Oko za oko i zub za zub
subota , 26.11.2016.
UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNEi prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podacima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba. Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.
Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."
Hrvatskoj vladajućoj klasi odgovarao je takozvani Lex Perković, jer bi ishitreno izručenje Josipa Perkovića lagano moglo dovesti do usvajanja opasnog 'lex talionis'. Rečeno pučkim hrvatskim rječnikom, izručenje Perkovića pravosudnim vlastima Njemačke, dovelo bi (dovelo je i dovodi, moja opaska) do nepredvidivog razvoja događaja u Hrvatskoj i do zakonske lavine 'oko za oko, zub za zub' (mogući scenarij, moja opaska). Ne treba biti naivan. Perković je samo jedan od brojnih kotača u bivšem represivnom jugoslavenskom aparatu. Kada bi on progovorio pred njemačkim sudstvom (nije progovorio, no govorili su drugi, svjedoci, moja opaska), tisuće današnjih utjecajnih hrvatskih građana, tisuće bivših jugoslavenskih 'javnih i kulturnih radnika' (danas okupljeni oko tzv. "Kulturnjaka", moja opaska), stotine novinara, i tisuće bivših malih i velikih udbaških doušnika, koji i danas rade u školstvu, u ministarstvima, u velikim tvrtkama, poput INE ili INGRE, desetci visokih dužnosnika u hrvatskoj diplomaciji i u hrvatskim medijima ili HRT-u, našlo bi se na krivično-pravnoj-medijskoj meti. I na zubu moguće osvete. Ironija stvaranja hrvatske države htjela je da 'lex talionis', ili zakon 'oko za oko, zub za zub', dosad bude u Hrvatskoj izbjegnut — i to zahvaljujući vanjskoj agresiji JNA i pretenzijama Slobodana Miloševića (trenutno, dolaskom Andreja Plenković, pod "pokroviteljstvom" Vladimira Šeksa za koga postoje indicije i dokumenti o suradništvu s Jugoslavenskom UDBOM, nakon uklanjanja Tomislava Karamarska zbog inzistiranja na "lex talionis", stvar je odgođena; moja opaska).
Unatoč svog izlaska iz Jugoslavije 1991.g., hrvatske vlade nisu riješile ni pitanje suvereniteta, ni legitimiteta, i ono što je najgore, državnog identiteta nove države. Hrvatsku državu zapadni mediji već punih dvadeset godina sumnjiče i medijski osuđuju za navodno ustaštvo, dočim u praksi, od 1991., pa do danas, glavne poluge vlasti, kadroviranje u vanjskoj i domaćoj politici i u zakonodavstvu, čine velikim dijelom bivši jugokomunisti, bivši udbaški doušnici – ili pak njihova djeca. Stoga se retrospektivno otvara dramatično pitanje glede pravog smisla uspostave hrvatske države, kao i pitanje o motivima glavnih aktera u stvaranju Hrvatske. A to uključuje i ulogu prvog predsjednika Franje Tuđmana i njegove svite u sigurnosnom aparatu. A u toj sviti, koju je činio Perković, bilo je stotine malih i velikih Perkovića. Koja je dakle bila svrha stvaranja Hrvatske države 1991. ako su njeni brojni operativci u diplomaciji i sigurnosnom aparatu, bili bivši utjecajni jugoslavenski komunisti, njihovi doušnici i njihovi suradnici, koji su samo godinu dana ranije krivično proganjali svaku pomisao na stvaranje iste te države? Može se postaviti radna hipoteza da je raspad Jugoslavije i rat u Hrvatskoj bio planirani rat savezne UDBE protiv republičke UDBE u SR Hrvatskoj. A tu radnu hipotezu mogu potvrditi i neki empirijski podaci. Dovoljno je promotriti profil najbližih ljudi oko Slobodana Miloševića i najbližih ljudi oko Franje Tuđmana, od kojih su i jedni i drugi, ali i svi od reda, zajedno proizašli iz jugo-titoističkog sazviježđa. Je li Tuđman držao u šaci hrvatske udbaše, prijeteći im da će im za neposluh poslati HOS-ovce da ih srede? Ili su udbaši kontrolirali Tuđmana, te u biti bili 'najzaslužniji' za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije? Zvuči nadrealno, ali dosta uvjerljivo. Nedvojbeno je da je među brojnim bivšim hrvatskim komunistima i suradnicima UDBE, na samom početku rata 1991.g., nastupio strah, jer rat u tzv. Krajini protiv pobunjenih Srba, mogao je lagano zaokrenuti u pravcu Zrinjevca, Amruševe i Prisavlja. U moru misterija ostaje zagonetka zašto hrvatski komunisti, kao zagovornici jugoslavenstva, nisu hrabro otišli u šumu s oružjem u rat protiv 'separatističke i ustaške države' (koju su brojni zapadni mediji uistinu tako prozivali od 1991. na dalje), već su hametice pristupili HDZ-u i počeli glumiti ultrahrvatstvo. Nameće se nadalje i ozbiljna radna hipoteza da su zaraćeni hrvatski i srpski nacionalisti i dragovoljci služili kao jeftino topovsko meso u međusobnom razračunavanju jugoslavenskih, tj. srpskih i hrvatskih komunista i udbaša. Uzroke ratu i krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji ne treba tražiti kod hrvatskih ili srpskih nacionalista, nego prvenstveno kod jugokomunista.
Homo sovieticus i homo iugoslavensis: totalitarni duh
Ako se pomno studira duh totalitarizma onda je shvatljiva i patogeneza moderne Hrvatske. Jer upravo duh totalitarizma leži u masovnoj demokratičnosti, a ne u nedostatku demokratičnosti. Komunizam je 'teror svih protiv sviju, jer kada se borimo za čovječanstvo onda moramo uništiti svakog koga smatramo neprijateljem čovječanstva'. Državni teror u jugokomunizmu nije bio vertikalne naravi, kao što je to slučaj u klasičnim diktaturama, već prvenstveno teror većine protiv manjine, teror opće i horizontalne naravi. U praksi to je podrazumijevalo da je svaki građanin Jugoslavije, da bi preživio i da bi sebi osigurao kakav takav socijalni status, morao postati i žrtva Sustava, ali i krvnik u Sustavu. 'Komunizam je najbliži masama, bez obzira na to koliko on može imati strašne posljedice za mase'. Ostati karakteran i beskompromisan čovjek u komunističkoj Jugoslaviji pružalo je tri izbora: robija, emigracija ili potpuna socijalna i ekonomska deklasiranost. Svatko je u komunističkoj Jugoslaviji bio u strahu od svakog, ali ujedno je svatko utjerivao strah u kosti svakome. Uostalom, Tito nije samo progonio poslovične klerofašiste i ustaše, već također i svoje intimne prijatelje, kao što to pokazuju primjeri Milovana Đilasa i Andrije Hebranga. Demokratičnost i transparentnost komunističkog terora i disperzija državnog nasilja, bila je temelj svih komunističkih zemalja. Najbolje su komunističku patologiju i njene tajne službe opisali bivši komunistički otpadnici koji su postali naknadno najbolji teoretičari antikomunizma.
