Djeca Komunizma
srijeda , 04.01.2017.
Tko se usredotoči samo na ekonomiju ne može vidjeti krupnu sliku, jednako kao i onaj tko se usredotoči na politiku (ili reducira na ideologiju). A tko ne vidi krupnu sliku, ne vidi dobro ništa, ni ekonomiju, niti politiku (još manje ideologiju), pa se od njega ne može ništa dobro očekivati.
U Hrvatskoj vlada privid kako Ljevica u raznim oblicima čini većinu političke ponude. Tako, na primjer, imamo ljevičare-progresivce koji Hrvatsku žele vidjeti u lijevoj multikulturalno-internacionalnoj utopiji, ali i ljevičare-konzervativce koji se zalažu za socijalizam u jednoj državi zvanoj Regija. Imamo i ljevičare-populiste koji bi vješali bogataše (tajkune) i tehnokrate (menadžere), a navodno ideološki neutralni, oni robuju idejama odavno mrtvog ekonomista, Marxa (provjerite ih pitanjima o državnom vlasništvu nad “dominirajućim vrhovima” ekonomije).
Imamo Desnicu, ali … Što zapravo definira Desnicu? Ima li ona podvrsta? Nemajući namjeru razrađivati detaljnu analizu domaće političke scene zadržimo se na apstrakciji i pođimo redom. Prvo, koje su zapravo razlike između Ljevice i Desnice? U tome mogu poslužiti kratke definicije i dvodimenzionalni prikazi, ali sami po sebi oni nisu dovoljni, jer je dimenzija nebrojeno više. Kao i Ljevica, tako je i Desnica prije svega priča o povijesti, baš kako to definira Erik von Kuehnelt-Leddihn u knjizi “Leftism revisited: From de Sade and Marx to Hitler and Pol Pot”. Ljevica je:
1. Materijalizam (uz odsustvo bilo kakvih duhovnih vrijednosti): ekonomski, biološki i sociološki.
2. Mesijanizam pripisan jednoj grupi: jednoj naciji, jednoj rasi, jednoj klasi.
3. Centralizacija: eliminiranje lokalnih tradicija, karakteristika i slično.
4. Totalitarizam: prožetost svih sfera života jednom jedinom doktrinom, sve ostalo je nepoželjno.
5. Brutalna sila i terror - čista endogena sila nadoknađuje odsustvo autoriteta.
6. Ideološka jednopartijska (totalitarna) država.
7. Potpuna državna kontrola nad obrazovanjem.
8. Socijalizam kao suprotnost Personalizma.
9. Skrbnička Država koka od kolijevke pa do grobasve diktira i određuje.
10. Militarizam: novačenje i narodne armije u službi širenja ideologije.
11. Potpuna rigidna ideološka opsesija koju provodi Država nad “neprijateljem“ koga treba poraziti, uništiti i zatrti (recimo genocid na Hrvatskim narodom krajem WW2, odnosno po “oslobođenju“).
12. Odbacivanje monarhičnog sustava uz istovremeno preuzimanje predloška koji je ispred svih postavlja vođu: Führer, Duce, Vozhd, Josip Broz, Che Guevara (nošenje i predaja štafete mrtvom Josipu Brozu).
13. Antiliberalizam: mržnja prema bilo kakvoj stvarnoj slobodi.
14. Antitradicionalizam: protiv povijesti, protiv “reakcije”, protiv tradicije i protiv razlika svih vrsta.
15. Tendencija k teritorijalnom ekspanzionizmu kao oblik samorealizacije (SSSR/Rusija, Kina-Tibet, Velika Srbija i slično).
16. Ekskluzivnost Boga: Bog ne postoji niti se on tolerira, postoji samo komunistički Antibog.
17. Eliminacija posredničkih tijela; na primjer eliminacija poštenog i nezavisnog pravosuđa.
18. Konformnost masovnih medija: tisak, radio, televizija i Internet portal su u službi partije, njenih interesa i ciljeva.
19. Eliminacija ili relativizacija privatnog vlasništva: gdje ono preživi u imenu potpuno je pod državnom kontrolom; poduzetnik je samo skrbnik svog “vlasništva”.
20. Persekucija, podčinjavanje ili kontrola svih vjerskih tijela (neprijatelja se želi kontrolirati iznutra).
21. “Ispravno je što koristi Narodu” (Hitler); “Ispravno je što koristi Partiji” (Partiynost, Lenjin).
22. Mržnja prema manjinama svih vrsta (jeste li ikada čuli da su “manjine“ u komunizmu imale ili imaju ikakva prava?).
23. Glorifikacija većine i “prosječnog čovjeka” (sve se uprosječuje kako bi se sve držalo pod kontrolom, “elita“ - izuzev Partijske ‘ je nepoželjna).
24. Glorifikacija revolucije, revolta i pobune.
25. Plebejstvo: borba protiv bivših elita (uz istovremeno stvaranje nove Partijske elite).
26. Lov na “izdajice”; resentment prema emigrantima (SDB/UDBA u Jugoslaviji).
27. Populizam i “uniformatizam” (narodni sudovi, narodni automobili, narodni proizvodi i slično).
28. Ideološki korijeni u Francuskoj Revoluciji.
29. Konstantno referenciranje na demokratske principe koji u stvarnosti zapravo ne postoje.
30. Dinamički monolitizam: država, društvo, narod postaju jedno.
31. Koordinacija kroz slogane, pjesme, simbole i fraze (od Vardara do Triglava, sletovi, radne akcije).
32. Sekularni rituali zamjenjuju vjerske rituale (slavi se rođendan Josipa Broza, nosi mu se štafeta, priređuju masovni sletovi i dočeci koji postaju lokalni praznici-neradni dani, ...).
