Djeca Komunizma
srijeda , 04.01.2017.
Tko se usredotoči samo na ekonomiju ne može vidjeti krupnu sliku, jednako kao i onaj tko se usredotoči na politiku (ili reducira na ideologiju). A tko ne vidi krupnu sliku, ne vidi dobro ništa, ni ekonomiju, niti politiku (još manje ideologiju), pa se od njega ne može ništa dobro očekivati.
U Hrvatskoj vlada privid kako Ljevica u raznim oblicima čini većinu političke ponude. Tako, na primjer, imamo ljevičare-progresivce koji Hrvatsku žele vidjeti u lijevoj multikulturalno-internacionalnoj utopiji, ali i ljevičare-konzervativce koji se zalažu za socijalizam u jednoj državi zvanoj Regija. Imamo i ljevičare-populiste koji bi vješali bogataše (tajkune) i tehnokrate (menadžere), a navodno ideološki neutralni, oni robuju idejama odavno mrtvog ekonomista, Marxa (provjerite ih pitanjima o državnom vlasništvu nad “dominirajućim vrhovima” ekonomije).
Imamo Desnicu, ali … Što zapravo definira Desnicu? Ima li ona podvrsta? Nemajući namjeru razrađivati detaljnu analizu domaće političke scene zadržimo se na apstrakciji i pođimo redom. Prvo, koje su zapravo razlike između Ljevice i Desnice? U tome mogu poslužiti kratke definicije i dvodimenzionalni prikazi, ali sami po sebi oni nisu dovoljni, jer je dimenzija nebrojeno više. Kao i Ljevica, tako je i Desnica prije svega priča o povijesti, baš kako to definira Erik von Kuehnelt-Leddihn u knjizi “Leftism revisited: From de Sade and Marx to Hitler and Pol Pot”. Ljevica je:
1. Materijalizam (uz odsustvo bilo kakvih duhovnih vrijednosti): ekonomski, biološki i sociološki.
2. Mesijanizam pripisan jednoj grupi: jednoj naciji, jednoj rasi, jednoj klasi.
3. Centralizacija: eliminiranje lokalnih tradicija, karakteristika i slično.
4. Totalitarizam: prožetost svih sfera života jednom jedinom doktrinom, sve ostalo je nepoželjno.
5. Brutalna sila i terror - čista endogena sila nadoknađuje odsustvo autoriteta.
6. Ideološka jednopartijska (totalitarna) država.
7. Potpuna državna kontrola nad obrazovanjem.
8. Socijalizam kao suprotnost Personalizma.
9. Skrbnička Država koka od kolijevke pa do grobasve diktira i određuje.
10. Militarizam: novačenje i narodne armije u službi širenja ideologije.
11. Potpuna rigidna ideološka opsesija koju provodi Država nad “neprijateljem“ koga treba poraziti, uništiti i zatrti (recimo genocid na Hrvatskim narodom krajem WW2, odnosno po “oslobođenju“).
12. Odbacivanje monarhičnog sustava uz istovremeno preuzimanje predloška koji je ispred svih postavlja vođu: Führer, Duce, Vozhd, Josip Broz, Che Guevara (nošenje i predaja štafete mrtvom Josipu Brozu).
13. Antiliberalizam: mržnja prema bilo kakvoj stvarnoj slobodi.
14. Antitradicionalizam: protiv povijesti, protiv “reakcije”, protiv tradicije i protiv razlika svih vrsta.
15. Tendencija k teritorijalnom ekspanzionizmu kao oblik samorealizacije (SSSR/Rusija, Kina-Tibet, Velika Srbija i slično).
16. Ekskluzivnost Boga: Bog ne postoji niti se on tolerira, postoji samo komunistički Antibog.
17. Eliminacija posredničkih tijela; na primjer eliminacija poštenog i nezavisnog pravosuđa.
18. Konformnost masovnih medija: tisak, radio, televizija i Internet portal su u službi partije, njenih interesa i ciljeva.
19. Eliminacija ili relativizacija privatnog vlasništva: gdje ono preživi u imenu potpuno je pod državnom kontrolom; poduzetnik je samo skrbnik svog “vlasništva”.
20. Persekucija, podčinjavanje ili kontrola svih vjerskih tijela (neprijatelja se želi kontrolirati iznutra).
21. “Ispravno je što koristi Narodu” (Hitler); “Ispravno je što koristi Partiji” (Partiynost, Lenjin).
22. Mržnja prema manjinama svih vrsta (jeste li ikada čuli da su “manjine“ u komunizmu imale ili imaju ikakva prava?).
23. Glorifikacija većine i “prosječnog čovjeka” (sve se uprosječuje kako bi se sve držalo pod kontrolom, “elita“ - izuzev Partijske ‘ je nepoželjna).