Jesu li ili nisu Perković, ili pak bivši državni tužitelj Anto Nobilo, imali osobnu ulogu u progonima hrvatskih nacionalista nije toliko bitno, koliko je bitna činjenica da su oni bili dio represivne mašinerije, a i sami u strahu od svojih partijskih nalogodavaca. Takav je bio željezni zakon komunizma. Glupo je stoga govoriti o Udbi kao o nekom samostalnom i tajnovitom tijelu, kao što to često čine brojni i dosta paranoidni hrvatski nacionalisti. UDBA, KPJ i cijeli jugoslavenski sustav bili su povezani u potpunu cjelinu, u kojoj su podvornik iz neke srednje škole u Zagrebu, čiji je zadatak bio špijuniranje katoličke nastavnice, ili pak zagrebački taksist na platnom spisku UDBE, često imao važniju ulogu u jugoslavenskom aparatu nego visoki sekretar partijskog komiteta iz Općine Trešnjevka. Ali jugokomunizam, usprkos svoje represivne naravi, baš kao i komunizam u Sovjetskom Savezu, pružao je prednosti ne samo svojim egzekutorima, već i brojnim apolitičkim i nestranačkim poslušnicima. Jugokomunizam je davao nevjerojatne materijalne blagodati svojim poslušnicima, prednosti o kojima prosječni građanin Amerike ili Njemačke nije mogao sanjati: dobivanje besplatnih stanova, ozakonjeni nerad, međusobne denuncijacije, kultura zabušavanja, stjecanje sumnjivih diploma, fingirana bolovanja. Sve to bio je neodoljiv mamac, ali i ucjena za mnoge Hrvate. Takva je praksa većinu Hrvata, a dakako i ostalih stanovnika bivše Jugoslavije, učinila nehotičnim i tragičnim polugama u velikom represivnom kotaču.
Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune from Zeljko Peratovic on Vimeo.
Nisam ja kriv, on je kriv!
Navedimo par primjera u opisu udbološkog i udbomorfnog mentaliteta vezanih za novu jezičnu akrobaciju, tzv. 'lex perković', koji su više autobiografske naravi, pa stoga možda i subjektivni u pristupu. Trinaestog studenog 1985., Okružni sud u Zagrebu, pod predsjedavanjem suca Ivana Protkovića, osudio je Mirka Sunića i Mirnu Sunić na 4 godine, odnosno na 10 mjeseci zatvora, zbog krivičnog dijela iz člana 131 KZ SFRJ, tj. tzv neprijateljske propagande. Njihov glavni krimen bio je raspačavanje Nove Hrvatske, emigrantskog časopisa koji je izlazio u Londonu i čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan. Časopis je, s današnjeg gledišta, zastupao minimalističku, konfederalnu Hrvatsku, premda je imao dobre analize o komunizmu i Jugoslaviji. Glavni tužitelj Anto Nobilo, nakon presude suca Protkovića, u svojoj je naknadnoj žalbi, tražio još veće kazne za Mirnu Sunić i Mirka Sunića. Režimske novine dosta su pisale o tom slučaju, a slučaj Sunić imao je donekle i odjeka u inozemstvu. Mirnu Sunić branili su odvjetnik Ivan Gabelica, današnji počasni član HČSP-a i odvjetnik Stjepan Herceg, koji je naknadno, u prvoj vladi slobodne Hrvatske, imao važnu pravosudnu funkciju. Amnesty International je u Francuskoj prihvatio Mirka Sunića kao zatvorenika savjesti, a u Americi se za njega, također zauzelo i 10 kongresmena. Kada sam živio u Kaliforniji, sjećam se telefonskog poziva supruge Thomasa Lantosa, utjecajnog američkog kongresmena židovsko – mađarskog podrijetla u svezi s Mirkom Sunićem. Dodatnu dokumentaciju prepiske s pojedincima iz inozemstva i medijima u Americi, gdje sam tada živio, pohranio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a neke dokumente kod stranih kolega i prijatelja u Francuskoj, Americi i Španjolskoj. U svojoj dobro dokumentiranoj knjizi, s predgovorom odvjetnika Željka Olujića, Mirko Sunić memoarski opisuje svoje predzatvorske odvjetničke dane, zatvorske dane u Lepoglavi i Šibeniku i postzatvorske dane neposredno prije i tijekom raspada Jugoslavije. Kao što to biva u povijesti raspada svakog režima i dolaska novog, nakon raspada Jugoslavije, odjednom su Mirka Sunića, koji je također bio znanac predsjednika Franje Tuđmana, ljudi koji su ga do 1991. izbjegavali, počeli salijetati i servilno tražiti razno razne usluge …
Najlakše i najgore je davati paušalno moralne ocjene o pojedincima iz bivšeg jugokomunističkog sustava. Pogotovo prilikom stvaranja države Hrvatske, kada u modi više nije bila petokraka nego 'hvaljen Isus i Marija' i križ do pupka. Od svih 'velikih' Hrvata, bilo u Hrvatskoj, bilo u emigraciji, tijekom progona Sunića, malo je bilo potpore. I evo zanimljivosti koju Sunić navodi u svojoj knjizi:
'Rijetki su bili oni koji su se za mene zauzeli. Među onim rijetkima bio je kardinal Kuharić, prof. dr. Predrag Matvejević i odvjetnik dr. Jugović. Niti jedna hrvatska ustanova se nije za nas zauzela pa mi je time ugodnija bila gesta predstavnika SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, koji su se zauzeli za moje otpuštanje iz zatvora kod predsjedništva SFRJ. Bila su to poznata imena srpskih intelektualca, književnika , akademika kao što su Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Predrag Palavestra, Kosta Čavoški, Matija Bećković.. Nisam mogao da o toj akademskoj i kavalirskoj gesti kreme srpskih intelektualaca ne razmišljam pozitivno, ali sam se u isto vrijeme pitao i žalostio kako su mogli svojim MEMORANDUMOM ovi istaknuti srpski intelektualci nastupati s velikosrpskih pozicija, a na štetu hrvatskog naroda u cjelini'.
U Americi sam tada radio kao profesor i imao kontakte s novinarima i objavljivao brojne novinske članke i pisma o hrvatskim političkim zatvorenicima. U lipnju 1987., Mate Meštrović, predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i ja, zajedno s još desetak emigrantskih intelektualaca srpskog, albanskog i slovenskog podrijetla, bili smo pozvani na okrugli stol od utjecajne 'nevladine' američke institucije 'Freedom House', u New Yorku, na kojem je glavna tema bila budućnost Jugoslavije. Na okruglom stolu imao sam kratko izlaganje o neodrživosti Jugoslavije i Udbinom teroru. Stanoviti Vladini krugovi u Americi nisu bili naivni. Znali su da su dani Jugoslavije odbrojeni, premda su se američke vlasti službeno zaklinjale, sve do 1991., za 'očuvanje integriteta i jedinstva Jugoslavije'.
