Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 03.01.2009.
Čistim police, mislim na Fuada Backovića Deena...
Znate kako vam povremeno ostane hrpa polupročitanih knjiga? Neke knjige uzmete čitati, dođete skoro do kraja, i onda vam motivacija iznenada popusti zbog nekog dosadnog dijela. Uzmete drugu, pročitate ili ostavite na pola i onda ste zatrpani.
Danas sam uhvatila čitati ono s čime sam bila skoro do kraja gotova. Recimo, tu je „mASIAfucker“ Ilje Stogoffa. Radi se o putopisnom štivu koje počinje onako kako bi to napisao Paul Auster u Neyorškoj trilogiji ili Glazbi slučaja: „Otišao je po cigarete, zašao iza ugla i nitko ga nikada više nije vidio.“ Osim što je Ilja Stogoff otišao po honorar iz Petersburga u Moskvu i onda u Moskvi odlučio proputovati kroz Aziju, ostavivši ženu u Petersburgu da brine za njega.
Jadan li je taj Srednji Istok (na kome je, uostalom, zapeo i Ilja Stogoff)! Smijala sam se bijedi i nazadnosti zato da ne bih plakala zbog istoga. Ovaj je putopisni tekst pun bizarnih situacija kakve se mogu dogoditi čovjeku ako neplanski odluči posjetiti srednju Aziju. Ovo je isto tako priča o Rusima, koja neobično podsjeća na priče ostalih Slavena koji su se nakon 1991. godine našli u tranziciji kao u neobranom grožđu. Na tu su me tranziciju najviše podsjetili detalji o ruskim glazbenim legendama koje spominje Stogoff. Gotovo da sam uspjela povući nekakve uspješne paralele između naših glazbenih legendi u osamdesetima i devedesetima. Ipak, Youtube mi je rekao sve što sam trebala znati i stoga evo zaključaka do kojih sam došla.
Leningrad – grupu Leningrad opisuju kao „ska punk“ grupu, što kao oznaka žanra meni ne govori apsolutno ništa. Ali gledajući njihov zvuk i nastup, a pogotovo kontroverzu koju izazivaju, oni su kombinacija Leta 3 i Azre (to zbog toga što se izrazito pozivaju na karizmu lead – vokala Šnura). Ipak, osnovani su 1997. godine, i, za razliku od Azre, postoje još i danas.
Bravo – eh, što bih s njima usporedila? Oni su počeli svirati 1983. godine, po uzoru na classical rock bendove poput Monkeysa, Beatlesa i sličnih. Kod nas bi im najsličniji bili Indexi, pa čak i (stari)Novi fosili. Bravo je zadržao isti zvuk do odlaska prve glavne pjevačice Žane Aguzarove (koja je, kako vjerujem, počela samostalnu karijeru).
Filip Kirkorov – ljepuškasti ruski pop – pjevač, osoba koju biste zamislili da bude predstavnik Rusije na Eurosongu. Fizički i glasovnim mogućnostima nevjerojatno podsjeća na preminulog Tošu Proeskog, dok frizura više baca na Vladu Kalembera u mladim danima. Glasovne mogućnosti – a la Goran Karan, Petar Grašo, Boris Novković i slični. Isti način pjevanja, iste pjesme.
Russkij Razmer – zamislimo početak devedesetih. Hrvatskom estradom tada je drmao glazbeni producent i scenski umjetnik Adonis Ćulibrk, poznatiji kao Boytronic (iz grupe ET). Otprilike tako zvuče (i izgledaju) Russkij Razmer. Uz blage naznake looka kojega je od njih zacijelo ukrao Senna M.
Ivanuški – International – o da! New Kids on the Block su možda davna prošlost, ali Backstreet boys i nisu. Ivanuški – International su na tragu Backstreet boysa, ali uz onaj nepogrešivi slavenski štih zbog kojega njih trojica ostavljaju „udri me lopatom“ dojam. Kod nas bi ih valjalo usporediti sa Sašom, Tinom i Kedžom ili, ako odemo malo dalje u prošlost, s boy – bendom „7Up“ koji je u povijesti estrade ovog regiona ostao zapamćen kao bend u kojem je počela velika zvijezda ovih prostora, Fuad Backović, poznatiji kao Deen.
Čitajte „mASIAfucker“, možda vas asocira na nešto drugo, mene je, eto, asociralo na muziku, koja je slavenskim narodima, čini se, univerzalna pojava. U svakom slučaju, Ilja Stogoff je zanimljiv lik, Irena Lukšić(urednica biblioteke Na tragu klasika, op.a.) kaže da je „dominikanac po svjetonazoru i ponašanju“. U svakom slučaju neobična opservacija.
