Jugoslavenski naci-fašizam (3. dio)
subota , 19.11.2016.
Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspjeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Od sredine prošlog stoljeća pa do danas Hrvatski narod nije bio ovako podijeljen kao što je sada. Podjela je djelo jednog opasnog lika odnosno, njegove organizacije - Zoran Milanović i SDP. U međuvremenu su i Zoran Milanović i SDP "pali", ali ... nemojte ga/ih podcjenjivati. Istina, Zoran Milanović ne izgleda tako groteskno kad govori kao npr. Simo Dubajić ili Aleksandar Ranković, ali on je vrlo opasan i nemilosrdan. Isto je i sa SDPom.
Da su neka druga vremena Hrvati bi po njemu/njima opet nastradali, baš kao u pokoljima “antifašista” krajem i poslije WW2. Dovoljno je sjetiti se 1990/1991 kada je kompletan tadašnji SKH/SDP pod vodstvom Ivice Račana otvoreno zagovarao Jugoslaviju, dopuštajući da JNA (Srbija) razoruža, uveliko pripremajući otvorenu agresiju na Hrvatsku, razoruža tadašnju Hrvatsku teritorijalnu obranu. Pri tome su, kad je na temelju rezultata referenduma, Sabor RH 25. lipnja 1991. stavio na glasovanje odluku o razdruženju Hrvatske od SFRJ, SKH-SDP jugo-naci-fašisti, svi redom, uključujući i Ivicu Račana osobno, demonstrativno izašli iz sabornice ne želeći glasovati čime pokazuju svoje stvarno lice i potiho glasuju za Jugoslaviju.
Kad su u pitanju žrtve kara rata i poraća 1945e, Ivica Račan je doživotno izbjegavao i ekshivirao bilo kakve izjave, dok se je u javnim nastupima otvoreno deklariao kao anifašist i sljedbenik "pozitivnih tekovina" Josipa Broza. Njegov nasljednik, Zoran Milanović, ne krije stav koga zastupaju svi jugo-naci-fašisti, jer ... može li se, na primjer, podcjenjivati osoba koja za nekoliko stotina tisuća nevinih, pobijenih bez ikakvog suđenja i bez ikakve dokazane krivice izjavljuje:
“Mi smo to ukinuli jer je to Bleiburg, a ne žrtve koje su stradale, žalovanje za propašću NDH. Tezno je nešto drugo. Oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića idu na Bleiburg. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi.”
Ignorira li se Milanovićevo neznanje kako Maks Luburić i Ante Pavelić uopće nisu ubijeni na Bleiburgu, već je Pavelić umro ili ubijen 1959., a Luburić ubijen čekićem Udbinog ubojice 1969., ostaje čitava rečenica nebuloza i ludila tipičnog jugoslavenskog naci-fašiste, jer …
Bleiburg je samo simbol pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata, ne samo na Bleiburgu, već na Križnom putu ili bolje rečeno mnogobrojnim Križnim putevima od Slovenije sve do Bugarske granice. Bleiburg je simbol zločinačkog karaktera jedne strašne ideologije koja je bez ikakvog suđenja u kratko vrijeme pobila sedminu jednog naroda zbog čega Milanović, između ostalog, kao jugoslavenski naci-fašist mrzi Bleiburg - vrlo je “neučinkovit”, Hrvata je trebalo pobiti puno puno više. Uglavnom, Bleiburg ne može biti, pa i da netko želi, odavanje počasti Paveliću ili Luburiću, jer oni nisu tamo ni poginuli, izginuo je narod.
Iako su “antifašisti” SDP tipa Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i sam SDP u međuvremenu pali, ideologija koju oni predstavljaju i dalje živi, jer … Ona je habitus jugo-naci-fašistoidnih političara tipa Ranka Ostojića, Milanke Opačić, Željka Jovanovića, Peđe Grbina, Branka Grčića, Gordane Sobol i ostalih. Uostalom, neki od prethodnih su 1991. otvoreno bili protiv Hrvatske aktivno sudjelujući u pobuni tzv. SAP Krajine.
Da ta ideologija i dalje živi pokazuju i dokazuju sljedeće objave (objavljene u TV emisiji Bujica od 14.11.2016.) na fejsbook-u ogoljujući srž antifašizma odnosno, jugo-naci-fašizma:
Sandi Vučković Jelić (rođakinja Ranka Ostojića):
Vec drugi vikend, zahvaljujuci bogatom program na tv, naletim na Bujicu) je to i sluzbena potvrda da nisam normalna ili stono Berini puleni vole reci totalno ponorela).
Dakle, gledam ja prilog ili more bitć da je bila cila emisija o Huda Jami jer jebi ga ipak bolesnicina nije toliko uzela maha da idzuran do kraja i popizdin.