Iznenađenja započinju 1993., kad sam kao povratnik počeo raditi u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske. U kuloarima sam sretao ljude čiji sam jugo-pedigree donekle poznavao iz emigrantskih dana. A i oni su znali da ja znam što oni znaju da ja znam o njima! Spomenuti su prije 1990. radili kao bivši jugoslavenski dopisnici iz inozemstva, a od 1991. kao visoki hrvatski diplomati, poput Zorana Bošnjaka, Vladimira Drobnjaka, Vladimira Mateka, Mirka Galića i drugih. Bivši ministar Mate Granić, nekada je bio osobni liječnik Milke Planinc, predsjednice Saveznog izvršnog vijeća komunističke Jugoslavije.
Ironijom sudbine nije isključeno da smo se početkom osamdesetih godina Granić i ja mimoišli u Washingtonu, kada je on bio u službenom posjetu Americi, u pratnji svoje šefice Milke Planinc, a ja, svojim brojnim emigrantskim i antikomunističkim nastupima u Americi u isto vrijeme rušio isti sustav kojeg je njegova šefica došla braniti u Ameriku. Lista visoko rangiranih novonastalih hrvatskih diplomata, odnosno recikliranih jugoslavenskih diplomata, duga je. Izgleda da za njih ne vrijede zakonske odredbe o starosnoj mirovini, ali niti biološki zakoni skleroze, budući da i dalje većina krepko živi, premda ovaj puta ne više kao nesvrstani titoisti, već kao zagovornici kapitalizma i ljubitelji NATO-a i razno raznih euro-integracija. Frane Krnić, visoko rangirani donedavno hrvatski ambasador u Češkoj, ima 70 godina, a nekada je bio šef kabineta jugoslavenskog ministra za vanjske poslove Budimira Lončara i visoko rangirani član jugoslavenskog SSIP-a. ('Savezna Služba Inostranih Poslova'). Aleksandar Stipetić, sa svojih 68 godina, danas je hrvatski ambasador u Albaniji, a nekada je u SFRJ-u bio djelatnik u SSIP-u službe koja se bavila tzv. 'neprijateljskom emigracijom u SID-u. ('Služba za Informacije i Dokumentaciju'). Ljerka Alajbeg, nedavno izvučena iz mirovine, nekoć je bila diplomatkinja u bivšoj Jugoslaviji. Bivši djelatnik zadužen u Jugoslaviji za 'neprijateljsku emigraciju', Siniša Pervan, i danas ima nekakvu pisarsku funkciju na Zrinjevcu. Pitam se često jesu li ti ljudi, a konačno i sam Josip Perković, pomogli Tuđmanu da dođe na vlast ili je Tuđman njih doveo na vlast? U kritikama stranih medija, početkom devedesetih godina, u kojima je bilo stalno riječi o 'građanskom ratu' u Jugoslaviji i kako u Hrvatskoj 'vladaju ekstremni nacionalisti', službeno sam odgovarao po stranim medijima, ali bez traženja blagoslova Granića. Embargo na uvoz oružja, koji je bio nametnut Hrvatskoj, a koji se odrazio u velikom broju poginulih Hrvata, dobrim je dijelom bio rezultat mlitavosti hrvatske diplomacije kao i raširenog mišljenja na Zapadu da je nova Hrvatska uistinu 'neoustaška i ekstremno desna zemlja'. Moji vrli diplomatske kolege nikada nisu našli za shodno da jasno i glasno kažu svim stranim medijima: 'Ma ne, gospodo!' Mi smo primjer da današnja Hrvatska nije nikakva ustaška niti nacionalistička zemlja! Pa zaboga, mi smo svi 'deca komunizma'!'
Rad bivših jugonovinara i jugodiplomata u bivšoj SFRJ nije bio promocija uglate glagoljice nego čuvanje komunističke Jugoslavije. Kako dakle od bivših stupova jugoslavenstva tražiti da u novoj Hrvatskoj brane hrvatske interese u svijetu? Nije potrebno optuživati navedene ljude niti stotine drugih da su radili ili nisu za Udbu. To je besmisleno pitanje u totalitarizmu. Postoji kratko i jasno pitanje koje svaki građanin Hrvatske može i mora njima postaviti: 'Gospodine (ili druže), kako ste postali novinar, kako ste postali diplomat u bivšoj Jugoslaviji'? Ali isto pitanje vrijedi i za sve bivše dekane, sve šefove tvrtki, za sve HAZU ljude, ali nažalost i za brojne moje kolege bivše 'pasošare' koji su nakon 1991. postali gromoglasni Hrvati. Simpatični Svjetlan Berković, također bivši jugodiplomat, a sadašnji hrvatski ambasador u Sloveniji, jednom mi je spomenuo, na mandatu u Kopenhagenu 1995., kako je kao jugoslavenski diplomat čitao moje članke u emigrantskoj Novoj Hrvatskoj, a pritom je upitao kako da školuje djecu u Americi. Takav je scenarij i danas u svim hrvatskim diplomatskim središtima diljem svijeta. Primo vivere dopo filosofare!
Samopouzdanje Nobila, Perkovića i tisuće drugih hrvatskih Perkovića iz bivšeg jugoslavenskog sustava ne treba podcjenjivati, jer svaki doušnik ili suradnik represivnog aparata u totalitarizmu pravda svoju suradnju riječima: 'Pa nisam ja kriv, on je kriv! Pa i drugi to rade!' Sadašnja vladajuća klasa u Hrvatsko najradije bi htjela da Perković nestane — što nikada nije isključeno. Logično, u današnjim pravnim okvirima Hrvatske, Perković može mirno spavati jer cijeli državni aparat, cijeli Sustav, čine manje – više ljudi njegova kova. Kardinalnu pogrešku učinilo je hrvatsko iseljeništvo i tzv. 'ustaška emigracija', koja je 1991. godine, kada je počela jagma za njenim i našim novcem i trudom, službeno prekrštena u romantičnu 'hrvatsku dijasporu'. U svojoj beskrajnoj naivnosti, hrvatski iseljenici nisu znali da za svaki poklonjeni pesos, za svaki, dolar, za svaku marku, i konačno za svaki 'Heckler und Koch', postave zahtjev prvoj hrvatskoj vladi da postupno počne odstranjivati jugoslavenski kadar. A o hrvatskim i stranim dragovoljcima ne treba više pričati. Izgleda da su se oni prevarili u adresi bojišnice 1991. Borili su se i ginuli za državu, koje se sada, kako god se uzme, moraju sramiti.
Dr. Tomislav Sunić,
20. srpanja 2013
Oznake: udba, jugoslaveni, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (3. dio)
subota , 19.11.2016.
Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspjeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Od sredine prošlog stoljeća pa do danas Hrvatski narod nije bio ovako podijeljen kao što je sada. Podjela je djelo jednog opasnog lika odnosno, njegove organizacije - Zoran Milanović i SDP. U međuvremenu su i Zoran Milanović i SDP "pali", ali ... nemojte ga/ih podcjenjivati. Istina, Zoran Milanović ne izgleda tako groteskno kad govori kao npr. Simo Dubajić ili Aleksandar Ranković, ali on je vrlo opasan i nemilosrdan. Isto je i sa SDPom.