24. Glorifikacija revolucije, revolta i pobune.
25. Plebejstvo: borba protiv bivših elita (uz istovremeno stvaranje nove Partijske elite).
26. Lov na “izdajice”; resentment prema emigrantima (SDB/UDBA u Jugoslaviji).
27. Populizam i “uniformatizam” (narodni sudovi, narodni automobili, narodni proizvodi i slično).
28. Ideološki korijeni u Francuskoj Revoluciji.
29. Konstantno referenciranje na demokratske principe koji u stvarnosti zapravo ne postoje.
30. Dinamički monolitizam: država, društvo, narod postaju jedno.
31. Koordinacija kroz slogane, pjesme, simbole i fraze (od Vardara do Triglava, sletovi, radne akcije).
32. Sekularni rituali zamjenjuju vjerske rituale (slavi se rođendan Josipa Broza, nosi mu se štafeta, priređuju masovni sletovi i dočeci koji postaju lokalni praznici-neradni dani, ...).
33. Konformizam kao vitalni princip (pokori se ili nestani).
34. Poticanje masovne histerije (programirano “tugovanje“ po smrti velikog vođe).
35. Tehnologija u službi moći umjesto u službi napretka.
36. Sloboda — ispod pojasa.
37. Sve za, sve kroz, ništa protiv države (Mussolini).
38. Potpuno ispolitizirani svi segmenti života: turizam, sport, rekreacija, zabava, kultura, ...
39. Nacionalizam i Internacionalizam nasuprot Patriotizmu.
40. Borba protiv izvanserijskih ljudi i svih onih koji "nadvisuju" sredinu.
41. Potpuna mobilizacija zavisti u interesu partije i države.
Nasuprot gornjoj, multidimenzionalnoj definiciji Ljevice definicija Desnice vrlo jednostavna. Desnica je suprotnost svega gore navedenog ili odsutnost istoga.
Gledajući redom gornju listu karakteristika Ljevice, postaju očite paralele između ponašanja predmodernih i modernih lijevih pokreta, ali i kontinuitet u svijetu lijevih ideja i ideologije. Marx nije ponikao iz ničega niti se stvorio ni od kuda, crpio je inspiraciju iz drugih. Teško je odvagati veličinu utjecaja jednog “mislioca“ na drugog, a još je teže procijeniti utjecaj ideja na povijesne događaje. Zato je pravo pitanje što bi bilo da se Marx nikada nije rodio, bi li na ovom svijetu uopće bilo komunističkih država? Pa se tako postavlja pitanje je li Marx stvorio ideje koje su kasnije pogonile događaje ili su događaji prigrlili i iskoristili njegove ideje? Odnos između ideologa, ideja, vođa masa i masa nikada i nigdje nije ni jednosmjerna niti jednostavna.
Kuehnelt-Leddihn dokumentira paralele između događaja i utjecaje među “misliocima“, od Jana Husa do Oktobarske revolucije i dalje. A te analogije su zapanjujuće, a uzorak s vremenom postaje dovoljno velik kako bi omogućio ispravne zaključke. Rezultat toga je portret Ljevice koji joj nije kompliment niti joj služi na čast. Međutim, ono što nedostaje jest okvir za ne-Ljevičarstvo, okvir koji bi postavio plan za zaustavljanje Ljevice. Plan koji bi popravio svu štetu koju je Ljevica povijesno učinila sredini u kojoj je djelovala: državi i narodu. Plan koji bi na boljim temeljima izgradio zdravije, sretnije i bogatije društvo budućnosti. Svojevremeno ponuđena kao okvir za budućnost, Portlandska deklaracija bila je potpuni fijasko, jer … “teorijski“ napadi s motrišta etike i ekonomije na Ljevicu privlače više ljudi nego li napadi iz “povijesne” perspective, kako to čini deklaracija. A po odabiru oružja i zaključcima povijesni napadi dio su jednog ne posve definiranog načina djelovanja koji se naziva Reakcijom.
Svatko tko si da malo truda pročitati i promisliti gornje kratke definicije Ljevice vrlo lako će samog sebe identificirati kao ne-Ljevičara odnosno, kako se to danas skraćeno naziva Desničarom. No što je s Reakcionarima? Njih definira odbojnost prema masi, prosjeku, demokraciji i slično. Ipak, ako je nekada takvih i bilo, danas ih sigurno više nema. Ostala je samo moderna Desnica koja, za razliku od moderne Ljevice, ne bježi od demokracije i čovjeka, naprotiv! Moderna Desnica smatra kako okvir demokracije može spriječiti većinu ekscesa. Reakcionar će se na sve to namrgoditi, jer on je elitist iako ... Ni on nije potpuno protiv napretka, dapače i on je za napredak, ali smatra kako se pogriješilo kada se počelo rasturati staro zlato samo zato što je staro, a ne zato da bi iz njega napravilo novo, bolje, zlato. Pa je tako Murray Rothbard svojedobno uskliknuo:
“Opozvat ćemo dvadeseto stoljeće”
A to je ono što opisuje sve što jedan Reakcionar želi, jer ... 20 stoljeće je iznjedrivši lijeve ideologije kao što su komunizam, fašizam i nacizam čitavom čovječanstvu donijelo zlo. Pa tako Reakcija postaje stav koji se svodi na opisivanje štete pojedine lijeve politike (recimo, u Hrvatskoj je Ljevica prodala INU, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Banke, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Plivu, u Hrvatskoj je Ljevica prodavala teritorije, ... ) i stav zašto je i kako je ono što joj je prethodilo bilo bolje (što nam ovih dana, kojeg li paradoksa, tumači MOST). No Reakcija tu staje, jer dalje ne vidi, osim deklarativno ne bavi se budućnošću, dok moderna Desnica nudi rješenja za budućnost i sanaciju štete koju je učinila Ljevica.
