Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 12.06.2008.
Christopher Brookmyre: „Prilično gadno jutro“ (VBZ, Zagreb, 2005., prijevod s engleskog: Borivoj Radaković i Suzana Sesvečan)
Žanrovska književnost – krimići, ljubići, SF ili fantasy književnost, često obiluje pravim primjercima književnih bisera kojih se ne bi posramili ni predstavnici i poklonici tzv. „visoke književnosti“, a često su i radije čitani nego visoka književnost.
„Prilično gadno jutro“ je roman prvijenac, nagrađen prestižnom britanskom nagradom British First Blood Award (nagrada za svježu krv!). Radi se o itekakvom vatrenom krštenju: roman s mudima, i to tvrdokuhanim. U maniri detektivskih romana, crno-bijelih filmova s početka prošlog stoljeća (filmova noir, reći ćemo!) Teško to može razumjeti onaj tko je odrastao na Agathi Christie (ma koliko upečatljivi njeni zapleti bili, teško da bi autorica Poirota mogla osmisliti tako slikovitog mrtvaca kakav se pojavljuje u ovome romanu).
Policijski odred koji je došao na uviđaj stravičnog zločina u otočnom mjestašcu Islayu ostao je zaprepašten: tragovi povraćanja, fekalije i monstruozno izmasakrirano truplo liječnika. No glavni lik nije policajac već novinar – istražitelj koji je zbog inventivnosti u istraživačkom novinarstvu morao pobjeći iz Los Angelesa. On živi kat iznad umorenog liječnika i slučajno nabasava na mjesto zločina te i sam biva jednim od prvih osumnjičenih. No iza svega se nije skrivao narkoman u potrazi za nedopuštenim supstancama, već se radilo o puno dubljoj zavjeri koja, posežući u džepove poreznih obveznika, dopire do samih korijena javnog zdravstva (tu su se, naime, skrivale enormne količine novca koje se zbog toga što su bolnice i druge zdravstvene ustanove veliki potrošači jednostavno nisu mogle pratiti). Naš je zlikovac zdravstveni tajkun koji se selio iz jednog upravnog odbora u drugi, ostvarujući tako karijeru pronevjerujući novac i rušeći do temelja sve što je jelo novac i što nije donosilo dobit svom vlasniku.
Progovarajući o jednom kreativnom zločincu, mladi autor Brookmyre ustvari progovara o korupciji u javnom zdravstvu, priči koja prati svaki državni sustav ma koliko pošten bio: tako Brookmyre kritizira društvenu krvnu sliku čak i kroz školski primjer kriminalističkog romana, što je u svakom slučaju za svaku pohvalu.
srijeda, 11.06.2008.
Jelena Ćarija:“Klonirana” (Studentski Centar Sveučilišta u Zagrebu, Zg., 2003.)
Ponekad, dok lutate redovima polica u knjižarama i knjižnicama, neka vam knjiga zapadne za oko: možda zbog korica ili zbog zanimljivog naslova. U takvim slučajevima, uvijek mi bude drago kad naletim na knjigu kojoj se vrijedi vratiti.
Roman Jelene Ćarije pod naslovom “Klonirana” je 2003. godine pobijedio na natječaju SC - a u Zagrebu za najbolji neobjavljeni roman, a nagrada je bilo objavljivanje romana u nakladi od 1000 primjeraka. Ako vam dopadne ruku, nemojte se libiti pročitati ga, ne samo zbog solidarnosti sa studentima.
Na 303 stranice ovoga romana, gotovo bez točke ili zareza (dopustite mi kritičarsko pretjerivanje, pod “točka” i “zarez”mislim na odvajanje u poglavlja i zasebne dijelove), Jelena Ćarija je rasprostrla međužanrovsku priču - svojevrsnog križanca između SF - a, psihološkog romana, ljubavnog romana i tipične priče o ostvarenju američkog sna.
Krenimo od početka: Steven Peterson je 77- godišnji hollywoodski producent. Ima sedmogodišnju kćer Normu Jean (inače, Norma Jean Baker je pravo ime Marilyn Monroe), koja živi u svijetu najvećeg glamura, pod staklenim zvonom koje je za nju režirao njezin otac. Norma Jean ne zna dvije stvari: da kad zaspe, omamljena sedativima, njen otac tjeran pedofilskim porivima (prilično eksplicitno opisanima) nasrće na nju. Druga stvar koja je skrivena od Norme Jean i ostatka svijeta jest da je Norma Jean klon istinske Marilyn Monroe, čije mrtvo tijelo leži zamrznuto u podrumu bogataškog dvorca Stevena Petersona (time i sam Peterson, koji je u vrijeme života Marilyn Monroe bio zaljubljen u nju, opravdava svoju pedofiliju).
S druge strane svijeta, blizankama Jeleni i Heleni Ćarija se u istovjetnim snovima počne ukazivati duh pokojne Marilynke, što ih ponuka da napišu scenarij za film identičan onome što se odvija u tajnom životu Stevena Petersona i njegove kćeri. Kad scenarij konačno dođe do Petersona, to postane razlog da blizanke nestanu s lica zemlje (što se dalje dogodilo ćete morati pročitati sami!)