Da su neka druga vremena Hrvati bi po njemu/njima opet nastradali, baš kao u pokoljima “antifašista” krajem i poslije WW2. Dovoljno je sjetiti se 1990/1991 kada je kompletan tadašnji SKH/SDP pod vodstvom Ivice Račana otvoreno zagovarao Jugoslaviju, dopuštajući da JNA (Srbija) razoruža, uveliko pripremajući otvorenu agresiju na Hrvatsku, razoruža tadašnju Hrvatsku teritorijalnu obranu. Pri tome su, kad je na temelju rezultata referenduma, Sabor RH 25. lipnja 1991. stavio na glasovanje odluku o razdruženju Hrvatske od SFRJ, SKH-SDP jugo-naci-fašisti, svi redom, uključujući i Ivicu Račana osobno, demonstrativno izašli iz sabornice ne želeći glasovati čime pokazuju svoje stvarno lice i potiho glasuju za Jugoslaviju.
Kad su u pitanju žrtve kara rata i poraća 1945e, Ivica Račan je doživotno izbjegavao i ekshivirao bilo kakve izjave, dok se je u javnim nastupima otvoreno deklariao kao anifašist i sljedbenik "pozitivnih tekovina" Josipa Broza. Njegov nasljednik, Zoran Milanović, ne krije stav koga zastupaju svi jugo-naci-fašisti, jer ... može li se, na primjer, podcjenjivati osoba koja za nekoliko stotina tisuća nevinih, pobijenih bez ikakvog suđenja i bez ikakve dokazane krivice izjavljuje:
“Mi smo to ukinuli jer je to Bleiburg, a ne žrtve koje su stradale, žalovanje za propašću NDH. Tezno je nešto drugo. Oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića idu na Bleiburg. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi.”
Ignorira li se Milanovićevo neznanje kako Maks Luburić i Ante Pavelić uopće nisu ubijeni na Bleiburgu, već je Pavelić umro ili ubijen 1959., a Luburić ubijen čekićem Udbinog ubojice 1969., ostaje čitava rečenica nebuloza i ludila tipičnog jugoslavenskog naci-fašiste, jer …
Bleiburg je samo simbol pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ne samo na Bleiburgu, već na Križnom putu ili bolje rečeno mnogobrojnim Križnim putevima od Slovenije sve do Bugarske granice. Bleiburg je simbol zločinačkog karaktera jedne strašne ideologije koja je bez ikakvog suđenja u kratko vrijeme pobila sedminu jednog naroda zbog čega Milanović, između ostalog, kao jugoslavenski naci-fašist mrzi Bleiburg - vrlo je “neučinkovit”, Hrvata je trebalo pobiti puno puno više. Uglavnom, Bleiburg ne može biti, pa i da netko želi, odavanje počasti Paveliću ili Luburiću, jer oni nisu tamo ni poginuli, izginuo je narod.
Iako su “antifašisti” SDP tipa Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i sam SDP u međuvremenu pali, ideologija koju oni predstavljaju i dalje živi, jer … Ona je habitus jugo-naci-fašistoidnih političara tipa Ranka Ostojića, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Peđe Grbina, Branka Grčića, Gordane Sobol i ostalih. Uostalom, neki od prethodnih su 1991. otvoreno bili protiv Hrvatske aktivno sudjelujući u pobuni tzv. SAP Krajine.
Da ta ideologija i dalje živi pokazuju i dokazuju sljedeće objave (objavljene u TV emisiji Bujica od 14.11.2016.) na fejsbook-u ogoljujući srž antifašizma odnosno, jugo-naci-fašizma:
Sandi Vučković Jelić (rođakinja Ranka Ostojića):
Vec drugi vikend, zahvaljujuci bogatom program na tv, naletim na Bujicu) je to i sluzbena potvrda da nisam normalna ili stono Berini puleni vole reci totalno ponorela).
Dakle, gledam ja prilog ili more bitć da je bila cila emisija o Huda Jami jer jebi ga ipak bolesnicina nije toliko uzela maha da idzuran do kraja i popizdin.
E, popizdin na Staroga.
Pa majku mu bozjz kako ti je moga koji utec?
Da si vodija konta ne bi nas danas genetski poremeceni zajebavali s izmisljenim pizdarijan.
Mijana Mihaela:
Sandi, i ja sam ljuta na staroga … nije obavio posao kako je trebalo!
Živana Patekar (blogerica s ovog blog portala možete provjeriti na facebook-u):
Moja jedina zamjerka drugu Starom.
Vesna Pusić, jedna od zadrtijih jugo-naci-fašista, u vezi poslijeratnog pokolja koga simbolizira Bleiburg i Križni put, za stotine tisuća Hrvata pobijenih-poklanih-živih zazidanih u jame i rudnike izjavljuje sljedeće:
“Ubijeni na Bleiburgu nisu nevini, samo im sudskim putem krivnja nije dokazana!”
Netom prije, vezano za pokolj nekoliko desetaka Srba:
“Nepobitno je utvrđeno da su se zločini dogodili i onaj tko je za njih kriv treba odgovarati. Dakle, onaj kome se dokaže ta krivnja, za nju treba odgovarati, a tko nije, ne.”
Dakle, kad je recimo u pitanju Hrvat, Ante Gotovina, onda se mora odgovarati za zločine, a kad su u pitanju najveći zločinci i zločini u povijesti čovječanstva, na štetu Hrvata, onda ne treba cjepidlačiti nego pobiti sve redom. Pa što su gornja dvostruka mjerila drugo nego naci-fašizam u svom najgorem obliku?
Milanoviće i Pusićkine izjave, osim što su i po zakonu kažnjive kao govor mržnje, istovremeno su i simbol njihovih dijaboličnih umova. Po njima, zločini u Oluji, kojih je u Haagu dokazano 44, trebaju se tretirati kao strahovita kršenja ljudskih prava, ratnih konvencija i ne znam sve čega, pa ti licemjeri izražavaju potrebu za kažnjavanjem takvih strahovitih zločina. Istovremeno pokolj stotina tisuća Hrvata samo zbog pripadnosti jednoj naciji, sa smiješkom tretiraju kao pravdu i moralno opravdavaju antifašizmom. Pa je tako, po njima, zamislite, antifašizam nastao na pokoljima i odsustvu ikakvih moralnih i zakonskih normi, kriterija, za njih nešto veličanstveno i zbog čega su oni bolji od svih nas koji se takvog antifašizma iz dna duše gnušamo, sramimo i odričemo.
Dakle, ako je antifašizam uistinu takva nakaza i ako su svi antifašisti brutalni koljači, kako je to osobno Simo Dubajić opisivao vlastite pokolje po Dalmaciji i Lici, onda normalan čovjek definitivno nije i ne može biti antifašist. Zato ga slobodno ubijte zajedno s obitelji i bez suđenja, kako se to inače radi na antifašistički način.
Primijenimo li logiku tih naci-fašističkih umova na Domovinski rat, onda smo, po njima, trebali pobiti onih dvjestotinjak tisuća Srba koji su u kolonama odlazili iz države u kojoj nisu željeli živjeti, jer su po Vesni Pusić krivi, samo što im nije ni suđeno niti dokazano, ali smo ih trebali pobiti. Tako tvrdi Vesna Pusić.
