Pismo

srijeda , 21.06.2017.



Među mnoštvom poruka podrške, na kojima vam zahvaljujem- poslali ste mi i ovaj tekst koji je napisao Tomislav Zbožinek i koji bih htio podijeliti s vama. Ako imate par minuta- obavezno ih izdvojite na čitanje ovog teksta koji prenosim u cijelosti!

"Torcido moja, sjećate li se Sanadera, Vidoševića, Rožića, Luketina, Grgića, Svaguše, Pokrovca, Maleša, Šurjaka, Fiorentinija... Dragi moji, ti vaši hajdukovci su uništili Hajduk. A njih ne prozivate, nego su vam za sve krivi Mamić, Zagreb i Dinamo. Jedino što znate je sakriti se iza riječi TORCIDA i glumiti heroje, a niste ni pisnuli kada su vam hajduk opljačkali.
To je vaša realnost. Očistite smrad iz svog dvorišta, onda pređite u drugo, kad pohvatate svoje jebivjetre koji su doveli hajduk na najniže grane. Mlatite i tucite (za drugo očito niste ni sposobni) ove svoje koji su vas opljačkali... I dajte prestanite nas terorizirati s mišljenjem ljudi koji prekidaju utakmice, devastiraju gradove, napadaju suce, sportaše i sportske legende... Sramota je što mediji toj skupini uopće daju prostor. Btw, kako je biti instrument u rukama Ostoje Rankovića, Arsenija Bauka, Peđe Grbina, Jovanovića i ekipice !?

S druge strane, Mamića ćemo razapeti zbog 100 milja kuna koje u prvom redu možda ne bi ni postojale da on nije otkrio i timario te talente (u Hajduku su, recimo, Modrića odbacili kao neperspekivnog i žgoljavog, a takvih modrića je u Hajduka bilo još jako puno), dok ćemo npr. jednog Vrdoljaka koji nam je samo na nekakvim razdjelnicima oteo milijardu kuna, birati na sljedećim izborima... Vrdoljak je samo jedan od primjera, previše ih je da ih sada sve nabrojim, ali i taj jedan primjer daje jasnu sliku koliko smo izmanipulirani od strane medija. Sveučilista nam nisu ni na top 500 ljestvici u svijetu, a nogomet nam je od kad država postoji u top 20 na svijetu... A mi zapeli popravljati situaciju u nogometu - jer eto, samo to ne valja... Uzmimo za temu naše zdravstvo - kao društvo nas na godišnjoj razini košta 23 milijarde kuna, pruža usluge za možda 5 milijardi, i onda odjednom se pojavi tema da bolnica u Klaićevoj nema 10 milja kuna za lijek koji moze spasiti 7 klinaca! Na što se troši tih 23 milijarde kuna???.... i kako u takvoj državi jedan Mamić postane glavna tema?

Jedna je stvar da je Mamić došao u bogati klub kojeg je opelješio i sveo na prosjački štap… Naprotiv, klub je učinio bogatim i klub ima dobre temelje i za svoj daljnji uspjeh i za uspjeh reprezentacije. Tu je i omladinska škola koja je zalog sigurne i mirne budućnosti i Dinama i reprezentacije. Za mene to nije neviđena pljačka, neviđene pljačke su Agrokor, razdjelnici, prodaja Croatia osiguranja, INE, HT-a, predstečajne nagodbe, slučaj DUUDI, uništavanje poljoprivrede, proizvodnje… Stoga, pitanje za sve vas velike borce za pravdu - zašto više volite upravu koja klub/državu dovede u situaciju da nemaju ni za kruh, a ne upravu koja je klub dovela u situaciju da je generator ne samo vlastitog uspjeha nego i uspjeha čitave naše reprezentacije? Doista mi to nije jasno.

I ne, ne opravdavam ničiji kriminal, ali sam (pogrešno) mislio da smo se odavno riješili komunizma u kojem je bilo dovoljno da vas tužitelj tuži, a idioti sve prihvate kao istinu pod parolom "ne bi njega tužitelj tužio da nije kriv"... Toliko vas je obuzela mržnja da jednu Janicu Kostelić svodite na puku birokratkinju jer ste poput većine ljudi pod utjecajem medija, pa bez imalo razmišljanja i u maniri najboljih inkvizitora uspijevate okriviti najveću hrvatsku sportašicu svih vremena za našu pravnu, moralnu i gospodarsku devastaciju. Čestitam vam što objektivno gledate na sve što se događa...

Nevjerojatna je moć medija. Pokazuju 'stadu' za kime da bezglavo trče i urlaju 'dolje lopovi'! Ne samo to, već im i medijski injektiraju jedan takav osjećaj herojstva, boraca za pravdu i istinu, da postaje degutantno za gledati.

To je ono što nervira ljude. One normalne. Taj normalni, civilizirani korpus ne može shvatiti kako se dio nacije, kojoj i sami pripadaju, uspije uvijek iznova zakačiti na ova javna medijska cipelarenja uvijek pomno odabranih, namontirano-politiziranih targeta.

ŽELE od vas da pljujete po Luki Modriću, ŽELE od vas da bacate hrpe blata na reprezentaciju, da vam se ona na kraju ogadi.

I uspijevaju, uspijevaju već desetljećima od vas raditi ratnike koji idu skidati zadnje 'bezboraznike' koji su se usudili okrenuti koji milijun - mimo njih, poslati par kvalitetnih klinaca u svijet, i da bi konačno ti neki završavali u Real Madridu, Liverpoolu, Juventusu itd.

Otići će Mamić, otići će Modrić, otići će Janica, zaboravit će(mo) ih, ali ''navijači'' i divljaštvo će ostati, štoviše, povećat će se na n-tu potenciju, jer uz ovakav vjetar u leđa, kada čak mnogi pravnici, politolozi, vjeroučitelji i sociolozi podržavaju i aboliraju huliganizam nije ni čudo.... još fale samo i antropolozi da kažu da je huliganizam korisna pojava za društveni razvoj i to je to, nema nam ravnih... Ostat će i naši objektivni mediji (znate da su za ostarjelog milijardera Rockefellera tiskali novine s izmišljenim vijestima, dok se novine u Hrvata tiskaju s izmišljenim vijestima za cijeli hrvatski narod), ostat će narod kojem su takvi mediji potpuno isprali mozak, borci za pravdu sa svojom brutalnom nastrljivošću, zajedljivom rušilačkom atmosferom i lažnim moraliziranjem...

Ostat će i naše efikasno zdravstvo, uspješna i nekorumpirana sveučilišta, ostat će nam razdjelnici, agrokori i predstečajne nagodbe...Ostat ćete i vi, ''navijači'' i ''simpatizeri'' našeg Dinama kojima se sada prava banda i notorni mrzitelji smiju, gledaju vas i uživaju kako cipelarite Mamića i bavite se njime. A jednom kad ga skinete, uz svesrdnu pomoć Torcide i njihovih partijskih kormilara, nepristranih medija i svekolike javnosti, tada će ta ista banda poput ptica grabljivica staviti svoje kandže na Dinamo, opelješiti i opljačkati ga gore nego što je to učinjeno s Hajdukom.

Samo onda neće biti više medija da pričaju o tim lopinama, neće vas huškati na njih 15 godina kao crvenim krpama. Vama će samo ostati gorak okus u ustima i sjećanje na Luku Modrića i vrijeme kada je igrao.
", stoji na Facebook stranici Zdravka Mamića.





Oznake: politika, domoljublje, Hrvatska

Digitalni identiteti

srijeda , 25.01.2017.



Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota.



Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“
Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.




Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.




„Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.




Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.


Dr. sc. Tomislav Sunić




Oznake: multikulturalizam, europa, Hrvatska

Upitnik

subota , 21.01.2017.




John Fitzgerald Kennedy, 21. siječnja 1961.




Donald Trump, 20. siječnja 2017.









Dr. Franjo Tuđman, 30. svibnja 1990.




X Y, ??????



Oznake: NWO, Hrvatska

Djeca Komunizma

srijeda , 04.01.2017.



Tko se usredotoči samo na ekonomiju ne može vidjeti krupnu sliku, jednako kao i onaj tko se usredotoči na politiku (ili reducira na ideologiju). A tko ne vidi krupnu sliku, ne vidi dobro ništa, ni ekonomiju, niti politiku (još manje ideologiju), pa se od njega ne može ništa dobro očekivati.



U Hrvatskoj vlada privid kako Ljevica u raznim oblicima čini većinu političke ponude. Tako, na primjer, imamo ljevičare-progresivce koji Hrvatsku žele vidjeti u lijevoj multikulturalno-internacionalnoj utopiji, ali i ljevičare-konzervativce koji se zalažu za socijalizam u jednoj državi zvanoj Regija. Imamo i ljevičare-populiste koji bi vješali bogataše (tajkune) i tehnokrate (menadžere), a navodno ideološki neutralni, oni robuju idejama odavno mrtvog ekonomista, Marxa (provjerite ih pitanjima o državnom vlasništvu nad “dominirajućim vrhovima” ekonomije).

Imamo Desnicu, ali … Što zapravo definira Desnicu? Ima li ona podvrsta? Nemajući namjeru razrađivati detaljnu analizu domaće političke scene zadržimo se na apstrakciji i pođimo redom. Prvo, koje su zapravo razlike između Ljevice i Desnice? U tome mogu poslužiti kratke definicije i dvodimenzionalni prikazi, ali sami po sebi oni nisu dovoljni, jer je dimenzija nebrojeno više. Kao i Ljevica, tako je i Desnica prije svega priča o povijesti, baš kako to definira Erik von Kuehnelt-Leddihn u knjizi “Leftism revisited: From de Sade and Marx to Hitler and Pol Pot”. Ljevica je:

1. Materijalizam (uz odsustvo bilo kakvih duhovnih vrijednosti): ekonomski, biološki i sociološki.
2. Mesijanizam pripisan jednoj grupi: jednoj naciji, jednoj rasi, jednoj klasi.
3. Centralizacija: eliminiranje lokalnih tradicija, karakteristika i slično.
4. Totalitarizam: prožetost svih sfera života jednom jedinom doktrinom, sve ostalo je nepoželjno.
5. Brutalna sila i terror - čista endogena sila nadoknađuje odsustvo autoriteta.
6. Ideološka jednopartijska (totalitarna) država.
7. Potpuna državna kontrola nad obrazovanjem.
8. Socijalizam kao suprotnost Personalizma.
9. Skrbnička Država koka od kolijevke pa do grobasve diktira i određuje.
10. Militarizam: novačenje i narodne armije u službi širenja ideologije.
11. Potpuna rigidna ideološka opsesija koju provodi Država nad “neprijateljem“ koga treba poraziti, uništiti i zatrti (recimo genocid na Hrvatskim narodom krajem WW2, odnosno po “oslobođenju“).
12. Odbacivanje monarhičnog sustava uz istovremeno preuzimanje predloška koji je ispred svih postavlja vođu: Führer, Duce, Vozhd, Josip Broz, Che Guevara (nošenje i predaja štafete mrtvom Josipu Brozu).
13. Antiliberalizam: mržnja prema bilo kakvoj stvarnoj slobodi.
14. Antitradicionalizam: protiv povijesti, protiv “reakcije”, protiv tradicije i protiv razlika svih vrsta.
15. Tendencija k teritorijalnom ekspanzionizmu kao oblik samorealizacije (SSSR/Rusija, Kina-Tibet, Velika Srbija i slično).
16. Ekskluzivnost Boga: Bog ne postoji niti se on tolerira, postoji samo komunistički Antibog.
17. Eliminacija posredničkih tijela; na primjer eliminacija poštenog i nezavisnog pravosuđa.
18. Konformnost masovnih medija: tisak, radio, televizija i Internet portal su u službi partije, njenih interesa i ciljeva.
19. Eliminacija ili relativizacija privatnog vlasništva: gdje ono preživi u imenu potpuno je pod državnom kontrolom; poduzetnik je samo skrbnik svog “vlasništva”.
20. Persekucija, podčinjavanje ili kontrola svih vjerskih tijela (neprijatelja se želi kontrolirati iznutra).
21. “Ispravno je što koristi Narodu” (Hitler); “Ispravno je što koristi Partiji” (Partiynost, Lenjin).
22. Mržnja prema manjinama svih vrsta (jeste li ikada čuli da su “manjine“ u komunizmu imale ili imaju ikakva prava?).
23. Glorifikacija većine i “prosječnog čovjeka” (sve se uprosječuje kako bi se sve držalo pod kontrolom, “elita“ - izuzev Partijske ‘ je nepoželjna).
24. Glorifikacija revolucije, revolta i pobune.
25. Plebejstvo: borba protiv bivših elita (uz istovremeno stvaranje nove Partijske elite).
26. Lov na “izdajice”; resentment prema emigrantima (SDB/UDBA u Jugoslaviji).
27. Populizam i “uniformatizam” (narodni sudovi, narodni automobili, narodni proizvodi i slično).
28. Ideološki korijeni u Francuskoj Revoluciji.
29. Konstantno referenciranje na demokratske principe koji u stvarnosti zapravo ne postoje.
30. Dinamički monolitizam: država, društvo, narod postaju jedno.
31. Koordinacija kroz slogane, pjesme, simbole i fraze (od Vardara do Triglava, sletovi, radne akcije).
32. Sekularni rituali zamjenjuju vjerske rituale (slavi se rođendan Josipa Broza, nosi mu se štafeta, priređuju masovni sletovi i dočeci koji postaju lokalni praznici-neradni dani, ...).
33. Konformizam kao vitalni princip (pokori se ili nestani).
34. Poticanje masovne histerije (programirano “tugovanje“ po smrti velikog vođe).
35. Tehnologija u službi moći umjesto u službi napretka.
36. Sloboda — ispod pojasa.
37. Sve za, sve kroz, ništa protiv države (Mussolini).
38. Potpuno ispolitizirani svi segmenti života: turizam, sport, rekreacija, zabava, kultura, ...
39. Nacionalizam i Internacionalizam nasuprot Patriotizmu.
40. Borba protiv izvanserijskih ljudi i svih onih koji "nadvisuju" sredinu.
41. Potpuna mobilizacija zavisti u interesu partije i države.