Reakcija se kao temeljni pristup problematici može, recimo, primijetiti čitajući blogove ovog portala. Blogovi ovog portal su gotovo listom, uz poneki izuzetak, Ljevičarski. No čak i u ne-Ljevičarskim, baš kao i u Ljevičarskim, u oboje i ekonomija i etika su sporedne teme. A ti blogovi se bave politikom, poviješću, kulturom ili takozvanom “kulturom“ (“kulturnjaci”), religijom ... I svi redom, baš kao Reakcija, samo konstatiraju stanje ne nudeći ni rješenja niti ideje, nudeći samo ispraznost. Zapanjujuća je činjenica kako se na ovom portalu Religijom bave odnosno, njome se jako vole baviti, Ljevičari, jer … Religija zapravo i nije nužno odmak od Ljevice. Koliko god to Ljevica niječe, činjenica jest kako je ona potekla iz Religije, pa tako Ljevičarska ideologija samu sebe počinje smatrati nekom vrstom supstituta Religiji, nekom novom Religijom. A Desnici to, naprotiv ne pada na pamet.
Imate li živaca guglati po Internetu i filtrirati članke/postove Ljevičara s ovog portala nećete postati puno pametniji. Jedino što ćete u svima njima naćii je isprazna prepotencija i neznanje koja postaje mjerilo za “napredno ljevičarenje” nasuprot “kaljuži“ koju oko sebe šire “nazadni desničari“, a što je zapravo i više no tragično. Jer kako tumačiti primitivne ispade Ljevičara u kojima, kad ostanu bez argumenata ili kad im se “ruši utopija” oni listom počinju direktno vrijeđati i omalovažavati. Analiziraju li se blogovi i blogeri, sve to postaje jasno već na osnovu njihove temeljne tvrdnje kako su Ljevičari po prirodi pametni, a Desničari po prirodi glupi, kako su Ljevičari intelektualci, a Desničari primitivci, i tako dalje, da ne nabrajam. A na takve tvrdnje i argumentaciju ne nailazimo samo u Ljevičarskim škrabotinama na ovom blog portal (kako drugačije nazvati njihovo pisanje?). Nalazimo ih i na fejsbuku istaknutih “intelektualaca” koji sebe smatraju ljevičarima. No što je tu je, jer odraz je to kompletne poruke koje kroz medije šalje politika što kroz paternalistički odnos spram građanstva pokazuje svoju intelektualnu, ali i svaku drugu nemoć.
Jednako, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica, kako gotovo niti jedan jedini blog, bio on Ljevičarski, ali i ne-Ljevičarski (pravih desničarskih, intelektualnih, blogova ovdje gotovo da i nema) na ovom portalu ne dotiče ni ekonomske niti etičke analize. Za obje suprotstavljene strane na ovom blog portalu, i Ljevičare i ne-Ljevičare, etika i ekonomija su dosadni i beživotni. Pa je zbog koncentracije na ekonomiju i etiku, uz zanemarivanje ideologije, možda i to razlog zašto Liberalizam, i ne samo na ovom blogu, već i u čitavom Hrvatskom društvu, životari na margini društva. I sve to usprkos činjenici kako u posljednje vrijeme za sve grijehe koje su počinili Ljevičari: političari, ekonomisti, ali i obični građani, svi oni počinju tražiti krvce u Liberalizmu odnosno neo-Liberalizmu koji u Hrvatskoj nikada nije ni postojao, umjesto da ih traže u vlastitoj pameti, neznanju, prepotenciji i precjenjivanju (ne)sposobnosti što je pogrešnim odlukama, postupcima i kratkoročnoj slijepoj pohlepi napravilo to što je napravilo. Naime, “Za efikasnost!” nije motivirajuća parola dok su na primjer parole “Za slobodu!” ili “Za domovinu!“ ili “Za nacionalne interese!” itekako motivirajuće. Vezano za gornje parole, “Za slobodu!” zvuči jako dobro čak i bez obzira na to što većina ljudi smatra kako ona u stvari i nije neslobodna. Jer koje su to zapravo neslobode prisutne u suvremenom Hrvatskom društvu? Koliko god se te neslobode u Hrvatskom društvu traži, ne može je se pronaći. Slično je i kako Ljevičari ponekad vole koristiti parolu “Za domovinu!”. A nju koriste prventveno oni koji su toj Domovini okrenuli leđa, Jednako je i s parolom “Za nacionalne interese!”. Sve u svemu, pucanj je to u prazno nalik pucnju sitnom sačmom: pogađa i možda se može prodati u medijima, ali zapravo taj pucanj ne ruši “protivnika“. Ipak, on daje privid “progresivnosti“, iako je on zapravo Reakcija i potpuna suprotnost “progresivnosti”.
