. godine je obolio od dijabetesa zbog čega mu je amputirana jedna noga, a konačno je i oslijepio. Nakon toga je uspio ponovno se baviti književnošću onako kako je to želio. Posljednjih godina, posebno u Europi, njegov lik i djelo doživljavaju renesansu glede popularnosti: ponovno se puno prevodi i čita, a objavljen je i niz njegovih biografija i eseja o njemu.
Preporuka: da, itekako. Čitajte, nećete požaliti (srećom, još uvijek ima više dobrih knjiga nego loših, tako da je većina preporuka ipak dobra).
