Čitam neki dan u Gloriji kolumnu Žuži Jelinek (činjenica da čitaš knjige ne znači automatski da si intelektualac ili da si amnestiran od povremenog zabadanja nosa u žuti tisak), u kojoj kaže kako je, ako se ne varam, u Jeruzalemu vidjela obiteljske slike razbacane po ulici jer djeci i unucima te fotografije nisu značile onoliko koliko su značile onima koji su ih čuvali.
Isto što bi se neki mogli zapitati što će se dogoditi s njihovim obiteljskim uspomenama nakon što oni umru, ja se pitam za svoju biblioteku. Već nekoliko godina unazad intenzivno kupujem knjige, slažući svoju osobnu biblioteku. Što će se dogoditi s tim knjigama jednom kad se ja više ne budem mogla brinuti za njih? Mogu li računati na svoje eventualne nasljednike, rodbinu i prijatelje da će ih udomiti ili će se naći na ulici, u kontejnerima za stari papir? (da se razumijemo, moje knjige nemaju neku osobitu komercijalnu vrijednost: većinom se radi o meko ukoričenim, jeftini(ji)m izdanjima koja se sad gotovo mogu naći na svakom kiosku. Isto tako, neke od njih jesu knjige koje držim pod jastukom, o čemu sam već pisala, ali neke su knjige koje se čitaju jednom, pa se zaboravljaju do iduće prilike kad se nabasa na njih.) No i bez obzira na to, meni su važne: osim što znam da sam ih čitala, znam i kad sam ih čitala, u kojoj atmosferi, kakav je bio moj trenutni state of mind, tako da su knjige, fizički i sadržajno, čuvari dijelova moje prošlosti.
Tko zna što će se događati s njima jednom kad me ne bude?
Post je objavljen 29.09.2008. u 13:17 sati.