Svojedobno je Friedrich A. Von Hayek napisao kako je čovječanstvu potrebna ideja Liberalne utopije. Ipak, praktično konstruiranje takve ideje pokazalo se kao vrlo veliki problem, jer dovodi do društvenog disbalansa. Budućnost u kojoj svatko ima koliko radi i zaradi, odnosno koliko njegov rad vrijedi, zapravo većinu ljudi plaši. Pogotovo usporedi li se s budućnošću u kojoj svatko radi prema mogućnostima i želji da uopće nešto radi, a uzima prema potrebama i želji da nešto uzme (jer to želi). Pa tako, paradoksalno, nakon rušenja Komunizma u Hrvatskoj, što se poklapa s rušenjem države koja uistinu jest bila tamnica Hrvatskog naroda, umjesto da se krene ka sretnijem i pravednijem društvu za što su postojale sve ekonomske pretpostavke, suvremena Hrvatska se okreće neo-Ljevičarenju. Osim što je to bilo vidljivo kroz rasprodaju nacionalne ekonomije (privatizaciju) u kojoj su najbolje prošli dojučerašnji Komunisti, to je vidljivo i kroz državno pokroviteljstvo (financiranje) raznih ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija, gdje se listom okupljaju svi koji sami sebe nazivaju Ljevičarima (iako to i nisu već su obični vagabundi/vucibatine navikli živjeti na tuđi račun, a ne od svog rada i njegovih rezultata). Zanimljivo je kako apolitična većina drugih sve prati i bez pogovora financirajući prvo sanaciju banaka, a potom pristajanjem na njihovu prodaju, uvjeravajući samu sebe kako je sve to doprinos nacionalnom interesu, a ne obična pljačka što je prava istina. Još je zanimljivije i kako se u tom predlošku uzimanja prema potrebi (ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija), osim Ljevičara, u međuvremenu prilagodio i dio tihe većine. Pa su se tako, s vremenom, u natjecanje “džeparenja” vlastite Države uključili gotovo svi, svatko na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima i prilikama da nešto negdje uzme. I na kraju u pljački, a što je jedina i prava istina, jednako sudjeluju i Ljevičari, ali i ne-Ljevičari. Uz rasprodaje javnog dobra (INA, Pliva, Banke, …), sve je to bilo dio predloška koji je uzrokovao sve kasnije katastrofe u ekonomiji i društvu nakon 2000te godine. I sve je to dio kontinuirane politike koju u Hrvatskoj od 2000te do danas provode takozvana Djeca komunizma, odnosno jugo-naci-fašisti (detalji o onom serijalu koji još nije završen) bez obzira u kojoj se ideološkoj grupaciji ili političkoj stranci oni skrivali.
Ipak i bez obzira na sve, koliko god to paradoksalno izgleda, situacija zapravo i nije tako crna. Ona je bolja no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Jer svaki problem u ekonomiji rješava se sam od sebe kroz “samorestrukturiranje” društva unutar jedne generacije (20 godina). A u međuvremenu, puno je mogućnosti kako pretakati iz šupljega u prazno i ploviti na valu populizma. Da je to tako, kao primjer mogu poslužiti države poput svojedobno Norveške, Švedske, Nizozemske, Belgije, Danske, Finske, Austrije, Irske, … koje iako redom danas ekonomski nadvisuju Hrvatsku, zapravo imaju otprilike jednak ekonomski potencijal (resurse) kao i Lijepa Naša. Pa to samo potencira osnovno pitanje, a to je kako se taj potencijal i s kojom količinom pameti koristi? No, dok se u društvu, s vremenom, ne stvori zdrava ekonomija i kao posljedica “samorestrukturiranja” koje će smao po sebi donjeti “zdravo okruženje”, Ljevičari i mnogi ne-Ljevičari sebi će pronalaziti “duhovnu hranu” u Hayekovoj utopiji zvanoj Prošlost. A ta prošlost uistinu nije bila lijepa i idilična kako su nas to Ljevičari opsjenarili odnosno, kako nas to i danas pokušavaju opsjenariti. Jer, čim više kostura izlazi iz jama u kojima su Ljevičari daleko od očiju javnosti dehumanizirali čovjeka, tim glasnija postaje ona relativno mala, ali medijski eksponirana grupa spodoba čiji su se roditelji, ili oni sami, tako uspješno bavili preodgojem “narodnih” neprijatelja. Pa tako oni osnivaju Nove Ljevice, organiziraju derneke u Kumrovcu za 25. Maj, veličaju i slave 29. Novembre, natječu u prostačenju po medijima, … Zanimljivo je kako istu situaciju, isto prostačenje i isti tip eksponiranosti Ljevice postoji i na ovom blog portalu, a što samo pokazuje i razotkriva intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku bijedu svih Ljevičara i svekolike Ljevice uopće.
