Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 29.09.2008.
Zašto to radim ili što (pobogu!) Žuži Jelinek kaže o tome
Čitam neki dan u Gloriji kolumnu Žuži Jelinek (činjenica da čitaš knjige ne znači automatski da si intelektualac ili da si amnestiran od povremenog zabadanja nosa u žuti tisak), u kojoj kaže kako je, ako se ne varam, u Jeruzalemu vidjela obiteljske slike razbacane po ulici jer djeci i unucima te fotografije nisu značile onoliko koliko su značile onima koji su ih čuvali.
Isto što bi se neki mogli zapitati što će se dogoditi s njihovim obiteljskim uspomenama nakon što oni umru, ja se pitam za svoju biblioteku. Već nekoliko godina unazad intenzivno kupujem knjige, slažući svoju osobnu biblioteku. Što će se dogoditi s tim knjigama jednom kad se ja više ne budem mogla brinuti za njih? Mogu li računati na svoje eventualne nasljednike, rodbinu i prijatelje da će ih udomiti ili će se naći na ulici, u kontejnerima za stari papir? (da se razumijemo, moje knjige nemaju neku osobitu komercijalnu vrijednost: većinom se radi o meko ukoričenim, jeftini(ji)m izdanjima koja se sad gotovo mogu naći na svakom kiosku. Isto tako, neke od njih jesu knjige koje držim pod jastukom, o čemu sam već pisala, ali neke su knjige koje se čitaju jednom, pa se zaboravljaju do iduće prilike kad se nabasa na njih.) No i bez obzira na to, meni su važne: osim što znam da sam ih čitala, znam i kad sam ih čitala, u kojoj atmosferi, kakav je bio moj trenutni state of mind, tako da su knjige, fizički i sadržajno, čuvari dijelova moje prošlosti.
Tko zna što će se događati s njima jednom kad me ne bude?
petak, 26.09.2008.
Zaigrajmo jednu igru...
Tema je zadana: pet knjiga koje biste ponijeli na pusti otok.
Mojih pet bi bile:
1. Truman Capote – Muzika za kameleone. Najbolja zbirka kratkih priča koju sam ikad čitala, u izdanju Globala iz Zenice, predvođena autorovim originalnim predgovorom u kojem se on osvrće na svoj književni razvoj. Najbolje citate o pisanju pokupila sam upravo iz tog predgovora (radi se o knjizi koju držim ispod jastuka dok spavam, toliko mi je dragocjena), a najbolja priča iz te zbirke (i naslovna Muzika za kameleone je sjajna, ali) jest Božićna uspomena. Mekšu božićnu priču nikad nisam čitala. Capote je, iako malo znamo o njemu, majstor i veliki tehničar književnosti, neumoran literarni radnik i tvorac barem jednog žanra. Osim Doručka kod Tiffanya važna je obavijest kako ima još sjajnih, nezamjenjivih djela.
2. Michal Viewegh – Sjajne zeznute godine. Radi se o knjizi koju sam čitala gotovo milijun puta i svaki put je češki humoristična, ogorčena, depresivna i naprosto sjajna u svim svojim aspektima. Iako je Viewegh kod nas lansiran Odgojem djevojaka u Češkoj, Sjajne zeznute godine su tematski i sadržajno puno kompleksnije i diverzificiranije. Kvido, Paco i njihovi roditelji, zajedno s bakama i djedovima, obitelj su o kojoj se svakako isplatilo pisati, tema o kojoj se svakako isplati čitati. Nekoliko tisuća puta. Ne znam zapravo što mi se više svidjelo: rascjepkanost knjige na dijelove pisane u – dnevniku, epistolarnoj formi, pripovijedanju, dijalogu… Ili mi se pak svidio način na koji je pisano: očima malog genijalca koji se s roditeljima iz kulturnog Praga seli u ruralnu Sazavu. Jury is still out on this one.