Vrijednost ovoga romana ne leži samo u izrazito komplicirano strukturiranoj fabuli, već i u, kako je u pogovoru na stražnjoj strani knjige navela dr. Gordana Buljan Flander (ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba), prilično vjerno prikazanom psihološkom profilu pedofila, zadovoljavanju njegovih potreba, opravdanju koje traži za svoje ponašanje, tako da i sama dr. Buljan Flander ovu knjigu preporučuje i studentima i stručnjacima koji proučavaju problematiku seksualno devijantnog ponašanja.
Kroz stil i pismo Jelene Ćarije u ovom romanu provlači se američki san: bogatstvo, glamur i sjaj (a svaki sjaj, kao da poručuje autorica, skriva svoju bijedu). Tabloidi nas žele uvjeriti kako bogati i slavni žive bolje od običnih smrtnika, no autorica želi izbrisati tu zabludu, u čemu u velikoj mjeri i uspijeva.
utorak, 10.06.2008.
Jack Kerouac: „Mexico City Blues“ (VBZ, Zagreb, 2006., s engleskog preveo: Borivoj Radaković)
Neki ih vole, neki ih uopće ne mogu razumjeti, ali doprinos beatnika američkoj i svjetskoj književnosti nikako nije zanemariv. Jack Kerouac začetnik je i možda najprepoznatljiviji predstavnik beat - pokreta. Uslijedili su Bukowski, Burroughs i mnogi drugi, manje poznati...
Jack Kerouac, poznati beatnik, zbirku pjesama „Mexico City Blues“ napisao je 1957. godine, koristeći metode spontanog pisanja i senzornih meditacija. Svoj kreativni postupak je opisao i sam autor, naime, tijekom poslijepodneva koja je provodio s Billom Gainesom pod utjecajem opijuma i marihuane, Kerouac je u svoju bilježnicu unosio rezultate medijacija, unoseći u pojedine pjesme i tijekove misli i pojedine riječi koje je izgovarao Bill Gaines.
Motivi koje Kerouac koristi u svojim pjesmama su svakako uspomene na djetinjstvo, bolesti koje su ga opsjedale (primjerice, upala vena), pa i pitanja smisla života (sam Kerouac je bio podjednako očaran kršćanskim misticizmom i mahayana budizmom).
Da je ova zbirka motivirana i divljenjem koje je Kerouac izražavao prema jazz – glazbi, svjedoče i posljednje tri pjesme (korusa – što također govori o inspiraciji potaknutoj glazbom) kojima je tema poznati džezist Charlie Parker (no u svom stvaralaštvu Kerouac se inspirirao i glazbom Theloniusa Monka, Lestera Younga, Billie Holliday i Milesa Davisa).
Kerouacova je poezija, dakle, ekspresivna, intimistička i interna fora poznata samo autoru i užem krugu čitatelja (stoga više o njegovom stvaralaštvu od njegovih pjesama mogu reći njegove životne anegdote ispunjene omamljujućih isparavanjima droga i alkohola).
Isto tako, možda više nego sadržajem, čitatelj kojemu je nepoznata životna priča Jacka Kerouaca, mogao bi se nadahnjivati ritmom i melodijom riječi koje Kerouac koristi u korusima, no čin im ise da je takva mogućnost znatno reducirana prijevodom pjesama na bilo koji drugi jezik osim engleskoga, jer se prilična količina ritma i melodije izgubi u prijevodu bez obzira na vještinu prevoditelja. Stoga, moja je preporuka – Kerouaca čitati u originalu!
ponedjeljak, 09.06.2008.
Grace Metalious
Danas pišem o još jednoj gospođi iz naftalina koja je u američkoj književnosti pedesetih godina prošlog stoljeća bila svojevrsni „one hit wonder“ sa svojim romanom Gradić Peyton (nešto je manje uspješan bio nastavak Povratak u gradić Peyton). Riječ je o Grace Metalious.
Grace Metalious rođena je 1924. godine u gradiću Manchesteru u američkoj saveznoj državi New Hampshire, kao Marie Grace DeRepentigny, u siromašnoj obitelji. Vrlo se rano udala i postala kućanica i majka no uz kućanske poslove imala je vremena neprestano pisati. Njezin šokantni, gotovo naturalistički roman Gradić Peyton tiskan je 1956. godine i od toga trenutka za Grace Metalious počelo je pet minuta slave.
Gradić Peyton u Americi se prodavao kao halva, u prvih deset dana nakon objave prodano je 60 tisuća primjeraka, što Gradić Peyton stavlja na mjesto drugog najprodavanijeg bestesellera u to vrijeme (prvi je bio Zameo ih vjetar), a na besteller – listi New York Timesa taj se roman zadržao punih 59 tjedana. Bravo za Grace!
Što je to bilo tako nevjerojatno privlačno čitateljima? Oni koji su gledali seriju znat će o čemu se radi, ali za mene koja nikad nisam bila u prilici gledati seriju, zaplet romana potpuni je šok. Mislila sam da se radi o idiličnoj pričici iz američkih pedesetih, u kojima djevojke imaju široke suknje i trake u kosi, a svi dečki nose uredne veste na kopčanje, naočale s debelim plastičnim okvirima i uredno zalizanu kosu.