Činjenica jest kako je suvremeno Hrvatsko društvo utemeljeno na koruptivnim vezama u svim slojevima društva, i horizontalno i vertikalno, kao i u grupno-interesnim sferama što sve potječe iz načina kako je to društvo funkcioniralo za vrijeme svih Jugoslavija. Činjenica je i kako su se Djeca Komunizma početkom 1990ih vrlo lako i bez problema preobratila u Očeve Tajkunizma što je u suštini jedno te isto. Radi se o jednim te istim ljudima koji su u oba sistema primjenjivali jednu te istu poslovnu etiku. U Jugoslavenskom (pa tako i u Hrvatskom) se je komunizmu poslovna etika temeljila ne prevari baš kao što je ista etika temelj Hrvatskog kapitalizma. Rezultate toga poznajemo. Komunizam je svojedobno propao, jer je bio ekonomski neizdrživ. Pojeo je samog sebe. A kapitalizam, hoće li i on propasti? Neće. Jer pravi kapitalizam u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio, a Liberalizam još manje. I to iako i jedan i drugi svi prozivaju za sve nedaće Hrvatske ekonomije. Paradoks je to naoko teško objašnjiv, ali shvatljiv u kontekstu laži koje Djeca komunizma što danas vladaju Hrvatskom šire kako bi sakrili svoj zločin.
komentiraj (15) * ispiši * #
Hrvatski teatar apsurda
nedjelja , 06.11.2016.
Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije s vojničkim ordenima koji su se dijelili u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica s Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.
Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što još i danas zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije bio popularan do 1991
Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak ZAVNOHa, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941. krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali s ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Zato je paradoksalno, ali istinito kako su četnici bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Depilirani pederast kao simbol “antifašizma”
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka s likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast s maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" - ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišičavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji kod dugokosih zagrebačkih fakina pendrekom utjeruje političku korektnost zbog njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeto 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje 1990.-e braniti svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom iskrene? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991. separatistima i nacionalistima, a ne ZAVNOHovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti nijedan njen čelnik bio u Haagu. Nadalje, Hrvatsku nisu branili eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi s novim identitetom politička klasa danas se dovitlava s novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalnih ukazanja EU komesara, razumljivo je kako Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Zato antifašizam, kao superelastičan pojam, danas uistinu jest temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi “međunarodne zajednice”. Međutim, zaboravlja se kako su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike, Čavoglave i Juru i Bobana. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo odagnati svaku sumnju “međunarodne zajednice” na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je ukinuti Hrvatsku ili je dati u koncesiju EU, UN ili MMF-u, kao što je to već ionako djelomično slučaj. Veliki problem leži jedino u tome što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je to i strašna dilema vladajuće političke kaste. Oni ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i ”ustaša” 1991., oni danas ne bi bili politička kasta i klasa koja sjedi u Saboru, niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora da je strašan osjećaj kada se neki član političke kaste mora rukovati s hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." I moda da je još strašnija stvar kad se bivši dragovoljci, zajedno s tzv tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode s hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. No u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara 1991. To i nije bilo baš tako, baš ka o i u velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno sa srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato što ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991. već ga u sebi svojim rođenjem nose. Oni su vrlo dobro znali tko su i kakav im je identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi je uopće bilo na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je u Hrvatskoj započeo rat koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotina stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu", i kojima je moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku? Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju, zemlja kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvještenje, a koji su ga iz raznoraznih razloga posjedovali i prije, još za vrijeme Jugoslavije. Prava statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata ne postoji, niti je do danas napravljena, te se samo može pretpostaviti kako su to pretežno bila djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. Ipak, inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I na kraju, evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav Sunić
Oznake: antifašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, Hrvatska
komentiraj (2) * ispiši * #
Godina svinja
subota , 09.04.2016.
Naiđem li na nekog s kim se nakon ugodnog razgovora, poželim ponovo sresti, postajemo poznanici. Ponekad se poznanstvo razvije u prijateljstvo. Stranci koji posjećuju ili žele posjetiti Hrvatsku obično u superlativima govore o prirodnim ljepotama i gostoljubivosti. A ponekad ponetko od njih govori i o specifičnom tumačenju nekih ideoloških pojmova poput ljevice i desnice, koje je teško poistovjetiti s općeprihvaćenim značenjem tih pojmova u svijetu. Kao da se radi o nečemu što nije primjenjivo na globalna ideološka diferenciranja socijalnih razlika među ljudima, nego je izmišljeno u Hrvatskoj sa specifičnim karakteristikama bez mogućnosti opće primjene.
