Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 31.07.2008.
Što krimić čini "saftnim"?
Zašto uopće čitamo krimiće? Stvarno nam nije dosta i ovog kriminala s kojim se susrećemo svakodnevno uživo i na ulici, pa još moramo i čitati o tome? Želimo biti prestrašeni? Mislim da ne. Krimić je, dobar krimić, još jedna verzija borbe između dobra i zla – jer mi ljudi smo jednostavni: volimo kad su stvari jasne, kad Dobro ima bijelu kapu, a Zlo crnu (u životu to ponekad nije tako). I volimo da Dobro uvijek pobijedi Zlo. U krimiću taj je uvjet ispoštovan, u životu, još jednom ponavljam, ponekad i nije.
No što još moramo imati da bi krimić odgovarao našem poimanju o tome što je dobro napisan krimić?
1. moramo imati glavnog lika – to može biti detektiv profesionalac (policajac ili private – eye, u tu skupinu moram ubrojiti i sve veći broj detektiva – znanstvenika: forenzičara, antropologa, policijskih savjetnika, profilera i njima sličnih) ili amater koji je nabasao na žižu događanja i sad se pokušava iskopati iz novonastale situacije.
2. potrebno je i dovoljno intrigantno ubojstvo ili čak niz prethodno navedenih. Nešto mora ne štimati: ili je osoba ubijena na osobito okrutan način (kao što kaže naš Kazneni zakon) ili nema smisla zašto bi netko ubio baš tu simpatičnu bakicu i dobročiniteljicu, ili je leš nađen u zaključanoj sobi u koju nitko navodno nije ulazio. Što god, moramo se pitati oko toga sve dok naš detektiv nakon probdjevene noći ne ustanovi u čemu je caka.
3. važna je i gradacija – zlikovac se mora otkrivati postupno, na kraju svakog poglavlja trebali bismo znati malo više nego na kraju prethodnog. Da bi krimić bio dobar i napet, čitatelju ne smije od samog početka biti jasno da je batler ubojica.
4. napetosti pomaže i ako je radnja smještena na egzotično, neobično mjesto ili se radnja romana događa u neko neuobičajeno vrijeme (banalni primjeri: bar nekoliko romana Agathe Christie događalo se, primjerice, tijekom odmora na Nilu (Smrt na Nilu) ili u vlaku (Smrt u Orient Expressu))
5. pomaže i ako je u sve upletena atraktivna ili bar zanimljiva žena, bilo kao potencijalna buduća ljubav glavnog junaka, bilo kao bijesna negativka kakve se već pojavljuju u krimićima – crvena haljina, ruž, drop – dead štikle, cigareta u muštikli i lelujav hod.
srijeda, 30.07.2008.
Trenutni Top 5 najdetektiva u krimićima
Tko ih ne bi volio - krimići predstavljaju najbolju ljetnu literaturu, ako su dobri i napeti, definitivno ih vrijedi čitati. Ono što najbolje pamtimo glede krimića jesu njihovi glavni likovi - detektivi, profesionalci ili amateri koji su se našli u središtu događanja koja nisu mogli kontrolirati ili predvidjeti.
Ovo je mojih (TRENUTNIH!) Top 5 najdetektiva:
1. Hercule Poirot, by Agatha Christie. Tko ga ne bi volio? Uglađeni belgijski gospodin koji ima malo problema s debljanjem, smiješno hoda i uvijek zavrće svoj crni brk postao je svojevrsni brand svih književnih detektiva svijeta. Niti jedan drugi lik kojeg je stvorila Agatha Christie nije toliko popularan. Po mom skromnom mišljenju, Miss Marple se također može sakriti iza svog ružnog bapskog šešira jednom kad se pojavi Poirot.
2. Sherlock Holmes, by Sir Arthur Conan Doyle. Još jedan klasični književni detektiv. Ovaj je pak visok i mršav, pravi viktorijanac, koji u trenutcima dosade svira violinu i rekreativno troši narkotike. Pametan dozlaboga. Ipak, za razliku od Poirota, koji je pravi i savršeni gentleman, Holmes je tipični viktorijanac - žene su prisutne na planetu, ali ipak ne smijemo zaboraviti da su niža bića. Isto tako, možda zbog drogiranja ili zbog naravi, Holmesova teška narav ponekad je prepreka da ovog književnog detektiva volite bez ikakvih zadrški.