Nasuprot gornjoj, multidimenzionalnoj definiciji Ljevice definicija Desnice vrlo jednostavna. Desnica je suprotnost svega gore navedenog ili odsutnost istoga.

Gledajući redom gornju listu karakteristika Ljevice, postaju očite paralele između ponašanja predmodernih i modernih lijevih pokreta, ali i kontinuitet u svijetu lijevih ideja i ideologije. Marx nije ponikao iz ničega niti se stvorio ni od kuda, crpio je inspiraciju iz drugih. Teško je odvagati veličinu utjecaja jednog “mislioca“ na drugog, a još je teže procijeniti utjecaj ideja na povijesne događaje. Zato je pravo pitanje što bi bilo da se Marx nikada nije rodio, bi li na ovom svijetu uopće bilo komunističkih država? Pa se tako postavlja pitanje je li Marx stvorio ideje koje su kasnije pogonile događaje ili su događaji prigrlili i iskoristili njegove ideje? Odnos između ideologa, ideja, vođa masa i masa nikada i nigdje nije ni jednosmjerna niti jednostavna.

Kuehnelt-Leddihn dokumentira paralele između događaja i utjecaje među “misliocima“, od Jana Husa do Oktobarske revolucije i dalje. A te analogije su zapanjujuće, a uzorak s vremenom postaje dovoljno velik kako bi omogućio ispravne zaključke. Rezultat toga je portret Ljevice koji joj nije kompliment niti joj služi na čast. Međutim, ono što nedostaje jest okvir za ne-Ljevičarstvo, okvir koji bi postavio plan za zaustavljanje Ljevice. Plan koji bi popravio svu štetu koju je Ljevica povijesno učinila sredini u kojoj je djelovala: državi i narodu. Plan koji bi na boljim temeljima izgradio zdravije, sretnije i bogatije društvo budućnosti. Svojevremeno ponuđena kao okvir za budućnost, Portlandska deklaracija bila je potpuni fijasko, jer … “teorijski“ napadi s motrišta etike i ekonomije na Ljevicu privlače više ljudi nego li napadi iz “povijesne” perspective, kako to čini deklaracija. A po odabiru oružja i zaključcima povijesni napadi dio su jednog ne posve definiranog načina djelovanja koji se naziva Reakcijom.

Svatko tko si da malo truda pročitati i promisliti gornje kratke definicije Ljevice vrlo lako će samog sebe identificirati kao ne-Ljevičara odnosno, kako se to danas skraćeno naziva Desničarom. No što je s Reakcionarima? Njih definira odbojnost prema masi, prosjeku, demokraciji i slično. Ipak, ako je nekada takvih i bilo, danas ih sigurno više nema. Ostala je samo moderna Desnica koja, za razliku od moderne Ljevice, ne bježi od demokracije i čovjeka, naprotiv! Moderna Desnica smatra kako okvir demokracije može spriječiti većinu ekscesa. Reakcionar će se na sve to namrgoditi, jer on je elitist iako ... Ni on nije potpuno protiv napretka, dapače i on je za napredak, ali smatra kako se pogriješilo kada se počelo rasturati staro zlato samo zato što je staro, a ne zato da bi iz njega napravilo novo, bolje, zlato. Pa je tako Murray Rothbard svojedobno uskliknuo:
“Opozvat ćemo dvadeseto stoljeće”
A to je ono što opisuje sve što jedan Reakcionar želi, jer ... 20 stoljeće je iznjedrivši lijeve ideologije kao što su komunizam, fašizam i nacizam čitavom čovječanstvu donijelo zlo. Pa tako Reakcija postaje stav koji se svodi na opisivanje štete pojedine lijeve politike (recimo, u Hrvatskoj je Ljevica prodala INU, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Banke, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Plivu, u Hrvatskoj je Ljevica prodavala teritorije, ... ) i stav zašto je i kako je ono što joj je prethodilo bilo bolje (što nam ovih dana, kojeg li paradoksa, tumači MOST). No Reakcija tu staje, jer dalje ne vidi, osim deklarativno ne bavi se budućnošću, dok moderna Desnica nudi rješenja za budućnost i sanaciju štete koju je učinila Ljevica.

Reakcija se kao temeljni pristup problematici može, recimo, primijetiti čitajući blogove ovog portala. Blogovi ovog portal su gotovo listom, uz poneki izuzetak, Ljevičarski. No čak i u ne-Ljevičarskim, baš kao i u Ljevičarskim, u oboje i ekonomija i etika su sporedne teme. A ti blogovi se bave politikom, poviješću, kulturom ili takozvanom “kulturom“ (“kulturnjaci”), religijom ... I svi redom, baš kao Reakcija, samo konstatiraju stanje ne nudeći ni rješenja niti ideje, nudeći samo ispraznost. Zapanjujuća je činjenica kako se na ovom portalu Religijom bave odnosno, njome se jako vole baviti, Ljevičari, jer … Religija zapravo i nije nužno odmak od Ljevice. Koliko god to Ljevica niječe, činjenica jest kako je ona potekla iz Religije, pa tako Ljevičarska ideologija samu sebe počinje smatrati nekom vrstom supstituta Religiji, nekom novom Religijom. A Desnici to, naprotiv ne pada na pamet.

Imate li živaca guglati po Internetu i filtrirati članke/postove Ljevičara s ovog portala nećete postati puno pametniji. Jedino što ćete u svima njima naćii je isprazna prepotencija i neznanje koja postaje mjerilo za “napredno ljevičarenje” nasuprot “kaljuži“ koju oko sebe šire “nazadni desničari“, a što je zapravo i više no tragično. Jer kako tumačiti primitivne ispade Ljevičara u kojima, kad ostanu bez argumenata ili kad im se “ruši utopija” oni listom počinju direktno vrijeđati i omalovažavati. Analiziraju li se blogovi i blogeri, sve to postaje jasno već na osnovu njihove temeljne tvrdnje kako su Ljevičari po prirodi pametni, a Desničari po prirodi glupi, kako su Ljevičari intelektualci, a Desničari primitivci, i tako dalje, da ne nabrajam. A na takve tvrdnje i argumentaciju ne nailazimo samo u Ljevičarskim škrabotinama na ovom blog portal (kako drugačije nazvati njihovo pisanje?). Nalazimo ih i na fejsbuku istaknutih “intelektualaca” koji sebe smatraju ljevičarima. No što je tu je, jer odraz je to kompletne poruke koje kroz medije šalje politika što kroz paternalistički odnos spram građanstva pokazuje svoju intelektualnu, ali i svaku drugu nemoć.

Jednako, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica, kako gotovo niti jedan jedini blog, bio on Ljevičarski, ali i ne-Ljevičarski (pravih desničarskih, intelektualnih, blogova ovdje gotovo da i nema) na ovom portalu ne dotiče ni ekonomske niti etičke analize. Za obje suprotstavljene strane na ovom blog portalu, i Ljevičare i ne-Ljevičare, etika i ekonomija su dosadni i beživotni. Pa je zbog koncentracije na ekonomiju i etiku, uz zanemarivanje ideologije, možda i to razlog zašto Liberalizam, i ne samo na ovom blogu, već i u čitavom Hrvatskom društvu, životari na margini društva. I sve to usprkos činjenici kako u posljednje vrijeme za sve grijehe koje su počinili Ljevičari: političari, ekonomisti, ali i obični građani, svi oni počinju tražiti krvce u Liberalizmu odnosno neo-Liberalizmu koji u Hrvatskoj nikada nije ni postojao, umjesto da ih traže u vlastitoj pameti, neznanju, prepotenciji i precjenjivanju (ne)sposobnosti što je pogrešnim odlukama, postupcima i kratkoročnoj slijepoj pohlepi napravilo to što je napravilo. Naime, “Za efikasnost!” nije motivirajuća parola dok su na primjer parole “Za slobodu!” ili “Za domovinu!“ ili “Za nacionalne interese!” itekako motivirajuće. Vezano za gornje parole, “Za slobodu!” zvuči jako dobro čak i bez obzira na to što većina ljudi smatra kako ona u stvari i nije neslobodna. Jer koje su to zapravo neslobode prisutne u suvremenom Hrvatskom društvu? Koliko god se te neslobode u Hrvatskom društvu traži, ne može je se pronaći. Slično je i kako Ljevičari ponekad vole koristiti parolu “Za domovinu!”. A nju koriste prventveno oni koji su toj Domovini okrenuli leđa, Jednako je i s parolom “Za nacionalne interese!”. Sve u svemu, pucanj je to u prazno nalik pucnju sitnom sačmom: pogađa i možda se može prodati u medijima, ali zapravo taj pucanj ne ruši “protivnika“. Ipak, on daje privid “progresivnosti“, iako je on zapravo Reakcija i potpuna suprotnost “progresivnosti”.



Svojedobno je Friedrich A. Von Hayek napisao kako je čovječanstvu potrebna ideja Liberalne utopije. Ipak, praktično konstruiranje takve ideje pokazalo se kao vrlo veliki problem, jer dovodi do društvenog disbalansa. Budućnost u kojoj svatko ima koliko radi i zaradi, odnosno koliko njegov rad vrijedi, zapravo većinu ljudi plaši. Pogotovo usporedi li se s budućnošću u kojoj svatko radi prema mogućnostima i želji da uopće nešto radi, a uzima prema potrebama i želji da nešto uzme (jer to želi). Pa tako, paradoksalno, nakon rušenja Komunizma u Hrvatskoj, što se poklapa s rušenjem države koja uistinu jest bila tamnica Hrvatskog naroda, umjesto da se krene ka sretnijem i pravednijem društvu za što su postojale sve ekonomske pretpostavke, suvremena Hrvatska se okreće neo-Ljevičarenju. Osim što je to bilo vidljivo kroz rasprodaju nacionalne ekonomije (privatizaciju) u kojoj su najbolje prošli dojučerašnji Komunisti, to je vidljivo i kroz državno pokroviteljstvo (financiranje) raznih ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija, gdje se listom okupljaju svi koji sami sebe nazivaju Ljevičarima (iako to i nisu već su obični vagabundi/vucibatine navikli živjeti na tuđi račun, a ne od svog rada i njegovih rezultata). Zanimljivo je kako apolitična većina drugih sve prati i bez pogovora financirajući prvo sanaciju banaka, a potom pristajanjem na njihovu prodaju, uvjeravajući samu sebe kako je sve to doprinos nacionalnom interesu, a ne obična pljačka što je prava istina. Još je zanimljivije i kako se u tom predlošku uzimanja prema potrebi (ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija), osim Ljevičara, u međuvremenu prilagodio i dio tihe većine. Pa su se tako, s vremenom, u natjecanje “džeparenja” vlastite Države uključili gotovo svi, svatko na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima i prilikama da nešto negdje uzme. I na kraju u pljački, a što je jedina i prava istina, jednako sudjeluju i Ljevičari, ali i ne-Ljevičari. Uz rasprodaje javnog dobra (INA, Pliva, Banke, …), sve je to bilo dio predloška koji je uzrokovao sve kasnije katastrofe u ekonomiji i društvu nakon 2000te godine. I sve je to dio kontinuirane politike koju u Hrvatskoj od 2000te do danas provode takozvana Djeca komunizma, odnosno jugo-naci-fašisti (detalji o onom serijalu koji još nije završen) bez obzira u kojoj se ideološkoj grupaciji ili političkoj stranci oni skrivali.

Ipak i bez obzira na sve, koliko god to paradoksalno izgleda, situacija zapravo i nije tako crna. Ona je bolja no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Jer svaki problem u ekonomiji rješava se sam od sebe kroz “samorestrukturiranje” društva unutar jedne generacije (20 godina). A u međuvremenu, puno je mogućnosti kako pretakati iz šupljega u prazno i ploviti na valu populizma. Da je to tako, kao primjer mogu poslužiti države poput svojedobno Norveške, Švedske, Nizozemske, Belgije, Danske, Finske, Austrije, Irske, … koje iako redom danas ekonomski nadvisuju Hrvatsku, zapravo imaju otprilike jednak ekonomski potencijal (resurse) kao i Lijepa Naša. Pa to samo potencira osnovno pitanje, a to je kako se taj potencijal i s kojom količinom pameti koristi? No, dok se u društvu, s vremenom, ne stvori zdrava ekonomija i kao posljedica “samorestrukturiranja” koje će smao po sebi donjeti “zdravo okruženje”, Ljevičari i mnogi ne-Ljevičari sebi će pronalaziti “duhovnu hranu” u Hayekovoj utopiji zvanoj Prošlost. A ta prošlost uistinu nije bila lijepa i idilična kako su nas to Ljevičari opsjenarili odnosno, kako nas to i danas pokušavaju opsjenariti. Jer, čim više kostura izlazi iz jama u kojima su Ljevičari daleko od očiju javnosti dehumanizirali čovjeka, tim glasnija postaje ona relativno mala, ali medijski eksponirana grupa spodoba čiji su se roditelji, ili oni sami, tako uspješno bavili preodgojem “narodnih” neprijatelja. Pa tako oni osnivaju Nove Ljevice, organiziraju derneke u Kumrovcu za 25. Maj, veličaju i slave 29. Novembre, natječu u prostačenju po medijima, … Zanimljivo je kako istu situaciju, isto prostačenje i isti tip eksponiranosti Ljevice postoji i na ovom blog portalu, a što samo pokazuje i razotkriva intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku bijedu svih Ljevičara i svekolike Ljevice uopće.