E, popizdin na Staroga.
Pa majku mu bozjz kako ti je moga koji utec?
Da si vodija konta ne bi nas danas genetski poremeceni zajebavali s izmisljenim pizdarijan.
Mijana Mihaela:
Sandi, i ja sam ljuta na staroga … nije obavio posao kako je trebalo!
Živana Patekar (blogerica s ovog blog portala možete provjeriti na facebook-u):
Moja jedina zamjerka drugu Starom.
Vesna Pusić, jedna od zadrtijih jugo-naci-fašista, u vezi poslijeratnog pokolja koga simbolizira Bleiburg i Križni put, za stotine tisuća Hrvata pobijenih-poklanih-živih zazidanih u jame i rudnike izjavljuje sljedeće:
“Ubijeni na Bleiburgu nisu nevini, samo im sudskim putem krivnja nije dokazana!”
Netom prije, vezano za pokolj nekoliko desetaka Srba:
“Nepobitno je utvrđeno da su se zločini dogodili i onaj tko je za njih kriv treba odgovarati. Dakle, onaj kome se dokaže ta krivnja, za nju treba odgovarati, a tko nije, ne.”
Dakle, kad je recimo u pitanju Hrvat, Ante Gotovina, onda se mora odgovarati za zločine, a kad su u pitanju najveći zločinci i zločini u povijesti čovječanstva, na štetu Hrvata, onda ne treba cjepidlačiti nego pobiti sve redom. Pa što su gornja dvostruka mjerila drugo nego naci-fašizam u svom najgorem obliku?
Milanoviće i Pusićkine izjave, osim što su i po zakonu kažnjive kao govor mržnje, istovremeno su i simbol njihovih dijaboličnih umova. Po njima, zločini u Oluji, kojih je u Haagu dokazano 44, trebaju se tretirati kao strahovita kršenja ljudskih prava, ratnih konvencija i ne znam sve čega, pa ti licemjeri izražavaju potrebu za kažnjavanjem takvih strahovitih zločina. Istovremeno pokolj stotina tisuća Hrvata samo zbog pripadnosti jednoj naciji, sa smiješkom tretiraju kao pravdu i moralno opravdavaju antifašizmom. Pa je tako, po njima, zamislite, antifašizam nastao na pokoljima i odsustvu ikakvih moralnih i zakonskih normi, kriterija, za njih nešto veličanstveno i zbog čega su oni bolji od svih nas koji se takvog antifašizma iz dna duše gnušamo, sramimo i odričemo.
Dakle, ako je antifašizam uistinu takva nakaza i ako su svi antifašisti brutalni koljači, kako je to osobno Simo Dubajić opisivao vlastite pokolje po Dalmaciji i Lici, onda normalan čovjek definitivno nije i ne može biti antifašist. Zato ga slobodno ubijte zajedno s obitelji i bez suđenja, kako se to inače radi na antifašistički način.
Primijenimo li logiku tih naci-fašističkih umova na Domovinski rat, onda smo, po njima, trebali pobiti onih dvjestotinjak tisuća Srba koji su u kolonama odlazili iz države u kojoj nisu željeli živjeti, jer su po Vesni Pusić krivi, samo što im nije ni suđeno niti dokazano, ali smo ih trebali pobiti. Tako tvrdi Vesna Pusić.
Da smo kojim slučajem zaista neljudi i zločinci, te da smo ih pobili, po Zoranu Milanoviću bi svi oni koji bi dolazili na neku komemoraciju tim žrtvama bili kriminalci i kamiondžije, a komemoracija bi bila organizirana u slučaju Slobodana Miloševića. Uistinu, zar stvarno netko uopće može biti takav idiot da tako nešto opravda ili onako nešto kao Bleiburg opravdava, odnosno veliča? Izgleda da može.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (1) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (2. dio)
ponedjeljak , 14.11.2016.
Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i kroz politiku medija, recimo Radmanovizije, koja zabranjuje i propisuje riječi koje se smiju i riječi koje se ne na HTVu ne smiju pojaviti. Jer riječi: Isus, Gospa, Bog, … one se “režu” i kao prostakluk i kao nešto što nekog vrijeđa.
Kazneni zakon RH, Članak 127.
Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Dakle takve riječi vrijeđaju jugoslavenske naci-fašiste, pa ta ista televizija domicilnom narodu zabranjuje i religiju i vjeru.
Kazneni zakon RH, članak 130.