To uopće nije bilo tako: Grace je razotkrila licemjerje malih američkih gradića, i to je male američke gradiće najviše zaboljelo. U središtu radnje su jedna djevojka iz geta (iz koliba kraj gradića Peytona, pandan današnjem američkom trailor parku, gdje živi bijelo smeće, siromasi, pijanci i niskokvalificirani radnici), koja se druži s jednom djevojkom koja je preneobična za mali grad, čija je samohrana majka vlasnica dućana tekstilnom robom. Knjiga je puna „sramnih tajni“ – pijanstava, ubojstava, ludila, abortusa, nesreće i licemjerja kojim mali grad zaglađuje površinu.
Selena Cross, djevojka iz geta koja je ubila svog očuha nakon godina zlostavljanja i jednog abortusa koji joj je potajno izveo gradski liječnik, te njegovo tijelo zakopala u getu, nije izmišljen lik. Nije izmišljeno ni ime Thomasa Makrisa, koji je radio s mužem Grace Metalious, a čije ime u prvom izdanju knjige nosi novi školski ravnatelj. Kako je Makris tužio Grace Metalious, u drugoj je verziji knjige i u filmu ime promijenjeno u Michael Rossi, i od Grka, zgodni je ravnatelj postao Talijan.
Iako bi se čitatelju – laiku moglo učiniti da hvalim ovaj roman preko svake mjere, moram napomenuti da nije riječ o remek – djelu. Radi se o knjizi koja ne pripada u redove visoke književnosti, mogla bi se čak svrstati u šundovsku literaturu. Možda je čak i zanimljivije ovo što se događalo oko knjige nego knjiga sama: naime, Grace Metalious je prognana iz malog (pitomog!) američkog gradića u kojem je dotad živjela, njezin je muž izgubio posao i protiv njezine su obitelji provedene različite diskriminatorne mjere. Činjenica da je njezin roman 59 tjedana bio jedan od najprodavanijih, svjedoči više o ukusu čitateljske publike nego o talentu Grace Metalious.
Kako je rekla i sama autorica - "If I'm a lousy writer, then an awful lot of people have lousy taste."
nedjelja, 08.06.2008.
Knjige, knjige, knjigice...
- Bok, ja sam Marica i ovisna sam o knjigama.
- (svi uglas) Booook, Maaariceeee...
- Ovo je prvi put da priznajem svoju ovisnost. Sve je, zapravo, počelo prije par godina...
Kad sam počela dobivati plaću, prvih nekoliko mjeseci sam manijakalno štedjela. Kako dotad nisam imala nikakvih prihoda (majčin novčanik se, naime, ne smatra oporezivim dohotkom), trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da doista imam toliko i toliko novaca na računu svaki mjesec (sori, ne smijem reći koliko, poslovna tajna) te da je taj novac doista moj pa mogu činiti s njim što me volja.
Problemi su počeli kad mi je to konačno sinulo. Nemojte me krivo shvatiti, bila sam mahniti čitatelj i prije toga, samo što sam tada imala redovite tjedne/mjesečne posjete knjižnici. Uredno sam vraćala knjige i posuđivala nove i sve je bilo OK. Međutim, kad mi je palo na pamet da si od svoje love mogu kupovati knjige, i nakon čitanja ih čak i zadržati (oduvijek sam bila bistro dijete) – nisam znala što ću od sreće.
Krenula sam malo - pomalo: jednu do dvije knjige mjesečno. No kao svakom pravom ovisniku, to mi uskoro nije bilo dovoljno – kupovala sam sve više i više. Osobito se dobro sjećam dva krizna trenutka: jedan je bio kad sam u novinama pročitala da jedna lokalna čitaonica tijekom mjeseca knjige daje na otkup stare primjerke knjiga po cijeni od 5 kn/kom. Otišla sam tamo, i vratila se kući s 45 knjiga. Drugi krizni trenutak bio je kad sam otišla na prošlogodišnji Interliber (suze liju smeđe očiiiii...) – neću ni reći koji book count sam imala. Ipak, trenutno se uspijevam iskontrolirati dovoljno da kupim samo 5 - 6 knjiga mjesečno.
Moj problem s ovisnošću o knjigama nije uzrokovao samo financijsko šmrcanje (iako je i to velik dio problema, jasno se vidim kako, ako me knjižare budu i dalje tako mamile, moje knjige i ja postajemo beskućnici), već je on uzrok i problema s prostorom – police mi se svijaju pod težinom tereta, knjige ispadaju iz ormara, izviruju ispod kreveta, zapliću se pod nogama.
Razlog zašto moji najmiliji dugo nisu primijetili da imam problem je stoga što su i sami strastveni čitatelji, zapravo, svi ljudi koji me okružuju iznimno puno čitaju. Zato se valjda i šokiram kada sretnem ljude koji mi kažu da je zadnje što su pročitali bio Šegrt Hlapić. Zbog takvih sam i ja počela tvrditi: „Ne volim ja čitati, samo volim KUPOVATI knjige.“
U svoju obranu mogu također reći i to da sam zbog svoga čitanja i praćenja književne scene postala izuzetno talentirana za preporučivanje knjiga koje biste svakako trebali pročitati, dovoljno je da mi potencijalni čitatelj kaže koju je knjigu posljednju pročitao i koja mu se svidjela, istog ću časa znati koja bi mu se iduća knjiga mogla svidjeti (neke od njih čak ću izvući i iz svojih zaliha).
