Marketing
Hrvatski teatar apsurda
Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije s vojničkim ordenima koji su se dijelili u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica s Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.
Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što još i danas zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije bio popularan do 1991
Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak ZAVNOHa, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941. krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali s ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Zato je paradoksalno, ali istinito kako su četnici bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Depilirani pederast kao simbol “antifašizma”
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka s likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast s maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" - ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišičavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji kod dugokosih zagrebačkih fakina pendrekom utjeruje političku korektnost zbog njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeto 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje 1990.-e braniti svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom iskrene? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991. separatistima i nacionalistima, a ne ZAVNOHovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti nijedan njen čelnik bio u Haagu. Nadalje, Hrvatsku nisu branili eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi s novim identitetom politička klasa danas se dovitlava s novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalnih ukazanja EU komesara, razumljivo je kako Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Zato antifašizam, kao superelastičan pojam, danas uistinu jest temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi “međunarodne zajednice”. Međutim, zaboravlja se kako su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike, Čavoglave i Juru i Bobana. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo odagnati svaku sumnju “međunarodne zajednice” na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je ukinuti Hrvatsku ili je dati u koncesiju EU, UN ili MMF-u, kao što je to već ionako djelomično slučaj. Veliki problem leži jedino u tome što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je to i strašna dilema vladajuće političke kaste. Oni ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i ”ustaša” 1991., oni danas ne bi bili politička kasta i klasa koja sjedi u Saboru, niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora da je strašan osjećaj kada se neki član političke kaste mora rukovati s hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." I moda da je još strašnija stvar kad se bivši dragovoljci, zajedno s tzv tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode s hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. No u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara 1991. To i nije bilo baš tako, baš ka o i u velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno sa srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato što ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991. već ga u sebi svojim rođenjem nose. Oni su vrlo dobro znali tko su i kakav im je identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi je uopće bilo na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je u Hrvatskoj započeo rat koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotina stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu", i kojima je moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku? Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju, zemlja kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvještenje, a koji su ga iz raznoraznih razloga posjedovali i prije, još za vrijeme Jugoslavije. Prava statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata ne postoji, niti je do danas napravljena, te se samo može pretpostaviti kako su to pretežno bila djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. Ipak, inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I na kraju, evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav Sunić
Post je objavljen 06.11.2016. u 00:37 sati.