Tko uskrati ili ograniči slobodu savjesti i vjeroispovijesti, javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Radmanovizija je međuvremenu u svom najsurovijem obliku postala prošlost, ali njen tvorac, čovjek koji je prekršio mnogobrojne članke kaznenog zakonika, članke po kojima bi opravdano trebao dobiti zatvorsku kaznu, on je na slobodi. Na slobodi su i oni koji su ga tamo postavili, jer … Bivši Titov omladinac koji je mrtvome Brozu nosio štafetu na stadion, dečko za koga postoje dokumenti da je bio agent i KOSa i SDBa, dečko koji je bio u ideološkim komisijama bivše države, komisijama koje su potpisivale i odobravale fizičke likvidacije političkih protivnika jugoslavenskih naci-fašista (potvrdila presuda Perkoviću i Mustaću), dečko koji voli dečke, on je samo jedan običan izvršitelj i ništa više, a što mu ne umanjuje krivicu.
Radman protuzakonito otpušta novinare koji dokazuju pedofilsku prirodu spolnog odgoja uvedenog na nasilan i despotski način, pa imamo paradoks kako ista novinarka zbog objavljenog priloga na HTVu dobiva prestižnu svjetsku nagradu “Global Leadership award”, za što joj Radmanovizija daje otkaz, nelegalno naravno, jer … Čak je i sud presudio kako je otkaz dobila nelegalno. Istovremeno zaposleni jugoslavenski naci-fašistički novinari dolaze na dalekovidnicu s lažnim diplomama i svjedodžbe. Radman na kraju glumi legalistu i daje otkaze, ali to ne otklanja učinjeno niti umanjuje kriminal i pljačku preplaćenih milijuna preko ugovora s raznim “autorskim” i “medijskim” agencijama. Jer Goran Radman je jugoslavenski naci-fašist, odnosno, kako se to danas kaže, antifašist i ljevičar. Naime, normalno je biti antifašističko-ljevičarski kriminalac, jer to nije kažnjivo.
Jugoslavenski naci-fašizam djeluje kroz takozvanu “nazovi kulturu”, područje koje zahvaća širok krug parazitskih zajednica, uz časne iznimke istinskih djelatnika i umjetnika u kulturi. Taj krug parazita, kulturnjaka, također je naci-fašistički nastrojen. Kad je ljevica na vlasti, količina novca iz državne blagajne, novca kog isključivo oni redovito dobivaju proporcionalna je količini mržnje usmjerene na Hrvatsku i Hrvate. Jednako, količina je proporcionalna i količini hvalospjeva o jednom od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, Josipu Brozu, kao i hvalospjevima o njegovoj bastard-smrtonosnoj tvorevini, Drugoj Jugoslaviji.
Zanimljivo je da kad su u pitanju mržnja i činjenje štetno po Hrvatskoj i Hrvate, ti su kulturnjaci uistinu na milijun načina kreativni. Međutim, sva njihova kreativnost tu i prestaje, pa tako njihovi mizerni uradci, usprkos svim mogućim promocijama i količini uloženog državnog novca (jer privatni donatori ne ulažu u projekte u kojima gube novac) nikako da uđu u Hrvatsku kulturu. No to nije važno, jerk od njih kultura i nije cilj, ona je samo bedž, markica, koja ima omogućuje život od nerada odnosno, život od privida rada.
Zanimljivo, svi koji su pisali negativno o Hrvatskoj i nanosili joj izravnu štetu, i ne samo od ljevičarskih su vlasti dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji su radili predstave koje dokazuju “zločinački” karakter Hrvatskog naroda dobivali su i dobivaju silne novce. Svi koji negativno pišu o Hrvatskoj i Hrvatima dobivali su i dobivaju i stipendije i potpore. Svi koji doktoratima dokazuju potrebu uništenja Hrvata i Hrvatske postaju upravitelji, voditelji, direktori i kako li se sve ne nazivaju slična funkcije u raznim “centrima” za suočavanje sa zločinačkom prošlošću Hrvata, ka oi institucijama koje se bave “nazovi kulturom”.
Nasuprot tome, svi koji se usude napisati bilo što pozitivno o Hrvatima i Hrvatskoj grubo su odbačeni kao šund. Oni su nekreativni, neperspektivni, zaostali, fašisti, ustaše, jedva izvlače “živu glavu”. Jugoslavenski naci-fašisti ne podliježe sudu javnosti, a još manje sudu struke, jer jugoslavenski naci-fašisti su i mjerilo i sudac i sud.
Smjenom vlasti i dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra, to leglo parazita i naci-fašista biva uzdrmano. Reakcija jugo-naci-fašista na to je poznata, ista kao da, na primjer, uvučete ruku u leglo stršljena. Odjednom iz legla iskaču tusti, debeli i smrtonosno otrovni stršljeni. Odjednom nitko od njih ne podliježe sudu javnosti, struke, jer oni su i mjerilo i sudac i sud. Koliko je taj trend uzeo maha najbolje govori (nakon smjene) izjava bivše v.d. ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja, Nataše Mataušić:
“Ali ja sam antifašistkinja i ljevičar?”