Slijedom navedenog, mislim da je rješenje moga problema očito: svi hrvatski nakladnici trebali bi mi poslati po jedan primjerak svake svoje izdane knjige, tako bih ja bila sretna (i moja ovisnost utažena), a oni bi mogli biti sigurni da je njihova izdanja u Hrvatskoj pročitala bar jedna osoba.
Objavljeno na Studentnetu
subota, 07.06.2008.
India Knight: „Moj život na tanjuru“ (Mirakul, Zagreb, 2003.)
Još jedna od „one“ vrste (pod „ona“ vrsta podrazumijevam chick – lit zvijezde koje kratko, ali slatko znaju zablistati književnim nebom: India Knight je kolumnistica Sunday Timesa (kao i ona koka koja je napisala „Sex i grad“, i ona je bila kolumnistica). I India Knight piše laganu limunadu za mozak, još jedno ponosno dijete chick - lita.
Ipak, da ne budemo prestrogi, izvjesne razlike ipak postoje (iako je i Indijin glavni lik, Clara Hutt - da, kao Jabba the Hutt - kolumnistica koja radi kod kuće). Clara, primjerice, ne živi u New Yorku nego u Londonu (da, nije šija nego vrat, reći ćete!). No daleko najvažnija od razlika između Clare Hutt i, recimo, Carrie Bradshaw je u tome što Carrie predstavlja singlicu koja vječno pazi na težinu (smrdi po bljuvotini, rekla bi Clara!), oblači se skupocjeno (troši domaći bruto proizvod neke od država Trećeg svijeta na garderobu (pre)cijenjenih modnih dizajnera) i hoda po zabavama sve u nadi da će tamo nabasati na onog pravog s kojim će se vjenčati, imati djecu i konačno se moći opustiti. E pa to je već sličnije Clari Hutt kakvu nam predstavlja India Knight: work – at - home majka, s dvojicom sinova u najbalavijim godinama i vječno zaposlenim mužem. Njena se dnevna (a i večernja) odjeća svodi na bezlične trenirke, pulovere i pidžame. Njen muž je više ne smatra privlačnom. I tu počinje zaplet koji vam neću odati da ne bih pokvarila čitanje.
Jest da se radi o chick- litu, definitivno (čak ima i šarene korice u stilu chick- lita, s nekakvom odjećom i torbicama na naslovnici. Who' d figure!), ali jedno od glavnih obilježja chick - lita nije neka književna vrijednost, neka misaonost, već činjenica da je chick - lit jedno od najboljih (da ne spominjem najjeftinijih!) sredstava za žensko opuštanje (ma ajde, čitati o problemima druge žene, osobito ako su smiješni i pomalo ponižavajući - ništa ne hrani bolje ženski jal!) Zato, u kadu, knjigu sa sobom, i opuštajte se.
petak, 06.06.2008.
Dubravka Ugrešić: „Ministarstvo boli“ ( 90 stupnjeva, Zg., 2004.)
Petkom ponovno o ženama. Dubravka Ugrešić, iako već godinama nije u Hrvatskoj, ikona je hrvatskog ženskog pisma, ne u smislu da se radi o tipičnoj ženskoj spisateljici, već u smislu da se radi o književnici – doista o pravoj književnici.
Iako je izašla 2004. godine, knjiga Dubravke Ugrešić pod nazivom „Ministarstvo boli“ (da razjasnimo naslov: „Ministry of pain“ je amsterdamski sado- mazo lokal za koji studenti, likovi romana, honorarno izrađuju rekvizite. Međutim, i sam po sebi je ovaj naslov dublje znakovit, ne čini li vam se?) vraća nas u godine iza rata, koje glavni lik, profesorica Lucić, proživljava u Amsterdamu, poučavajući šumu različitih likova s područja bivše Jugoslavije hrvatskom/ srpskom/ bosanskom/ nešto jeziku. To objašnjava i napomena autorice na samom početku knjige- da su raniji fragmenti romana „Ministarstvo boli“ pod istim naslovom objavljeni u zagrebačkom časopisu „Bastard“ 1998. godine. Znači, ovo se u autoričinoj glavi kuhalo jedno dulje vrijme, kada su posljedice rata tek počele pokazivati zube.
Autobiografski moment se očituje u mjestu radnje, iako u istoj napomeni stoji da ni pripovjedačica, niti likovi, a niti Amsterdam kao mjesto radnje nisu osobito stvarni. Ipak je nepobitna činjenica da je Dubravka Ugrešić danas nastanjena u Amsterdamu, odakle nakon sjajne „Štefice Cvek u raljama života“, „Forsiranja romana- reke“ te „Muzeja bezuvjetne predaje“ (da ne bude zabune, ovo su samo romani, također je napisala i par knjiga kratkih priča te zbirki eseja), piše za europske novine i časopise i povremeno predaje na američkim sveučilištima.