Politička previranja u Hrvatskoj ne zanimaju svijet. Svijet ih ne prati s tako velikim intenzitetom kao što se to u Hrvatskoj misli i očekuje. Ali vijesti o Hrvatskoj dopiru do svakoga i hrvatski politički proces ponekad zagolica znatiželju svakoga koga politka globalno zanima. Čovjek stvara zaključke o nečemu s čime se susreće po prvi puta usporedbom s nečim sličnim što poznaje. Hrvatska polarizacija odavno je prešla granicu tolerancije po kojoj mogu zajedno živjeti politički protivnici i umjesto, kako je to svugdje u svijetu da govori o protivnicima, ona govori o neprijateljima, koji se definiraju kao ljevičari i desničari. Svaka država u svijetu ima ono što se naziva ljevicom i desnicom. Suprotstavljene ideologije vidljive su svakodnevno u parlamentarnim i medijskim raspravama.
Tako, recimo, CNN ovih mjeseci intenzivno prenosi zbivanja i komentira zibanja u, za sada stranačkoj kampanji među Republikancima i Demokratima za odabir kandidata za predsjedničke izbore u SAD. Baš kao što će sutra prenositi zbivanja u izbornoj kampanji za predsjednika SAD. Ljudi prema tim razlikama zauzimaju stavove, ali će se rijetko oko toga netko zamrziti. I opće je pravilo kako se nigdje komunikaciji između ljudi ne vodi rasprava na temu ideologije i religije. A za to vrijeme, ljevica i desnica nadmeću se oko usvajanja prijedloga i njihove provedbe, na temu temeljnih točaka po kojima se oni svugdje u svijetu razmimoilaze - modeli kojima će se pospješiti viši životni standard i općenito, materijalna i moralna kvaliteta života, kako bi se isti učinio ugodnijim za sve građane.
Za razliku od socijalnih i ideoloških razlika, recimo u Španjolskoj svijet vrlo dobro zna kako sukob Baska ili Katalonaca sa Španjolcima nije ideološki već nacionalni. Jednako je u Južnom Tirolu koji je u sastavu Italije. A tu je Belgija sa sukobom između Flamanaca i Valonaca, baš kao i Ujedinjeno Kraljevstvo sa Škotima. Svi ti sukobi u svom temelju imaju pitanja suvereniteta i samostalnosti, a ne socijalna pitanja po kojima se desnica i ljevica razilaze. Jednako, nitko nikad nije Irski sukob Sjevernoj Irskoj između nacionalista i unitarista vidio kao sukob ljevice i desnice. Sukob u Ukrajini otišao je i dalje od onog u Hrvatskoj. Tamo su ukrajinski nacionalisti srušili rusofilsku vlast koja je u kolaboraciji s ruskom manjinom provodila politiku saveza s Rusijom, za razliku od europski orijentirane velike većine građana. Zato nitko u svijetu ukrajinski sukob ne vidi kao sukob ljevice i desnice.
Po identičnoj logici, po svemu tako tipičnom svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, svjetske ideologije nisu rođene u Hrvatskoj, već su uvezene iz Francuske, Rusije, Sjedinjenih Država, … Pa bi tako hrvatska situacija trebala biti lako prepoznatljiva usporedi li se s drugim narodima sličnog državnog uređenja i slične povijesti, uključujući tu i susjedne države koje su kroz Drugi Svjetski Rat i ostatak prošlog stoljeća prošle sličan put kao Hrvatska.
Uokolo Hrvatske prostiru se države koje su se s početkom Drugog Svjetskog Rata našle u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Italija, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska i Bugarska. Sve us one imale vlade koje su nastavile funkcionirati kao države debelo ograničenog suvereniteta. I bile su suočene s istom situacijom kao i Hrvatska. Izuzimajući specifičan slučaj Italije koja se sa svojim vlastitim fašističkim režimom priključila savezništvu s Njemačkom, te Austrije koja se dobrovoljno priključila Njemačkoj, jer se zapravo radi o istom narodu u dvije države: Sve ostale države bile su suočene s teškim izborom između kakve takve, makar i simboličke samostalnosti i bespoštedne okupacije od strane najjače svjetske vojne sile. Pa su izabrale prihvatiti njemačku dominaciju, što im nije na ponos. Međutim, borba za opstanak nikad nije rukovođena principima nestanka iz inata u smislu “pucajte u prsa” i “bolje grob nego rob”, već racionalizacijom i instinktivnim porivom s ciljem preživljavanja. Pa ako u ime toga jedno vrijeme treba biti rob, to je uvijek bolji izbor nego grob. Jer iskustvo svjetske povijesti uči kako uvijek, prije ili kasnije, dolazi prilika za rješavanje ropstva.