Ta izjava govori o mentalnom sklopu jugoslavenskih naci-fašista. Prema toj gospođi, ispada kako su svi ostali fašisti i nacisti, pa nitko od njih i ne zaslužuje biti to što je ona politički, kako se sama hvali, osvojila.
Gdje su tu kvalifikacije, gdje je stručnost i u konačnici, gdje je ljudskost? Nigdje. Jer ta osoba osim floskule kako je ona antifašistkinja i ljevičar nema zaista ništa za ponuditi ni dati, niti išta nudi i daje. Pa tako ta floskula nije ništa doli goli štit iza kog se kriju jugoslavenski naci-fašisti i bliski im politički paraziti.
(nastavlja se)
Oznake: jugoslaveni, hrvati, antifašizam, Hrvatska
komentiraj (9) * ispiši * #
Jugoslavenski naci-fašizam (1. dio)
nedjelja , 13.11.2016.
Već sto godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju i svakom osvjetljavanju. Pojava se zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.
Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest činjenica kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma je činjenica kako Jugoslavija ne postoji, ni kao nacija, a u posljednjih 25 godina niti kao država. Pa se stoga ni ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski naci-fašisti mogli biti samo obični fašisti i nacisti
Dodatno, kao što se Sotona čovjeku uvijek prikazuje kao prijatelj, tako i jugoslavenski naci-fašisti sami sebe proglašavaju antifašistima. Je antifašizam je najbolji štit i mimikrija kako bi se opravdao pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i k tome to pokazalo kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.
Fašizam u užem smislu predstavlja “autoritarni oblik vladavine”. Zato uopće ne treba dokazivati kako je vladao Josip Broz, ali se može dodati kako se isti vratio u autoritarnom obliku vladavine jednog Zorana Milanovića. Koje su ukratko odlike fašizma i fašista:
- Pacifizam je trgovina s neprijateljem …
- Prezir prema slabijem, elitizam …
- Selektivni kvalitativni populizam gdje vođa tumači volju naroda …
- Opsesija zavjerom koju npr. vođa vidi zavjeri ustaške guje …
- Neslaganje kao izdaja, jer tko ne vrijedi ne leti, a tko vrijedi leti …
Kod fašista je osnovna ideja država, dok je kod nacista narod. Komunizam, iz koga je potekao i nacizam i fašizam kao ideju nosi internacionalizam. Nacizam rasu definira kao kvalitetu, pa je tako u Njemačkoj sredinom prošlog stoljeća germanska rasa se smatrala superiornom drugim rasama, te si je kao takva dala pravo i obavezu širiti se na račun ostalih, po njima nižih rasa. Iako na prvi pogled možda izgleda paradoksalno kako nacizam nalazi svoje opravdanje kao izdanak ideologije nikog drugog doli samog Karla Marksa, čovjeka koji piše recepturu po kojoj jugoslavenski naci-fašisti potkraj i poslije WW2, neusporedivo primitivnije od nacista, istrebljuju gotovo 600.000 “protivnika”:
- Klase i rase preslabe su snaći se u novim uvjetima života, pa zato one moraju nestati u revolucionarnom holokaustu. piše Karl Marx.
Jugoslavenski nacizam definira Jugoslavene kao rasu odnosno naciju superiornu svim ostalim rasama ili nacijama, od kojih on oduzima život i na čiju se štetu on širi. Imajući svoj uzor u nacizmu, Jugoslavenski nacizam u svakom je pogledu i bio i ostao okrutniji od svog uzora i on je vrlo stvaran. Baš kao što su i stvarne njegove žrtve, stotine tisuća likvidiranih bez suđenja, bilo kakvih prava ili optužnica. Imovina im je rekvirirana i podijeljena je najokrutnijim egzekutorima.
Danas se jugoslavenski naci-fašizam očituje u zagovornicima “Regiona”, a potajno i nove Jugoslavije, Velike Srbije, minus Slovenija. Jugoslavenski naci-fašizam očituje se i preko politike difamiranja svih koji nisu za “Region”, svih onih koji se osjećaju Hrvati, a ne Jugoslaveni. Protiv svih onih koji zagovaraju istinu o WW2, protiv svih onih koji iznose bilo kakvu istinu o lažnom antifašizmu jugoslavenskih naci-fašista kao i svih onih koji im stoje na putu. Jugoslavenski naci-fašizam djeluje preko raznih, gotovo paravojnih, takozvanih “udruga civilnog društva”, udruga koje rade samo i jedino na difamiranju Hrvata i to na lako dokaziv i primitivan način.