Ugrešićeva nas ovim romanom prenosi u paralelnu stvarnost („što bi bilo kad bi bilo“ nas koji smo ostali u domovini/ domovinama) onih koji su otišli u smjeru ravnog sjevera potražiti sreću, s problemom nasukanosti na laž onoga što se raspalo raspadom bivših država Jugoslavije. To ilustrira i sam besmisao poučavanja hrvatsko- srpsko- bosansko- slovensko- makedonske književnosti i jezika: „Bilo je to vrijeme jezičnog razvoda punog buke i bijesa. Jezik je bio oružje. Jezik je odavao, markirao, razdvajao i spajao. Hrvati su odlučili da jedu svoj kruh, Srbi svoj hleb, a Bosanci svoj hljeb. Riječ smrt bila je na sva tri jezika ista.“
Da ovaj roman nije samo plod trenutne inspiracije bez dubinske razrade (kao, uostalom, što takvo nije niti jedno djelo Dubravke Ugrešić koje sam imala priliku čitati!), svjedoče i brojni citati s područja bivših jugoslavenskih književnosti (Marina Cvetajeva, Ferida Duraković, Ivo Andrić i dr.), ali i drugi autori koji su dobro podcrtavali atmosferu. Nadalje- iako pripovijedanje ne prati kronologiju u skladu s načelima modernog romana, ne gubi na tijeku koje stvaramo u glavi za vrijeme čitanja. Čak unatoč tome da je pripovijedanje isprekidano književnim izlaganjima profesoričinih studenata, njjihovim životnim pričama, te vlastitim dojmovima o svom novom prebivalištu samog glavnog lika.
I kao što je „naša“ književnost obilježena „suvišnim“ osobama- Filipom Latinovitzem, Đurom Andrijaševićem,, te likovima Ksavera Šandora Gjalskog- Jankom Borislavićem te Radmilovićem, tako Dubravka Ugrešić opisuje jednu „suvišnu“ generaciju, onu (možda i sami to ponekad osjetite!) koja uvijek bar sekundu kasni za tempom današnjice, lupkajući neki svoj, davno izgubljen ritam. Čak i po cijenu zamjerke da smo ratnih tema već pomalo siti.
četvrtak, 05.06.2008.
Arthur Phillips: „Egiptolog“ (VBZ, Zagreb, 2006., prijevod s engleskog: Petar Vujačić)
Ne još jedan vjerni sljedbenik Da Vincijevog koda – zavapila sam pri prvom prelistavanju „Egiptologa“ Arthura Phillipsa. Kod književnosti mi se ta pojava uvijek činila osobito evidentnom: istog trena kad neki stil ili djelo poluči bilo kakav tržišni uspjeh, tržište postane preplavljeno niskobudžetnim „kopijama“ tih djela ili stilova – isto se dogodilo s chick litom nakon „Sex i grada“ i „Dnevnika Bridget Jones“, a slično, čini mi se, doživljava i serija romana o Harryu Potteru (je li to da se namiri potražnja na tržištu ili je stvarno tako teško biti originalan, ostaje pitanje).
No s Arthurom Phillipsom mogućnost takve pogreške puno je manja, ovaj pisac je, naime, za svoj prvi roman „Prague“ osvojio nekoliko književnih nagrada i preveden je na oko sedam jezika. Stoga, osim kratkog sadržaja i povijesne tematike, razloga za skepsu i nije bilo toliko puno.
Dio šarma ovog romana jest što mu se ne može točno odrediti niti žanr niti forma: je li to izrazito dugo ljubavno pismo koje istraživač – egiptolog sa znanstvene ekspedicije piše svojoj zaručnici u Boston? Ili je to ispovijest umirovljenog detektiva o najvećem i najopsežnijem slučaju u njegovoj karijeri? Ili se pak radi o dokumentu od povijesne važnosti – dnevničkim zapisima mladog istraživača s otkrivanja grobnice neotkrivenog i krajnje kontroverznog kralja i pjesnika Atum – hadua? Hm, da – ovaj roman ima sve to: dnevnike, pisma, kompletne izmišljene biografije i uvjerljive povijesne činjenice. Upravo delikatno tapkanje po samoj granici između fikcije i stvarnosne proze (čitatelj niti u jednom trenutku nije siguran o kojoj se opciji zapravo radi) doprinosi lakoj čitljivosti romana „Egiptolog“.
Čitatelj može paralelno pratiti tri radnje koje se odvijaju neovisno jedna o drugoj, a čiji se tijekovi neprestano smjenjuju: prva je priča o umirovljenom detektivu kojeg nepoznati gospodin, inače rođak detektivove poznanice, zamoljava da mu pomogne rasvijetliti događaje glede privatne korespodencije njegove tete, a koji se tiču onog najvećeg od svih slučajeva na kojima je detektiv radio, u koji je njegova teta, naravno, bila i osobno upetljana. Sve se to odvija 1954. godine.
Druga priča je vremenski nešto starija – ona govori o 1922. godini kad već spomenutog detektiva unajmljuju da bi pronašao nestalu osobu, što ga od Sydneya preko Londona i Bostona vodi do Egipta fdje susreće istraživača u misterioznoj potrazi za grobom kralja i erotskog pjesnika Atum – hadua o čijem postojanju svjedoče fragmenti njegovih djela.
Upravo objašnjavanje pronalaska Fragmenta C nekoliko godina ranije (u jeku I. Svjetskog rata) – 1918. godine – bit će povod i trećoj paralelnoj priči koja se događa (u) ovome romanu.
