Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 31.01.2009.
Ilij - konačno!
Ova sam dva tjedna provela čitajući roman Ilij SF – autora Dana Simmonsa (jer je i on, kao i mnoge stvari dio popularne opće kulture). Inače mi ne treba toliko puno vremena, ali je ova knjiga tražila vrijeme i pozornost i to je morala i dobiti.
Autor, inače osobito cijenjen po tetralogiji Hyperion (Hyperion, Pad Hyperiona, Endimion, Uspon Endimiona – znalci će znati o čemu govorim), za ovu je knjigu (koja također ima nastavak – Olimp) iskoristio mnoga odvajkada poznata kulturna dobra ljudskog dobra, u prvom redu djela Homera, Prousta i Shakespearea.
Pa evo za početak što nakladnik (Izvori) koji je izdao Ilij i Olimp, kaže za svoja izdanja:
„Dvije knjige (prva je Ilij, druga Olimp) epski opsežni, sjajni romani o visokotehnološkim bogovima, ljudskim herojima, o totalnom ratu između ljudi i samozvanih bogova, o moćnom Zeusu i njegovoj obitelji bogova, božica i polubogova na Olympos Monsu na Marsu, o sukobljenim vojskama bogova, Grka i Trojanaca, o Ahilu, Hektoru, Odiseju… ali, čekajte, sve se odigrava ne prije nove ere već u 40. stoljeću (sada je, mislim, tek 21.) nove ere! A tu su još i naši potomci, posthumanci, ništa im nije jasno i ništa ne znaju, osim zabave, malo ih je ostalo… a gdje su ostali završili? Istodobno, iz svemira stižu na Zemlji i na Mars potomci ljudi koji su nekoć davno otišli u svemir …. A kakve pak veze imaju s tim Shakespearovi likovi iz Oluje (Prospero, Seteb, Caliban, Ariel). Imaju, i te kakve! Dakako, to može samo SF. I tako neka ostane.“
Isto tako, treba reći i što „ljudi o' struke“ kažu o Simmonsu.
„Zavidim Danu Simmonsu.“ (Stephen King)
„Dan Simmons je jednostavno sjajan.“ (Dean Koontz)
A što ja kažem na sve to? Iako je vladalo uvjerenje (ili obična predrasuda) da je SF lagana literatura koja se čita s pola mozga, a potom u hipu zaboravlja, ovaj roman mora čitati obrazovan, upućen čitatelj koji, usto što je pokatkad pogledao koju epizodu Star Treka, zna dobro grčku mitologiju, Shakespearov opus i ima otvoren um prema nebrojivim mogućnostima koje pruža beskrajni svemir. Oko toga se, dakako, možemo raspravljati, ali čvrsto stojim na svomu stajalištu da brojni naslovi SF – književnosti ne samo da nisu nahočad „ozbiljne književnosti“ već su joj najozbiljniji takmac.
Za kraj vas ostavljam uz meni najdraži odlomak koji sam si pribilježila za pamćenje i buduće generacije (čitatelja, dakako):
„Mahnmutova sjećanja su bila čudesna – on se mogao prisjetiti karte Pariza iz 1921., mogao je pozvati u memoriju svaku fotografiju, crtež ili sliku koju je Proust ikada učinio, mogao je pogledati Vermeerovu sliku koja je prouzročila da se Proustov lik onesvijesti, mogao je usporediti svaki lik u knjigama sa svakim pravim ljudskim bićem kojeg je Proust bio znao – ali ništa od toga nije mnogo pomoglo Mahnmutu da shvati Proustovo djelo. Ljudska je umjetnost, Mahnmut je to znao, jednostavno nadmašila ljudska bića.“
(U ovom odlomku se razmatra interes jednog moraveka – biomehaničkog organizma kakvima su ljudi nastanili Jupiterove mjesece – za klasičnu ljudsku književnost. Književnost je u tim kiborzima preživjela dugo nakon što ljudska rasa više nije postojala, što je, u krajnjem slučaju, vrlo utješna pomisao).
