Marketing
Godina svinja
Naiđem li na nekog s kim se nakon ugodnog razgovora, poželim ponovo sresti, postajemo poznanici. Ponekad se poznanstvo razvije u prijateljstvo. Stranci koji posjećuju ili žele posjetiti Hrvatsku obično u superlativima govore o prirodnim ljepotama i gostoljubivosti. A ponekad ponetko od njih govori i o specifičnom tumačenju nekih ideoloških pojmova poput ljevice i desnice, koje je teško poistovjetiti s općeprihvaćenim značenjem tih pojmova u svijetu. Kao da se radi o nečemu što nije primjenjivo na globalna ideološka diferenciranja socijalnih razlika među ljudima, nego je izmišljeno u Hrvatskoj sa specifičnim karakteristikama bez mogućnosti opće primjene.
Politička previranja u Hrvatskoj ne zanimaju svijet. Svijet ih ne prati s tako velikim intenzitetom kao što se to u Hrvatskoj misli i očekuje. Ali vijesti o Hrvatskoj dopiru do svakoga i hrvatski politički proces ponekad zagolica znatiželju svakoga koga politka globalno zanima. Čovjek stvara zaključke o nečemu s čime se susreće po prvi puta usporedbom s nečim sličnim što poznaje. Hrvatska polarizacija odavno je prešla granicu tolerancije po kojoj mogu zajedno živjeti politički protivnici i umjesto, kako je to svugdje u svijetu da govori o protivnicima, ona govori o neprijateljima, koji se definiraju kao ljevičari i desničari. Svaka država u svijetu ima ono što se naziva ljevicom i desnicom. Suprotstavljene ideologije vidljive su svakodnevno u parlamentarnim i medijskim raspravama.
Tako, recimo, CNN ovih mjeseci intenzivno prenosi zbivanja i komentira zibanja u, za sada stranačkoj kampanji među Republikancima i Demokratima za odabir kandidata za predsjedničke izbore u SAD. Baš kao što će sutra prenositi zbivanja u izbornoj kampanji za predsjednika SAD. Ljudi prema tim razlikama zauzimaju stavove, ali će se rijetko oko toga netko zamrziti. I opće je pravilo kako se nigdje komunikaciji između ljudi ne vodi rasprava na temu ideologije i religije. A za to vrijeme, ljevica i desnica nadmeću se oko usvajanja prijedloga i njihove provedbe, na temu temeljnih točaka po kojima se oni svugdje u svijetu razmimoilaze - modeli kojima će se pospješiti viši životni standard i općenito, materijalna i moralna kvaliteta života, kako bi se isti učinio ugodnijim za sve građane.
Za razliku od socijalnih i ideoloških razlika, recimo u Španjolskoj svijet vrlo dobro zna kako sukob Baska ili Katalonaca sa Španjolcima nije ideološki već nacionalni. Jednako je u Južnom Tirolu koji je u sastavu Italije. A tu je Belgija sa sukobom između Flamanaca i Valonaca, baš kao i Ujedinjeno Kraljevstvo sa Škotima. Svi ti sukobi u svom temelju imaju pitanja suvereniteta i samostalnosti, a ne socijalna pitanja po kojima se desnica i ljevica razilaze. Jednako, nitko nikad nije Irski sukob Sjevernoj Irskoj između nacionalista i unitarista vidio kao sukob ljevice i desnice. Sukob u Ukrajini otišao je i dalje od onog u Hrvatskoj. Tamo su ukrajinski nacionalisti srušili rusofilsku vlast koja je u kolaboraciji s ruskom manjinom provodila politiku saveza s Rusijom, za razliku od europski orijentirane velike većine građana. Zato nitko u svijetu ukrajinski sukob ne vidi kao sukob ljevice i desnice.
