Zbirka priča „Stol od četrunovine“ Juliana Barnesa stekla je gotovo jednaku popularnost kao njegov roman „Flaubertova papiga“ i jednako je interesantna čitateljima. Ovaj niz od jedanaest priča različitih formata progovara prvenstveno o starenju – likovi su svi mahom stariji ljudi suočeni s neizbježnošću umiranja i pomirenjem sa svojim godinama. Radnja svih priča smještena je u razdoblje 19. stoljeća i prostore koji variraju „od Švedske i Rusije, pa do prigradske brijačnice“.
Niz započinje pričom Kratka povijest frizerskog zanata u kojoj kroz oči dječaka – čovjeka – starca dobivamo uvid koliko se frizerska djelatnost promijenila tijekom jednog životnog vijeka.
Nakon nje, priča o Matsu Israelsonu govori o svevremenskoj ljubavi koja pred smrt jednog od aktera dobiva svoj, za cinike očekivani, epilog.
U priči Što ti svašta znaš u hotelu Harborview susrećemo dvije postarije gospođe koje, nakon smrti svojih muževa – vojnika, krate dane tajeći jedna drugoj činjenice koje su za njihovim muževima trebale otići u grob.
Priča Higijena, pak, prati vojnika u mirovini koji odlazi u grad na godišnju pukovnijsku večeru pa potom na rendez s prostitutkom Babs s kojom je i bez obzira na svoju suprugu, uspio ostarjeti.
U priči Preporod pratimo posljednje ljubavno razočaranje ostarjelog ruskog dramatičara koji nakon što jedna glumica utjelovljuje jedan od njegovih ženskih likova, izjavljuje toj glumici ljubav, koju ona navodno otklanja, iako su se pisac i glumica nastaviti dopisivati i prijateljevati sve do njegove smrti.
Budnost je ipak nešto suvremenija priča, s manje arhaičnog prizvuka i sa znatno više cinizma: govori o postarijem slušatelju glazbe čija je životna misija učiniti svoje glazbeno uzdizanje što neometanijim od ostalih slušatelja.
Priča Kora promatra kako se sa svojim životom i starenjem suočio bivši kockar i bivši gurman Jean – Etienne Delacour, i je li se lako zaljubiti u poznijoj dobi.
Priča Znanje francuskog je priča u epistolarnoj formi između „Dr. Barnesa“ i štićenice Doma za starež, Sylvie Wistanley, koja unatoč poznijoj dobi svjedoči o itekakvom postojanju odlučnog duha.
Priča Apetit osobito je mučna: ona iz cipela žene koja je prisiljena dvoriti muža koji boluje od Alzheimerove bolesti svjedoči o svim mukama starosti i bolesti.
U priči Zaštitna mreža Barnes nas ponovno podsjeća da starost nikako ne eliminira potrebu za ljubavlju, čak i do te mjere da se dvije postarije dame počupaju oko postarijeg gospodina. I do te mjere da postariji gospodin izgubi svijest.
Posljednja priča nosi naslov Tišina, a njen je glavni lik skladatelj koji uviđa da možda nikad neće dovršiti svoju Osmu simfoniju.
Zanimljivo je da se priča u originalu zove „The lemon table“, a da lik u posljednjoj priči govori o tome kako je kod Kineza limun simbol smrti i da se pokojniku stavlja u ruku pri pokopu – stoga od prve do posljednje priče postoji jasno vidljiva i direktna poveznica kroz simbole i kroz sadržaj cjelokupne zbirke.
Ovu Barnesovu zbirku treba čitati pomno i polako, ne možda zbog stila koji je značajan i prilično netransparentan, već i zbog pažljivog pamćenja detalja, jer vrijednost je Barnesovog pisma – upravo u brižljivosti nad detaljima.
Post je objavljen 28.07.2008. u 10:45 sati.