Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 19.01.2009.
Ian McEwan – Subota
Ian McEwan, kako saznajem s korica knjige «Subota» (izdanje Znanja, biblioteka Hit, iz 2007. godine, prijevod s engleskog jezika: Ivan Matković), jedan je od najuglednijih suvremenih britanskih prozaika. Osim «Subote» kod koje sam se prvi put susrela s ovim imenom, napisao je i kultne knjige «On Chesil Beach», «Amsterdam» (knjiga koju se također spremam čitati u sklopu book kluba koji se organizira na forumu portala Knjizevnost.org) «The Child in Time» i «Atonement» (Okajanje). Zavidan opus, moram reći.
«Subota» je roman koga su kritičari (po rakursu, ne po diskursu) usporedili sa slavnim romanom Virginije Woolf «Gospođa Dalloway». Za potrebe ovog bloga sam htjela pročitati «Gospođu Dalloway» da vam mogu reći što ja točno mislim o takvim usporedbama, ali nažalost, vrijeme i druge obveze mi to za ovo vrijeme ne dopuštaju (ali eto – još jedan u glavi zabilježen projekt!) Ako bi valjalo uspoređivati po onome što sam gledala u filmu «Sati» (koji također obrađuje temu gospođe Dalloway i njezine autorice), sličnost je u tome što se opisuju sitni događaji u jednom jedinom danu. Zamka je upravo u tome što kad bismo bilo kome nastojali opisati svoj dan na cca tristotinjak stranica, taj bi čovjek nakon dvadesete stranice vjerojatno umro od unutarnjeg krvarenja izazvanog dosadom. Srećom, kao navodno ni Virginija Woolf, niti Ian McEwan nije upao u tu zamku.
Subotu, naime, proživljavamo sa sredovječnim neurokirurgom, sretno oženjenim (to su mi najdraži dijelovi knjige, način na koji doktor govori o svojoj supruzi s kojom je u braku gotovo trideset godina) i ocem dvoje djece, od kojih je kći suvremena pjesnikinja, a sin blues – glazbenik. Iako ja s tim čovjekom nemam nikakve veze, iako se ne nalazimo na istim točkama na životnoj putanji, djelovao mi je simpatično. Još uvijek mi djeluje. Možda zato što svi, na kraju krajeva, živimo u istom svijetu i opterećuju nas (ili nas posredstvom medija nastoje opterećivati) iste brige: briga za vlastitu obitelj, briga za vlastito zdravlje, paranoja zbog nadirućeg vala terorizma, strah od starenja… Sve su to, u krajnjem slučaju, izazovi s kojima se suvremeni čovjek mora naučiti nositi na način drugačiji nego što su se s time nosili naši pretci.
Moram priznati da mi se svidjela ova misaona, mekana proza koja fino teče. Zato se prilično rado laćam i «Amsterdama»čim mi vrijeme to dopusti.