3. Mary Holmes, by Laurie R. King. Ova gospođica, puno mlađa od svoga supruga Sherlocka, svakako je ono što mojoj nježnoj feminističkoj duši treba da bih uvidjela sve kvalitete Sherlocka Holmesa. U nekoliko knjiga koje je napisala spisateljica Laurie R. King (objavljene su u izdanju Algoritma) - Pčelarska naučnica, Čudovišna vladavina žena, O Jeruzaleme, Marijino pismo, Dvori pravednosti i Vriština - ovo dvoje detektiva otkriva i razotkriva sve što se otkriti može. I da, Mary Holmes nije nikako tipična viktorijanska gospođa. Ni najmanje.
4. Cliff Janeway, by John Dunning. Ovaj lik je sam po sebi zanimljiv nama koji gutamo knjige, jer je po zanimanju bivši policajac koji je odustao od istjerivanja pravde da bi otvorio knjižaru. Inače je strastven kolekcionar prvih izdanja knjiga, i dok čitam knjige Johna Dunninga, voljela bih da sam u Janewayevoj koži. Romani u kojima se on pojavljuje su: Knjižareva smrt, Knjižarev trag, Knjižarevo obećanje.
5. Temperance Brennan, by Kathy Reichs. Trenutno se knjige sa slavnom forenzičkom antropologinjom mogu naći i na našim kioscima uz Večernji list subotom. Inače, Temperance Brennan je isti lik koji se pojavljuje u krimi - seriji Bones (Kosti, na RTL-u). Ipak, Temperance iz knjige i Temperance iz serije nisu osobito slične, ali ne bih se htjela izlajavati. Ustvari, najsličnija je slavnoj patologinji Kay Scarpetta iz serije knjiga Patricije Cornwell (eto još jedne preporuke!)
A hrvatski krimići? Zapravo, čini mi se da nemamo osobitu tradiciju pisanja krimića ovdje u Hrvatskoj (možda je to i zbog činjenice da glede kriminala stvarnost kod nas nadaleko nadmašuje maštu!), ali mi je pao na pamet Ivo Remetin, urednik Crne kronike jednog dnevnog lista koji se pojavljuje u velikom broju Pavličićevih romana - on svakako dobro ispunjava funkciju koju jedan detektiv ima u krimiću.
utorak, 29.07.2008.
Ovo je zapravo dnevnik čitanja?
To mi je palo na pamet danas kad sam razmišljala o tome što ću napisati u postu. Ovaj blog predstavlja moj privatni blog čitanja: što sam čitala, što ću čitati, što mislim o ovome ili onome... I to je u redu, nekoga bi to svakako moglo zanimati. Ako i ne, bit će korisno meni, radi evidencije.
Da, zapravo i dalje slabo čitam hrvatske pisce, čak i hrvatsku beletristiku, ako se išta u Hrvatskoj može tako nazvati, jer imam dojam da je sve što je ikad napisao neki hrvatski pisac "larger than life" (ili bar oni tako to misle!) Čitala sam dosta Tribusona, Pavličića, Tomića, Jergovića i ostale kad sam bila mlađa - i dalje su mi zapravo Tribuson i Pavličić ostali najdraži, jer ako doista želimo razmišljati o hrvatskoj beletristici, to su imena koja trebamo tražiti na policama knjižara, knjižnica i antikvarijata. Da ne bismo bili nepošteni prema onoj ljepšoj polovici književničke populacije, čitala sam i Julijanu Matanović, i popularnu Goge Bjondinu a. k. a Arijanu Čulinu, i Vedranu Rudan, ali ipak je Dubravka Ugrešić žensko ime (hrvatsko ili balkansko, ni ona se sama nije uspjela izdefinirati u tom pogledu, i njen je nedostatak izbora također jednako legitiman kao i bilo što drugo) koje mi predstavlja sinonim za uspjelo pismo. (Matanovićeva je prezgusnuta, njezine su rečenice nezgrapne kao ove moje, isprekidane umetnutim rečenicama i zagradama. Arijana Čulina - ne odgovara mi podneblje, ne kužim se ja u te temperamentne Dalmatinke i Vlajine. Rudanica - spektakl njezine medijske ličnosti predstavlja debakl njezine pojave u književnosti. Nisam joj to zamjerila jer i dalje razlikujem lik od djela, ali više joj odmaže nego pomaže.)