Da smo kojim slučajem zaista neljudi i zločinci, te da smo ih pobili, po Zoranu Milanoviću bi svi oni koji bi dolazili na neku komemoraciju tim žrtvama bili kriminalci i kamiondžije, a komemoracija bi bila organizirana u slučaju Slobodana Miloševića. Uistinu, zar stvarno netko uopće može biti takav idiot da tako nešto opravda ili onako nešto kao Bleiburg opravdava, odnosno veliča? Izgleda da može.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (1) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)
ponedjeljak , 14.11.2016.
Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.
Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.
Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.
Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.
Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.
Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.
Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.
Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.
Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.
Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (9) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (1. dio)
nedjelja , 13.11.2016.
Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Fašizam u užem smislu predstavlja “autoritarni oblik vladavine”. Zato uopće ne treba dokazivati kako je vladao Josip Broz, ali se može dodati kako se isti vratio u autoritarnom obliku vladavine jednog Zorana Milanovića. Koje su ukratko odlike fašizma i fašista:
- Pacifizam je trgovina s neprijateljem …
- Prezir prema slabijem, elitizam …
- Selektivni kvalitativni populizam gdje vođa tumači volju naroda …
- Opsesija zavjerom koju npr. vođa vidi zavjeri ustaške guje …
- Neslaganje kao izdaja, jer tko ne vrijedi ne leti, a tko vrijedi leti …
Kod fašista je osnovna ideja država, dok je kod nacista narod. Komunizam, iz koga je potekao i nacizam i fašizam kao ideju nosi internacionalizam. Nacizam rasu definira kao kvalitetu, pa je tako u Njemačkoj sredinom prošlog stoljeća germanska rasa se smatrala superiornom drugim rasama, te si je kao takva dala pravo i obavezu širiti se na račun ostalih, po njima nižih rasa. Iako na prvi pogled možda izgleda paradoksalno kako nacizam nalazi svoje opravdanje kao izdanak ideologije nikog drugog doli samog Karla Marksa, čovjeka koji piše recepturu po kojoj jugoslavenski naci-fašisti potkraj i poslije WW2, neusporedivo primitivnije od nacista, istrebljuju gotovo 600.000 “protivnika”:
- Klase i rase preslabe su snaći se u novim uvjetima života, pa zato one moraju nestati u revolucionarnom holokaustu. piše Karl Marx.
Jugoslavenski nacizam definira Jugoslavene kao rasu odnosno naciju superiornu svim ostalim rasama ili nacijama, od kojih on oduzima život i na čiju se štetu on širi. Imajući svoj uzor u nacizmu, Jugoslavenski nacizam u svakom je pogledu i bio i ostao okrutniji od svog uzora i on je vrlo stvaran. Baš kao što su i stvarne njegove žrtve, stotine tisuća likvidiranih bez suđenja, bilo kakvih prava ili optužnica. Imovina im je rekvirirana i podijeljena je najokrutnijim egzekutorima.
Danas se jugoslavenski naci-fašizam očituje u zagovornicima “Regiona”, a potajno i nove Jugoslavije, Velike Srbije, minus Slovenija. Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i preko politike difamiranja svih koji nisu za “Region”, svih onih koji se osjećaju Hrvati, a ne Jugoslaveni. Protiv svih onih koji zagovaraju istinu o WW2, protiv svih onih koji iznose bilo kakvu istinu o lažnom antifašizmu jugoslavenskih naci-fašista kao i svih onih koji im stoje na putu. Jugoslavenski naci-fašizam djeluje preko raznih, gotovo paravojnih, takozvanih “udruga civilnog društva”, udruga koje rade samo i jedino na difamiranju Hrvata i to na lako dokaziv i primitivan način.
Jugoslavenski naci-fašizam se očituje preko svih SDP-HNS-SDSS-ovih portal, uključujući i ovaj, redom svih preplaćenih novcem Hrvatskih građana. Svi ti portali rade na istom cilju, rade na povratku bastard tvorevine zvane Jugoslavija. Svi oni nemaju niti jednu lijepu riječ za Hrvatsku, pa čak i kada su na vlasti njihovi. Tada oni priču prebacuju u takozvanu “zločinačku prošlost” Hrvata i Hrvatske. Pobijedi li na izborima neka druga opcija, ti isti portal se natječu prebacuju priču u zločinačku budućnost Hrvatskoga uma. Jedino su njihovi puleni dovoljno dobri i dovoljno pametni voditi Hrvatsku, ali sve to samo u jednom jedinom pravcu: Region -> Jugoslavija -> Velika Srbija.
Ti portali, čak i kad su njihovi puleni na vlasti, Hrvatsku nazivaju “rvacka”, Hrvate “rvatima”, “rvatinama”, “ustašama”, “fašistima”, “klerofašistima”, “katolibanima”, “ognjištarima”, …
Jugoslavenski naci-fašizam ismijava Hrvatsku himnu. To je OK kaže Saša Leković, dok vijeće za elektroničke medije na čelu s Mirjanom Rakić istovremeno kažnjava Z1 zbog objavljivanja video snimki na kojima srpske vladike i popovi, koji javno djeluju u Hrvatskoj, s oduševljenjem pjevaju četničke pjesme, opravdavajući time i veličajući njihove zločine (”junaštvo”). Dakle, pjevanje četničkih pjesma može, a objavljivanje takve sramote, e to ne može.
Hrvatima se lijepe kukasti križevi po zastavama, crtaju im kukaste križeve po nogometnim travnjacima. Ciljano. Jer je Hrvatska nogometna reprezentacija simbol i Hrvatstva i Hrvatske, te je u svjetskim razmjerima postala brand po kome se Hrvatska poznaje, prepoznaje i identificira širom svijeta. Pa je zato treba izbaciti s europskih i svjetskih natjecanja.
Ne postoji pojavnost u kojoj Hrvatska i Hrvati naci-fašistima nešto vrijede. Jugoslavenski naci-fašisti vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate kako i gdje god stignu i umiju. Nema te riječi ili poruge koju oni nisu spremni ili koju nisu upotrijebili. Kao što nema ni jedne optužnice protiv bilo koga tko vrijeđa Hrvate i Hrvatsku. Jednostavno, u očima jugoslavenskih naci-fašista Hrvatska nema pravo na život. Gledajući povijest i sadašnjost, ta je pojava izuzetno rijetka i nema je, osim u Hrvatskoj. Zato danas u svijetu ne postoji narod koji je, kao Hrvati, ovako prljavo ponižen u vlastitoj državi.
(nastavlja se)
Oznake: nacizam, Fašizam, jugoslaveni, hrvati
komentiraj (1) * ispiši * #
Hrvatski teatar apsurda
nedjelja , 06.11.2016.
Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije s vojničkim ordenima koji su se dijelili u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica s Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.
Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što još i danas zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije bio popularan do 1991
Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak ZAVNOHa, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941. krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali s ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Zato je paradoksalno, ali istinito kako su četnici bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Depilirani pederast kao simbol “antifašizma”
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka s likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast s maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" - ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišičavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji kod dugokosih zagrebačkih fakina pendrekom utjeruje političku korektnost zbog njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeto 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje 1990.-e braniti svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom iskrene? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991. separatistima i nacionalistima, a ne ZAVNOHovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti nijedan njen čelnik bio u Haagu. Nadalje, Hrvatsku nisu branili eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi s novim identitetom politička klasa danas se dovitlava s novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalnih ukazanja EU komesara, razumljivo je kako Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Zato antifašizam, kao superelastičan pojam, danas uistinu jest temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi “međunarodne zajednice”. Međutim, zaboravlja se kako su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike, Čavoglave i Juru i Bobana. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo odagnati svaku sumnju “međunarodne zajednice” na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je ukinuti Hrvatsku ili je dati u koncesiju EU, UN ili MMF-u, kao što je to već ionako djelomično slučaj. Veliki problem leži jedino u tome što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je to i strašna dilema vladajuće političke kaste. Oni ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i ”ustaša” 1991., oni danas ne bi bili politička kasta i klasa koja sjedi u Saboru, niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora da je strašan osjećaj kada se neki član političke kaste mora rukovati s hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." I moda da je još strašnija stvar kad se bivši dragovoljci, zajedno s tzv tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode s hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. No u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara 1991. To i nije bilo baš tako, baš ka o i u velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno sa srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato što ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991. već ga u sebi svojim rođenjem nose. Oni su vrlo dobro znali tko su i kakav im je identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi je uopće bilo na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je u Hrvatskoj započeo rat koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotina stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu", i kojima je moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku? Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju, zemlja kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvještenje, a koji su ga iz raznoraznih razloga posjedovali i prije, još za vrijeme Jugoslavije. Prava statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata ne postoji, niti je do danas napravljena, te se samo može pretpostaviti kako su to pretežno bila djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. Ipak, inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I na kraju, evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav Sunić
Oznake: antifašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
"Antifašizam" (1. dio)
ponedjeljak , 31.10.2016.
(Hrvatsko Kulturno vijeće)
Autor: Dr. Tomislav Sunić
(Hrvatski tjednik)
'Hrvatska u očima Nijemaca' (1)
' U Odžacima, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.' ...'Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. … Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, opaka autora) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca'.
Ne, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkoga nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnog prosistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvoraca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase. Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamoli ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru UDBE io bivšem jugoslavenskom aparatu.
Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela s današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali folksdojčeri iz Hrvatske i Srbije s današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnoga obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: 'Inteligencija'.
Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i folksdojčeri 1945. Početkom travnja 1945. godine jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde počeli serijske masakre, između ostaloga i u Vukovaru gdje su prvu večer likvidirali sto Hrvata i Nijemaca. Godine 1991. nakon pada Vukovara 18. studenoga, ponovno pod okriljem titovke i petokrake, počeo je okrutan zločin nad Hrvatima. objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.
Ovo je lijepa brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne voli pametnoga, a kamoli pametnjakovića.
Trebali su stoga titoisti, OZNAši, a kasnije i UDBAši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca.
U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. 'Essegu', ili kako se popularno zvao 'Frankfurt na Dravi', živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i natpise na svim državnim institucijama Slavonije, ali i cijele Hrvatske.
Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri.
'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'.
Ne nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Sremski front Zaklada podunavskih Nijemaca. Knjiga nosi mnoštvo imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni OZNAš ili UDBAš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.
Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u 'zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista'. A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i OZNAša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim 'ustaškim teroristima' koji su 1991. branili Vukovar.
No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: 'jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada'.
'Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. '... Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine'. Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, OZNAški i komunistički kadar, koji je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svom opravdanom strahu pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud. Uz malo fingiranoga hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska.
JNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Otona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.
No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije mnogo toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. Lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637.939 hektara zemlje! - znači površina dvije države Luxembourga), ne će ići lako.
No Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.
A o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalnu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu s 200.000 građana njemačkoga podrijetla. Pavelić im nije dopustio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u.
Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošene krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek (Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci.
Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnoga balkanskog vilajeta. Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni!
Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu. Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tući se protiv turskih saveznika – Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni, svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana, danas ne bi postojala.
Stoga ako se već diže glas o potrebi 'manjinskih prava' te ako se već osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca.
Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Brea-i, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu s najvećim postotkom Amerikanaca njemačkoga podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskome Sao Paolu, ili pak u australskome Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu – nego svih Srba i svih Jugoslavena zajedno diljem cjelokupne Slavonije.
Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novoga Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, koje su njihovi preci nekada nosili. Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridružilo stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.
Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.
O tome će biti u riječi u nastavku ovoga feljtonu kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca – i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u Uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicama, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.
Konačno, jednoga dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – Nijemci. U Hrvatskom saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s Hrvatskim i Njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas.
A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg 'kulturkampfa' putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija – od Aachene do Augsburga.
Veliku pogrešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju velikosrbe i 'četnike' za nedavne zločine u Krivci Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci). Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine. nedavnom Hrvatskom obrambenome ratu. (Izraz 'Domovinski rat' nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenog zvuka u stranim ušima).
Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička UDBA i njihovi hagiografi, tj. njihovi 'kuturni radnici' (kulturnjaci).
Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.
Da nije bilo 1991., hrvatskih dragovoljaca, hrvatske 'ustaške' emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti.
Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine njihovih učitelja partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.
Oznake: antifašizam, komunistički zloćini, jugoslaveni, tito
komentiraj (3) * ispiši * #
Godina svinja
subota , 09.04.2016.
Naiđem li na nekog s kim se nakon ugodnog razgovora, poželim ponovo sresti, postajemo poznanici. Ponekad se poznanstvo razvije u prijateljstvo. Stranci koji posjećuju ili žele posjetiti Hrvatsku obično u superlativima govore o prirodnim ljepotama i gostoljubivosti. A ponekad ponetko od njih govori i o specifičnom tumačenju nekih ideoloških pojmova poput ljevice i desnice, koje je teško poistovjetiti s općeprihvaćenim značenjem tih pojmova u svijetu. Kao da se radi o nečemu što nije primjenjivo na globalna ideološka diferenciranja socijalnih razlika među ljudima, nego je izmišljeno u Hrvatskoj sa specifičnim karakteristikama bez mogućnosti opće primjene.
Politička previranja u Hrvatskoj ne zanimaju svijet. Svijet ih ne prati s tako velikim intenzitetom kao što se to u Hrvatskoj misli i očekuje. Ali vijesti o Hrvatskoj dopiru do svakoga i hrvatski politički proces ponekad zagolica znatiželju svakoga koga politka globalno zanima. Čovjek stvara zaključke o nečemu s čime se susreće po prvi puta usporedbom s nečim sličnim što poznaje. Hrvatska polarizacija odavno je prešla granicu tolerancije po kojoj mogu zajedno živjeti politički protivnici i umjesto, kako je to svugdje u svijetu da govori o protivnicima, ona govori o neprijateljima, koji se definiraju kao ljevičari i desničari. Svaka država u svijetu ima ono što se naziva ljevicom i desnicom. Suprotstavljene ideologije vidljive su svakodnevno u parlamentarnim i medijskim raspravama.
