Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 16.12.2008.
Tajni život knjiga
Kod nekih knjiga, koliko god zanimljiv bio njihov sadržaj, ponekad je zanimljiviji njihov „izvansadržajni“ život. Ponekad, pogotovo u rabljenim knjigama ili onima iz knjižnice, naletim na neku bilješku, pisanu običnom ili kemijskom olovkom, pa se zapitam tko je vlasnik rukopisa, zašto je napisao ono što je napisao i što to autoru bilješke (dovraga) znači.
Jedne sam godine u Mjesecu knjige (koji je svake godine, ruku na srce, sve bljeđi i sve manje ljudi obraća pozornost na njega) preko svojih izvora naletjela na obavijest kako će se u jednoj lokalnoj knjižnici i čitaonici vršiti otkup otpisanih knjiga po cijeni od 5,00 kuna(kom). To je bila prilika kakvu sam dugo čekala i bez sumnje sam je iskoristila: otišla sam tamo s 250 kuna i vratila se s nekih pedesetak knjiga. Jest da su knjige prilično rabljene i stare (ali uskoro će se raditi o antikvarnim primjercima kakvi se više neće moći nabaviti nigdje), ali i jedno čitanje vrijedi 5 kuna koliko sam po knjizi dala. A našla sam doista svega – od Hedwig Courths – Mahler (spisateljica ljubića, trenutno čitam i valjam se od smijeha, hvata me nostalgija od svih tih silnih loših ljubića koje sam pročitala u djetinjstvu. Nije ni čudo da su žene toliko zakinute glede stvarnosti kad čitaju takve bajke) i Raymonda Chandlera, do Heinricha Bölla, Middlemarcha i Francoise Sagan. Za moju kućnu biblioteku to je bila žetva stoljeća. Neke od tih knjiga još uvijek nisam pročitala, a kako rekoh, sad čitam Courths – Mahlericu (te sam knjige uzela da vidim o čemu se tu radi, da se glatko izvučem od optužbe za neukus). Na posljednjoj stranici jedne od njih stoji „Još uvijek volim te“ nedvojbeno ženskim rukopisom, a stranicu prije „Ne mogu bez njega. J. P.“, također ženskim rukopisom (rekla bih da Courths – Mahlericu u stopostotnom broju čitaju žene).
Pa se pitam tko je to i kada napisao. Naime, ova je knjiga izdana 1979. godine. Trideset godina stara knjiga. Tko zna je li osoba koja ne može bez nekoga sretna s tom osobom (ili s nekim drugim), ima li djece i čita li i dalje ljubiće.
Ili, u mom primjerku Siddarthe Hermanna Hessea kao posveta stoji: „Samo srednji put je ispravan... Ines“. Ines, ako ovo čitaš, osoba kojoj si dala knjigu otarasila je se. Završila je kod mene.
Možda najbolji primjer izvanknjiževnog života knjiga kao materijalnih objekata je tzv. bookcrossing. Taj izraz označava praksu ostavljanja pročitanih knjiga na javnim mjestima kako bi ih drugi ljudi pronašli i pročitali, te kasnije ponovno ostavili na javnom mjestu. Cilj tog projekta je napraviti knjižnicu od cijelog svijeta.
O bookcrossingu ću više pisati u nekim drugim prilikama, ali i to je dokaz kako knjige mogu imati vlastite živote o kojima mi ne znamo ništa, i sve je, ma koliko pokušavali saznati, prepušteno našoj mašti. Tako je samim postojanjem knjiga ispunjena i jedna od njihovih svrha: aktiviranje naše mašte.