3. Mikhail Bulgakov – Majstor i Margarita. Davno je to bilo, bila sam prištavija nego što sam sad i Pubertetski Jad mi je bio drugo ime, tada sam prvi put čitala legendarnog Majstora i Margaritu. Sjećam se da mi se svidjela. Drugi put sam je čitala nedavno, kad je zbog povećanja dostupnosti klasika putem prodaje na kioscima (zapravo i zbog besramnog iskamčivanja profita) ponovno našla svoje mjesto u prodaji, po nešto pristupačnijoj cijeni, dakako. Tih nekoliko godina od prvog do drugog čitanja bilo mi je dovoljno da steknem određeno predznanje i iskustvo koje je potrebno čitatelju Majstora i Margarite: povijesne i simboličke reference koje neiskusnom oku mogu promaći (ne sumnjam da mi je i pri drugom čitanju koješta promaklo, ali puno manje nego prvi put, svakako). Zamislimo da vrag dođe u neki ruski grad i odluči se pozabaviti uvođenjem kaosa u ruske književne krugove. Zamislimo da taj vrag dolazi u paketu s drugim šarolikim likovima koji imaju itekakve veze s mračnom stranom svijeta, i to u svim kulturama. S njima su se suočili Majstor i Margarita. I sve to zato jer «rukopisi ne gore».
4. John Ronald Reuel Tolkien – Gospodar prstenova. Ovo, priznajem, jest pomalo varanje, jer se radi o trilogiji – tri po cijeni jedne, da se tako izrazim. Ovo, također, može zvučati i pomalo lejm, jer je u posljednje vrijeme strašno pomodno čitati Gospodara. S Peterom Jacksonom, Orlandom, Vigom i ostalim forama, jel. No moram isto tako istaknuti da sam čitala Gospodara prstenova prije nego što im je ideja o snimanju film(ov)a bila i u peti, tako da ja definitivno nisam neka pomodna čitateljica Tolkiena. Isto tako, Gospodar prstenova nije jedina Tolkienova knjiga koju sam pročitala, čitala sam i Hobita i Roverandom i Silmarilion, a čekaju me, iako nešto nevoljkije (ni sama nisam oduševljena tom halabukom koja se podigla), Priče iz opasnih predjela i Hurinova djeca. Zašto onda Gospodar prstenova? Zato što se radi o monumentalnom djelu, središnjem djelu Tolkienova opusa. Da trenutno nisam na pustom otoku, vjerojatno je ne bih ponovno čitala uz sve ostale knjige na svijetu koje nisam čitala, naime, ali na pustom sam otoku, treba mi neka knjiga koju: a) mogu dugo čitati, b) koja je dovoljno detaljna da me može zabavljati dugo vremena.
5. Ephraim Kishon – Lisac u kokošinjcu. O ovoj sam knjizi dugo razmišljala. Naravno da je Kishon morao biti u mom izboru, ipak je moj najdraži humorist i sve, ali što izabrati, čovjek je svojevremeno napisao četrdesetak knjiga: hoću li poći po ljestvici popularnosti pa izabrati Kod kuće je najgore ili čak Nije fer, Davide? To mi se nekako činilo prelako, mogu ja i puno bolje, rekla sam si. Zato ovaj satirički roman. Radi se o političaru koji je otišao na selo radi rehabilitacije od srčanog udara, i u tom selu zatekao idilu: mjesto bez vlasti, bez vodstva, birokracije i bez ikakvih problema. Čim se našao tamo, počeo je taj svijet pretvarati u svojoj okolini slično okruženje, gdje se omjeri moći točno znaju, i gdje se zna tko vodi, čak i ako se ne zna zašto se nekamo vodi i kamo se uopće ide.
Naravno da bi mi i ove knjige brzo dojadile na pustom otoku, pa bih poželjela da sam možda ponijela Agathu Christie ili Bibliju. I naravno da bih voljela da mogu ponijeti i Ugrešićku i Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu i još sto knjiga iz svoje biblioteke, ali hej – igra je takva.