Autor je, dakle, s lakoćom uspio povezati sve distance: Australiju, Europu, Ameriku i Afriku, no to nije njegova jedina zasluga: uspio je povezati i događaje koji sežu 3500 godina u prošlost s pedesetim godinama prošlog stoljeća (dakle, s bliskom poviješću), a uz pomoć događaja koji su se zbili pedesetak godina ranije. Takva preciznost vremenske i prostorne dimenzije ovoga romana zacijelo je zahtijevala piščevu izrazitu predanost istraživačkom radu, što se, uostalom, i vidi, i to ne samo kod određivanja vremena ili mjesta radnje.
I usprkos tome, čitljivost ostaje netaknuta – lakoća kojom roman progovara čitatelju i neprestano ga tjera na prelijetanje stranica romana naprosto je zapanjujuća.
Stvari koje nismo znali:
Roman prilično precizno navodi događaje i ličnosti iz egipatske povijesti, no u pozadini romana motaju se i stvarni istraživači zaslužni za iznošenje vrijednih povijesnih artefakata, otkrivanje grobnica ili prevođenje hijeroglifa, poput Champoliona ili Howarda Cartera koji je otkrio grobnicu Tuthankhamona, dječaka – kralja.
No u istinitost SVIH navedenih povijesnih „činjenica“ čitatelj svakako mora sumnjati, jer autor je prilično vještu u miješanju povijesne i književne zbilje. Opisi Egipta se čine vjerodostojnima. Nadalje, zanimljivo je kako Amerikanac progovara o međusobnim odnosima svih pripadnika anglosaksonskog govornog područja – Britanci se s prijezirom odnose prema Australcima, kao i bilo koji kolonizatori prema koloniziranim narodu, dok iako Amerikance također preziru, ne mogu odoljeti mirisu „novog bogatstva“ koje pristiže iz Novog svijeta.
Isto tako, čitatelju će biti zanimljivo saznati kako su živjeli bogataši u Bostonu 1922. godine – iako je vladala prohibicija alkoholnih pića, bogati su imali pristup privatnim klubovima u kojima se točio alkohol, cvjetala prostitucija i trgovina narkoticima.
Pouka dana:
Prema jednom od likova, istraživaču Ralphu Trilipushu, pouka koju egipatski faraoni žele postići mumifikacijama, složenim obredima za mrtve i urešenim grobnicima jest misao o besmrtnosti – slaveći nečiju smrt i govoreći o nečijim djelima, ime umrloga ostaje zapisano.
Ipak, pouka je ovoga romana i da ništa nije nemoguće, i tko zna što nam sutra donosi: jednoga dana možemo biti u Australiji, a drugoga već u Egiptu i kako čovjeka onda ne bi bilo strah što sve bolesno fiksirana osoba može postići.
srijeda, 04.06.2008.
Cees Nooteboom: „Rituali“ (Fraktura, Zagreb, 2006., s nizozemskog prevela: Romana Perečinec)
Ove srijede odlučila sam se predstaviti još jednu knjigu o kojoj nisam čula da se puno priča u hrvatskim čitateljskim krugovima, stoga je možda dobro ponoviti gradivo i vidjeti što svijet čita.
Ceesa Nootebooma hrvatska je čitateljska publika tek počela otkrivati, i to zahvaljujući izborima nakladnika poput Pelaga ili Frakture, u čijem je izdanju izašao i ovaj uspjeli fragmentarni roman. Ipak, Nooteboom je nizozemski pisac starije generacije, njegov je stvaralački opus obiman i vlasnik je velikog broja književnih nagrada. Na hrvatskom prijevodu osim Rituala mogu se naći još i kratki roman U planinama Nizozemske, Priča koja slijedi te zbirka eseja pod naslovom „Kako biti Europljanin?“
Ukratko rečeno, Inni je volio Zitu, ali su ponekad prolazili dani da je ne bi zamjećivao, pa je Zitu od ekstremne vjernosti mogla spasiti samo nevjera. Njenim odlaskom Inni si je potpisao smrtnu presudu.
A onda priča kreće unatrag: kako je Inni od napuštenog dječaka postao melankolični broker koji povremeno trguje nekretninama i piše horoskop za dnevne novine i tko su osobe koje su stvaranju takvog karaktera i životne putanje kumovale, zatim, kakvu važnost za ljude imaju rituali – to je podtekst koji se provlači kroz čitav roman. Tko je Arnold Taads i zašto je od svog života napravio ropstvo otkucavanju sata? Je li mu njegov sin, Phillip Taads, uistinu vrlo malo nalik? Je li i kineska raku zdjelica svojevrstan ritual?
U svakom slučaju, radi se o uspjelom primjerku fragmentarnog romana s potpunom dekonstrukcijom vremenske kronologije u životnoj putanji glavnog lika, koji je neobičan, ali je istovremeno i prototip suvremenog čovjeka, sklonog prepustiti se nasladama dubokih emocija koje uistinu prima mnogo površnije nego što se usuđuje priznati. I likovi iz njegove okoline su majstorski opisani, Nooteboom u tom segmentu zaista postiže maksimalnu ocrtanost svih likova koji se spominju, iako o njima govori možda samo u simbolima, naglašavajući, primjerice, „namibijsku princezu“ Zitu, žurbu tete Therese, stakleno oko i zbrčkano lice Arnolda Taadsa i izraz očaja na licu Phillipa Taadsa – Nooteboom računa na čitateljevu sposobnost uopćavanja, a svakako računa i na čitateljsko iskustvo koje će jednome čitatelju sugerirati jedno, a drugome drugo, ovisno o vlastitim doživljajima. Kod Nootebooma nije naodmet ni unošenje egzotične note Dalekog Istoka i opisivanja ceremonije čaja, a s obzirom da se ta geografska širina danas smatra vrlo trendy i šik, objavljivanje ovoga Nooteboomova romana baš sada čini se kao pravi pogodak. Ipak, patetika je sretno zaobiđena, jer vlasnik sarkastičnog pogleda, Inni Wintrop, gleda stvari iz svog, zapadnoeuropskog, kuta.