No, kako i dalje slabo čitam hrvatsku literarnu estradu, čini se da i drugi to jednako slabo čine, jer je Milana Vuković Runjić nedavno izjavila kako se na godinu dana ili koliko već povlači s literarne scene jer će pisati scenarij za sapunicu. Zašto? Jer ona i kolege međusobno si čitaju knjige, međusobno si pišu kritike i na to se svela zapravo njihova čitateljska publika, i na neizostavna "dva - tri redikula" (na što su svi oni koji imaju sindrom nemogućnosti koncentriranja na bitno reagirali kako M.V.R. ne poštuje svoje čitatelje. Koje crne čitatelje? Od ta dva - tri, dva su sto posto oni koji dolaze krasti čips na promocije, kako se lijepo nedavno izrazio Ante Tomić, ako se ne varam, a treći je neki student koji se želi baviti pisanjem pa se nada ostvarivanju kontakata.)
Ja tu iskreno ne vidim rješenje. Ako ne možemo pisati normalno, da se to čita i prodaje kao što se prodaje Cecelia Ahern ili Haruki Murakami,možda je bolje da jedno vrijeme uopće ne pišemo.
ponedjeljak, 28.07.2008.
Julian Barnes: „Stol od četrunovine“ (Celeber, Zagreb, 2006., s engleskog prevela: Lada Silađin)
Zbirka priča „Stol od četrunovine“ Juliana Barnesa stekla je gotovo jednaku popularnost kao njegov roman „Flaubertova papiga“ i jednako je interesantna čitateljima. Ovaj niz od jedanaest priča različitih formata progovara prvenstveno o starenju – likovi su svi mahom stariji ljudi suočeni s neizbježnošću umiranja i pomirenjem sa svojim godinama. Radnja svih priča smještena je u razdoblje 19. stoljeća i prostore koji variraju „od Švedske i Rusije, pa do prigradske brijačnice“.
Niz započinje pričom Kratka povijest frizerskog zanata u kojoj kroz oči dječaka – čovjeka – starca dobivamo uvid koliko se frizerska djelatnost promijenila tijekom jednog životnog vijeka.
Nakon nje, priča o Matsu Israelsonu govori o svevremenskoj ljubavi koja pred smrt jednog od aktera dobiva svoj, za cinike očekivani, epilog.
U priči Što ti svašta znaš u hotelu Harborview susrećemo dvije postarije gospođe koje, nakon smrti svojih muževa – vojnika, krate dane tajeći jedna drugoj činjenice koje su za njihovim muževima trebale otići u grob.
Priča Higijena, pak, prati vojnika u mirovini koji odlazi u grad na godišnju pukovnijsku večeru pa potom na rendez s prostitutkom Babs s kojom je i bez obzira na svoju suprugu, uspio ostarjeti.
U priči Preporod pratimo posljednje ljubavno razočaranje ostarjelog ruskog dramatičara koji nakon što jedna glumica utjelovljuje jedan od njegovih ženskih likova, izjavljuje toj glumici ljubav, koju ona navodno otklanja, iako su se pisac i glumica nastaviti dopisivati i prijateljevati sve do njegove smrti.
Budnost je ipak nešto suvremenija priča, s manje arhaičnog prizvuka i sa znatno više cinizma: govori o postarijem slušatelju glazbe čija je životna misija učiniti svoje glazbeno uzdizanje što neometanijim od ostalih slušatelja.
Priča Kora promatra kako se sa svojim životom i starenjem suočio bivši kockar i bivši gurman Jean – Etienne Delacour, i je li se lako zaljubiti u poznijoj dobi.
Priča Znanje francuskog je priča u epistolarnoj formi između „Dr. Barnesa“ i štićenice Doma za starež, Sylvie Wistanley, koja unatoč poznijoj dobi svjedoči o itekakvom postojanju odlučnog duha.
Priča Apetit osobito je mučna: ona iz cipela žene koja je prisiljena dvoriti muža koji boluje od Alzheimerove bolesti svjedoči o svim mukama starosti i bolesti.