Činjenica jest kako je suvremeno Hrvatsko društvo utemeljeno na koruptivnim vezama u svim slojevima društva, i horizontalno i vertikalno, kao i u grupno-interesnim sferama što sve potječe iz načina kako je to društvo funkcioniralo za vrijeme svih Jugoslavija. Činjenica je i kako su se Djeca Komunizma početkom 1990ih vrlo lako i bez problema preobratila u Očeve Tajkunizma što je u suštini jedno te isto. Radi se o jednim te istim ljudima koji su u oba sistema primjenjivali jednu te istu poslovnu etiku. U Jugoslavenskom (pa tako i u Hrvatskom) se je komunizmu poslovna etika temeljila ne prevari baš kao što je ista etika temelj Hrvatskog kapitalizma. Rezultate toga poznajemo. Komunizam je svojedobno propao, jer je bio ekonomski neizdrživ. Pojeo je samog sebe. A kapitalizam, hoće li i on propasti? Neće. Jer pravi kapitalizam u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio, a Liberalizam još manje. I to iako i jedan i drugi svi prozivaju za sve nedaće Hrvatske ekonomije. Paradoks je to naoko teško objašnjiv, ali shvatljiv u kontekstu laži koje Djeca komunizma što danas vladaju Hrvatskom šire kako bi sakrili svoj zločin.

Oznake: ljevica, desnica, Hrvatska

Kolone

subota , 17.12.2016.



Svatko ima svoj osobni odnos prema tragičnom padu Vukovara 18. studenog 1991. Pa tako ratni zločinac Vojislav Šešelj Srbima čestita oslobađanje Vukovara od Ustaša. Domaća peta kolona se pak besramno priključuje braniteljskoj, dok ćirilica na Hrvatskim institucijama u Vukovaru, baš kao u vrijeme okupacije, djeluje sablazno. Uz sve to, na našu žalost, rodoslovna i ženidbena raslojavanja zahvatila su i branitelje Vukovara. U Jugoslaviji su krvna zrnca igrala značajnu ulogu, pa nije nikakvo čudo kako je rodoslovlje presudno i u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj. Pa se tako Vesna Teršelić usuđuje tražiti promjenu naziva za Domovinski rat, jer je on neprihvatljiv Srbima. I to u Republici Hrvatskoj koja je, barem formalno, nacionalna država Hrvata i u kojoj je službeni jezik Hrvatski.



U ozračju partijskog demokratskog centralizma i organizacijskog jedinstva, zahtjev jedinstvene kolone u Vukovaru nametnut je dekretom. I tako, mediji pod kontrolom bivše antifašističke Vlade besramno su nas uvjeravali kako smo imali jedinstvenu Kolonu sjećanja. Jedinstvenu kolonu prepoznale su i vladajuće stranke, a potvrdila ju je i oporba. Međutim, tog nesretnog 18. studenog 1991. smo na Hrvatskoj strani imali dvije kolone. Jedna je bila braniteljska i ona je direktno odvedena na stratišta i u logore. Druga kolona, kolona “civilnih žrtava rata” Hrvatske nacionalnosti vozana je tih dana tmo amo po Vukovaru, gdje je dio odmah smaknut u logoru Velepromet, a dio malo kasnije u nekim drugim logorima u Srbiji, a dio je jednostavno prognan, jer nije bilo organizacijskih kapaciteta za veća klanja. Pa su se tako u koloni sjećanja na tragediju Vukovara, dvadeset i toliko godina poslije, na drugoj strani okupili i četnici i “civilne žrtve rata” Srpske nacionalnosti, među kojima se našlo puno vikend četnika i kriminalnog ološa koji je svojedobno, nakon pada Vukovara, marširao uz čuvenu budnicu Srpskih heroja:
“Mila majko šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Jedna vukovarska kolona sjećanja bi, po nekim zamislima, trebala obuhvatiti sve “sudionike bitke za Vukovar” kao i sve “sudionike Domovinskog rata”. Pa je tako Hrvatski branitelj zapravo “sudionik Domovinskog rata” baš kao i četnički ubojica, a “neutralna” Vesna Teršelić predlaže izmjenu naziva Domovinski rat, jer je po Srpskoj tradiciji taj rat zapravo Otadžbinski. Dakle, gledano iz Velikosrpske perspektive, naša je Domovina dakle Otadžbina Srba u Hrvatskoj, sve u smislu podrijetla i katastarskog smisla očevine, za potrebe otimanja za vlasništvo nad Lijepom Našom kao i za potrebe izmišljenog prava na Hrvatske krajine i čitavu Hrvatsku zemlju. Hrvatska je Hrvatima samo Domovina, a Srbima je više od toga, Otadžbina. Hrvatski Stožer za obranu Vukovara, sastavljen od Hrvatskih branitelja, uzvratio je terminom pete kolone u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj što je izazivalo bijes vladajućih Partijskih struktura u Hrvatskoj, koje su se tako potvrdile kao protuhrvatske. Bilo je to prije dvije tri godine. Jednako, isti bijes tim istim Partijskim strukturama u Hrvatskoj sve to izaziva i danas, kad su nakon dva uzastopna neuspjeha na parlamentarnim izborima one prividno maknute u oporbu.

Sve to se događa u okvirima providnog političkog inženjeringa. Domaća peta kolona zna kako ona zapravo nema što tražiti u Vukovaru 18. studenog, ali svojim dolaskom u Vukovar na obljetnicu pada namjerno diže tenzije i crveni se. Jer čovjeka, ma kakav bio, uvijek i nepogrešivo hvata sram kad se kao zločinac, direktni ili petokolonaški, nađe u okruženju istine čijoj tragediji je i on pridonio, relativizirajući ili zlonamjerno iskrivljujući istinu, šireći laži, obmane i ucjene. Uza sve to, peta kolona ne samo što time potiskuje naše sjećanje na Srpsku i Srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH, na Srpske i Srbijanske zločine, peta kolona kao cilj ima i onemogućavanje nacionalnog okupljanja Hrvata i svih dobronamjernih građana, ove zemlje na temeljima vukovarske tragedije, odnosno na temeljima Domovinskog rata. Kratka je to priča o jednoj petokolonašici koja se zove Vesna Teršelić, ali i o svim ostalim petokolonašima koji su se tamo pojavljivali ili se pojavljuju.

Je li u Vukovaru uopće ikada bilo jedinstvene kolone? Odgovor je nije, a teško je i da će ikada biti. Jer jedni su branitelji Vukovara završili su u Srbijanskim logorima, a drugi su došli pod udar Hrvatske države, odnosno “Manolićeve komisije” i “Perkovićeve zaštite”. Zapovjednik obrane Vukovara grubo je bačen u zatvor Vojne policije i pretučen od strane operativaca SIS-a, uglavnom redom sve bivših UDBAša. Pravo mu budi, jer je Mile Dedaković Jastreb trebao pokrenuti braniteljski pohod na Zagreb, preuzimanje vlasti i tako spriječiti privatizacijsku pljačku pete kolone u Hrvatskoj. Ne, niste pogriješili što ste pročitali, jer je to u osnovi bila optužba pod kojom je Mile Dedaković Jastreb uhapšen nakon pada Vukovara. A gledajući sve u nekim širem kontekstu, zapravo postaje zastrašujuće kako se u Hrvatskoj nakon pada Vukovara zaista nije dogodio građanski rat? Jer i tada, baš kao i danas, Hrvatska je bila i jest temeljito reokupirana kroz pomalo nakazno, iako u tadašnjim okolnostima potrebno, pomirenjem sa zločincima koji su je svojedobno uništavali pod okriljem Jugoslavije, a koji je uništavaju i danas, ponovo ogrnuti u plašt ili pod pokroviteljstvom Vlasti.



I tako, svi Hrvati, oni dobri i oni zli, uključujući tu i osuđenike za krvni delikt, s vremenom su zgurani u jedinstvenu kolonu, u koju su pridodani i oni koji se Hrvatima nikada nisu osjećali, s time da su, zlu ne trebalo, oni postavljeni na ključne pozicije. A na te pozicije su ih, paradoksalno, postavili baš oni koji su za Hrvatsku krvarili. Posljednjih se godina pokušava tako stvoriti jedinstvena peta (jugoslavenska) kolona svih "dobrih ljudi", svih kriminalaca i svih ubojica u Hrvatskoj. I tako Hrvatska, formalno u EU, umjesto u Europu, se postupno integrira u Region (Jugoslavija minus Slovenija).

Sjeća li se još itko pokreta ”Stop progonu Hrvatskih branitelja”? Peta kolona u Hrvatskoj dozvolila je Srbiji progon Vukovarskih i drugih branitelja koji su preživjeli Srbijanske logore. Glavni Hrvatski gradovi: Zagreb, Split i Rijeka postupno su pretvoreni u Pete kolone. Iako ne tako daleko od crte bojišnice (u jesen 1991 ona je bila Na Kupi, svega 30 kilometara zračne linije od haubica i VBRa JNA dometa 40-50 kilometara), upravo ta neiskorjenjiva peta kolona u Zagrebu zaslužna je što taj grad nikada nije bombardiran. A Vukovar, iskreno, Vukovar zapravo nikada i nije oslobođen. Vukovar je razaran i kada su nakon ulaska Hrvatskih vlasti 1997. u njemu obnavljane zgrade. Bi li itko branio Vukovar da je mogao znati kako će se Partija i UDBA u suvremenoj Hrvatskoj vratiti na vlast? Zapravo, ako ćemo po istini, Partija i UDBA nikada, ama zaista baš nikada, nisu ispustile vlast iz svojih ruku. A da je to mogao znati, bi li tko išao braniti Vukovar gdje će se u nekoj budućnosti, danas bliskoj prošlosti, recimo na čelu Ministarstva branitelja usidriti petokolonaši Predrag Matić i Bojan Glavašević, da o drugima tipovima kao što su Željko Jovanović, Vesna Pusić i mnogi iz okruženja MIlanovićeve vlasti, da dalje ne nabrajam? Sve to je omogućilo Tuđmanovo naivno, zapravo lažno, pomirenje provedeno kao jezovita obmana Hrvatske nacije poslije njegove smrti, za što bi se, da to na onom svijetu može znati i vidjeti, pokojni Predsjednik okretao u grobu.



HRT je svojedobno, u emisiji Nu2 prikazala zastrašujuće svjedočanstvo Marijana Gubine o četničkom maltretiranju njegove obitelji u Dalju. Pa je tako njegova sestra gotovo godinu dana bila izložena pojedinačnim i grupnim silovanjima. A Gubina je u toj emisiji pozvao na praštanje, čime je zapravo i razotkrio zašto je pozvan u emisiju Ace Stankovića, inače također petokolonaša. Jer njegov oprost trebao je navesti sve nesretne Hrvatice da svojim Srpskim silovateljima, a silovanih je bilo na tisuće, kao što je bilo i na tisuće Srpskih silovatelja. Pa tako ti isti silovatelji danas u Vukovaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj žive slobodno i k tomu drski su i nasilni, baš kao u vrijeme okupacije dijelova Hrvatskih teritorija (1991-1995/97). Ipak, dizajner i petokolonaš Goran Radman (Aca Stanković je samo običan mali benigni izvršitelj) ovako bolesnog praštanja u Hrvata je u toj istoj emisiji omanuo, jer ... Nije mogao znati da će u toj istoj emisiji Gubina ukazati i na svoje osobne dane ropstva. A njih je bilo samo 260. Naime, naime ti “dobri Srbi”, te “civilne žrtve rata”, oni su koristili Marijana kao robovsku radnu snagu. Zašto bi “civilne žrtve rata”, kako to tepa Vesna Teršelić, Zoran Pusić i ostala svita iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, same cijepale svoja drva kada je tu rob Gubina, jedanaestogodišnji Ustaša?



Kako prepoznati tekstove pete kolone o Vukovaru? Pa, u tim se tekstovima sramotno zaobilaze neke nove okolnosti u Regiji, recimo oslobađanje Vojislava Šešelja, divljanje Srbijanskog fašizma potpomognutog u sjeni vojnih vježbi Srbije i Rusije u susjedstvu Vukovara, svakodnevno medijsko maltretiranje Srbijanskog predsjednika Nikolića i premijera Vučića, inače pripadnika četničkog pokreta, osoba koji su u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatskih teritorija na tim teritorijima vršljali i radili svoju prljavu rabotu.

“Jedni su se borili za Hrvatsku, a drugi za pobjedu nad Srbima”, piše petokolonašica Jelena Lovrić, inače bliska suradnica KOSa i SDBa u bivšoj Jugoslaviji, drukerica koja je “skidala“ glave svojih kolegama koji su se osjećali Hrvatima i koja je otvoreno, s pojavom Miloševića 1986/87 stala na njegovu stranu i bila otvoreno protiv Hrvatske. Za sve ovo, naime, postoje i vjerodostojni dokumenti. I zamislite vi sada tu pamet? Jelena je nesretna što dostojanstveni Vukovarski branitelj Tomislav Josić prepoznaje najviše državne dužnosnike kao petu kolonu. A za to vrijeme u Srbiji uvelike maršira novi pokret za Veliku Srbiju, a Šešeljevi najbliži suradnici iz agresije na Hrvatsku i BiH, predsjednik i premijer Srbije, stalno pokreću nove zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, i to na granici s Hrvatskom. No, i tako iskusnoj petokolonašici, Lovrićki, ipak se je otela nezgrapna formulacija. Jer po njenoj izjavi dade se zaključiti kako smo mi Hrvati ipak ratovali sa svim Srbima, a ne samo sa Srbijancima i Četnicima, a što je jedina prava istina. A ovo nešto malo življa srpskog, a zapravo pravoslavnog, porijekla u Hrvatskoj se ionako nikad nije osjećalo Srbima, već političkim Hrvatima. A jedina razlika njih i nas jest vjera, no to i nije razlika, jer su u Hrvatskoj sve do dolaska Jugoslavije postojali Hrvati katoličke i pravoslavne vjere, baš kao što ima Hrvata i ostalih kršćanskih i ne-kršćanskih vjera, te Hrvata nevjernika, kako se to oni izjašnjavaju. Uostalom Hrvatska Pravoslavna Crkva je, vjerovali ili ne, priznata u zajednici svjetskih Pravoslavnih Crkvi, ali jedino nije priznata od Hrvatske države, jer petokolonaši u Ministarstvu Uprave (recimo, bivši ministar Arsen Bauk), po napucima Jugo-naci-fašista, Srpske Pravoslavne Crkve, Teršelićke, Pupovca, Stanimirovića i ostalih ne žele registrirati. Na kraju, na ovom mjestu, potrebno je naglasiti jednu malo poznatu činjenicu. Naime, sve do dolaska Trojedine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Hrvatskoj nije postojala Srpska Pravoslavna Crkva, već je ona oktroirana od Kralja, nelegalno je preuzela imovinu Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj (iz koje je poslije potekla Hrvatska Pravoslavna Crkva), a sve s zločinačkim planom kako bi se stvorila Velika Srbija. Pa je samim time, i ta Crkva jedna obična zločinačka organizacija i s njom treba tako postupati.



