Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 27.10.2008.
Posve mi je jasno zašto Mulisch
Pročitala sam Proceduru Harrya Mulischa nakon što mi je, između ostalih, netko preporučio toga autora kao autora knjiga koje bi volio ponijeti na pusti otok (i to čak ovdje, u komentarima). I posve shvaćam zašto je ovo knjiga za pusti otok: može se čitati sigurno dva ili tri puta bez ikakve grižnje savjesti i sumnje u svoje intelektualne kapacitete. Osobno, uživala sam.
Harrya Mulisch nije autor bestsellera, na početku ove knjige umjesto da vas privuče, on nastoji odbiti nedostojnog čitatelja teoretiziranjem o biblijskoj priči o postanku čovjeka Adama i supruge mu Lilith, a kasnije i Eve; objašnjava hebrejsko pismo i nakon što se uvjerio da su svi nestrpljivi čitatelji odustali, kreće u pravu priču. A prava priča je komplicirana, slojevita, simbolična – utvrđuje vezu između Golema, bića koje mogu napraviti rabini radi zaštite židovskog naroda, i genetskih otkrića jednog budućeg nobelovca, Victora Werkera. Ovo djelo ima i elemente krimića, i ljubavne priče, i priče o obiteljskim uspomenama, duboko je simbolično i, iako fragmentarno, dijelovi se međusobno dobro uklapaju, čineći cjelinu koja se, iako ne kronološki, lako uglavljuje u tijeku čitateljskog procesa.
Mogla bih sad citirati dijelove knjige, netko je čak na str. 179 označio citat „Ljubav je u tome da si ti nož kojim ja rujem sam po sebi.“, ali to ne bi bilo u duhu ovog bloga: u njegovom bi duhu eventualno bilo o tome na što me ova knjiga nagnala da razmišljam. Tu su dvije stvari, iz mog vlastitog iskustva: prva je – koliko smo ustvari genetski određeni, genetskim nizovima koje čak ne možemo niti pratiti niti pojmiti koliko daleko u prošlost idu, a koliko se razvijamo iskustvom? Možemo li svoje genetske značajke ispraviti ili nadomjestiti navikama koje usvajamo? I drugo – jesmo li primijetili da unatoč tomu što su nas strojevi zamijenili u velikom dijelu fizičkih poslova, radimo i puno više nego što smo radili prije pedesetak godina? Kako je to moguće: je li nam danas naš posao postao naše poslanje, i u kojoj bi mjeri posao trebao biti važan? Osobno znam da puno radim, i ja, i svi ljudi koji me okružuju, i da nikad nisam imala manje vremena za sebe, svoju ljubav, obitelj i prijatelje nego što je to sad slučaj. Kao što ni oni, uostalom, nemaju toliko vremena za mene. Victor Werker je također zaključio da mu je posao iznad svega – je li to u redu ako od društvenih odnosa ne dobivaš onoliko koliko te zadovoljava? (iz nekog razloga imam dojam da nešto u ovoj situaciji ne štima, ali ne mogu točno odrediti što. Što?)