Po identičnoj logici, po svemu tako tipičnom svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, svjetske ideologije nisu rođene u Hrvatskoj, već su uvezene iz Francuske, Rusije, Sjedinjenih Država, … Pa bi tako hrvatska situacija trebala biti lako prepoznatljiva usporedi li se s drugim narodima sličnog državnog uređenja i slične povijesti, uključujući tu i susjedne države koje su kroz Drugi Svjetski Rat i ostatak prošlog stoljeća prošle sličan put kao Hrvatska.
Uokolo Hrvatske prostiru se države koje su se s početkom Drugog Svjetskog Rata našle u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska. Sve us one imale vlade koje su nastavile funkcionirati kao države debelo ograničenog suvereniteta. I bile su suočene s istom situacijom kao i Hrvatska. Izuzimajući specifičan slučaj Italije koja se sa svojim vlastitim fašističkim režimom priključila savezništvu s Njemačkom, te Austrije koja se dobrovoljno priključila Njemačkoj, jer se zapravo radi o istom narodu u dvije države: Sve ostale države bile su suočene s teškim izborom između kakve takve, makar i simboličke samostalnosti i bespoštedne okupacije od strane najjače svjetske vojne sile. Pa su izabrale prihvatiti njemačku dominaciju, što im nije na ponos. Međutim, borba za opstanak nikad nije rukovođena principima nestanka iz inata u smislu “pucajte u prsa” i “bolje grob nego rob”, već racionalizacijom i instinktivnim porivom s ciljem preživljavanja. Pa ako u ime toga jedno vrijeme treba biti rob, to je uvijek bolji izbor nego grob. Jer iskustvo svjetske povijesti uči kako uvijek, prije ili kasnije, dolazi prilika za rješavanje ropstva.
Čovjekov instinkt eksploatira jednu vrlo efektivnu metodu torture, “waterboarding”. To primjenjuju fanatici, koji se danas unutar različitih terorističkih organizacije koriste metodama suicidnog bombardiranja. Pa kad se nađu suočeni sa situacijom da će se utopiti, popuštaju, racionaliziraju i prema statistikama, najveći broj zakletih na šutnju, prekrši svoju zakletvu. Velike zemlje poput Francuske, koje su se oduprle Hitleru, kao što je bilo za očekivati, našle su se okupirane. U Francuskoj, zemlji od 60 milijuna stanovnika, do 1944, pokretu otpora priključio se oko 100 tisuća Francuza ili 0.15% stanovništva. Svi su ostali živjeti i snalazili se kako su znali i umjeli, čuvajući nadu da će se rat jednom završiti, pa će oni opet moći živjeti kao normalni ljudi. U cijeloj Francuskoj, za kolaboraciju s Nijemcima, na smrt je osuđeno 6760 ljudi, ali je smrtna kazna izvršena tek nad njih 790. Svi ostali su pomilovani. Ukupan broj osuđenih nacista u zapadnim okupacijskim zonama, iz koji je stvorena Savezna republika Njemačka (Zapadna Njemačka Njemačke) je između 1945 i 1949 bio 5025 osoba. I tek je njih 806 osuđeno na smrt, a smrtna kazna je izvršena samo nad 486 osoba. Svi ostali su pomilovani i osuđeni na različite vremenske kazne.