U priči Zaštitna mreža Barnes nas ponovno podsjeća da starost nikako ne eliminira potrebu za ljubavlju, čak i do te mjere da se dvije postarije dame počupaju oko postarijeg gospodina. I do te mjere da postariji gospodin izgubi svijest.
Posljednja priča nosi naslov Tišina, a njen je glavni lik skladatelj koji uviđa da možda nikad neće dovršiti svoju Osmu simfoniju.
Zanimljivo je da se priča u originalu zove „The lemon table“, a da lik u posljednjoj priči govori o tome kako je kod Kineza limun simbol smrti i da se pokojniku stavlja u ruku pri pokopu – stoga od prve do posljednje priče postoji jasno vidljiva i direktna poveznica kroz simbole i kroz sadržaj cjelokupne zbirke.
Ovu Barnesovu zbirku treba čitati pomno i polako, ne možda zbog stila koji je značajan i prilično netransparentan, već i zbog pažljivog pamćenja detalja, jer vrijednost je Barnesovog pisma – upravo u brižljivosti nad detaljima.
nedjelja, 27.07.2008.
Zašto je kiosk – izdavaštvo kapitalistička podvala
U svakom slučaju, sad nakon tri ili četiri godine kad smo već navikli da se na kiosku spotičemo o enciklopedijske rječnike, kuharice i ljubiće, kad smo i sami nasjeli nekoliko puta i kupili neki klasik koji otada nismo ni otvorili – vidimo da to kiosk – izdavaštvo ima i nekih neugodnih nuspojava, razloga zbog kojih bismo radije zaobišli njihove proizvode.
Pa nabrojimo!
1. u prvi mah knjigama koje su izdavale novinske kuće i prodavale ih po upola jeftinijoj cijeni nego što su to knjige u knjižarama, doista se imalo što zamjeriti glede kvalitete, i što se tiče opreme, i što se tiče sadržaja: prijevodi su bili zastarjeli, listovi su ispadali, stranice nisu bile dobro otiskane, font je bio sitan, a papir jeftin. Doista se radilo o «koliko para, toliko muzike» - knjige za jednokratnu upotrebu.
2. razlog za «kupujmo hrvatsko» frikove – prodaja knjiga na kioscima doista ne pomaže onemoćalom hrvatskom izdavaštvu, što su nakladnici i odmah izrazili, proglašavajući kiosk – izdavaštvo «prostitucijom knjige».
3. kiosk – izdavaštvo, prema svemu sudeći, ipak nije dovelo do dugotrajnije renesanse knjige i čitanja u Hrvatskoj, s obzirom da se o knjizi ništa više ne raspravlja nego što se raspravljalo i u nakladništvu zaista nije došlo do značajnijeg gospodarskog rasta, barem prema mom iskustvu. Dakle, ono čemu je zapravo pogodovalo kiosk – izdavaštvo je džep običnog čitatelja: oni koji ne čitaju i dalje ne čitaju, a oni koji su i prije čitali, i sada čitaju, samo im je knjiga postala jeftinija i dostupnija.
4. ne zavaravajmo se, novinske kuće nisu se odlučile na taj potez zato što nas vole, nego radi profita. I to je profit koji raste nevjerojatnom brzinom. Dakle, kupujući jeftinije knjige, nismo postali imuni na čari kapitalizma, već smo možda doista nasjeli na prijevaru.
subota, 26.07.2008.
Zašto je kiosk - izdavaštvo super
U posljednjih nekoliko godina, nakon što je EPH lansirao prvu svoju ediciju stranih klasika koji su se po popularnim cijenama mogli dobiti uz Jutarnji list, pojava zvana «kiosk – izdavaštvo» u nas uzima maha. Pa iako danas više ne stojimo u redovima i ne obilazimo kioske da bismo došli do onog famoznog prvog besplatnog primjerka, čini se da interesa ipak ima, jer su u posljednje vrijeme i neki nakladnici udružili snage s Tiskom, pa se njihovi naslovi, osim u knjižarama, mogu naći i na kioscima diljem Hrvatske. Zašto je ova ideja u hrvatskom izdavaštvu i prodaji tako nepopularnog proizvoda – knjige, tako revolucionarna?