Jugoslavenski naci-fašizam se očituje preko svih SDP-HNS-SDSS-ovih portal, uključujući i ovaj, redom svih preplaćenih novcem Hrvatskih građana. Svi ti portali rade na istom cilju, rade na povratku bastard tvorevine zvane Jugoslavija. Svi oni nemaju niti jednu lijepu riječ za Hrvatsku, pa čak i kada su na vlasti njihovi. Tada oni priču prebacuju u takozvanu “zločinačku prošlost” Hrvata i Hrvatske. Pobijedi li na izborima neka druga opcija, ti isti portal se natječu prebacuju priču u zločinačku budućnost Hrvatskoga uma. Jedino su njihovi puleni dovoljno dobri i dovoljno pametni voditi Hrvatsku, ali sve to samo u jednom jedinom pravcu: Region -> Jugoslavija -> Velika Srbija.
Ti portali, čak i kad su njihovi puleni na vlasti, Hrvatsku nazivaju “rvacka”, Hrvate “rvatima”, “rvatinama”, “ustašama”, “fašistima”, “klerofašistima”, “katolibanima”, “ognjištarima”, …
Jugoslavenski naci-fašizam ismijava Hrvatsku himnu. To je OK kaže Saša Leković, dok vijeće za elektroničke medije na čelu s Mirjanom Rakić istovremeno kažnjava Z1 zbog objavljivanja video snimki na kojima srpske vladike i popovi, koji javno djeluju u Hrvatskoj, s oduševljenjem pjevaju četničke pjesme, opravdavajući time i veličajući njihove zločine (”junaštvo”). Dakle, pjevanje četničkih pjesma može, a objavljivanje takve sramote, e to ne može.
Hrvatima se lijepe kukasti križevi po zastavama, crtaju im kukaste križeve po nogometnim travnjacima. Ciljano. Jer je Hrvatska nogometna reprezentacija simbol i Hrvatstva i Hrvatske, te je u svjetskim razmjerima postala brand po kome se Hrvatska poznaje, prepoznaje i identificira širom svijeta. Pa je zato treba izbaciti s europskih i svjetskih natjecanja.
Ne postoji pojavnost u kojoj Hrvatska i Hrvati naci-fašistima nešto vrijede. Jugoslavenski naci-fašisti vrijeđaju Hrvatsku i Hrvate kako i gdje god stignu i umiju. Nema te riječi ili poruge koju oni nisu spremni ili koju nisu upotrijebili. Kao što nema ni jedne optužnice protiv bilo koga tko vrijeđa Hrvate i Hrvatsku. Jednostavno, u očima jugoslavenskih naci-fašista Hrvatska nema pravo na život. Gledajući povijest i sadašnjost, ta je pojava izuzetno rijetka i nema je, osim u Hrvatskoj. Zato danas u svijetu ne postoji narod koji je, kao Hrvati, ovako prljavo ponižen u vlastitoj državi.
(nastavlja se)
Oznake: nacizam, Fašizam, jugoslaveni, hrvati
komentiraj (1) * ispiši * #
Godina svinja
subota , 09.04.2016.
Naiđem li na nekog s kim se nakon ugodnog razgovora, poželim ponovo sresti, postajemo poznanici. Ponekad se poznanstvo razvije u prijateljstvo. Stranci koji posjećuju ili žele posjetiti Hrvatsku obično u superlativima govore o prirodnim ljepotama i gostoljubivosti. A ponekad ponetko od njih govori i o specifičnom tumačenju nekih ideoloških pojmova poput ljevice i desnice, koje je teško poistovjetiti s općeprihvaćenim značenjem tih pojmova u svijetu. Kao da se radi o nečemu što nije primjenjivo na globalna ideološka diferenciranja socijalnih razlika među ljudima, nego je izmišljeno u Hrvatskoj sa specifičnim karakteristikama bez mogućnosti opće primjene.
Politička previranja u Hrvatskoj ne zanimaju svijet. Svijet ih ne prati s tako velikim intenzitetom kao što se to u Hrvatskoj misli i očekuje. Ali vijesti o Hrvatskoj dopiru do svakoga i hrvatski politički proces ponekad zagolica znatiželju svakoga koga politka globalno zanima. Čovjek stvara zaključke o nečemu s čime se susreće po prvi puta usporedbom s nečim sličnim što poznaje. Hrvatska polarizacija odavno je prešla granicu tolerancije po kojoj mogu zajedno živjeti politički protivnici i umjesto, kako je to svugdje u svijetu da govori o protivnicima, ona govori o neprijateljima, koji se definiraju kao ljevičari i desničari. Svaka država u svijetu ima ono što se naziva ljevicom i desnicom. Suprotstavljene ideologije vidljive su svakodnevno u parlamentarnim i medijskim raspravama.