Tako, recimo, CNN ovih mjeseci intenzivno prenosi zbivanja i komentira zibanja u, za sada stranačkoj kampanji među Republikancima i Demokratima za odabir kandidata za predsjedničke izbore u SAD. Baš kao što će sutra prenositi zbivanja u izbornoj kampanji za predsjednika SAD. Ljudi prema tim razlikama zauzimaju stavove, ali će se rijetko oko toga netko zamrziti. I opće je pravilo kako se nigdje komunikaciji između ljudi ne vodi rasprava na temu ideologije i religije. A za to vrijeme, ljevica i desnica nadmeću se oko usvajanja prijedloga i njihove provedbe, na temu temeljnih točaka po kojima se oni svugdje u svijetu razmimoilaze - modeli kojima će se pospješiti viši životni standard i općenito, materijalna i moralna kvaliteta života, kako bi se isti učinio ugodnijim za sve građane.
Za razliku od socijalnih i ideoloških razlika, recimo u Španjolskoj svijet vrlo dobro zna kako sukob Baska ili Katalonaca sa Španjolcima nije ideološki već nacionalni. Jednako je u Južnom Tirolu koji je u sastavu Italije. A tu je Belgija sa sukobom između Flamanaca i Valonaca, baš kao i Ujedinjeno Kraljevstvo sa Škotima. Svi ti sukobi u svom temelju imaju pitanja suvereniteta i samostalnosti, a ne socijalna pitanja po kojima se desnica i ljevica razilaze. Jednako, nitko nikad nije Irski sukob Sjevernoj Irskoj između nacionalista i unitarista vidio kao sukob ljevice i desnice. Sukob u Ukrajini otišao je i dalje od onog u Hrvatskoj. Tamo su ukrajinski nacionalisti srušili rusofilsku vlast koja je u kolaboraciji s ruskom manjinom provodila politiku saveza s Rusijom, za razliku od europski orijentirane velike većine građana. Zato nitko u svijetu ukrajinski sukob ne vidi kao sukob ljevice i desnice.
Po identičnoj logici, po svemu tako tipičnom svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, svjetske ideologije nisu rođene u Hrvatskoj, već su uvezene iz Francuske, Rusije, Sjedinjenih Država, … Pa bi tako hrvatska situacija trebala biti lako prepoznatljiva usporedi li se s drugim narodima sličnog državnog uređenja i slične povijesti, uključujući tu i susjedne države koje su kroz Drugi Svjetski Rat i ostatak prošlog stoljeća prošle sličan put kao Hrvatska.
Uokolo Hrvatske prostiru se države koje su se s početkom Drugog Svjetskog Rata našle u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska. Sve us one imale vlade koje su nastavile funkcionirati kao države debelo ograničenog suvereniteta. I bile su suočene s istom situacijom kao i Hrvatska. Izuzimajući specifičan slučaj Italije koja se sa svojim vlastitim fašističkim režimom priključila savezništvu s Njemačkom, te Austrije koja se dobrovoljno priključila Njemačkoj, jer se zapravo radi o istom narodu u dvije države: Sve ostale države bile su suočene s teškim izborom između kakve takve, makar i simboličke samostalnosti i bespoštedne okupacije od strane najjače svjetske vojne sile. Pa su izabrale prihvatiti njemačku dominaciju, što im nije na ponos. Međutim, borba za opstanak nikad nije rukovođena principima nestanka iz inata u smislu “pucajte u prsa” i “bolje grob nego rob”, već racionalizacijom i instinktivnim porivom s ciljem preživljavanja. Pa ako u ime toga jedno vrijeme treba biti rob, to je uvijek bolji izbor nego grob. Jer iskustvo svjetske povijesti uči kako uvijek, prije ili kasnije, dolazi prilika za rješavanje ropstva.
Čovjekov instinkt eksploatira jednu vrlo efektivnu metodu torture, “waterboarding”. To primjenjuju fanatici, koji se danas unutar različitih terorističkih organizacije koriste metodama suicidnog bombardiranja. Pa kad se nađu suočeni sa situacijom da će se utopiti, popuštaju, racionaliziraju i prema statistikama, najveći broj zakletih na šutnju, prekrši svoju zakletvu. Velike zemlje poput Francuske, koje su se oduprle Hitleru, kao što je bilo za očekivati, našle su se okupirane. U Francuskoj, zemlji od 60 milijuna stanovnika, do 1944, pokretu otpora priključio se oko 100 tisuća Francuza ili 0.15% stanovništva. Svi su ostali živjeti i snalazili se kako su znali i umjeli, čuvajući nadu da će se rat jednom završiti, pa će oni opet moći živjeti kao normalni ljudi. U cijeloj Francuskoj, za kolaboraciju s Nijemcima, na smrt je osuđeno 6760 ljudi, ali je smrtna kazna izvršena tek nad njih 790. Svi ostali su pomilovani. Ukupan broj osuđenih nacista u zapadnim okupacijskim zonama, iz koji je stvorena Savezna republika Njemačka (Zapadna Njemačka Njemačke) je između 1945 i 1949 bio 5025 osoba. I tek je njih 806 osuđeno na smrt, a smrtna kazna je izvršena samo nad 486 osoba. Svi ostali su pomilovani i osuđeni na različite vremenske kazne.
Hrvatska je pak prošla na način na koji se to nikom drugom u Europi nije dogodio. Sve je započelo s Bleiburgom, pa se nastavilo s najčistijim evidentnim “antifašističkim” genocidom u kome je pobijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Zatim se je nastavilo sa iseljavanjem u različitim formama, planiranim i potpomognutim od istih “antifašista” s kraja rata i “oslobođenja”, bilo da se radi o njima osobno, bilo da su tu ulogu preuzela njihova djeca ili unuci. Talijanski fašizam završio je 1943, a njemački nacizam 1945. U svijetu je nastupilo vrijeme hladnog rata. U istočnoj Europi zavladao je komunizam pod ruskom dominacijom dok je Hrvatska pod srpskom čizmom nastavila životariti unutar Jugoslavije. Iako je Tito prekinuo veze sa Staljinom, Jugoslavija je ostala živjeti kao geopolitički poluproizvod Hladnog rata. I kao takva, mogla je živjeti samo do njegovog završetka. Dalje nije mogla.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije, borba za njenu obnovu počela je kratko po, njemačkoj invaziji na Sovjetski Savez. A ruskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu obnovljena je u drugoj formi. Raspadom Sovjetskog Saveza, Jugoslavija se je i sama raspala. Pa je tako je prije kraja 20og stoljeća, stoljeća u kome su ideologije nastajale i nestajale, komunizam doživio svoj debakl. Komunizam, nacizam i fašizam su u bilo kakvom praktičnom smislu završili svoj hod po Zemlji. Od njih su ostale samo uspomene, povijesne knjige, dokumenti, dokumentarni filmovi i školski udžbenici povijesti. Razgovor o restauraciji bilo kog od tih sustava, bilo kome s pola mozga, morao bi izgledati kao znanstvena fantastika o putovanju u prošlost.