Evo nekoliko mojih omiljenih razloga:
1. knjige su jeftinije na kiosku – ono što biste u knjižari platili s otprilike stotinjak komada teško stečenih hrvatskih novaca, na kiosku vrijedi upola toliko. Isplati se.
2. knjige su odjednom postale lakše dostupne, jer gotovo svaka omanja nakupina kuća koja se ima srama nazivati naseljem najčešće ima kiosk. O gradskim knjižarama i knjižnicama ne mogu sanjati ni neki veći gradovi, a kamoli sela i zaseoci. Kako vlada trend da se knjižare zatvaraju u većoj mjeri nego što se otvaraju, nada u bolju budućnost još uvijek nije opcija. Isto tako, evo još jednog primjera u prilog mojoj tvrdnji kako su knjige sad postale lakše dostupne: idete na put nekim javnim prijevoznim sredstvom, uzmimo vlakom. Kamo god krenuli vlakom, osim ako nisu lokalne linije, imate bar sat i pol vremena ugodnog truckanja. A ono na kolodvoru – kiosk. I sad, umjesto da kupite novine ili časopis o estradnim zvijezdama, možete se odlučiti uzeti nešto tipa «napeti krimić Patricije Cornwell» ili «najljepšu ljubavnu priču ikad ispričanu». Novine će vam dojaditi nakon sat vremena čitanja i nakon što ste riješili dnevnu križaljku, ali knjigu uvijek možete ponijeti kući i čitati je ponovno.
3. kvaliteta nije ekskluzivna osobina knjižarskih proizvoda – kako su neke knjige koje se prodaju na kioscima ponuđene u dogovoru s nakladnikom po popularnoj cijeni, nema straha da će kvaliteta biti išta lošija nego kvaliteta knjige ponuđene u knjižari, samo je jeftinija. Osim toga, dogodilo mi se da mi ispadaju stranice, da pojedine stranice nisu otisnute ili da su zgužvane i u knjigama u izdanju EPH i u knjigama koje sam kupila u knjižari, prema tome – pravila nema.
4. što sve to znači na općedruštvenoj razini? U Europskoj Uniji ima 23% nepismenih (sad kad su ušle Rumunjska i Bugarska) – možemo opravdano pretpostaviti da u Hrvatskoj i zemljama regije nepismenost buja još i jače. Ovaj projekt kiosk – izdavaštva, ma koliko prvenstveno bio namijenjen radi stvaranja profita novinskim kućama, djelomično doprinosi popularizaciji knjiga i čitanja: kupite li jednom knjigu na kiosku, i svidi li vam se, knjižara i knjižnica sljedeći su logičan korak.
5. prvi put kad se pojavilo, kiosk – izdavaštvo doista jest dovelo do kratkotrajne renesanse među čitateljskom publikom: o tom se potezu raspravljalo čitavih godinu dana, a raspravljalo se i o sadržaju Imena ruže i Braće Karamazovih. Tako treba! Ipak, valjalo bi pričekati hoće li od toga biti nekog dugotrajnijeg učinka.
6. zdrava konkurencija je definitivno natjerala nakladnike da se više trude.
A nakon ovoga svakako bi trebalo vidjeti i razloge zašto kiosk – izdavaštvo ipak nije tako bogomdana pojava kako se na prvi pogled čini.
petak, 25.07.2008.
Zašto ne podnosimo e - knjige?
Uz sve moguće pogodnosti i prednosti e – knjiga, neki se čitatelji ipak opiru njihovoj konzumaciji. E – knjige još uvijek imaju niz objektivnih nedostataka, ali treba se nadati da će ti nedostaci vremenom i razvojem tehnologije ipak biti prevladani.
Evo nekoliko razloga zašto oni koji ne vole e – knjige tvrde da ih ne vole:
1. najčešći je razlog «ali nije to to» - taj se razlog ukratko može opisati kao osjećaj nelagode: čitaš, a ne držiš knjigu; radi se o nostalgiji čitatelja za potpunim čitateljskim iskustvom: tiskana knjiga ima svoj miris i osjeća se na dodir, a e – knjiga to nema. Po tome lako možemo zaključiti da čitanje nije samo doživljaj za vid, već i za druga osjetila. Tko bi rekao.