Čovjekov instinkt eksploatira jednu vrlo efektivnu metodu torture, “waterboarding”. To primjenjuju fanatici, koji se danas unutar različitih terorističkih organizacije koriste metodama suicidnog bombardiranja. Pa kad se nađu suočeni sa situacijom da će se utopiti, popuštaju, racionaliziraju i prema statistikama, najveći broj zakletih na šutnju, prekrši svoju zakletvu. Velike zemlje poput Francuske, koje su se oduprle Hitleru, kao što je bilo za očekivati, našle su se okupirane. U Francuskoj, zemlji od 60 milijuna stanovnika, do 1944, pokretu otpora priključio se oko 100 tisuća Francuza ili 0.15% stanovništva. Svi su ostali živjeti i snalazili se kako su znali i umjeli, čuvajući nadu da će se rat jednom završiti, pa će oni opet moći živjeti kao normalni ljudi. U cijeloj Francuskoj, za kolaboraciju s Nijemcima, na smrt je osuđeno 6760 ljudi, ali je smrtna kazna izvršena tek nad njih 790. Svi ostali su pomilovani. Ukupan broj osuđenih nacista u zapadnim okupacijskim zonama, iz koji je stvorena Savezna republika Njemačka (Zapadna Njemačka Njemačke) je između 1945 i 1949 bio 5025 osoba. I tek je njih 806 osuđeno na smrt, a smrtna kazna je izvršena samo nad 486 osoba. Svi ostali su pomilovani i osuđeni na različite vremenske kazne.
Hrvatska je pak prošla na način na koji se to nikom drugom u Europi nije dogodio. Sve je započelo s Bleiburgom, pa se nastavilo s najčistijim evidentnim “antifašističkim” genocidom u kome je pobijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Zatim se je nastavilo sa iseljavanjem u različitim formama, planiranim i potpomognutim od istih “antifašista” s kraja rata i “oslobođenja”, bilo da se radi o njima osobno, bilo da su tu ulogu preuzela njihova djeca ili unuci. Talijanski fašizam završio je 1943, a njemački nacizam 1945. U svijetu je nastupilo vrijeme hladnog rata. U istočnoj Europi zavladao je komunizam pod ruskom dominacijom dok je Hrvatska pod srpskom čizmom nastavila životariti unutar Jugoslavije. Iako je Tito prekinuo veze sa Staljinom, Jugoslavija je ostala živjeti kao geopolitički poluproizvod Hladnog rata. I kao takva, mogla je živjeti samo do njegovog završetka. Dalje nije mogla.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije, borba za njenu obnovu počela je kratko po, njemačkoj invaziji na Sovjetski Savez. A ruskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu obnovljena je u drugoj formi. Raspadom Sovjetskog Saveza, Jugoslavija se je i sama raspala. Pa je tako je prije kraja 20og stoljeća, stoljeća u kome su ideologije nastajale i nestajale, komunizam doživio svoj debakl. Komunizam, nacizam i fašizam su u bilo kakvom praktičnom smislu završili svoj hod po Zemlji. Od njih su ostale samo uspomene, povijesne knjige, dokumenti, dokumentarni filmovi i školski udžbenici povijesti. Razgovor o restauraciji bilo kog od tih sustava, bilo kome s pola mozga, morao bi izgledati kao znanstvena fantastika o putovanju u prošlost.
Na tlu Europe, u svim spomenutim zemljama, danas vlada zapadna parlamentarna demokracija. Demokracija sa svim svojim nedostacima i perverzijama. I u takvom se okviru stremi njegovu unapređenju. U tom procesu, nakon osamostaljenja se je našla i Hrvatska. I svi njeni susjedi. Pod dominacijom novog europskog poretka, baš kao što su se s početkom Drugog Svjetskog Rata svi zajedno našli pod dominacijom ondašnjeg Europskog poretka. Ključnu riječ i onda i sada imala je i ima Njemačka. Hrvatskoj se tako po drugi put pružila prilika ostvariti samostalnost. Kada su Nijemci 1941 bombardirali Beograd, Hrvatska je pljeskala. Kada su Amerikanci 1999 bombardirali Beograd, Hrvatska, BiH, Kosova i svi drugi koji su osjetili velikosrpsku čizmu na svom prostoru, pljeskali su. I to je potpuno normalno. Kada je Hitler bombardirao London, Irska i Indija su pljeskale. Sve je to prošlo. Samostalne države Centralne, Istočne i Južne Europe najvećim dijelom se nalaze u sastavu EU. Zajedno s Hrvatskom kao posljednjom članicom koja joj je pristupila.
Sve Europske države danas imaju sustav parlamentarne demokracije gdje se za vlast nadmeću ljevica i desnica, nacionalne stranke s različitim pristupom pitanju kako unaprijediti gospodarski i svaki drugi život u svojim državama. Svijet tako vidi ili barem želi vidjeti i Hrvatsku, ali ... U Hrvatskoj se događa nešto drugo, nešto što možda u Hrvatskoj i ne izgleda čudno, ali izvana strši svima koji promatraju hrvatska previranja ne mogavši naći valjan odgovor. Za to vrijeme Hrvatska jednostavno nema vremena pozabavati se pitanjem suštine svoga problema. A Hrvatska se susreće s dilemom sažetom u pitanju:
“Kako je moguće da u Hrvatskoj, među čijim glavnim strankama evidentno nema velikih socijalnih ni ideoloških razlika, postoji toliki sukob da se i stranke i njihovi sljedbenici ne toleriraju ni u toliko koliko bi se očekivalo da jedan Hrvat uvažava drugoga, nego je polarizacija otišla tako daleko da ljevica desnicu krsti fašističkom a desnica ljevicu komunističkom i sve zajedno smrdi na građanski rat, koji uvijek počne verbalno agitatorski, a završi u fizičkim obračunima?”
