Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 08.06.2008.
Knjige, knjige, knjigice...
- Bok, ja sam Marica i ovisna sam o knjigama.
- (svi uglas) Booook, Maaariceeee...
- Ovo je prvi put da priznajem svoju ovisnost. Sve je, zapravo, počelo prije par godina...
Kad sam počela dobivati plaću, prvih nekoliko mjeseci sam manijakalno štedjela. Kako dotad nisam imala nikakvih prihoda (majčin novčanik se, naime, ne smatra oporezivim dohotkom), trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da doista imam toliko i toliko novaca na računu svaki mjesec (sori, ne smijem reći koliko, poslovna tajna) te da je taj novac doista moj pa mogu činiti s njim što me volja.
Problemi su počeli kad mi je to konačno sinulo. Nemojte me krivo shvatiti, bila sam mahniti čitatelj i prije toga, samo što sam tada imala redovite tjedne/mjesečne posjete knjižnici. Uredno sam vraćala knjige i posuđivala nove i sve je bilo OK. Međutim, kad mi je palo na pamet da si od svoje love mogu kupovati knjige, i nakon čitanja ih čak i zadržati (oduvijek sam bila bistro dijete) – nisam znala što ću od sreće.
Krenula sam malo - pomalo: jednu do dvije knjige mjesečno. No kao svakom pravom ovisniku, to mi uskoro nije bilo dovoljno – kupovala sam sve više i više. Osobito se dobro sjećam dva krizna trenutka: jedan je bio kad sam u novinama pročitala da jedna lokalna čitaonica tijekom mjeseca knjige daje na otkup stare primjerke knjiga po cijeni od 5 kn/kom. Otišla sam tamo, i vratila se kući s 45 knjiga. Drugi krizni trenutak bio je kad sam otišla na prošlogodišnji Interliber (suze liju smeđe očiiiii...) – neću ni reći koji book count sam imala. Ipak, trenutno se uspijevam iskontrolirati dovoljno da kupim samo 5 - 6 knjiga mjesečno.
Moj problem s ovisnošću o knjigama nije uzrokovao samo financijsko šmrcanje (iako je i to velik dio problema, jasno se vidim kako, ako me knjižare budu i dalje tako mamile, moje knjige i ja postajemo beskućnici), već je on uzrok i problema s prostorom – police mi se svijaju pod težinom tereta, knjige ispadaju iz ormara, izviruju ispod kreveta, zapliću se pod nogama.
Razlog zašto moji najmiliji dugo nisu primijetili da imam problem je stoga što su i sami strastveni čitatelji, zapravo, svi ljudi koji me okružuju iznimno puno čitaju. Zato se valjda i šokiram kada sretnem ljude koji mi kažu da je zadnje što su pročitali bio Šegrt Hlapić. Zbog takvih sam i ja počela tvrditi: „Ne volim ja čitati, samo volim KUPOVATI knjige.“
U svoju obranu mogu također reći i to da sam zbog svoga čitanja i praćenja književne scene postala izuzetno talentirana za preporučivanje knjiga koje biste svakako trebali pročitati, dovoljno je da mi potencijalni čitatelj kaže koju je knjigu posljednju pročitao i koja mu se svidjela, istog ću časa znati koja bi mu se iduća knjiga mogla svidjeti (neke od njih čak ću izvući i iz svojih zaliha).
Slijedom navedenog, mislim da je rješenje moga problema očito: svi hrvatski nakladnici trebali bi mi poslati po jedan primjerak svake svoje izdane knjige, tako bih ja bila sretna (i moja ovisnost utažena), a oni bi mogli biti sigurni da je njihova izdanja u Hrvatskoj pročitala bar jedna osoba.
Objavljeno na Studentnetu