2. e – knjige nisu mobilne kao što su to obične knjige: kompjutor vam ne stane u torbu i ne možete čitati dok se vozite autobusom, s te se strane može reći da su i e – knjige prilično nepraktične. Ne možete se zavaliti i čitati e – knjigu, već morate sjediti pred ekranom kompjutora. Osim ako pozitivno ne riješite dilemu «printati ili ne printati»… ali i dalje «nije to to»
3. e – knjige, bar one koje imamo priliku besplatno skinuti, najčešće su vrlo nepouzdane: skenovi mogu biti loši, mogu biti sačuvane kad Wordpad dokument ili u .pdf formatu što znači da nema mogućnosti izmjene fonta, i moram priznati da ni sama katkad nisam sigurna je li to zaista sadržaj te knjige koju čitam. Ova rečenica zahtijeva objašnjenje: Posljednji dio «Harrya Pottera» držan je u tajnosti dosta dugo, ali, čini mi se, već prije izlaska knjige pojavio se sken, odnosno e – knjiga tog dijela serijala. Međutim, sken nije bio onakvog sadržaja kakvog je bila stvarna tiskana knjiga. Tako da se nakon izlaska knjige mogla naći i druga verzija, ovaj put «prava», dok su bespućima interneta lebdjele i lažne verzije, pa nikad nisi mogao znati na što ćeš nabasati. To je cijena lake manipulacije e – knjigama.
4. e – knjige se ipak plaćaju, čak i one koje se downloadiraju besplatno: plaćamo ih internetskim prometom. Jest da je to znatno manje nego što bismo taj naslov platili u knjižari, ali ipak – ništa nije sasvim besplatno.
5. postoji i razlog za velike domoljube i «kupujmo hrvatsko»frikove – skidanjem besplatnih e – knjiga definitivno ne potpomažemo onemoćalo hrvatsko nakladništvo.
6. ni među e – knjigama ipak nije sve dostupno: ova moja tvrdnja bi se prvenstveno mogla odnositi na činjenicu da mnogi ne govore svjetske jezike u čijim se prijevodima ili izvornicima e – djela pojavljuju: dakle, ako niste u mogućnosti čitati e – knjigu na engleskom jeziku, postojanje besplatne e – knjige, uzmimo, Nicka Hornbya, neće vam ništa značiti. Isto tako, čitanje na engleskom prijevodu isto je kao i čitanje na hrvatskom prijevodu. Banalan primjer: čitala sam knjigu Harukija Murakamija «Norwegian Wood» na engleskom jeziku. To je ono što je bilo dostupno. Međutim, na japanskom (sve i da ga poznajem), e – knjiga Harukija Murakamija teško se može naći.
Ipak, e – knjige su putem interneta svakog dana sve dostupnije i pitanje je vremena kad će kovencionalne tiskane knjige postati samo nostalgična uspomena starijih čitatelja.
četvrtak, 24.07.2008.
Zašto obožavamo e - knjige
E – knjige (e – books), koje se nazivaju još i elektronskim knjigama ili ekoknjigama, digitalni su ekvivalent tiskanih knjiga. Uobičajeno se čitaju kompjutorski ili na posebnim u tu svrhu stvorenim uređajima. Ili bar tako tvrdi Wikipedija.
Koncept nikako nije nov, ali čini mi se da kod ionako rijetkih hrvatskih čitatelja još uvijek nisu naišle na plodno tlo. Osobno, uživam u e – knjigama. Imam i nekoliko dobrih razloga za to.
1. besplatne su, ili su svojom cijenom skidanja s neta znatno jeftinije od konvencionalnih knjiga: pri tom mislim na dijeljenje e – knjiga koje je netko već skenirao, onih koje se uobičajeno mogu kupiti u knjižarama, ali ih je neki vrijedni čitatelj skenirao i omogućio dostupnima svima nama škrticama ili onima koji si ne mogu priuštiti dati stotinjak kuna za neki željeni naslov. Uzmimo za primjer Harrya Pottera, čitav serijal, moja je procjena da on u tiskanom izdanju košta preko 1000 kuna. Nisam toliko luda za Rowlingovom da bih potrošila 1000 kuna na 7 knjiga, stoga mi je koncept e – knjiga potpuno odgovarao u tom slučaju (jasno, odgovaralo bi i posuđivanje knjiga iz knjižnice, ali to je samo u slučaju da pribivam mjestu koje ima dobro opremljenu knjižnicu koja ima više od jednog primjerka). Plus je i što se ovih 1000 kuna odnosi na tiskano izdanje u hrvatskom prijevodu, a ja sam Pottera čitala u originalu, pa je i to dodatna pogodnost.