Fašizam je završio svoj put po svijetu prije tri četvrtine stoljeća. Komunizam pak prije jedne četvrtine stoljeća. A u Hrvatskoj se još vodi rat između njih. Nešto poput japanskih vojnika, koji su skrivali i borili u azijskim prašumama 25 godina po završetku Drugog Svjetskog Rata uvjereni kako rat još uvijek traje. A za to vrijeme stranci, kao i većina Hrvata u Hrvatskoj, svi koji dovoljno poznaju politiku glavnih suprotstavljenih blokova u Hrvatskoj, nigdje ne mogu naći ma i najmanjeg razloga po kojemu bi jedni bili fašisti a drugi komunisti.
A za to vrijeme, u Hrvatskoj se dogodilo i događa sve i svašta, ali ništa što bi ukazivalo na fašizam i komunizam. Stranci idu u Hrvatsku na ljetovanje, pričaju s ljudima i čude se, jer ne vide znakove ni komunizma niti fašizma. Ne vide ga ni u ljudima, niti u politici, nigdje. Isto je i s većinom Hrvata u Hrvatskoj. Prilično su poznate veze tzv. Hrvatske ljevice s Londonom i Hrvatske desnice s Njemačkom, ali … Ni u jednoj niti u drugoj državi nema nikakvih tragova ni komunizma ni fašizma. U Ukrajini se za sve zlo krivi Ruse, ali ne kao komuniste, jer ih nema osim na zanemarivim marginama, kao i u svakoj drugoj državi. U Španjolskoj, zemlji Francovog fašizma i internacionalnih brigada komunista iz prve polovine 20 stoljeća, zaoštravaju se odnosi između Katalonaca, Baska i Španjolaca. Ali nitko ne govori o fašizmu ili komunizmu. Kako bi i govorio o nečemu o čemu ne postoji traga, o nečemu što se kao takvo može prepoznati, povezati? Nema više ni Ustaša niti Partizana koji bi preživjeli do današnjih dana i probali širiti svoja uvjerenja. Čovjek koga je Drugi Svjetski Rat zatekao punoljetna, morao se roditi negdje oko 1920 danas ima 95 godina i većinu dana provodi ne znajući za sebe. Čak i branitelje iz Domovinskog rata već polako hvata starost, a kamoli da veterani Drugog Svjetskog Rata imaju utjecaja na dnevnu politiku u Hrvatskoj.
Kakva li je to zapravo onda opsesija komunizmom i fašizmom? Očito, radi se o sukobu na jednoj drugoj razini, možda sličnom onom Španjolskoj, donedavno u Irskoj ili sada u Ukrajini. Nesumnjivo je kako nema nikakvih temelja za mržnju na ideološkom planu, ali ona postoji na jednom drugom, pa se tako obje razine skrivaju kao zmija noge. U Hrvatskoj zapravo plamti sukob između jugoslavena i antijugoslavena, odnosno Hrvata i antihrvata No tu diferencijaciju izbjegavaju obje strane. Pa se tako s riječju “Jugoslavija” izbjegava govoriti o totalitarizmu i represiji bivše države, represiji koja se je u Jugoslaviji nazivala “socijalizmom”. Pa tako ispada skoro kao da im je Jugoslavija bila draga, ali eto bila je komunistička, no svi smo u nju bili zaljubljeni, od Karađorđevićeve monarhije, pa do Titovog samoupravnog raja, dok istovremeno Tito samo što se nije proglasio za kralja i nastavio tamo gdje se u tom raju stalo 1941.
Da je Tito 1945 obnovio hrvatsku državu i uredio je po sovjetskom modelu, danas bi imali ideološki sukob s njegovim sljedbenicima. Tito je, međutim, obnovio Jugoslaviju i sukob s njegovim sljedbenicama je zato nacionalne prirode, pa je tako njegov režim neprihvatljiv, jer je Tito bio na čelu totalitarnog i zločinačkog (genocidnog) režima. Tito je bio na čelu države koja je okupirala Hrvatsku, uskratila joj pravo na samostalnost i u njoj provodila velikosrpsku ekspanzionističku politiku od prvog do zadnjeg dana svog postojanja. Kada se netko ne slaže s tvojim socijalnim stavovima, on je tvoj ideološki protivnik. Kada netko negira pravo tvoga naroda na državu, on je tvoj neprijatelj.
Kada bi Hrvati svojim sukobima dali njihovo pravo ime, svakome bi na svijetu bilo jasno da se radi o ljudima koji Hrvatsku kao samostalnu nacionalnu državu hoće i o onima koji je nisu htjeli, a ne žele je ni danas. Ovako, svijet u nevjerici gleda kako se u Hrvatskoj vodi rat završen pred 70 godina, nešto slično kao što za Srbe Kosovska bitka traje još i danas.
Oznake: tašizam, komunizam, ljevica, desnica, jugoslaveni, hrvati
komentiraj (4) * ispiši * #