Tako, recimo, CNN ovih mjeseci intenzivno prenosi zbivanja i komentira zibanja u, za sada stranačkoj kampanji među Republikancima i Demokratima za odabir kandidata za predsjedničke izbore u SAD. Baš kao što će sutra prenositi zbivanja u izbornoj kampanji za predsjednika SAD. Ljudi prema tim razlikama zauzimaju stavove, ali će se rijetko oko toga netko zamrziti. I opće je pravilo kako se nigdje komunikaciji između ljudi ne vodi rasprava na temu ideologije i religije. A za to vrijeme, ljevica i desnica nadmeću se oko usvajanja prijedloga i njihove provedbe, na temu temeljnih točaka po kojima se oni svugdje u svijetu razmimoilaze - modeli kojima će se pospješiti viši životni standard i općenito, materijalna i moralna kvaliteta života, kako bi se isti učinio ugodnijim za sve građane.
Za razliku od socijalnih i ideoloških razlika, recimo u Španjolskoj svijet vrlo dobro zna kako sukob Baska ili Katalonaca sa Španjolcima nije ideološki već nacionalni. Jednako je u Južnom Tirolu koji je u sastavu Italije. A tu je Belgija sa sukobom između Flamanaca i Valonaca, baš kao i Ujedinjeno Kraljevstvo sa Škotima. Svi ti sukobi u svom temelju imaju pitanja suvereniteta i samostalnosti, a ne socijalna pitanja po kojima se desnica i ljevica razilaze. Jednako, nitko nikad nije Irski sukob Sjevernoj Irskoj između nacionalista i unitarista vidio kao sukob ljevice i desnice. Sukob u Ukrajini otišao je i dalje od onog u Hrvatskoj. Tamo su ukrajinski nacionalisti srušili rusofilsku vlast koja je u kolaboraciji s ruskom manjinom provodila politiku saveza s Rusijom, za razliku od europski orijentirane velike većine građana. Zato nitko u svijetu ukrajinski sukob ne vidi kao sukob ljevice i desnice.
Po identičnoj logici, po svemu tako tipičnom svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, svjetske ideologije nisu rođene u Hrvatskoj, već su uvezene iz Francuske, Rusije, Sjedinjenih Država, … Pa bi tako hrvatska situacija trebala biti lako prepoznatljiva usporedi li se s drugim narodima sličnog državnog uređenja i slične povijesti, uključujući tu i susjedne države koje su kroz Drugi Svjetski Rat i ostatak prošlog stoljeća prošle sličan put kao Hrvatska.
Uokolo Hrvatske prostiru se države koje su se s početkom Drugog Svjetskog Rata našle u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska. Sve us one imale vlade koje su nastavile funkcionirati kao države debelo ograničenog suvereniteta. I bile su suočene s istom situacijom kao i Hrvatska. Izuzimajući specifičan slučaj Italije koja se sa svojim vlastitim fašističkim režimom priključila savezništvu s Njemačkom, te Austrije koja se dobrovoljno priključila Njemačkoj, jer se zapravo radi o istom narodu u dvije države: Sve ostale države bile su suočene s teškim izborom između kakve takve, makar i simboličke samostalnosti i bespoštedne okupacije od strane najjače svjetske vojne sile. Pa su izabrale prihvatiti njemačku dominaciju, što im nije na ponos. Međutim, borba za opstanak nikad nije rukovođena principima nestanka iz inata u smislu “pucajte u prsa” i “bolje grob nego rob”, već racionalizacijom i instinktivnim porivom s ciljem preživljavanja. Pa ako u ime toga jedno vrijeme treba biti rob, to je uvijek bolji izbor nego grob. Jer iskustvo svjetske povijesti uči kako uvijek, prije ili kasnije, dolazi prilika za rješavanje ropstva.
Čovjekov instinkt eksploatira jednu vrlo efektivnu metodu torture, “waterboarding”. To primjenjuju fanatici, koji se danas unutar različitih terorističkih organizacije koriste metodama suicidnog bombardiranja. Pa kad se nađu suočeni sa situacijom da će se utopiti, popuštaju, racionaliziraju i prema statistikama, najveći broj zakletih na šutnju, prekrši svoju zakletvu. Velike zemlje poput Francuske, koje su se oduprle Hitleru, kao što je bilo za očekivati, našle su se okupirane. U Francuskoj, zemlji od 60 milijuna stanovnika, do 1944, pokretu otpora priključio se oko 100 tisuća Francuza ili 0.15% stanovništva. Svi su ostali živjeti i snalazili se kako su znali i umjeli, čuvajući nadu da će se rat jednom završiti, pa će oni opet moći živjeti kao normalni ljudi. U cijeloj Francuskoj, za kolaboraciju s Nijemcima, na smrt je osuđeno 6760 ljudi, ali je smrtna kazna izvršena tek nad njih 790. Svi ostali su pomilovani. Ukupan broj osuđenih nacista u zapadnim okupacijskim zonama, iz koji je stvorena Savezna republika Njemačka (Zapadna Njemačka Njemačke) je između 1945 i 1949 bio 5025 osoba. I tek je njih 806 osuđeno na smrt, a smrtna kazna je izvršena samo nad 486 osoba. Svi ostali su pomilovani i osuđeni na različite vremenske kazne.