Hrvatska je pak prošla na način na koji se to nikom drugom u Europi nije dogodio. Sve je započelo s Bleiburgom, pa se nastavilo s najčistijim evidentnim “antifašističkim” genocidom u kome je pobijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Zatim se je nastavilo sa iseljavanjem u različitim formama, planiranim i potpomognutim od istih “antifašista” s kraja rata i “oslobođenja”, bilo da se radi o njima osobno, bilo da su tu ulogu preuzela njihova djeca ili unuci. Talijanski fašizam završio je 1943, a njemački nacizam 1945. U svijetu je nastupilo vrijeme hladnog rata. U istočnoj Europi zavladao je komunizam pod ruskom dominacijom dok je Hrvatska pod srpskom čizmom nastavila životariti unutar Jugoslavije. Iako je Tito prekinuo veze sa Staljinom, Jugoslavija je ostala živjeti kao geopolitički poluproizvod Hladnog rata. I kao takva, mogla je živjeti samo do njegovog završetka. Dalje nije mogla.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije, borba za njenu obnovu počela je kratko po, njemačkoj invaziji na Sovjetski Savez. A ruskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu obnovljena je u drugoj formi. Raspadom Sovjetskog Saveza, Jugoslavija se je i sama raspala. Pa je tako je prije kraja 20og stoljeća, stoljeća u kome su ideologije nastajale i nestajale, komunizam doživio svoj debakl. Komunizam, nacizam i fašizam su u bilo kakvom praktičnom smislu završili svoj hod po Zemlji. Od njih su ostale samo uspomene, povijesne knjige, dokumenti, dokumentarni filmovi i školski udžbenici povijesti. Razgovor o restauraciji bilo kog od tih sustava, bilo kome s pola mozga, morao bi izgledati kao znanstvena fantastika o putovanju u prošlost.
Na tlu Europe, u svim spomenutim zemljama, danas vlada zapadna parlamentarna demokracija. Demokracija sa svim svojim nedostacima i perverzijama. I u takvom se okviru stremi njegovu unapređenju. U tom procesu, nakon osamostaljenja se je našla i Hrvatska. I svi njeni susjedi. Pod dominacijom novog europskog poretka, baš kao što su se s početkom Drugog Svjetskog Rata svi zajedno našli pod dominacijom ondašnjeg Europskog poretka. Ključnu riječ i onda i sada imala je i ima Njemačka. Hrvatskoj se tako po drugi put pružila prilika ostvariti samostalnost. Kada su Nijemci 1941 bombardirali Beograd, Hrvatska je pljeskala. Kada su Amerikanci 1999 bombardirali Beograd, Hrvatska, BiH, Kosova i svi drugi koji su osjetili velikosrpsku čizmu na svom prostoru, pljeskali su. I to je potpuno normalno. Kada je Hitler bombardirao London, Irska i Indija su pljeskale. Sve je to prošlo. Samostalne države Centralne, Istočne i Južne Europe najvećim dijelom se nalaze u sastavu EU. Zajedno s Hrvatskom kao posljednjom članicom koja joj je pristupila.
Sve Europske države danas imaju sustav parlamentarne demokracije gdje se za vlast nadmeću ljevica i desnica, nacionalne stranke s različitim pristupom pitanju kako unaprijediti gospodarski i svaki drugi život u svojim državama. Svijet tako vidi ili barem želi vidjeti i Hrvatsku, ali ... U Hrvatskoj se događa nešto drugo, nešto što možda u Hrvatskoj i ne izgleda čudno, ali izvana strši svima koji promatraju hrvatska previranja ne mogavši naći valjan odgovor. Za to vrijeme Hrvatska jednostavno nema vremena pozabavati se pitanjem suštine svoga problema. A Hrvatska se susreće s dilemom sažetom u pitanju:
“Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, postoji toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom i sve zajedno smrdi na građanski rat, koji uvijek počne verbalno agitatorski, a završi u fizičkim obračunima?”
Fašizam je završio svoj put po svijetu prije tri četvrtine stoljeća. Komunizam pak prije jedne četvrtine stoljeća. A u Hrvatskoj se još vodi rat između njih. Nešto poput japanskih vojnika, koji su skrivali i borili u azijskim prašumama 25 godina po završetku Drugog Svjetskog Rata uvjereni kako rat još uvijek traje. A za to vrijeme stranci, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj, svi koji dovoljno poznaju politiku glavnih suprotstavljenih blokova u Hrvatskoj, nigdje ne mogu naći ma i najmanjeg razloga po kojemu bi jedni bili fašisti a drugi komunisti.