Svojedobno, se je Pupovac pojavio i u Vukovarskoj Petoj koloni:
“Bili smo različiti u ovoj koloni”, rekao je tada.
Različiti? Da, istina. Ali u kojem to smislu različiti? Tko su žrtve, a tko agresori? Šute o tome i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome predsjednik RH, premijer RH i svi ministri u Vladi RH. Vojvoda Vojo Šešelj tako čestita četnicima, Srbima i Srbiji “Dan oslobođenja Vukovara”. A za to vrijeme, bivša ministrica, pardon ministarka Vesna Pusić i bivši predsjednik, pardon predsednik Ivo Josipović proglašavaju ga luđakom, čime perfidno odvlače pažnju od pravog problema: stotina tisuća fašističkih četnika, koji ovih dana marširaju Srbijom, četnika koji se spremaju na novi pohod na Vukovar. Pa tako, nakon što je prepoznao Ustašku zmiju u svakom Hrvatskom srcu, Ivo Josipović pronalazi Četničku zmiju samo u Vojislavu Šešelju. A pitome srpske mase koje u većini glasuju za takve, samo su zavedene. Kada se na nekom koncertu u Hrvatskoj pojavi jedna kapa koja podsjeća na Ustašku i to na glavi plaćenog provokatora, Milorad Pupovac diže na noge čitav svijet, dok istovremeno šuti, a zapravo se zadovoljno smješka kad milijun opakih četnika u Srbiji, i tko zna koliko njih u Hrvatskoj i u BiH pripremaju novi pohod na Vukovar. Pa se tako Pupovac ponekad, s vremena na vrijeme, već prema procjeni trenutne situacije, pojavljuje u Vukovarskoj petoj koloni.
“Bili smo različiti u ovoj koloni.”, njegove su riječi.
Različiti? Usitinu, bili smo ali u kojem smislu? Tko su bile žrtve, a tko je bio agresor? O tome šute i Milorad Pupovac i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome i GONGovci, Dragan Zelić, Jelena Berković i ostali. A šutjeli su o tome i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kao i svi ministri, da ih poimenično ne nabrajam, u Milanovićevoj Vladi.



Kada je svojedobno, godine 2006, relativno pametna glumica Charlize Theron producirala dokumentarac “East of Havana” o mladim kubanskim reperima i o Kubanskoj “hip hop” sceni, Američka država jednostavno ju je protjerala. Castro je komunističko zlo, pa ti Charly putuj doma u svoju rodnu Južnu Afriku, gdje možeš pjevati protiv aparthejda, kao što možeš pjevati i za njega. Charlize se poslije, klečeći na koljenima, pokajnički vratila u SAD. Godinu dana, sve iz početka, učila je sve o SAD-u, polagala ispite iz Američke povijesti i Američkog domoljublja, a čuvari Američke države poligrafski su pratili koliko je, kako je i je li uopće iskrena. Tako je to u SAD ukoliko želiš dobiti njihovo državljanstvo, i to bez obzira što je Theron slovila kao borac protiv Američke isključivosti. Pa je na kraju Charlize kapitulirala i, vjerovali ili ne, prometnula se u promotora Američkog idiotizma.

A o tim i takvima Chalizama i Charlijima, kod nas, u Hrvatskoj, priča je posve drugačija. Papiri se brzo i jednostavno srede, bez edukacije o Hrvatskoj, o Hrvatskoj povijesti, o Hrvatskoj kulturi, bez obveznog pismenog izjašnjavanja s potpisom da primatelj Hrvatskog državljanstva Hrvatsku voli i poštuje Hrvatsku, kako je to slučaj svugdje u svijetu želi li odrasla osoba drugog državljanstva uzeti državljanstvo zemlje u kojoj živi. Pa nam se je tako dogodilo da je u Hrvatsku, u kratko vrijeme, stigla sva sila agenture iz susjedstva. A ta agentura ne snima dokumentarce o Dalmatinskoj klapskoj pjesmi, već izravno kreće sa svojim programom, javnim osporavanjem svega što je Hrvatsko, grubo šamarajući Hrvatske domoljube, i tako dalje. Pa tako, uvozni, protuhrvatski pozicionirani pisci, redom svi s jedinim školovanjem po podoficirskim školama bivše JNA, dobivaju, zapravo sami sebi uručuju “prestižne međunarodne nagrade“ na natjecanjima, uglavnom po Regionu, za koje nitko osim njih nije niti čuo. Sve je to dio široke Regionalne korupcije. Iz korumpiranog i podijeljenog Sarajeva stigla je tako u Hrvatsku čitava legija “pomiritelja”. Pa tako danas oni, o našem trošku, upozoravaju svijet na izmišljenu diskriminaciju u Hrvatskoj. Iz Travnika je tako stigao bosanski, a zapravo jugoslavenski “performer”, koji traži da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. Iz Slovenije je pak stiglo svega i svačega, a među njima i kći oficira JNA, dokazanog i osuđenog Ruskog špijuna u doba Titove Jugoslaviji, s namjerom da imenuje ratne zločince na Hrvatskoj strani, iz vremena agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i BiH, ali i iz današnjih vremena. A sve takve bi Amerikanci glatko pospremili u Guantanamo. Pa se tako čovjeku nelogično nameće pitanje možemo li mi nekako napustiti EU i priključiti se SAD kao njihova 51. država?

Sjećate li se, Donald Trump, je u svom predizbornom programu najavio kako će iz SAD deportirati 2 do 3 milijuna lopova, razbojnika i svih ostalih koji ilegalno žive u SAD. A nakon objave i verifikacije rezultata izbora, najavio je to kao jedan o prvih potez nove Američke admnistracije. Donald Trump će to i provesti. Ne pledirajući ništa, bez ikakvih zadnjih misli, treba se zapitati što bi Donald Trump učinio da je kojim slučajem on dobio slične izbore u Hrvatskoj?

Srećom, kod nas u Hrvatskoj potisnuto je javno otvaranje osobnog identiteta i rodoslovnog podrijetla. U to spada i rodoslovlje supruge i uže rodbine. Srećom, jer se na toj osnovi grade podmukle političke podvale. Ali zamislite, iako je stanovništvo SAD nevjerojatna skupina svakakvih useljenika, Barack Obama je morao Američkoj javnosti prezentirati svoje političko, rodoslovno i vjersko korijenje, dokazujući svima kako SAD nosi u svom srcu. Pretpostavimo sada situaciju da je otac Baracka Obame razotkriven kao sudionik Komunističke represije? Barack bi pred Američkom državom najprije odgovarao za to što se uopće usudio kandidirati za predsjednika SAD, a s takvom mrljom u prošlosti njegove obitelji ne bi mogao ni primirisati politici.



A kod nas? Situacija je obrnuta. Sve vladajuće strukture, bez obzira otkud dolaze, gotovo svakodnevno potvrđuju svoju manju ili veću mržnju prema svemu Hrvatskom dokazujući time svoju ljubav prema Jugoslaviji. Upravo zato Hrvatskoj treba temeljita lustracija, i to ne samo pripadnika Jugoslavenske represije, već i lustracije svih onih koji su obnašali bilo kakve funkcije u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Koliko god netko mislio kako je sve ovo nategnuto i nevjerojatno, neka se samo okrene oko sebe i na odnos svih Hrvatskih vlasti nakon Tuđmanove ere prema Braniteljima. Pa je tako zapravo sve ovo istina, toliko zastrašujuća, prestrašna i neugodna istina, da se s njom može jedino živjeti na način da se je potisne i negira ona uporno negira i odbacuje. Sve je to već poznato iz psihologije.

Zavaljujući pretenzijama naših susjeda na Hrvatske zemlje i pripadnom široko generiranom protuhrvatskom raspoloženju u našem neposrednom okruženju, dijelom u Europi i dijelom u svijetu, kod nas je prisutno snažno protuhrvatsko djelovanje na bazi prikrivenog identiteta. A tom je identitetu ponekad teško prepoznati ishodište. Primjerice, Vesna Teršelić predlaže preimenovanje Domovinskog rata. Tko je zapravo ta osoba? Hrvatskoj javnosti predstavljena je kao Slovenka, no njena narodnosna, vjerska i politička mapa znatno je šarenija. Da je Teršelićka narodnosno Slovenka, odnosno da je vjerski katolkinja, nju ne bi smetao naziv Domovina, odnosno Domovinski rat, naziv uobičajen za sve katoličke zemlje i višenacionalne vjerske zajednice. Možda bismo dobili novog Stanka Vraza, koji bi afirmirao Hrvatsku kulturu i Hrvatski identitet? Srbi za svoju domovinu imaju rodoslovnu riječ Otadžbina, a Nijemci su jednako uzdizali Fatherland, napose za vrijeme njihovog nacizma, sličnog Srpskom i Srbijanskom iz svih ratova vođenih u 20. stoljeću koji su zahvatili ovaj prostor.



Pogledajmo rodoslovno korijenje Vesne Pusić i njenog brata Zorana. Vesna je bila ministrica, pardon ministarka vanjskih poslova Hrvatske pardon Regiona. Zoran je bio , a još i danas jest u takozvanoj “Documenti”. Ali njihov djed nije nitko od Šešeljevih četnika, no i tu se spominju neke davne četničke vojvode koje su to postale tako što su prvo pucali mitraljezima u kasnu jesen po Jelačić placu usred Zagreba, a kasnije u Skupštini Jugoslavije po Stjepanu Radiću i njegovim kolegama. Pa zato takva “djeca komunizma”, bez obzira što im je otac bio visoki dužnosnik, sudac u NDH, a koga je štitio osobno Poglavnik (čudo po kome se je poslije premetnuo u velikog komunistu opisat ću u drugo postu), teško prepoznaju Srpski šovinizam.

Jednako, bez obzira što oni pričali i što vi mislili, povijesna je istina, kako je Zoranov i Vesnin otac bio polužidov, a recimo i supruga Rafaela Bobana svima poznatog iz jedne pjesme, inače rođenog Koprivničanca, koji je zaslužan što Sinagoga u Koprivnici nije niti dirnuta, ali koju su bivše Jugoslavenske vlasti i nekad, i danas, čuveni Slavko Goldstein, u ime promicanja Jasenovačkog mita, jednostavno pustili da trune i propada, pa je ona tako postala najobičnija ruševina. A sad, možete li zamisliti sljedeću povijesnu istinu? Supruge ne samo nekih visokih dužnosnika NDH bile su židovke. Pa se tako ni njima niti njihovim obiteljima nije dogodilo ništa. Što bi povjesničari tipa Jakovine i Klasića na to rekli, to nećemo saznati nikada. Vesna Pusić je u braku s Jurgisom Oniunasom, američkim Litavcem, Židovskog porijekla. Sve to zapravo i ne bi trebalo biti bitno i zapravo bi za nas moralo biti velika prednost. Naravno da je Vesna Pusić nešto drugo nego što jest, pripadnica mafijaškog pokreta koja živi u državi koju stalno baca na koljena. Jednako je, vjerovali ili ne, bilo i jest u slučaju njenog bivšeg šefa, premijera Zorana Milanovića. I kod bivšeg predsjednika Ive Josipovića. U svim tim slučajevima imamo nedopustivo nejasne rodoslovne matrice, koje ukazuju na etablirane pripadnike Jugoslavenske represije, sve u Regionalnim razmjerima. U Americi svi oni zajedno i pojedinačno ne bi mogli ni blizu politike. U Hrvatskoj je situacija drugačija, pa tako paradoksalno ispada kako je ključ za ulaz u politiku i dobivanje vlasti u Hrvatskoj zapravo potomstvo. Roditelji predodređuju, a potomstvo preusmjerava djelovanje roditelja. I stoga nije ni čudno kako su svi oni zapravo antihrvatski nastrojeni. Jer postoji opasnost da netko otkrije stvarni identitet njihovih roditelja, roditelja koji su djelovali protiv Hrvatske i Hrvata, što u hipotetskoj situaciji zdravog domoljublja kakvo je recimo u SAD automatski znači ne samo silazak s vlasti, već i kazneni progon ukoliko djelujete protiv temelja države.



Hoće li se Hrvati konačno, bolje rečeno, hoće li se Hrvati ikada naučiti pameti? Na ljutu ranu, ljuta trava. Ne, to nije geslo političkih opcija. To će vam kao temeljni princip liječenja, i to onog uspješnog liječenja, preporučiti, provoditi i tako će vas ozdraviti svaka zdrava seoska travarica, ukoliko ih još uopće ima. A jednako će tako postupiti i svaki liječnik koji zna svoj posao. Ipak, za razliku od konkretnih profesija u kojima nema fuliranja, u političara i u politici je stvar potpuno drugačija. Zato naša budućnost ovisi o tome imamo li mi svoju agenturu u domaćoj petoj koloni.