Poopćeno – ovo je roman o rođenju, ljubavi, seksu i smrti. I o ritualima koji se tiču tih događaja. No i o ritualima koji nam daju sigurnost i kad se ne radi o rođenju, ljubavi, seksu ili smrti.
utorak, 03.06.2008.
J. M. Coetzee: „Elizabeth Costello“ (VBZ, Zagreb, 2007., prijevod s engleskog: Petar Vujačić)
Što da kažem – volim romane koji i nisu romani, kod kojih čitatelj može sam izabrati kako će ih čitati: kao romane, kao zbirku kratkih priča odvojenu poglavljima, a povezanih glavnim likom ili kao zbirku eseja prikupljenih iz različitih periodičnih publikacija i okupljenih u jednoj knjizi. Knjiga „Elizabeth Costello“ J. M. Coetzeea je upravo takva knjiga.
Coetzee, iako je nobelovac, uspio mi je izbjeći radarima: ovo je prva njegova knjiga koju čitam i ugodno me iznenadila, kao i njezin autor, uostalom. Autobiografske momente iščitavam po cijeloj knjizi: Elizabeth Costello australska je spisateljica, dok je Coetzee to postao preseljenjem. Ona se na jednom krstarenju susreće s afričkim piscem Emmanuelom Eguduom (Coetzee je podrijetlom južnoafrički pisac, i dobar dio Eguduovih uvjerenja ne sumnjam da potječu iz Coetzeeovih iskustava). Elizabeth Costello je spisateljica, i Coetzee je pisac, u krajnjoj liniji – ona je više govornica nego spisateljica pred kraj svoje stvaralačke karijere, a tko o držanju govora zna više od Coetzeea koji je održao tolike govore povodom primitaka Nobelove nagrade, dva Bookera, nagrade Jeruzalema, Irish Timesa i mnogih drugih. Detalj za pamćenje: u Hrvatskoj imamo prevedeno još sedam njegovih romana: „Čekajući barbare“, „Doba željeza“, „Gospodar Petersburga“, „Gospodin Foe“, „Sramota“, „Život i doba Michaela K.“ i „Život životinja“ (od kojih je ova posljednja ugrađena i u knjigu „Elizabeth Costello“).
Tako, Coetzee nas uvodi u radnju pripovijedanjem Elizabethinog sina koji prati majku na dodjelu književne nagrade u SAD. Ona tamo drži govor o realizmu, u kojem spominjući i Kafku problematizira i položaj pisca u suvremenom društvu. Elizabeth potom počne ostvarivati karijeru u držanju govora, pa tako odlazi na krstarenje na kojem je zadužena za držanje govora, na kojem sreće gorespomenutog Emmanuela Egudua, gdje u razgovoru s njim problematizira i pitanje afričke književnosti (Egudu zastupa mišljenje da se radi prvenstveno o usmenoj književnosti, koja se ne nosi dobro s pisanjem i papirom, jer to nije u srži afričke tradicije, pa se stoga ne plasiraju dobro u ostatku svijeta. Elizabeth pak ističe da problem vjerojatno leži u publici kojoj je roman namijenjen: europski roman piše se za europske čitatelje, američki za američke, a afrički se roman ne piše za Afrikance, već za strance – u njemu se nastoji objasniti afrička tradicija i stoga se on ne uspijeva baviti dovoljno sobom i Afrikom, stoga se ukorjenjuje niti na afričkom tlu niti izvan njega). Poglavlje u kojem se susreću Elizabeth i Egudu vjerojatno je jedno od rijetkih koje se dotiče i muško – ženskih odnosa.
Emocionalno nabrijavajuće djeluje i poglavlje u kojem Elizabeth u govoru brani prava životinja, uspoređujući patnju stoke s patnjom Židova u logorima, što publiku žestoko zgrane (kao i čitatelja, doista). Osim toga, u poglavlju „Humanističke znanosti u Africi“, roman se dotiče i renesanse i njegove opreke kršćanstvu, nakon toga i ponovno progovara o Drugom svjetskom ratu da bi konačno ova knjiga otišla u apstraktnije smjerove u poglavljima „Pred dverima“ i „Post scriptum“.
Doduše, još uvijek, i nakon čitanja, nisam izabrala kako bih čitala ovu knjigu – kao roman, kao zbirku priča ili kao objedinjenu zbirku eseja sa zajedničkim glavnim likom? Nije ni važno, glavno je da je bilo ugodno, poučno i očaravajuće svježe. Coetzee – autor kojemu se vrijedi vraćati.
ponedjeljak, 02.06.2008.
