Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 05.06.2008.
Arthur Phillips: „Egiptolog“ (VBZ, Zagreb, 2006., prijevod s engleskog: Petar Vujačić)
Ne još jedan vjerni sljedbenik Da Vincijevog koda – zavapila sam pri prvom prelistavanju „Egiptologa“ Arthura Phillipsa. Kod književnosti mi se ta pojava uvijek činila osobito evidentnom: istog trena kad neki stil ili djelo poluči bilo kakav tržišni uspjeh, tržište postane preplavljeno niskobudžetnim „kopijama“ tih djela ili stilova – isto se dogodilo s chick litom nakon „Sex i grada“ i „Dnevnika Bridget Jones“, a slično, čini mi se, doživljava i serija romana o Harryu Potteru (je li to da se namiri potražnja na tržištu ili je stvarno tako teško biti originalan, ostaje pitanje).
No s Arthurom Phillipsom mogućnost takve pogreške puno je manja, ovaj pisac je, naime, za svoj prvi roman „Prague“ osvojio nekoliko književnih nagrada i preveden je na oko sedam jezika. Stoga, osim kratkog sadržaja i povijesne tematike, razloga za skepsu i nije bilo toliko puno.
Dio šarma ovog romana jest što mu se ne može točno odrediti niti žanr niti forma: je li to izrazito dugo ljubavno pismo koje istraživač – egiptolog sa znanstvene ekspedicije piše svojoj zaručnici u Boston? Ili je to ispovijest umirovljenog detektiva o najvećem i najopsežnijem slučaju u njegovoj karijeri? Ili se pak radi o dokumentu od povijesne važnosti – dnevničkim zapisima mladog istraživača s otkrivanja grobnice neotkrivenog i krajnje kontroverznog kralja i pjesnika Atum – hadua? Hm, da – ovaj roman ima sve to: dnevnike, pisma, kompletne izmišljene biografije i uvjerljive povijesne činjenice. Upravo delikatno tapkanje po samoj granici između fikcije i stvarnosne proze (čitatelj niti u jednom trenutku nije siguran o kojoj se opciji zapravo radi) doprinosi lakoj čitljivosti romana „Egiptolog“.
Čitatelj može paralelno pratiti tri radnje koje se odvijaju neovisno jedna o drugoj, a čiji se tijekovi neprestano smjenjuju: prva je priča o umirovljenom detektivu kojeg nepoznati gospodin, inače rođak detektivove poznanice, zamoljava da mu pomogne rasvijetliti događaje glede privatne korespodencije njegove tete, a koji se tiču onog najvećeg od svih slučajeva na kojima je detektiv radio, u koji je njegova teta, naravno, bila i osobno upetljana. Sve se to odvija 1954. godine.
Druga priča je vremenski nešto starija – ona govori o 1922. godini kad već spomenutog detektiva unajmljuju da bi pronašao nestalu osobu, što ga od Sydneya preko Londona i Bostona vodi do Egipta fdje susreće istraživača u misterioznoj potrazi za grobom kralja i erotskog pjesnika Atum – hadua o čijem postojanju svjedoče fragmenti njegovih djela.
Upravo objašnjavanje pronalaska Fragmenta C nekoliko godina ranije (u jeku I. Svjetskog rata) – 1918. godine – bit će povod i trećoj paralelnoj priči koja se događa (u) ovome romanu.
Autor je, dakle, s lakoćom uspio povezati sve distance: Australiju, Europu, Ameriku i Afriku, no to nije njegova jedina zasluga: uspio je povezati i događaje koji sežu 3500 godina u prošlost s pedesetim godinama prošlog stoljeća (dakle, s bliskom poviješću), a uz pomoć događaja koji su se zbili pedesetak godina ranije. Takva preciznost vremenske i prostorne dimenzije ovoga romana zacijelo je zahtijevala piščevu izrazitu predanost istraživačkom radu, što se, uostalom, i vidi, i to ne samo kod određivanja vremena ili mjesta radnje.
I usprkos tome, čitljivost ostaje netaknuta – lakoća kojom roman progovara čitatelju i neprestano ga tjera na prelijetanje stranica romana naprosto je zapanjujuća.
Stvari koje nismo znali:
Roman prilično precizno navodi događaje i ličnosti iz egipatske povijesti, no u pozadini romana motaju se i stvarni istraživači zaslužni za iznošenje vrijednih povijesnih artefakata, otkrivanje grobnica ili prevođenje hijeroglifa, poput Champoliona ili Howarda Cartera koji je otkrio grobnicu Tuthankhamona, dječaka – kralja.
No u istinitost SVIH navedenih povijesnih „činjenica“ čitatelj svakako mora sumnjati, jer autor je prilično vještu u miješanju povijesne i književne zbilje. Opisi Egipta se čine vjerodostojnima. Nadalje, zanimljivo je kako Amerikanac progovara o međusobnim odnosima svih pripadnika anglosaksonskog govornog područja – Britanci se s prijezirom odnose prema Australcima, kao i bilo koji kolonizatori prema koloniziranim narodu, dok iako Amerikance također preziru, ne mogu odoljeti mirisu „novog bogatstva“ koje pristiže iz Novog svijeta.
Isto tako, čitatelju će biti zanimljivo saznati kako su živjeli bogataši u Bostonu 1922. godine – iako je vladala prohibicija alkoholnih pića, bogati su imali pristup privatnim klubovima u kojima se točio alkohol, cvjetala prostitucija i trgovina narkoticima.
Pouka dana:
Prema jednom od likova, istraživaču Ralphu Trilipushu, pouka koju egipatski faraoni žele postići mumifikacijama, složenim obredima za mrtve i urešenim grobnicima jest misao o besmrtnosti – slaveći nečiju smrt i govoreći o nečijim djelima, ime umrloga ostaje zapisano.
Ipak, pouka je ovoga romana i da ništa nije nemoguće, i tko zna što nam sutra donosi: jednoga dana možemo biti u Australiji, a drugoga već u Egiptu i kako čovjeka onda ne bi bilo strah što sve bolesno fiksirana osoba može postići.