Na tlu Europe, u svim spomenutim zemljama, danas vlada zapadna parlamentarna demokracija. Demokracija sa svim svojim nedostacima i perverzijama. I u takvom se okviru stremi njegovu unapređenju. U tom procesu, nakon osamostaljenja se je našla i Hrvatska. I svi njeni susjedi. Pod dominacijom novog europskog poretka, baš kao što su se s početkom Drugog Svjetskog Rata svi zajedno našli pod dominacijom ondašnjeg Europskog poretka. Ključnu riječ i onda i sada imala je i ima Njemačka. Hrvatskoj se tako po drugi put pružila prilika ostvariti samostalnost. Kada su Nijemci 1941 bombardirali Beograd, Hrvatska je pljeskala. Kada su Amerikanci 1999 bombardirali Beograd, Hrvatska, BiH, Kosova i svi drugi koji su osjetili velikosrpsku čizmu na svom prostoru, pljeskali su. I to je potpuno normalno. Kada je Hitler bombardirao London, Irska i Indija su pljeskale. Sve je to prošlo. Samostalne države Centralne, Istočne i Južne Europe najvećim dijelom se nalaze u sastavu EU. Zajedno s Hrvatskom kao posljednjom članicom koja joj je pristupila.
Sve Europske države danas imaju sustav parlamentarne demokracije gdje se za vlast nadmeću ljevica i desnica, nacionalne stranke s različitim pristupom pitanju kako unaprijediti gospodarski i svaki drugi život u svojim državama. Svijet tako vidi ili barem želi vidjeti i Hrvatsku, ali ... U Hrvatskoj se događa nešto drugo, nešto što možda u Hrvatskoj i ne izgleda čudno, ali izvana strši svima koji promatraju hrvatska previranja ne mogavši naći valjan odgovor. Za to vrijeme Hrvatska jednostavno nema vremena pozabavati se pitanjem suštine svoga problema. A Hrvatska se susreće s dilemom sažetom u pitanju:
“Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, postoji toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom i sve zajedno smrdi na građanski rat, koji uvijek počne verbalno agitatorski, a završi u fizičkim obračunima?”
Fašizam je završio svoj put po svijetu prije tri četvrtine stoljeća. Komunizam pak prije jedne četvrtine stoljeća. A u Hrvatskoj se još vodi rat između njih. Nešto poput japanskih vojnika, koji su skrivali i borili u azijskim prašumama 25 godina po završetku Drugog Svjetskog Rata uvjereni kako rat još uvijek traje. A za to vrijeme stranci, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj, svi koji dovoljno poznaju politiku glavnih suprotstavljenih blokova u Hrvatskoj, nigdje ne mogu naći ma i najmanjeg razloga po kojemu bi jedni bili fašisti a drugi komunisti.
A za to vrijeme, u Hrvatskoj se dogodilo i događa sve i svašta, ali ništa što bi ukazivalo na fašizam i komunizam. Stranci idu u Hrvatsku na ljetovanje, pričaju s ljudima i čude se, jer ne vide znakove ni komunizma niti fašizma. Ne vide ga ni u ljudima, niti u politici, nigdje. Isto je i s većinom Hrvata u Hrvatskoj. Prilično su poznate veze tzv. Hrvatske ljevice s Londonom i Hrvatske desnice s Njemačkom, ali … Ni u jednoj niti u drugoj državi nema nikakvih tragova ni komunizma ni fašizma. U Ukrajini se za sve zlo krivi Ruse, ali ne kao komuniste, jer ih nema osim na zanemarivim marginama, kao i u svakoj drugoj državi. U Španjolskoj, zemlji Francovog fašizma i internacionalnih brigada komunista iz prve polovine 20 stoljeća, zaoštravaju se odnosi između Katalonaca, Baska i Španjolaca. Ali nitko ne govori o fašizmu ili komunizmu. Kako bi i govorio o nečemu o čemu ne postoji traga, o nečemu što se kao takvo može prepoznati, povezati? Nema više ni Ustaša niti Partizana koji bi preživjeli do današnjih dana i probali širiti svoja uvjerenja. Čovjek koga je Drugi Svjetski Rat zatekao punoljetna, morao se roditi negdje oko 1920 danas ima 95 godina i većinu dana provodi ne znajući za sebe. Čak i branitelje iz Domovinskog rata već polako hvata starost, a kamoli da veterani Drugog Svjetskog Rata imaju utjecaja na dnevnu politiku u Hrvatskoj.
Kakva li je to zapravo onda opsesija komunizmom i fašizmom? Očito, radi se o sukobu na jednoj drugoj razini, možda sličnom onom Španjolskoj, donedavno u Irskoj ili sada u Ukrajini. Nesumnjivo je kako nema nikakvih temelja za mržnju na ideološkom planu, ali ona postoji na jednom drugom, pa se tako obje razine skrivaju kao zmija noge. U Hrvatskoj zapravo plamti sukob između jugoslavena i antijugoslavena, odnosno Hrvata i antihrvata No tu diferencijaciju izbjegavaju obje strane. Pa se tako s riječju “Jugoslavija” izbjegava govoriti o totalitarizmu i represiji bivše države, represiji koja se je u Jugoslaviji nazivala “socijalizmom”. Pa tako ispada skoro kao da im je Jugoslavija bila draga, ali eto bila je komunistička, no svi smo u nju bili zaljubljeni, od Karađorđevićeve monarhije, pa do Titovog samoupravnog raja, dok istovremeno Tito samo što se nije proglasio za kralja i nastavio tamo gdje se u tom raju stalo 1941.
Da je Tito 1945 obnovio hrvatsku državu i uredio je po sovjetskom modelu, danas bi imali ideološki sukob s njegovim sljedbenicima. Tito je, međutim, obnovio Jugoslaviju i sukob s njegovim sljedbenicama je zato nacionalne prirode, pa je tako njegov režim neprihvatljiv, jer je Tito bio na čelu totalitarnog i zločinačkog (genocidnog) režima. Tito je bio na čelu države koja je okupirala Hrvatsku, uskratila joj pravo na samostalnost i u njoj provodila velikosrpsku ekspanzionističku politiku od prvog do zadnjeg dana svog postojanja. Kada se netko ne slaže s tvojim socijalnim stavovima, on je tvoj ideološki protivnik. Kada netko negira pravo tvoga naroda na državu, on je tvoj neprijatelj.
Kada bi Hrvati svojim sukobima dali njihovo pravo ime, svakome bi na svijetu bilo jasno da se radi o ljudima koji Hrvatsku kao samostalnu nacionalnu državu hoće i o onima koji je nisu htjeli, a ne žele je ni danas. Ovako, svijet u nevjerici gleda kako se u Hrvatskoj vodi rat završen pred 70 godina, nešto slično kao što za Srbe Kosovska bitka traje još i danas.
Oznake: tašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, hrvati
komentiraj (4) * ispiši * #