Colleen McCullough
Živi bili pa se ponedjeljkom pisaca spominjali! Danas sam se sjetila pisati o jednoj gospođi Australki koja se danas nešto manje čita, ali je prodavala bestsellere dok se neki od nas, uključujući i vašu blogericu, nisu ni rodili. Jučer je proslavila 71. rođendan, pa joj ovim putem i čestitamo.
Khm, khm... dakle. Colleen Mc Cullough rođena je 1. srpnja 1937. godine i poznata je australska spisateljica, rođena u Wellingtonu. Po zanimanju je neurologinja, koja je svoj radni vijek provela i u medicinskoj praksi i u znanosti.
Svoju je spisateljsku karijeru započela davne 1974. godine izdavanjem romana Tim.
Tim je roman o postarijoj gospođi, poslovnoj tajnici koja se zaljubi u mladića oku vrlo ugodne vanjštine, ali nažalost mentalno retardiranog. Roman sam čitala, i manje mi se svidio od drugog njezinog prilično hvaljenog romana Dame iz Missalonghija, oko kojeg i danas vladaju određene kontroverze.
Ipak, najpoznatija je po svom romanu Ptice umiru pjevajući (u originalu – Thorn Birds), prema kojem je snimljena i mini – serija u kojoj su glumili Richard Chamberlain i Barbara Stanwyck (stariji bi se mogli sjećati serije). Roman je smješten uglavnom u australsku divlju unutrašnjost, u Droghedu gdje je bilo uzgajalište ovaca, a središnja priča vezana je uz obitelj Cleary u godinama od 1915. do 1969. Autobiografski moment u priči je vezan uz lika koji se zove Dane, a koji je u romanu poginuo utapanjem, jednako kao i brat autorice, imenom Karl, koji je poginuo u 25. godini života spašavajući ljude na Kreti.
O već spomenutom romanu Dame iz Missalonghija (napisan 1987.) još moram reći da je smješten u gradić Byron u Australiji, u vrijeme neposredno prije I. Svjetskog rata, i da govori o siromašnoj Missy Wright koja se pretvara da je bolesna kako bi dobila srce čovjeka u kojega se zaljubila, i o obitelji Hurlingford koja drma i trese tim provincijskim gradićem. Za ovaj se roman kaže da je samo „australizirana“ verzija romana L. M. Montgomery pod naslovom The Blue Castle (ne znam, nisam čitala).
Danas se Colleen McCullough kao spisateljica svjetskog ranga malo manje spominje nego što je to bio slučaj u osamdesetima, no ništa zato – retro je opet in, i ako tražite za čitanje nešto starije, preporučujem vam upravo ovu autoricu.
nedjelja, 01.06.2008.
Muke po policama za knjige
Nedjeljom rješavamo praktična pitanja, razmišljamo o knjigama, lovi za knjige, piscima koji pišu knjige i izrekama koje su o knjigama i čitanju rečene.
Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. (Ciceron)
Situacija je prevršila svaku mjeru: moja se kuća pretvorila u skladište knjiga. Najgore je u mojoj sobi: divovska polica od iverice koju imam počela se svijati pod težinom tri reda knjiga na svakoj polici, knjige izviruju i iz ormara (gdje god je bilo mjesta), i iz spremišta za posteljinu koje je sad do vrha puno knjiga.
Stoga sam odlučila kupiti još jednu policu, pa kako mi god bilo. Opcija broj dva: kupiti velike košare ili ukrasne kutije u koje ću trpati knjige, a kutije ću držati ispod kreveta. Jest da su kutije nezgodne, moraš uvijek kopati i vrpati po njima, a i polica je veća pa više toga stane na nju i pregledna je. Jest da mi soba jedva da može podnijeti još koji komad namještaja, ali moram riskirati, jer ću uskoro morati izbaciti krevet i spavati na knjigama. Stoga – nema mi druge.
Ne znam kako vi, ali meni je svakog dana poštanski sandučić pun kataloga, od kojih je barem 30% iz nekog salona namještaja. Tako vidim da jedan salon za police, najobičnije police od iverice (visine 90, 135 i 180 centimetara), u mogućim bojama bukva, trešnja ili hrast, dođu od 200 kuna nadalje (ona od 180 centimetara dođe barem 400 kuna, dakle, prema mom iskustvu vezanom uz cijene koje se ističu u katalozima). A iverica, znamo svi, nije baš najpouzdaniji materijal, pogotovo ne ova današnja koja je za pola centimetra uža od one kakva je bila prije: ne bi bilo prvi put da se vijci izvlače iz njih, da se one savijaju, pate i pucaju pod teretom bilo čega što se stavi na njih, i da sve u svemu, više služe za ukras nego za neku žešću funkciju.
Spas dolazi od tamo gdje se najmanje nadamo: kolega kojeg poznajem iz viđenja radi u jednoj firmi koja se bavi prodajom građevnog i inog materijala – pravo drvo za police ne košta više od otprilike stotinjak kuna, a kolega bi mi znao i napraviti policu po željama i potrebama, što sve i da ga častim cugom do napijanja, ne bi izašlo više od još dodatnih sto kuna. Stoga – pravi prijatelji na pravim mjestima ponekad znače više od pravih prijatelja na krivim mjestima.