Katolička crkva u Hrvata bila je premrežena Jugoslavenskom agenturom, ali je ipak našla snage vrbovati nekolicinu doušnika u Jugoslavenskoj UDBI što joj je pomoglo stvoriti i razraditi strategiju, taktiku i operativu svog djelovanja. Pa bi tako, kao što nam peta kolona uvaljuje sumnjive likove s Hrvatskim imenima, ali ne i Hrvatskim opredjeljenjem, i mi morali slijediti neka pravila za klasične uhode. Izmisli se novo rodoslovlje i podrijetlo, doda strano ime i strano prezime, javno se izgradi protuhrvatski svjetonazor i već razni kombinatori prilaze našem igraču, nude mu povjerljive informacije i unosne sinekure. Hrvat koji se odluči na takvu “žrtvu” uživat će dobar položaj, izvrsna primanja i kvalitetno društveno pozicioniranje.

Što se čeka?




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (2. dio)

petak , 16.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Pobornici anacionalne, velikosrpsko-četničko-komunističke ideologije su svoj rušilački program nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. godine. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Danas je u samostalnoj Hrvatskoj zabrinjavajuće političko i gospodarsko stanje, a uz to izlaz iz krize se ne vidi. Suprotno nadi i pričama o oporavku, Hrvatsko se gospodarstvo i dalje urušava, te se stvara sve veći međuljudski jaz. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod upita, zašto nam je tako? Uspjeh civiliziranih razvijenih zemalja Europe temelji se na zajedničkim nacionalnim interesima. Zajednički nacionalni interesi svakog civiliziranog naroda, preduvjet je napretka.

Rušilački programi

1. Suprotstavljene ideologije

U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s time da državnu politiku vode i dalje vode ideolozi koji su bili i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju:

Prva je nacionalna prohrvatska ideologija stvorena u Domovinskom ratu suprotstavivši se Velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i Hrvatski narod sistematski pljačkala.

Druga ideologija je anacionalna, Jugo-naci-fašistička, koja je vladala od 1945. do 1990. godine, s početkom Domovinskog rata neko vrijeme je bila u iligali, no danas je sve glasnija. To samo govori kako je ta ideologija bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ona danas ruši sve što simbolizira Hrvatski nacionalni identitet i Hrvatsku samostalnost. Ako nema Hrvatske samostalnosti tada nema ni Hrvatskih nacionalnih interesa, a na nacionalnim interesima se temelje sve države demokratske Europe. Pobornici te ideologije taj su rušilački program još davno sami nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. Godine do danas. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti Hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

2. Ideološka poveznica Velikosrpsko-četničkih i Jugo-naci-fašističkih ideologa

Velikosrpska ekspanzionistička politika u raznim oblicima i intenzitetom traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844. godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi Velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija temelji se na nekom od oblika intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskoga naroda, sve do fizičkih tortura i likvidacija Hrvatskih domoljuba.

U razdoblju za Hrvatski narod, posebno od 1945. do 1990. godine, Jugo-naci-fašistički ideolozi su u ime i za račun programa Velikosrpske zločinačke ideologije provodili politiku koja se je temeljila na obespravljenosti Hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu Hrvatskih domoljuba, te pojedinačnim i masovnim likvidacijama svih onih koji nisu prihvaćali taj zločinački režim.

U skladu sa stoljetnom težnjom Srpskog ekspanzionizma, godine 1991. srbočetnički je agresor izvršio vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu, Hrvatski branitelji su u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku.

Rušenjem Jugoslavije, Hrvatski jugo-komunistički ideolozi osjetili su se ugroženima, pa su pasivno ili aktivno stali na stranu Srbočetničke politike.

U svim ratovima pobjednici su likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja ili su ih barem onemogućili da sudjeluju u političkim aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka suprotnih ideologiji i interesu pobjednika. Međutim, Hrvatska pobjednička elita, u dobroj namjeri pomirbe, nije to učinila, što je rezultiralo ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u Republici Hrvatskoj. Apsurd je u tome što se Hrvatski branitelji konstantno nalaze u statusu progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama vlasti.

Praksa je pokazala kako s ideološkim zločincima nema pomirbe, pa su oni samo čekali povoljan trenutak da nastave tamo gdje je agresor zaustavljen. Taj su trenutak u potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u priliku rušiti nacionalne temelje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu što su nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske. Tako je ta antihrvatska Velikosrpsko-četničko i Jugo-naci-fašistička udružena mašinerija upropastila Hrvatsku i Hrvatsko gospodarstvo, a Hrvatsku vanjsku politiku usmjerila približavanju aboliranim Srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje sadrži zaštitu i prikrivanje zločina i zločinaca iz vremena Srbočetničke agresije 1991-1995 i onih iz razdoblja 1945. - 1990. godine.

Ta zajednička ideologija s Velikosrpskim ideolozima vidi se i u zahtjevu za povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad Hrvatskim narodom. Ta zajednička ideologija vidi se u umnožavanju broja žrtava u Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpnja, datum koji je po povijesnim činjenicama poznat kao Četnički ustanak protiv Hrvatskog naroda. Ta se zajednička ideologija još bolje vidi u odnosu na žrtve Bleiburga odnosno organiziranog pokolja poznatog pod zajedničkim nazivom Križni put. Ti su se zločini skrivali i punih 45 godina bili su državna tajna, ka i u činjenici da kad su u razdoblju 2012’2015 zakratko došli na vlast, Jugo-naci-fašisti su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.

Osnovna pravila kod svakih izbora, bilo onih parlamentarnih, bilo onih predsjedničkih je da birači moraju znati kome daju glasove, tko su protivnici samostalne Republike Hrvatske, tko su sluge Velikosrpsko-komunističkog režima, tko su progonitelji Hrvatskog naroda, a posebno progonitelji Hrvatskih branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički režim učinio zla Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, onda samo luđak ili protivnik Hrvatske i Hrvatskog naroda može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ideološki i genski slijednik Jugo-naci-fašističkog režima od kojeg se nije odvojio. I da je svim svojim bićem zastupao i provodio antihrvatsku Jugo-naci-fašističku ideologiju koju je provodio i njegov prethodnik, predsjednik Stipe Mesić.




Ocjena Etičkog sudišta o Ivi Josipoviću

U skladu s poznatim činjenicama, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj prvoj sjednici 20. listopada 2014. u Vukovaru jednoglasno zaključilo da podigne Etičku optužbu za veleizdaju protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, te ostalih sudionika "detuđmanizacije" samostalne Hrvatske.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo kako je tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu Hrvatskim nacionalnim interesima:

- Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom:

- U posjetu Vukovaru, zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina;

- U Dubrovniku je u pozivu za koncert beogradske filharmonije izdajnički pretvorio agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih politika, amnestirajući agresore;

- U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za svo zlo u Bosni i Hercegovini;

- Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u regiji, tako da se više brinuo za regiju nego za svoju Hrvatsku;

- U izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija;

- Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;

- Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu s Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja, čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu;

- Autoritetom Predsjednika Hrvatske zatražio je od Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se da Srbija aktivira te optužnice.";

- Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode. Čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti, a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike;

- Ivo Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović, Budimir Lončar i Darija Šilović Karić.


Slijedno tome od tog istog Etičkog vijeća, bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, osuđen je za veleizdaju kao dokazani petokolonaš.




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (1. dio)

utorak , 13.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Iz zastupničkog pitanja Frane Matušića saznajemo da je dvoje uzornih socijaldemokrata Milanka Opačić i Nenad Stazić uz simboličnu cijenu od 7 kuna po danu ljetovalo na Brijunima dva vrela mjeseca i da ih je tamo dovozio i odvozio, ni manje ni više, nego gliser Hrvatske vojske.

Gospar Frano je, međutim, u duhu stare dubrovačke diplomacije, prešutio još neke zanimljive činjenice koje će ipak isplivati na površinu nakon što je gliser njegovim retoričkim pitanjem potopljen.

Ministar obrane Branko Vukelić će tako dometnuti kako je gliser služio ne samo kao prijevozno sredstvo do Brijuna, nego i kao taksi do Pule u sitnim noćnim satima, a sam prozvani Stazić u svoju je obranu obznanio da je korištenje vojnog brzojurećeg čamca odobrio glavom i bradom sam predsjednik države Ivo Josipović, koji je, pak, tu vijest potvrdio čak iz dalekog New Yorka, dodavši još neka uvjerljiva objašnjenja.

On je to učinio jer se do Brijuna ne može pješice, što je neoboriva činjenica. Josipović bi takav prijevoz odobrio ne samo članovima svoje stranke nego i svim drugim zastupnicima i zastupnicama, jer je ovdje bio bitan cilj putovanja, a cilj, kao što je poznato, opravdava sva sredstva.

A cilj putovanja, procijedio je to Josipović kroz zube, bio je posjet jednoj od predstava privatnog teatra Rade Šerbedžije zvanog vrlo učeno Ulysses, što valjda dolazi od Uliksa ili Odiseja. A ta kazališna odisejada zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen, koji traje evo već desetu godinu.

Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvakom hrvatskog glumišta i žestokim navijačem Partizana.

A onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata, izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomate i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika.

Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba “Kralja Leara”, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana. I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nije pobralo toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije.

Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet od 3,5 milijuna kuna pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna, što privatna poduzeća, pohodili su ga već na premijeri pokojni Ivica Račan, Antun Vujić, Đurđa Adlešić, Josip Leko, Ivan Jakovčić, Nikola Pilić, Goran Štrok, Furio Radin, Marina Paliković, Tena Štivičić, Duško Ljuština, Tomislav Dragičević, Igor Dekanić, cijela ekipa Gonga (Mesić se ispričao), a tamo i dalje hodočaste svi političari koji drže do svoje karijere.

Ove je godine bio najavljen dolazak na Brijune i Jadranke Kosor, ali je propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev nekih komentatora i taj bi je propust zaista mogao stajati karijere više nego smanjivanje radničkih prava.

Osim Jadranke, neugodno iznenađenje priredila je i Angelina Jolie. Mediji su u slavu našeg junaka pisali danima kako ova slavna dama stiže njemu ravno u pohode, a od nje ni traga ni glasa. Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih, a ignoriranih glumaca i festivala).

Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam, Rade, što si nas ošamario”), jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena.

U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.

Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.

Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.

Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom "koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti", recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.

Eto, to bi ukratko bio politički profil "velikog glumca". Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali "Moju domovinu".

Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.

Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. "Oprosti što si me zgazi", rekao bi ironično čakavski pjesnik.





Oznake: peta kolona, Hrvatska

Živi mrtvaci

utorak , 06.12.2016.



Sada se demonstrira? Zaista? Čovječe, ne razumijem to. Očito to nisu Republikanci koji to vani ruše. Znaš, oni koji pale po ulicama, blokiraju promet i tome slično (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Znate, to su liberali.
Da, to su ljudi protiv Drugog Amandmana, jer žele smanjiti nasilje i da nitko ne smije imati oružje. Isti ljudi koji su protivnici zabrane pobačaja, jer oni žele spasiti živote ( podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska ).
A vi sada sve sami uništavate, jer je vaš kandidat izgubio? (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Razumijete, to je problem sa ovom zemljom ( i Hrvatskom, velim ja).
Ne možeš sve dobiti kako ti se prohtije. Svatko želi biti politički korektgonuan. Prestanite cmizdriti! Ništa nije za badava! Niste robovi! Ako nije po vašem onda se ponašate kao dvogodišnjaci. Uništavate tuđu imovinu,, uništavate ceste, ljudi kasne na posao! Čovječe, drago mi je da ne živim u New Yorku ili Washingtonu ili Oregonu, jer bi vas izlupa o dupetu! Vi ste nevjerojatni! Vi ste razlog zašto je Donald Trump pobijedio na izborima. Siti smo vas mlakonja!
Ništa niste zaradili! Nitko od vas nije nosio uniformu, ne poštujete Američku zastavu, ne poštuje himnu, ne priznajete Bibliju! Ali želite da je sve po vašem? Za ništa se niste borili, a želite imati sve. (koliko sličnosti sa antifašistima u Hrvatskoj, moja opaska).
Svi ti ljudi vani koji pale i protestiraju, mislim da ih policija ne smije štititi! Kada ti ljudi gledaju našu zastavu kažu “to nije moja zastava” (podsjeća li vas to na neke naše, iz Hrvatske, cool blogere na ovo blogu, da ih nabrojim, opet bi me brisali, jer …), Donald Trump “nije moj predsjednik” (isto, KGK nije moja predsjednica, moja opaska).
Znate što? Onda očito ovo nije niti njihova zemlja. Odlazite! Nađite si drugu zastavu, nađite si drugog predsjednika! Idite u Meksiko! (u tri skoka odlepršajte iz Hrvatske, u Srbiju ili bilo gdje, moja opaska)
Baš me briga, ali prestanite razbijati stvari! Prestanite uni[tavati i propovijedati o miru, jer sami sebi skačete u usta.
Ja sam Dionne Alexander. Amerikanac na prvom mjestu.




Postoji niz popularnih filmova o zemlji živih mrtvaca. “Land of Dead“. Zombiji svuda oko nas. “The Walking Dead“ svaku večer na malim ekranima. Čak je i Brad Pitt otkupio prava na knjigu “Svjetski rat Z“ i snimio uspješan film. Sve je to uostalom u sferi uspješne filmske imaginacije i još uspješnije zarade. No, postoji zemlja, moderna članica EU-a i NATO-a gdje su zombiji, živi mrtvaci, hodajući mrtvaci čista stvarnost. Svakodnevnica. Naravno, pogodili ste. To je Hrvatska. Od pada Berlinskog zida do 5. kolovoza 1995. g. bilo je dovoljno vremena da se definitivno riješimo naših “živih mrtvaca“ zaraženih virusom jugoslavenstva. No pokazalo se da smo svi zajedno debelo podcijenili taj žilavi virus. Pogledajte i čitajte Velimira Viskovića, Radu Šerbedžiju, Nenada Stazića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, Branimira Pofuka, Sanju Modrić, Igora Mandića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Olivera Frljića, Milu Kekina i da ne nabrajam jugo kolonu u tzv. masmedijima i televizijama.