A za to vrijeme, u Hrvatskoj se dogodilo i događa sve i svašta, ali ništa što bi ukazivalo na fašizam i komunizam. Stranci idu u Hrvatsku na ljetovanje, pričaju s ljudima i čude se, jer ne vide znakove ni komunizma niti fašizma. Ne vide ga ni u ljudima, niti u politici, nigdje. Isto je i s većinom Hrvata u Hrvatskoj. Prilično su poznate veze tzv. Hrvatske ljevice s Londonom i Hrvatske desnice s Njemačkom, ali … Ni u jednoj niti u drugoj državi nema nikakvih tragova ni komunizma ni fašizma. U Ukrajini se za sve zlo krivi Ruse, ali ne kao komuniste, jer ih nema osim na zanemarivim marginama, kao i u svakoj drugoj državi. U Španjolskoj, zemlji Francovog fašizma i internacionalnih brigada komunista iz prve polovine 20 stoljeća, zaoštravaju se odnosi između Katalonaca, Baska i Španjolaca. Ali nitko ne govori o fašizmu ili komunizmu. Kako bi i govorio o nečemu o čemu ne postoji traga, o nečemu što se kao takvo može prepoznati, povezati? Nema više ni Ustaša niti Partizana koji bi preživjeli do današnjih dana i probali širiti svoja uvjerenja. Čovjek koga je Drugi Svjetski Rat zatekao punoljetna, morao se roditi negdje oko 1920 danas ima 95 godina i većinu dana provodi ne znajući za sebe. Čak i branitelje iz Domovinskog rata već polako hvata starost, a kamoli da veterani Drugog Svjetskog Rata imaju utjecaja na dnevnu politiku u Hrvatskoj.
Kakva li je to zapravo onda opsesija komunizmom i fašizmom? Očito, radi se o sukobu na jednoj drugoj razini, možda sličnom onom Španjolskoj, donedavno u Irskoj ili sada u Ukrajini. Nesumnjivo je kako nema nikakvih temelja za mržnju na ideološkom planu, ali ona postoji na jednom drugom, pa se tako obje razine skrivaju kao zmija noge. U Hrvatskoj zapravo plamti sukob između jugoslavena i antijugoslavena, odnosno Hrvata i antihrvata No tu diferencijaciju izbjegavaju obje strane. Pa se tako s riječju “Jugoslavija” izbjegava govoriti o totalitarizmu i represiji bivše države, represiji koja se je u Jugoslaviji nazivala “socijalizmom”. Pa tako ispada skoro kao da im je Jugoslavija bila draga, ali eto bila je komunistička, no svi smo u nju bili zaljubljeni, od Karađorđevićeve monarhije, pa do Titovog samoupravnog raja, dok istovremeno Tito samo što se nije proglasio za kralja i nastavio tamo gdje se u tom raju stalo 1941.
Da je Tito 1945 obnovio hrvatsku državu i uredio je po sovjetskom modelu, danas bi imali ideološki sukob s njegovim sljedbenicima. Tito je, međutim, obnovio Jugoslaviju i sukob s njegovim sljedbenicama je zato nacionalne prirode, pa je tako njegov režim neprihvatljiv, jer je Tito bio na čelu totalitarnog i zločinačkog (genocidnog) režima. Tito je bio na čelu države koja je okupirala Hrvatsku, uskratila joj pravo na samostalnost i u njoj provodila velikosrpsku ekspanzionističku politiku od prvog do zadnjeg dana svog postojanja. Kada se netko ne slaže s tvojim socijalnim stavovima, on je tvoj ideološki protivnik. Kada netko negira pravo tvoga naroda na državu, on je tvoj neprijatelj.
Kada bi Hrvati svojim sukobima dali njihovo pravo ime, svakome bi na svijetu bilo jasno da se radi o ljudima koji Hrvatsku kao samostalnu nacionalnu državu hoće i o onima koji je nisu htjeli, a ne žele je ni danas. Ovako, svijet u nevjerici gleda kako se u Hrvatskoj vodi rat završen pred 70 godina, nešto slično kao što za Srbe Kosovska bitka traje još i danas.
Post je objavljen 09.04.2016. u 21:33 sati.