Hrvatska je pak prošla na način na koji se to nikom drugom u Europi nije dogodio. Sve je započelo s Bleiburgom, pa se nastavilo s najčistijim evidentnim “antifašističkim” genocidom u kome je pobijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Zatim se je nastavilo sa iseljavanjem u različitim formama, planiranim i potpomognutim od istih “antifašista” s kraja rata i “oslobođenja”, bilo da se radi o njima osobno, bilo da su tu ulogu preuzela njihova djeca ili unuci. Talijanski fašizam završio je 1943, a njemački nacizam 1945. U svijetu je nastupilo vrijeme hladnog rata. U istočnoj Europi zavladao je komunizam pod ruskom dominacijom dok je Hrvatska pod srpskom čizmom nastavila životariti unutar Jugoslavije. Iako je Tito prekinuo veze sa Staljinom, Jugoslavija je ostala živjeti kao geopolitički poluproizvod Hladnog rata. I kao takva, mogla je živjeti samo do njegovog završetka. Dalje nije mogla.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije, borba za njenu obnovu počela je kratko po, njemačkoj invaziji na Sovjetski Savez. A ruskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu obnovljena je u drugoj formi. Raspadom Sovjetskog Saveza, Jugoslavija se je i sama raspala. Pa je tako je prije kraja 20og stoljeća, stoljeća u kome su ideologije nastajale i nestajale, komunizam doživio svoj debakl. Komunizam, nacizam i fašizam su u bilo kakvom praktičnom smislu završili svoj hod po Zemlji. Od njih su ostale samo uspomene, povijesne knjige, dokumenti, dokumentarni filmovi i školski udžbenici povijesti. Razgovor o restauraciji bilo kog od tih sustava, bilo kome s pola mozga, morao bi izgledati kao znanstvena fantastika o putovanju u prošlost.
Na tlu Europe, u svim spomenutim zemljama, danas vlada zapadna parlamentarna demokracija. Demokracija sa svim svojim nedostacima i perverzijama. I u takvom se okviru stremi njegovu unapređenju. U tom procesu, nakon osamostaljenja se je našla i Hrvatska. I svi njeni susjedi. Pod dominacijom novog europskog poretka, baš kao što su se s početkom Drugog Svjetskog Rata svi zajedno našli pod dominacijom ondašnjeg Europskog poretka. Ključnu riječ i onda i sada imala je i ima Njemačka. Hrvatskoj se tako po drugi put pružila prilika ostvariti samostalnost. Kada su Nijemci 1941 bombardirali Beograd, Hrvatska je pljeskala. Kada su Amerikanci 1999 bombardirali Beograd, Hrvatska, BiH, Kosova i svi drugi koji su osjetili velikosrpsku čizmu na svom prostoru, pljeskali su. I to je potpuno normalno. Kada je Hitler bombardirao London, Irska i Indija su pljeskale. Sve je to prošlo. Samostalne države Centralne, Istočne i Južne Europe najvećim dijelom se nalaze u sastavu EU. Zajedno s Hrvatskom kao posljednjom članicom koja joj je pristupila.
Sve Europske države danas imaju sustav parlamentarne demokracije gdje se za vlast nadmeću ljevica i desnica, nacionalne stranke s različitim pristupom pitanju kako unaprijediti gospodarski i svaki drugi život u svojim državama. Svijet tako vidi ili barem želi vidjeti i Hrvatsku, ali ... U Hrvatskoj se događa nešto drugo, nešto što možda u Hrvatskoj i ne izgleda čudno, ali izvana strši svima koji promatraju hrvatska previranja ne mogavši naći valjan odgovor. Za to vrijeme Hrvatska jednostavno nema vremena pozabavati se pitanjem suštine svoga problema. A Hrvatska se susreće s dilemom sažetom u pitanju:
“Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, postoji toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom i sve zajedno smrdi na građanski rat, koji uvijek počne verbalno agitatorski, a završi u fizičkim obračunima?”