Pokojni Tuđman je jednom, u času depresije i pesimizma, procijenio da ih je oko 20%. I pogriješio. Sad je već očito da ih je oko 30 % (što se otprilike poklapa s ukupnim brojem glasova koje sve lijeve stranke zajedno u Hrvatskoj osvajaju na izborima, moja opaska).

The Walking Deads marširaju Lijepom našom. Udomili su se u “nevladinim udrugama“, ali bez dnevnih doza sviježe krvi (kuna) od te iste Vlade ne bi preživjeli ni mjesec dana. I slave od Kumrovca pa do Proložca Tita, Jugoslaviju, 29.novembar, dan ustanka 27.srpnja u Srbu itd. Ljeti se odmaraju na Brijunima. Možete li zamisliti scenu kad se “živi mrtvaci“ skinu u kupaće kostime? Referendum “U ime obitelji“ pokazao je odnos snaga. 70% prema 30%. Ali za žilave jugo-zombije sasvim dovoljno da “u ime ljudskih prava“ i “slobode govora“ krenu u još jednu bitku za nikad neprežaljenu Jugu.




29. studenog strasno je kriknuo notorni Jugoslaven Velimir Visković:
“Sretan Dan Republike svim nostalgičarima, pa makar zato svi skupa godinama ljuštili krumpire.“
Čovjek godinama živi na proračunu RH, ako Rade ne zna, valjda on zna kako nas je ta Jugoslavija sa svojoom JNA 1991.g. napala. Da nas je brutalno razarala, klala po Ovčari, Škabrnji, Dubrovniku, Karlovcu, Saborskom. Okupirala jednu trećinu zemlje (sa zemljom sravnila 40%, moja opaska), a naš se Velimir dere:
“Sretan dan Republike“

Kad je na taj zakašnjeli krik našeg zombija reagirao Tihomir Dujmović, Velimir je izvadio iz rukava otrcanu i toliko puta apsolviranu kartu. On je ustaša! Sinovi ORJUNE uozbiljite se. Jedno je odgajati FAK i fakovce, a drugo je promovirati i slaviti agresore koji su klali ranjenike na Ovčari. I ako netko digne glas odmah ga proglasiti ustašom. Lako je bilo u idilična vremena. Milicija u 4 ujutro, Sedmica na Zrinjevcu i Lepoglava ili Gradiška stara. Dobro, nije ni našim jugo-zombijima lako.

Treba se svako jutro probuditi u državi koju mrziš iz dna duše. Kad u kafiću popiješ kafu, umjesto dinara moraš izvući čistu ustašku kunu. I još se i te kako boriti da ti neoustaška vlast svaki mjesec puni novčanik s odvratnim ustaškim kunama.




“Para vrti gde burgija neće,“ kažu naše komšije. Zombiji vole mrak. Kad počne svitati uvlače se u svoj partijske ćelije. U filmove. U RH nije baš “kak’ u filjme“. Kod naš pobjesne kad vide Hrvatsku povijesnu zastavu na kojoj je grb sa prvim bijelim poljem. Zato ih i nema na Trgu sv. Marka gdje od 14. stoljeća stoluje crkva s grbom koji ih baca u ideološki očaj. Velika je žrtva “veliki“ glumac Rade Šerbedžija. On je izuzetno skroman. Kao uostalom i svi veliki ljudi. Na N1 je neoprezni novinar postavio provokativno-podmuklo pitanje. Nešto u stilu – recite nam napokon tko je bio agresor u Domovinskom ratu? I samo zahvaljujući činjenici da su veliki ljudi spremni trpjeti za sve nas male, sive i beznačajne,

Rade je ostao u emisiji. U razgovoru za Večernjak otkrio je svoju intimnu dramu. Ma što intimnu… antičku dramu. Dobro je napisao zombi Nenad Bunjac u slobodarskom Indexu:
“Neoustaše žele Serbedžiju živog zakopati.“
Ni više ni manje bunca Bunjac. Zna talentovani Nenad da je to ustaški specijalitet. Sjeća se on kako su ustaše u Hudu jamu žive zakopali oko 3.000 narodnih neprijatelja. Isti ti bacili su sad oko na Radu i familiju. Ali ”non passaran”, misli Neno. Kaže Rade u Večernjaku da nije istina:
“da su gadovi sj…. divnu Jugoslaviju i ako ga Milena Zajović o tome nije ništa ni pitala. To je za Milenu tako delikatna tema koja zadire duboko u Radetovu intimu…“
"U Zagrebu sam četnik, a u Beogradu izdajnik“ cvili Rade Mileni.
I bilo bi “prosto lepo“ da je izdajnik Rade iz Beograda zbrisao svojim četnicima u Zagreb. Raširenih ruku bi ga dočekali na HRT-u, Bunjac, Visković, Dežulović, Frljić, Rudanica, Ante Tomić, Jelena Lovrić, svi u nadi da će s njim stići i “naši“ Kadijević, Blagoje Adžić, Andrije @Irene Rašeta
U Beogradu su Radetu kao i svakom izdajniku odmah ponudili ulogu u filmu o njihovom Vukovaru gdje se pomalo puškaralo. Ali Rade ni danas ne zna kako je to završilo. I ne boji se on da će ga “neoustaše živog zakopat“ kako ga plaši maštoviti Neno. Na Brijunima, ili kako Rade kaže Brionima, nema ustaša. A nema, koliko se Rade sjeća, ni rudnika. Sve što Rade želi je da ga ustaše puste na miru. Dosta su mu Brijuni, par milijuna onih kako se zovu…kuna i Krležina violina kako bi se uspješno borio sa zvijerima.




Slovenci nemaju ni slučajno toliki divergentan odnos prema Titu kao recimo Hrvati. Oni uredno njeguju spomen na lik i djelo pokojnog Maršala. Tito je naime, bio hibrid pola Hrvat, a pola Slovenac. Kao Slovenac posezao je za hrvatskim teritorijem, a kao Hrvat ga je velikodušno prepuštao Slovencima.



Za HRT i ostale naše lijeve medije je Trump diktator, opća opasnost za demokraciju, elementarna nepogoda, nesposoban za mjesto predsjednika, a da nije još ni ušao u Bijelu kuću. Pogodili su isto toliko kao u prognozama da je Trump totalni autsajder u odnosu na karizmatičnu Hilary Clinton.

Fidela Castra očito bolje poznaju. Umro je “vođa revolucije“, veliki svjetski revolucionar, ljubljeni “El comandante.“ (HTV je kao i sav pošten antifašistički svijet lio suze za tim, po njima veličanstvenim vođom koji je obožavao Tia, a i Tito njega, moja opaska). Za jedinstvenog vođu određeno je 9 dana žalosti. Navodno će jedan dan žaliti oni čiji broj auta završava na parni broj. Zatim oni na neparni. (Što podsjeća na velika dostignuća Titove Jugoslavije kada je iz istog razloga sla ... pardon žalovanje zbog smrti Velikog Vođe trajalo 40 dana, 20 dana za one koji na svojim vozilima imaju parne registracijske brojeve, a 20 za one s neparnima, moja opaska). Kako je na otoku premalo automobila ići će se na parne i neparne datume rođenja. Trenutno je najvažnija stvar da na sahranu voljenog Comadantea dođe što više svjetskih El Comadanatea na čelu sa Stipom Mesićem i demokratskom vođom Sjeverne Koreje. Narod i nakon smrti iskazuje začuđujuću ljubav prema Fidelu. Zato se svi Kubanci moraju upisati u knjigu žalosti koja je otvorena i u najzabitijim mjestima Kube, a policija zatim provjerava jesu li se svi upisali ili ne. Ako se slučajno netko nije upisao, bit će mu oprošteno nakon što odleži godinu dvije u zatvoru.

Bio sam dva puta na Kubi. Krasan otok i krasan narod. Prvi puta vodič nam je pokazivao Havanu. Došli smo do jednog ogromnog zida na kojem je umjetnik naslikao sve gradonačelnike u povijesti Havane. Jedna znatiželjna turistkinja (slučajno moja supruga) zapitala je vodiča:
“Zašto ni jedan gradonačelnik u povijesti Kube nije bio crnac?“
Vodič je na to pristojno odgovorio:
“To je dobro pitanje.“
Naime El Comadante je, usput rečeno, bio veliki rasist. U demokratskoj Kubi vladao je apartheid. Bijelci na Kubi čine 37% stanovnika, a 63% su crnci ili mulati. Gledajući partijske plenume stjecao se dojam da je Kuba južnoamerički Island. Potpuno bjelačka. S druge strane, gledajući recimo Olimpijske igre 98% kubanskih sportaša su crnci ili mulati. Zamislite da recimo u RH ima 37% naših istočnih komšija? Došlo bi u pravom smislu riječi“ do istrage vaše ili naše.

Čudi me da taj evidentni rasizam nije primijetio veliki prijatelj Castra i ravnopravnosti naroda Stipe Mesić. Crnci u crnom apartheidu, a crni Stipe kao i uvijek nesvrstan. Lijepo je budućnost Kube u Večernjaku opisao Nino Raspudić:
“Ubrzana privatizacija i bezakonje. Bivši komunistički direktori postat će tajkuni, denuncijanti tajne službe koja je desetljećima ubijala i zatvarala neistomišljenike postat će predsjednici nevladinih udruga, a kćeri i sinovi partijskih čelnika financirani od Amerikanaca solit će narodu pamet o ljudskim i manjinskim pravima.“
Ne podsjeća li vas ovaj opis na 1991.g. i dolazak demokracije u Lijepu našu? Dobro, nije baš sve isto. Kod nas, recimo, sinovi i kćeri bivših partijskih čelnika nisu bili barem u početnoj fazi financirani od Amerikanaca. Nego od Mađara. Naime Džordž Soroš bio je Mađar.

Tako diktatori jedva čekaju da odapnu. Znaju da će biti glamurozno. Ridanje, padanje u nesvijest. Narod ne može doći k sebi kavo ga je zlo snašlo. A još ako se netko nije upisao u knjigu žalosti … Teški dani za demokraciju. Che Guevara i Fidel napokon obojica skupa. Odozgo gledaju kako sve odlazi k crnom vragu. A 63% su crni. Žao im je brzog i efikasnog pravosuđa. Na tajnom mjestu u Havani kamionom se dovezu narodni neprijatelji. U 12 sati započinje suđenje. U 13 sati izriče se smrtna presuda. Ali na nju postoji pravo žalbe. U 13:45h žalba se odbija i u 14h počinje strijeljanje. Brzo kao naš Ovršni zakon. Mnogi bi tu procesnu pragmatičnost rado primijenili na tvorce našeg Ovršnog zakona …




Jagna Pogačnik, knjževna pomajka Ante Tomića, je potresena. Pročitala je grandiozni roman o potresnoj priči o prvoj Einsteinovoj supruzi Milevi. Jagna je potresena. Roman je potresan, a stari Albert demaskiran. Mileva je bila studentica teorijske fizike u Zurichu. Naravno, briljantnog uma i, po uvjerenju potresene Slavenke Drakulić, zaslužna za neke od najvećih Eisteinovih otkrića. To je otkriće svih otkrića! Najprije Tesla, a sad i Mileva. Mileva je u stvaralačkom zanosu izmišljajući otkrića koje je sebi pripisivao pokvareni Albert dala svoju kćer na odgoj drugim ljudima. Naravno, na nagovor zločestog Alberta. Stvarno hvale vrijedan napor naše Slavenke da prikaže život žene koja je podčinila svoj identitet muškarcu. I to nekakvom Einsteinu. Ima glupana koji bi ovaj roman odmah proglasili feminističkim kukavičjim jajetom. Što je još zanimljivije, bili bi u pravu.

Albert Einstein jednom je rekao:
Samo dvije stvari su beskonačne. Jedna je svemir, a druga je ljudska glupost. S time da za svemir to nije do kraja dokazano.




Mudraci u EU odlučili su dati lekciju iz povijesti nestašnim Hrvatekima koji bi sebi pisali povijest onako kako su je oni sa svojom nacionalističkom mrenom tobože vidjeli. Knjiga je predstavljena u EU parlamentu 15.studenog:
Rat za Hrvatsku nezavisnost počeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “dilerični HDZ-ovi manijaci“ dok su se igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočenja, a završava akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju “oslobođenjem“, a Srbi “padom“. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine" (ma odjebite zajedno sa svojim "pokroviteljima" predvođenim četnicima koji vladaju Srbijom - Vučić, Nikolić i "ekipa", a kakva vlast, takav narod, moja opaska).

Eto to su epske gluposti Centara za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) u takozvanoj zajedničkoj povijesti jugoistočne Europe (koje frapantno podsjećaju na "genijalne" @lastavičine, @mecabg i @bonitine komentare na ovom blog portalu, moja opaska). Najprije su nam ti ignoranti izglasali, uz pomoć Bude Lončara, embargo na kupnju oružja, a sada isti žele embargo na pravu istinu naše najnovije povijesti. Otkud puše “vetar“ može se razaznati iz izjave budućeg dekana Filozofskog faksa Nevena Budaka u kojem još uvijek čuči zadnji partijski sekretar Filozofskog Fakulteta u Zagrebu. Profa kaže:
”Te čitanke služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina.“

Ma bravo budući dekane (danas svatki drek može postati "profesor", moja opaska)!!! Ajmo se malo vratiti “demaskiranom“ Einsteinu. Nećemo učenike tupiti s gotovom “Teorijom relativnosti.“ Treba im samo sugerirati da oni sami stvore svoje vlastite zaključke o toj teoriji. Naravno, u slučaju naše novije povijesti da se učenicima ne bi servirala gotova istina oni će već, shodno svojoj mudrosti, sami zaključiti je li se rat koji se je vodio u Hrvatskoj zvao Domovinski rat ili Otažbinski rat. Možda bi nešto o ovome mogao reći i Davor Bernardić novi čelnik SDP-a. On je, naime, protiv revizije povijesti. Evo mu prilike da dokaže svoju dosljednost.