2. praktične su – zauzimaju vrlo malo mjesta na hard disku, ne moraš s njih brisati prašinu i, kao što i jedan od njihovih naziva kaže, radi se o ekoknjigama: ne uništavaju ionako osudne kišne šume.
3. jedan od važnih razloga koji govori u prilog e – knjigama je i dostupnost, i to onih naslova koji se ne mogu nabaciti kod nas ili se mogu nabaviti uz velike poteškoće ili onih knjiga kojih praktično (više) nema – najbolji primjer koji potkrjepljuje takvu primjenu e – knjiga je Project Gutenberg, koji dopušta skidanje onih naslova nad kojima više ne postoje autorska prava, a neki od njih nikad nisu bili objavljeni u hrvatskom prijevodu, recimo.
4. važne su i nuspojave – popratne pogodnosti poput već spomenutog učenja drugih jezika, jer se e – knjige, osim kod Društva za promicanje književnosti na novim medijima, najčešće ne pojavljuju u hrvatskom prijevodu, već na drugim svjetskim jezicima, poglavito na engleskom.
5. e – knjige, kako im samo ime i definicija kažu, nalaze se u digitalnom formatu, što znači da potencijalni čitatelj sam može odlučiti hoće li ih printati ili neće, lakša je manipulacija tekstom i pretraživanje, a čitatelji koji imaju problema s čitanjem mogu si prilagoditi veličinu fonta i slično (isto tako, takve je knjige lakše konvertirati u audio – knjige ili drugu vrstu tekstova prilagođenu slijepima).
Evo, zato obožavamo e – knjige. Postoji i niz dobrih razloga zašto mrzimo e – knjige, no ti će razlozi pričekati idući post.
Nakon dulje pauze...
... ponovno uspijevam imati nešto vremena za knjige: ljeto je, i to srećom ne odviše toplo ljeto, pa je pravo vrijeme da odani čitatelj zavuče stopala pod ukrasni jastučić na kauču i prihvati se nekog štiva. Lakog ili teškog, ovisi. Kako su se i svi naši dnevni listovi izredali u preporukama što čitati na plaži, i ja ću vam preporučiti par knjiga kojih sam se uhvatila u ovih nekoliko tjedana.
Čitala sam:
1. Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita (moram priznati da sam isto djelo čitala i nešto ranije u svom mladom životu, ali kako sad imam i neko šire znanje, i moja recepcija knjige ponešto je drugačija. Oduševio me Bulgakov još jednom - vrijedi pročitati, ako išta vrijedi).
2. Stephen King - Plant (Biljka) - radi se o e - knjizi koju je King kompilirao nakon što je dijelove priče slao svojim prijateljima kao božićne čestitke 1982., 1983. i 1985. godine. Čitav je tekst pisan u epistolarnoj formi, a počinje pismom koje je jedan mladac poslao mlađem uredniku u jednoj paperback - izdavačkoj kući, želeći da mu ista kuća objavi publicističko djelo "True Tales of Demon Infestations" (?). No kad mladac ispadne bolesni luđak, priča se počinje zahuktavati. Iako je kompletan tekst romana pisan u epistolarnoj formi, kroz pisma, uredske memorandume i dnevničke zapise, King u svojoj dobro poznatoj maniri nikako ne uspijeva biti dosadan. Zgodan horor za ljeto.
3. Nick Hornby - High Fidelity (svi znamo o čemu se tu radi, kako je već snimljen i film s Johnom Cusackom u glavnoj ulozi: Hornby je čitavu knjigu uspio ustrojiti oko pravljenja popisa. Lad lit. Bolji nego chick lit utoliko što je ženama zanimljivo saznati i kako muški mozak radi).
4. Judy Blume - Are You There, God? It' s Me, Margaret (priča o odrastanju djevojčice u New Jerseyu, za klinke najpogodnije, ali i mene je podsjetilo na sve te priče oko prvog grudnjaka, prve menstruacije i prvih poljubaca. Nostalgično.)