Fašizam je završio svoj put po svijetu prije tri četvrtine stoljeća. Komunizam pak prije jedne četvrtine stoljeća. A u Hrvatskoj se još vodi rat između njih. Nešto poput japanskih vojnika, koji su skrivali i borili u azijskim prašumama 25 godina po završetku Drugog Svjetskog Rata uvjereni kako rat još uvijek traje. A za to vrijeme stranci, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj, svi koji dovoljno poznaju politiku glavnih suprotstavljenih blokova u Hrvatskoj, nigdje ne mogu naći ma i najmanjeg razloga po kojemu bi jedni bili fašisti a drugi komunisti.
A za to vrijeme, u Hrvatskoj se dogodilo i događa sve i svašta, ali ništa što bi ukazivalo na fašizam i komunizam. Stranci idu u Hrvatsku na ljetovanje, pričaju s ljudima i čude se, jer ne vide znakove ni komunizma niti fašizma. Ne vide ga ni u ljudima, niti u politici, nigdje. Isto je i s većinom Hrvata u Hrvatskoj. Prilično su poznate veze tzv. Hrvatske ljevice s Londonom i Hrvatske desnice s Njemačkom, ali … Ni u jednoj niti u drugoj državi nema nikakvih tragova ni komunizma ni fašizma. U Ukrajini se za sve zlo krivi Ruse, ali ne kao komuniste, jer ih nema osim na zanemarivim marginama, kao i u svakoj drugoj državi. U Španjolskoj, zemlji Francovog fašizma i internacionalnih brigada komunista iz prve polovine 20 stoljeća, zaoštravaju se odnosi između Katalonaca, Baska i Španjolaca. Ali nitko ne govori o fašizmu ili komunizmu. Kako bi i govorio o nečemu o čemu ne postoji traga, o nečemu što se kao takvo može prepoznati, povezati? Nema više ni Ustaša niti Partizana koji bi preživjeli do današnjih dana i probali širiti svoja uvjerenja. Čovjek koga je Drugi Svjetski Rat zatekao punoljetna, morao se roditi negdje oko 1920 danas ima 95 godina i većinu dana provodi ne znajući za sebe. Čak i branitelje iz Domovinskog rata već polako hvata starost, a kamoli da veterani Drugog Svjetskog Rata imaju utjecaja na dnevnu politiku u Hrvatskoj.
Kakva li je to zapravo onda opsesija komunizmom i fašizmom? Očito, radi se o sukobu na jednoj drugoj razini, možda sličnom onom Španjolskoj, donedavno u Irskoj ili sada u Ukrajini. Nesumnjivo je kako nema nikakvih temelja za mržnju na ideološkom planu, ali ona postoji na jednom drugom, pa se tako obje razine skrivaju kao zmija noge. U Hrvatskoj zapravo plamti sukob između jugoslavena i antijugoslavena, odnosno Hrvata i antihrvata No tu diferencijaciju izbjegavaju obje strane. Pa se tako s riječju “Jugoslavija” izbjegava govoriti o totalitarizmu i represiji bivše države, represiji koja se je u Jugoslaviji nazivala “socijalizmom”. Pa tako ispada skoro kao da im je Jugoslavija bila draga, ali eto bila je komunistička, no svi smo u nju bili zaljubljeni, od Karađorđevićeve monarhije, pa do Titovog samoupravnog raja, dok istovremeno Tito samo što se nije proglasio za kralja i nastavio tamo gdje se u tom raju stalo 1941.
Da je Tito 1945 obnovio hrvatsku državu i uredio je po sovjetskom modelu, danas bi imali ideološki sukob s njegovim sljedbenicima. Tito je, međutim, obnovio Jugoslaviju i sukob s njegovim sljedbenicama je zato nacionalne prirode, pa je tako njegov režim neprihvatljiv, jer je Tito bio na čelu totalitarnog i zločinačkog (genocidnog) režima. Tito je bio na čelu države koja je okupirala Hrvatsku, uskratila joj pravo na samostalnost i u njoj provodila velikosrpsku ekspanzionističku politiku od prvog do zadnjeg dana svog postojanja. Kada se netko ne slaže s tvojim socijalnim stavovima, on je tvoj ideološki protivnik. Kada netko negira pravo tvoga naroda na državu, on je tvoj neprijatelj.
Kada bi Hrvati svojim sukobima dali njihovo pravo ime, svakome bi na svijetu bilo jasno da se radi o ljudima koji Hrvatsku kao samostalnu nacionalnu državu hoće i o onima koji je nisu htjeli, a ne žele je ni danas. Ovako, svijet u nevjerici gleda kako se u Hrvatskoj vodi rat završen pred 70 godina, nešto slično kao što za Srbe Kosovska bitka traje još i danas.
Oznake: tašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, hrvati
komentiraj (4) * ispiši * #
