Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.01.2009.
Zašto ne volim čitati poeziju II
Ono što slijedi u ovom postu je osobno priznanje one najgore vrste – nitko ne voli priznati (o) sebi da je zatucani šovinist i da gaji predrasude. Ja, naime, baš i ne volim pjesnike. No to i nije predrasuda u pravom smislu, jer vjerojatno ne bih imala ništa protiv pjesnika da nisu oni mene prvi dirali.
Prvo, prije nekih pola godine na moje radno mjesto, koje je šalterskog tipa (prodajni prostor, nekoliko radnih stolova, u svakom slučaju, nemam samostalni ured), dolazi jedan gospodin, s naočalama pepeljarkama, sav zapljuvan po faci. Dolazi mi nuditi svoju pjesničku zbirku (zvala se Sto najboljih ili nešto takvo. Prvih sto. Uglavnom.), koju je izdao u vlastitoj nakladi i od čije prodaje prihod ide za neku dobrotvornu svrhu. Pohvalno, nemam riječi. Ali onda sam otkrila i zašto je zapljuvan. Čovjek mi je recitirao čitavu zbirku napamet. Slušala sam i bilo je grozno. Pučko pjesništvo najpučkijeg tipa, s rimom i socijalnom notom usmjerenoj ka aktualnom političkom vodstvu. Ja, kakva pristojna da jesam, nisam ni trznula na tu njegovu nekulturu (dio mog posla jest komunikacija sa svakovrsnim pacijentima i gnjavatorima), ali me je zasmetalo kad je počeo suptilno vrijeđati u smislu da samo on i par izabranih iz njegova umišljenog pjesničkog Olimpa znaju što je pjesništvo, a svi mi ostali smo ovce. Njegove pjesme su jedini zakon (njegove pjesme su objektivno loše i ne vidim tko bi se mogao nadahnjivati nad njima). A ja sam, dakako, budala što to ne uviđam.
Drugo, imam poznanika koji se već godinama fura na to da je pjesnik – boem. Sve što si čovjek može zamisliti da ide uz to, on je napravio. Alkoholiziranje. Udaranje šakama u zid. Tuče. Incidenti usmjereni protiv javnog reda i mira. Verbalni ekscesi. Iskreno, nije loš kao pjesnik, ima i nekih svijetlih trenutaka, iako bi dio njegovih napora svakako trebalo škartirati bez grižnje savjesti. Međutim, biti «boem» je najbrži način da čovjek izgubi sve prijatelje. I on je na dobrom putu. Zašto on nije dobar pjesnik? Ja ću vam reći, jer sam dugo i intenzivno razmišljala o tome. Zato što povezuje pjesnički rad, napor i umijeće s «biti drugačiji» sloganom. Zato što bi on trebao biti onaj koji mora cijeniti riječi iznad svega, a ako on to ne čini, kako može očekivati od drugih da to čine? Jer, u jednom slučaju, za njega «jebi se» znači «mrzim te, otkači se», drugi put znači «super smo si», treći put nešto treće. On misli da je gospodar riječima. Misli da riječi nešto znače samo kad on želi da nešto znače. Ali riječi su neovisne od njega, riječi su moćnije od pjesnika i pjesnik može biti samo ponizni sluga svom umijeću baratanja riječima. On to ne shvaća i zato mislim da bi mu trebalo biti zabranjeno baviti se riječima sve dok to ne uvidi. Ovako, već je dovoljno ljudi povrijedio svojim nastojanjem da isfura vanjsku masku pjesnika – boema.
