Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 29.07.2008.
Ovo je zapravo dnevnik čitanja?
To mi je palo na pamet danas kad sam razmišljala o tome što ću napisati u postu. Ovaj blog predstavlja moj privatni blog čitanja: što sam čitala, što ću čitati, što mislim o ovome ili onome... I to je u redu, nekoga bi to svakako moglo zanimati. Ako i ne, bit će korisno meni, radi evidencije.
Da, zapravo i dalje slabo čitam hrvatske pisce, čak i hrvatsku beletristiku, ako se išta u Hrvatskoj može tako nazvati, jer imam dojam da je sve što je ikad napisao neki hrvatski pisac "larger than life" (ili bar oni tako to misle!) Čitala sam dosta Tribusona, Pavličića, Tomića, Jergovića i ostale kad sam bila mlađa - i dalje su mi zapravo Tribuson i Pavličić ostali najdraži, jer ako doista želimo razmišljati o hrvatskoj beletristici, to su imena koja trebamo tražiti na policama knjižara, knjižnica i antikvarijata. Da ne bismo bili nepošteni prema onoj ljepšoj polovici književničke populacije, čitala sam i Julijanu Matanović, i popularnu Goge Bjondinu a. k. a Arijanu Čulinu, i Vedranu Rudan, ali ipak je Dubravka Ugrešić žensko ime (hrvatsko ili balkansko, ni ona se sama nije uspjela izdefinirati u tom pogledu, i njen je nedostatak izbora također jednako legitiman kao i bilo što drugo) koje mi predstavlja sinonim za uspjelo pismo. (Matanovićeva je prezgusnuta, njezine su rečenice nezgrapne kao ove moje, isprekidane umetnutim rečenicama i zagradama. Arijana Čulina - ne odgovara mi podneblje, ne kužim se ja u te temperamentne Dalmatinke i Vlajine. Rudanica - spektakl njezine medijske ličnosti predstavlja debakl njezine pojave u književnosti. Nisam joj to zamjerila jer i dalje razlikujem lik od djela, ali više joj odmaže nego pomaže.)
No, kako i dalje slabo čitam hrvatsku literarnu estradu, čini se da i drugi to jednako slabo čine, jer je Milana Vuković Runjić nedavno izjavila kako se na godinu dana ili koliko već povlači s literarne scene jer će pisati scenarij za sapunicu. Zašto? Jer ona i kolege međusobno si čitaju knjige, međusobno si pišu kritike i na to se svela zapravo njihova čitateljska publika, i na neizostavna "dva - tri redikula" (na što su svi oni koji imaju sindrom nemogućnosti koncentriranja na bitno reagirali kako M.V.R. ne poštuje svoje čitatelje. Koje crne čitatelje? Od ta dva - tri, dva su sto posto oni koji dolaze krasti čips na promocije, kako se lijepo nedavno izrazio Ante Tomić, ako se ne varam, a treći je neki student koji se želi baviti pisanjem pa se nada ostvarivanju kontakata.)
Ja tu iskreno ne vidim rješenje. Ako ne možemo pisati normalno, da se to čita i prodaje kao što se prodaje Cecelia Ahern ili Haruki Murakami,možda je bolje da jedno vrijeme uopće ne pišemo.