Jednom su uz Svjetski dan pismenosti zapitali bivšu ministricu Andreu Zlatar Violić je li se posvadila s pravopisom, kad sustavno stavlja ZarezZarez ispred Hrvatskog slova.

Zvonimir Hodak,
5. prosinca 2016.





Oznake: komunisti, antifašisti, Hrvatska, usa

Jugoslavenski naci-fašizam (4. dio)

subota , 03.12.2016.



Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Kako su jugofašisti zavladali medijima, to se najbolje može vidjeti na primjeru igre bivše SDP/HNS (Milanovićeve) Vlade s Jutarnjim listom. Radi se o onih nekoliko stotina milijuna kuna koji su Jutarnjem visjeli na vratu, a koje im je tadašnja Vlada "nagodbom" otpisala. Ali to nije sve. U četiri godine za vrijeme SDPove vlasti (2012 – 2015) brojni portali, svaki s desetak pijuna dobivali su upute i kune raditi što im je zadano: proizvoditi ustaše, fašiste, naciste, širiti mržnju, svađu, netoleranciju (tolerantna netolerancija), prozivati, medijski progoniti i vrijeđati … Zanimljivo je kako svaki taj portal ima(o) uredne dvostruke kriterije za “svoje” - Jugo-naci-fašiste, ali i za ne-svoje - Hrvate. Na temelju takve ideološke podjele tadašnje Ministarstvo kulture RH "neprofitnim medijima" je dijelilo novce (dotacije i donacije). Bivši ministar prethodne vlade, Zlatko Hasanbegović, prekinuo je takvu praksu što uzbudilo "duhove" i što mu ti mediji nikako nisu mogli oprostiti. Pa su se, što zbog financijske ugroženosti, a što po nalogu/uputama prethodne vladajuće SDP/HNS garniture orkestrirano uključili u kampanju za rušenje tadašnje vlasti.



Jeste li se ikad zapitali kakva je struktura tih portala? Za one koji nisu, malo edukacije. Nekoliko desetaka jednih te istih pojedinaca, osniva desetke, pa i stotine tobožnjih "civilnih udruga". Zatim te "civilne udruge", jedne drugima daju podršku, a svaka pojedinačno ili u grupama te udruge daju podršku "antifašistima" - bivšoj jugo-naci-fašističkoj SDP/HNS Vladi koja stoji iza njihovog financiranja. Organiziraju se bizarni prosvjedi na kojima sudjeluje šačica, uvijek jednih te istih osoba. Sve to kroz portale i druge medije pod kontrolom Vlade dobiva ogroman publicitet. U tome sudjeluje druga vrsta plaćenika, razni “novinari”, “analitičari” i “stručnjaci”, svi zajedno i svaki ponaosob proizvedeni iz ničega, bez ikakvih referencija, uglavnom bez ikakvih stručnih autoriteta i uglavnom bez odgovarajućih škola/diploma. Pa se tako, pod okriljem strogo kontroliranih medija, javnosti nameće i stvara privid virtualno nametnute stvarnosti, stvarnosti koja zapravo ne postoji, ali koja se dalje generira i reproducira sama iz sebe. Provladine udruge organiziraju "prosvjede", masovno proizvode neprijatelje i ostalo, sve kako bi se medijski promovirale ideje koje zastupaju njihove gazde, a koje se sve u krajnjoj liniji svode na povratak u bivšu Balkansku tvorevinu i tamnicu, Jugoslaviju, u ovom ili onom obliku. Te ideje "novinari", "analitičari" i "stručnjaci" iza kojih stoje iste gazde kao i iza "neprofitnih medija", te u medijima pakiraju u celofan "slobode" i "zalaganja" za sva moguća i nemoguća prava, s isključivošću davanja prava "našima", ali ne i "njihovima", kojima se ta prava oduzimaju. Pa se u stvarnosti sve to reflektira na ideju isključivosti i iživljavanja, što je otprilike nešto ublažena genocidnost koju su njihovi preci krajem WW2, sve tamo do sredine 1950ih provodili fizičkom likvidacijom "ustašoida" i "njihovih pomagača", a u stvarnosti Hrvata.

Paradoksalno u svemu tome, zapravo smiješno, pa čak i bizarno jest kako na tim "prosvjedima" uglavnom ima manje puno manje prosvjednika nego udruga koje ih podržavaju, a što komentira i potkrepljuje činjenicu kako su “prosvjednici” vlasnici i po desetak tih takozvanih “civilnih udruga”, a što se može dokazati jednostavnim uvidom u osnivačka imena koji se nalazi u Ministarstvu uprave. Sve te udruge su zapravo ćelije/ekspoziture jedne velike orkestrirane organizacije koju kontrolira jugo-fašističko-nacistička bivša SDP/HNS Vlast. I skoro sve do jedne, te udruge zvučnih imena, redovito i u potpunosti rade protiv interesa vitalnih Republike Hrvatske. Nikad se u njihovoj kratkoj povijesti nije dogodilo (niti se događa danas) da ijedna od njih ima jednu jedinu pozitivnu riječ za Republiku Hrvatsku. Nikada, ama baš nikada. Sve one uredno pišu kome god stignu u svijetu (uglavnom osvjedočenim neprijateljima Hrvatske) i konstantno pozivaju da se Hrvatsku kazni, nema veze zbog čega, bitno da se Hrvatsku kazni, kao i to da se je jako kazni, dapače čak i ošteti.




Primjeri su mnogobrojni, ali evo jednog od najopskurnijih. Radi se o smiješnom i bizarnom prosvjedu partije zvane Radnička fronta sa sjedištem u Rijeci, a vodi je opskurni Mate Kapović. Svi članovi te “fronte” nikada u životu nisu ništa radili, a javno su se hvalili kako su svi oni sadašnji ili bivši narkomani. Pa napadaju Vladu, tada tek u formiranju, a koja dolazi nakon SDP/HNS Vlade za vrijeme koje su oni kao pojedinci, članovi i vlasnici raznih udruga bili financirani od te bivše vlasti, jer ... Nova Vlada u dolasku tobože ukida ili kani ukinuti "radnička prava", te se oni u znak protesta protiv toga drogiraju. Neobičan je i bizaran primjer tragikomedije, jer ... Kako drugačije racionalno objasniti idiotizam prosvjedom protiv nadolazeće, nove Vlade kritikom prošle Vlade? Svemu tome još samo nedostaje opskurni Oliver Frljić, pa da na tu temu u svom stilu napravi jednu i nizu “angažiranih” predstava, kako bi proslavio i promovirao podršku tom veličanstvenom protestu. Kakva bi tek to komedija bila!



O čemu sve prethodno govori? Jugoslavenski takozvani antifašizam je sve samo ne pravi antifašizam. O tome postoji nebrojeno dokaza, svjedočanstava, počevši od gotovo milijun kostiju razasutih diljem Jugofašističkog Regiona ukopanih u zemlju poslije 8. svibnja 1945. godine. I ne zavaravajmo se, nisu te kosti samo kosti Hrvata, jer ... Ubijali su ovi jugo-naci-fašisti sve od reda, sve koji su imali bilo kakav prigovor. U tom su smislu čak i u Srbiji odnedavno počeli istraživati jugokomunističke zločine. A ta ubijanja su trajala sve dok NATO nije 1999. bombardirao Beograd i krenuo u vojnu intervenciju protiv Srbije na Kosovu.



Zanimljivo je i kako se jugo-naci-fašisti odnose prema četnicima i ideji Velike Srbije. Činjenica je kako ne samo da je oni toleriraju, već i da je podržavaju. Dovoljno je prisjetiti se samo čina bivšeg ministra bivše Hrvatske Vlade, Željka Jovanovića, koji se deklarira kao hrvatski Srbin, a koji kad u Beogradu na nogometnoj utakmici Hrvatska-Srbija srpski navijači – četnici - Delije na utakmici sred stadiona javno pale Hrvatsku zastavu okreće leđa i ne reagira, kao što ni ne reagira tadašnja Hrvatska diplomacija na čelu s Vesnom Pusić. Ovdje neću dublje komentirati paradoksalnu činjenicu kako su si ti današnji srpski navijači, Delije, dali ime po Delijama što je bio naziv - u današnjoj terminologiji - specijalnih dijela postrojbi tadašnje Turske vojske, a koja se je kako to pjesma kaže, u srednjem vijeku "igrala" nasred zemlje Srbije. Povijesne činjenice tu igru nazivaju pravim imenom - organiziranom pljačkom, paleži, ubijanjem i silovanjem. Za razliku od toga, u jednoj drugoj utakmici, kad Hrvatski reprezentativci nakon pobjede slave odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ista osoba je među prvima u denunciraju starog Hrvatskog pozdrava “Za Dom!”, pozdrava o kome postoji faktografija kroz stoljeća, jer ... Tobože se radi o Ustaškom pozdravu, radi se o Ustašama i veličanju Ustaškog režima, odnosno nacizma oćenito, dok ga istodobno nimalo ne smeta u džepu nositi Hrvatske kune, valutu koja je bila u upotrebi za vrijeme NDH. I Poljudska svastika pripada istom organiziranom scenariju koga ovog puta u dogovoru s direktorom i vlasnikom zaštitarske agencije koja osigurava stadion, naručuje također bivši ministar bivše vlasti, Ranko Ostojić, a to se radi jer prethodni posao nije završen. Vrhunac je pak na utakmici Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. kada Hrvatska igra protiv Češke gdje isti naručitelji šalju ekipu koja gotovo prekida utakmica.



Autentična fotografija bivšeg Kukuriku ministra Grčića (prvi s lijeva) snimljena na “krajinskim” barikadama. I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo znajući kako su četnici antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, te ga zato treba financirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će mu biti ugrožena osnovna ljudska prava.

Naravno da se u vezi prethodno iznesenog opravdano i logički postavlja pitanje:
"Zašto se sve to, kao i još puno toga nenavedenog, organizira i organizirano događa?"
Na to pitanje postoji samo jedan, u biti jednostavan odgovor:
"I jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i četnici u Srbiji, oboje, voze se u istom vlaku, po istom kolosijeku, te sjede u istom vagonu."
Velika Jugoslavija cilj je jednih, Velika Srbija cilj je drugih. Odredište im je slično, cilj im je gotovo isti, te su stoga Jugo-naci-fašisti saveznici Velikosrba i obrnuto, Velikosrbi su saveznici Jugo-naci-fašista, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Recimo, dovoljno je samo sjetiti se bajke o Jadovnom, jami u Lici u kojoj je po Velikosrbima preko 40 tisuća kostura koje su Ustaše tijekom NDH tamo pobacale, a što opovrgavaju arhivske snimke službene istražne ekipa Hrvatskog sabora. A bivša SDP/HNS vlast tamo svake godine, na takozvanu komemoraciju, šalje ekipu iz državne vlasti kako bi tu bajku održavale na životu, čime de facto i de iure, ta jugo-naci-fašistoidna ekipa postaje neka vrsta Velikosrpskih saveznika.

Međutim, onog trenutka kad bi se takva tvorevina za koju se obje ekipe zalažu čak i uspostavila, Jugo-naci-fašisti bi, baš kao i prije, uglavnom željeli pobili Velikosrbe, ali ne sve … Zlu ne trebalo, uvijek treba ostaviti dio sjemena da klija, kako bi ih se u danom trenutku, zatreba li, upotrijebilo za saveznike. No Srbi, osobito Velikosrbi, nisu budale, pa ne vjeruju Jugo-naci-fašistima. Ipak, kako im se ideje preklapaju, oni međusobno ne napadaju, uglavnom se ignoriraju, te jedni za druge kao da ne postoje. A onog trenutka kad bi se opet nekakav bastard od Jugo-Regiona kao države čak i uspio ostvariti, sigurno je da bi i Velikosrbi krenuli s klanjem Jugo-naci-fašista, po istom receptu kako su isti u bliskoj i daljnjoj prošlosti klali partizane i njihove simpatizere, posebno Hrvate, odnosno u bližoj prošlosti klali Hrvate tijekom razdoblja 1990/91 - 1995. i zato ih ni ovaj puta ti takozvani antifašisti ne bi uspjeli iznenaditi. Ukratko, žali Bože budala, i jednih i drugih.

Činjenica jest i kako se Hrvati niti jednoj od tih dviju grupacija ne uklapaju u planove, bilo da se radi o Velikoj Jugoslaviji, bilo da se radi o Velikoj Srbiji. Pa je zato jugo-naci-fašistička ofenziva usmjerena isključivo protiv Hrvata, čemu smo posljednjih godina i sami svjedoci. Ofanziva je to na svim razinama, ofanziva vrlo pomno isplanirana. Prvo se Hrvate ubija, a zatim (ili istovremeno) kad to tehnički više nije moguće, psihološki ih se terorizira, da bi se u najnovije vrijeme protiv njih vodili i takozvani “sudski postupci” čemu ovih dana svjedočimo u susjednoj BIH i Srbiji, ali i samoj Hrvatskoj. Pa tako oboje, Jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i Velikosrbi u Srbiji i Hrvatskoj, zajednički pripremaju teren za osvajanje i uspostavu bastard tvorevine zasad nepoznatog imena, no poznatih vladara.



Fotografija iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste i familiju u “Krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom "ugroženom" manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom Ustaškom Saboru. Zamislite ga tolike godine ugroženog od glave do šubare, dok mu iz džepa vire Ustaške kune proizašle na temelju Saborske Ustaške plaće? Vidi se na fotografiji vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od velikih misli svoga idola i uzora Slobodana Miloševića ponoviti kao mantru usred Ustaške države, a da Hrva… pardon, Ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namjerava zavrnuti priljev Ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, to je pravi pravcati novi Jasenovac, zar ne?

(nastavlja se)


Oznake: antifašizam, nacizam, komunizam, demokracija, Hrvatska

Bijela boja u prvom polju

utorak , 29.11.2016.



Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.



Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.

Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.

Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.

Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.

Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.

Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.

Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.


Borislav Ristić,
Večernji list









Oznake: antifašizam, tito, Hrvatska, demokracija, lustracija

Oko za oko i zub za zub

subota , 26.11.2016.



UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNEi prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba. Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."




Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovarao je takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog 'lex talionis'. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi (dovelo je i dovodi, moja opaska) do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine 'oko za oko, zub za zub' (mogući scenarij, moja opaska). Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom (nije progovorio, no govorili su drugi, svjedoci, moja opaska), tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih 'javnih i kulturnih radnika' (danas okupljeni oko tzv. "Kulturnjaka", moja opaska), stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima ili HRT-u, našlo bi se na krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da 'lex talionis', ili zakon 'oko za oko, zub za zub', dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut — i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića (trenutno, dolaskom Andreja Plenković, pod "pokroviteljstvom" Vladimira Šeksa za koga postoje indicije i dokumenti o suradništvu s Jugoslavenskom UDBOM, nakon uklanjanja Tomislava Karamarska zbog inzistiranja na "lex talionis", stvar je odgođena; moja opaska).

Unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991.g., hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo, dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih Perkovića. Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države 1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne UDBE protiv republičke UDBE u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili 'najzaslužniji' za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima UDBE, na samom početku rata 1991.g., nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja. U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv 'separatističke i ustaške države' (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.




Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh

Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti. Komunizam je 'teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva'. Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. 'Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase'. Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.

Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. UDBA, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnom spisku UDBE, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka. Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču.



Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune from Zeljko Peratovic on Vimeo.



Nisam ja kriv, on je kriv!

Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. 'lex perković', koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko – mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge …

Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego 'hvaljen Isus i Marija' i križ do pupka. Od svih 'velikih' Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:

'Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika , akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković.. Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati s velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini'.

U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno s još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne 'nevladine' američke institucije 'Freedom House', u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru. Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za 'očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije'.

Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.

Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani član jugoslavenskog SSIP-a. ('Savezna Služba Inostranih Poslova'). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. 'neprijateljskom emigracijom u SID-u. ('Služba za Informacije i Dokumentaciju'). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za 'neprijateljsku emigraciju', Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o 'građanskom ratu' u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj 'vladaju ekstremni nacionalisti', službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića. Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu 'neoustaška i ekstremno desna zemlja'. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: 'Ma ne, gospodo!' Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi 'deca komunizma'!'

Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: 'Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji'? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše 'pasošare' koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!

Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih Perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: 'Pa nisam ja kriv, on je kriv! Pa i drugi to rade!' Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane — što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje – više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. 'ustaška emigracija', koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu 'hrvatsku dijasporu'. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki 'Heckler und Koch', postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.

Dr. Tomislav Sunić,
20. srpanja 2013





Oznake: udba, jugoslaveni, antifašizam, Hrvatska

Jugoslavenski naci-fašizam (3. dio)

subota , 19.11.2016.



Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspjeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.





Od sredine prošlog stoljeća pa do danas Hrvatski narod nije bio ovako podijeljen kao što je sada. Podjela je djelo jednog opasnog lika odnosno, njegove organizacije - Zoran Milanović i SDP. U međuvremenu su i Zoran Milanović i SDP "pali", ali ... nemojte ga/ih podcjenjivati. Istina, Zoran Milanović ne izgleda tako groteskno kad govori kao npr. Simo Dubajić ili Aleksandar Ranković, ali on je vrlo opasan i nemilosrdan. Isto je i sa SDPom.

Da su neka druga vremena Hrvati bi po njemu/njima opet nastradali, baš kao u pokoljima “antifašista” krajem i poslije WW2. Dovoljno je sjetiti se 1990/1991 kada je kompletan tadašnji SKH/SDP pod vodstvom Ivice Račana otvoreno zagovarao Jugoslaviju, dopuštajući da JNA (Srbija) razoruža, uveliko pripremajući otvorenu agresiju na Hrvatsku, razoruža tadašnju Hrvatsku teritorijalnu obranu. Pri tome su, kad je na temelju rezultata referenduma, Sabor RH 25. lipnja 1991. stavio na glasovanje odluku o razdruženju Hrvatske od SFRJ, SKH-SDP jugo-naci-fašisti, svi redom, uključujući i Ivicu Račana osobno, demonstrativno izašli iz sabornice ne želeći glasovati čime pokazuju svoje stvarno lice i potiho glasuju za Jugoslaviju.





Kad su u pitanju žrtve kara rata i poraća 1945e, Ivica Račan je doživotno izbjegavao i ekshivirao bilo kakve izjave, dok se je u javnim nastupima otvoreno deklariao kao anifašist i sljedbenik "pozitivnih tekovina" Josipa Broza. Njegov nasljednik, Zoran Milanović, ne krije stav koga zastupaju svi jugo-naci-fašisti, jer ... može li se, na primjer, podcjenjivati osoba koja za nekoliko stotina tisuća nevinih, pobijenih bez ikakvog suđenja i bez ikakve dokazane krivice izjavljuje:
Mi smo to ukinuli jer je to Bleiburg, a ne žrtve koje su stradale, žalovanje za propašću NDH. Tezno je nešto drugo. Oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića idu na Bleiburg. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi.

Ignorira li se Milanovićevo neznanje kako Maks Luburić i Ante Pavelić uopće nisu ubijeni na Bleiburgu, već je Pavelić umro ili ubijen 1959., a Luburić ubijen čekićem Udbinog ubojice 1969., ostaje čitava rečenica nebuloza i ludila tipičnog jugoslavenskog naci-fašiste, jer …

Bleiburg je samo simbol pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ne samo na Bleiburgu, već na Križnom putu ili bolje rečeno mnogobrojnim Križnim putevima od Slovenije sve do Bugarske granice. Bleiburg je simbol zločinačkog karaktera jedne strašne ideologije koja je bez ikakvog suđenja u kratko vrijeme pobila sedminu jednog naroda zbog čega Milanović, između ostalog, kao jugoslavenski naci-fašist mrzi Bleiburg - vrlo je “neučinkovit”, Hrvata je trebalo pobiti puno puno više. Uglavnom, Bleiburg ne može biti, pa i da netko želi, odavanje počasti Paveliću ili Luburiću, jer oni nisu tamo ni poginuli, izginuo je narod.

Iako su “antifašisti” SDP tipa Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i sam SDP u međuvremenu pali, ideologija koju oni predstavljaju i dalje živi, jer … Ona je habitus jugo-naci-fašistoidnih političara tipa Ranka Ostojića, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Peđe Grbina, Branka Grčića, Gordane Sobol i ostalih. Uostalom, neki od prethodnih su 1991. otvoreno bili protiv Hrvatske aktivno sudjelujući u pobuni tzv. SAP Krajine.




Da ta ideologija i dalje živi pokazuju i dokazuju sljedeće objave (objavljene u TV emisiji Bujica od 14.11.2016.) na fejsbook-u ogoljujući srž antifašizma odnosno, jugo-naci-fašizma:

Sandi Vučković Jelić (rođakinja Ranka Ostojića):
Vec drugi vikend, zahvaljujuci bogatom program na tv, naletim na Bujicu) je to i sluzbena potvrda da nisam normalna ili stono Berini puleni vole reci totalno ponorela).
Dakle, gledam ja prilog ili more bitć da je bila cila emisija o Huda Jami jer jebi ga ipak bolesnicina nije toliko uzela maha da idzuran do kraja i popizdin.
E, popizdin na Staroga.
Pa majku mu bozjz kako ti je moga koji utec?
Da si vodija konta ne bi nas danas genetski poremeceni zajebavali s izmisljenim pizdarijan.


Mijana Mihaela:
Sandi, i ja sam ljuta na staroga … nije obavio posao kako je trebalo!

Živana Patekar (blogerica s ovog blog portala možete provjeriti na facebook-u):
Moja jedina zamjerka drugu Starom.






Vesna Pusić, jedna od zadrtijih jugo-naci-fašista, u vezi poslijeratnog pokolja koga simbolizira Bleiburg i Križni put, za stotine tisuća Hrvata pobijenih-poklanih-živih zazidanih u jame i rudnike izjavljuje sljedeće:
Ubijeni na Bleiburgu nisu nevini, samo im sudskim putem krivnja nije dokazana!
Netom prije, vezano za pokolj nekoliko desetaka Srba:
Nepobitno je utvrđeno da su se zločini dogodili i onaj tko je za njih kriv treba odgovarati. Dakle, onaj kome se dokaže ta krivnja, za nju treba odgovarati, a tko nije, ne.

Dakle, kad je recimo u pitanju Hrvat, Ante Gotovina, onda se mora odgovarati za zločine, a kad su u pitanju najveći zločinci i zločini u povijesti čovječanstva, na štetu Hrvata, onda ne treba cjepidlačiti nego pobiti sve redom. Pa što su gornja dvostruka mjerila drugo nego naci-fašizam u svom najgorem obliku?

Milanoviće i Pusićkine izjave, osim što su i po zakonu kažnjive kao govor mržnje, istovremeno su i simbol njihovih dijaboličnih umova. Po njima, zločini u Oluji, kojih je u Haagu dokazano 44, trebaju se tretirati kao strahovita kršenja ljudskih prava, ratnih konvencija i ne znam sve čega, pa ti licemjeri izražavaju potrebu za kažnjavanjem takvih strahovitih zločina. Istovremeno pokolj stotina tisuća Hrvata samo zbog pripadnosti jednoj naciji, sa smiješkom tretiraju kao pravdu i moralno opravdavaju antifašizmom. Pa je tako, po njima, zamislite, antifašizam nastao na pokoljima i odsustvu ikakvih moralnih i zakonskih normi, kriterija, za njih nešto veličanstveno i zbog čega su oni bolji od svih nas koji se takvog antifašizma iz dna duše gnušamo, sramimo i odričemo.

Dakle, ako je antifašizam uistinu takva nakaza i ako su svi antifašisti brutalni koljači, kako je to osobno Simo Dubajić opisivao vlastite pokolje po Dalmaciji i Lici, onda normalan čovjek definitivno nije i ne može biti antifašist. Zato ga slobodno ubijte zajedno s obitelji i bez suđenja, kako se to inače radi na antifašistički način.

Primijenimo li logiku tih naci-fašističkih umova na Domovinski rat, onda smo, po njima, trebali pobiti onih dvjestotinjak tisuća Srba koji su u kolonama odlazili iz države u kojoj nisu željeli živjeti, jer su po Vesni Pusić krivi, samo što im nije ni suđeno niti dokazano, ali smo ih trebali pobiti. Tako tvrdi Vesna Pusić.

Da smo kojim slučajem zaista neljudi i zločinci, te da smo ih pobili, po Zoranu Milanoviću bi svi oni koji bi dolazili na neku komemoraciju tim žrtvama bili kriminalci i kamiondžije, a komemoracija bi bila organizirana u slučaju Slobodana Miloševića. Uistinu, zar stvarno netko uopće može biti takav idiot da tako nešto opravda ili onako nešto kao Bleiburg opravdava, odnosno veliča? Izgleda da može.



(nastavlja se)




Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska

Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)

ponedjeljak , 14.11.2016.





Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.

Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.

Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.

Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.





Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.

Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.

Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.

Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.

Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.

Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.


(nastavlja se)





Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska

Hrvatski teatar apsurda

nedjelja , 06.11.2016.



Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije s vojničkim ordenima koji su se dijelili u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica s Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.

Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što još i danas zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".



Antifašizam nije bio popularan do 1991

Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.

Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak ZAVNOHa, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".

Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941. krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali s ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Zato je paradoksalno, ali istinito kako su četnici bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.



Depilirani pederast kao simbol “antifašizma”

Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.

Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka s likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast s maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" - ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišičavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji kod dugokosih zagrebačkih fakina pendrekom utjeruje političku korektnost zbog njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeto 1945.



Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom

Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje 1990.-e braniti svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom iskrene? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991. separatistima i nacionalistima, a ne ZAVNOHovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti nijedan njen čelnik bio u Haagu. Nadalje, Hrvatsku nisu branili eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.

U jagmi s novim identitetom politička klasa danas se dovitlava s novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalnih ukazanja EU komesara, razumljivo je kako Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Zato antifašizam, kao superelastičan pojam, danas uistinu jest temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi “međunarodne zajednice”. Međutim, zaboravlja se kako su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike, Čavoglave i Juru i Bobana. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo odagnati svaku sumnju “međunarodne zajednice” na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je ukinuti Hrvatsku ili je dati u koncesiju EU, UN ili MMF-u, kao što je to već ionako djelomično slučaj. Veliki problem leži jedino u tome što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.



Upravo je to i strašna dilema vladajuće političke kaste. Oni ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i ”ustaša” 1991., oni danas ne bi bili politička kasta i klasa koja sjedi u Saboru, niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora da je strašan osjećaj kada se neki član političke kaste mora rukovati s hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." I moda da je još strašnija stvar kad se bivši dragovoljci, zajedno s tzv tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.



Skojevanje, udbovanje i jugovanje

Ima Hrvata koji se rode s hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. No u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara 1991. To i nije bilo baš tako, baš ka o i u velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno sa srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.

O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato što ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991. već ga u sebi svojim rođenjem nose. Oni su vrlo dobro znali tko su i kakav im je identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi je uopće bilo na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.

Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je u Hrvatskoj započeo rat koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotina stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu", i kojima je moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku? Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili ausvajz samo da odem odavde."

Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju, zemlja kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvještenje, a koji su ga iz raznoraznih razloga posjedovali i prije, još za vrijeme Jugoslavije. Prava statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata ne postoji, niti je do danas napravljena, te se samo može pretpostaviti kako su to pretežno bila djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. Ipak, inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I na kraju, evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.


Dr. Tomislav Sunić




Oznake: antifašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, Hrvatska

<< Arhiva >>