33. Konformizam kao vitalni princip (pokori se ili nestani).
34. Poticanje masovne histerije (programirano “tugovanje“ po smrti velikog vođe).
35. Tehnologija u službi moći umjesto u službi napretka.
36. Sloboda — ispod pojasa.
37. Sve za, sve kroz, ništa protiv države (Mussolini).
38. Potpuno ispolitizirani svi segmenti života: turizam, sport, rekreacija, zabava, kultura, ...
39. Nacionalizam i Internacionalizam nasuprot Patriotizmu.
40. Borba protiv izvanserijskih ljudi i svih onih koji "nadvisuju" sredinu.
41. Potpuna mobilizacija zavisti u interesu partije i države.
Nasuprot gornjoj, multidimenzionalnoj definiciji Ljevice definicija Desnice vrlo jednostavna. Desnica je suprotnost svega gore navedenog ili odsutnost istoga.
Gledajući redom gornju listu karakteristika Ljevice, postaju očite paralele između ponašanja predmodernih i modernih lijevih pokreta, ali i kontinuitet u svijetu lijevih ideja i ideologije. Marx nije ponikao iz ničega niti se stvorio ni od kuda, crpio je inspiraciju iz drugih. Teško je odvagati veličinu utjecaja jednog “mislioca“ na drugog, a još je teže procijeniti utjecaj ideja na povijesne događaje. Zato je pravo pitanje što bi bilo da se Marx nikada nije rodio, bi li na ovom svijetu uopće bilo komunističkih država? Pa se tako postavlja pitanje je li Marx stvorio ideje koje su kasnije pogonile događaje ili su događaji prigrlili i iskoristili njegove ideje? Odnos između ideologa, ideja, vođa masa i masa nikada i nigdje nije ni jednosmjerna niti jednostavna.
Kuehnelt-Leddihn dokumentira paralele između događaja i utjecaje među “misliocima“, od Jana Husa do Oktobarske revolucije i dalje. A te analogije su zapanjujuće, a uzorak s vremenom postaje dovoljno velik kako bi omogućio ispravne zaključke. Rezultat toga je portret Ljevice koji joj nije kompliment niti joj služi na čast. Međutim, ono što nedostaje jest okvir za ne-Ljevičarstvo, okvir koji bi postavio plan za zaustavljanje Ljevice. Plan koji bi popravio svu štetu koju je Ljevica povijesno učinila sredini u kojoj je djelovala: državi i narodu. Plan koji bi na boljim temeljima izgradio zdravije, sretnije i bogatije društvo budućnosti. Svojevremeno ponuđena kao okvir za budućnost, Portlandska deklaracija bila je potpuni fijasko, jer … “teorijski“ napadi s motrišta etike i ekonomije na Ljevicu privlače više ljudi nego li napadi iz “povijesne” perspective, kako to čini deklaracija. A po odabiru oružja i zaključcima povijesni napadi dio su jednog ne posve definiranog načina djelovanja koji se naziva Reakcijom.
Svatko tko si da malo truda pročitati i promisliti gornje kratke definicije Ljevice vrlo lako će samog sebe identificirati kao ne-Ljevičara odnosno, kako se to danas skraćeno naziva Desničarom. No što je s Reakcionarima? Njih definira odbojnost prema masi, prosjeku, demokraciji i slično. Ipak, ako je nekada takvih i bilo, danas ih sigurno više nema. Ostala je samo moderna Desnica koja, za razliku od moderne Ljevice, ne bježi od demokracije i čovjeka, naprotiv! Moderna Desnica smatra kako okvir demokracije može spriječiti većinu ekscesa. Reakcionar će se na sve to namrgoditi, jer on je elitist iako ... Ni on nije potpuno protiv napretka, dapače i on je za napredak, ali smatra kako se pogriješilo kada se počelo rasturati staro zlato samo zato što je staro, a ne zato da bi iz njega napravilo novo, bolje, zlato. Pa je tako Murray Rothbard svojedobno uskliknuo:
“Opozvat ćemo dvadeseto stoljeće”
A to je ono što opisuje sve što jedan Reakcionar želi, jer ... 20 stoljeće je iznjedrivši lijeve ideologije kao što su komunizam, fašizam i nacizam čitavom čovječanstvu donijelo zlo. Pa tako Reakcija postaje stav koji se svodi na opisivanje štete pojedine lijeve politike (recimo, u Hrvatskoj je Ljevica prodala INU, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Banke, u Hrvatskoj je Ljevica prodala Plivu, u Hrvatskoj je Ljevica prodavala teritorije, ... ) i stav zašto je i kako je ono što joj je prethodilo bilo bolje (što nam ovih dana, kojeg li paradoksa, tumači MOST). No Reakcija tu staje, jer dalje ne vidi, osim deklarativno ne bavi se budućnošću, dok moderna Desnica nudi rješenja za budućnost i sanaciju štete koju je učinila Ljevica.
Reakcija se kao temeljni pristup problematici može, recimo, primijetiti čitajući blogove ovog portala. Blogovi ovog portal su gotovo listom, uz poneki izuzetak, Ljevičarski. No čak i u ne-Ljevičarskim, baš kao i u Ljevičarskim, u oboje i ekonomija i etika su sporedne teme. A ti blogovi se bave politikom, poviješću, kulturom ili takozvanom “kulturom“ (“kulturnjaci”), religijom ... I svi redom, baš kao Reakcija, samo konstatiraju stanje ne nudeći ni rješenja niti ideje, nudeći samo ispraznost. Zapanjujuća je činjenica kako se na ovom portalu Religijom bave odnosno, njome se jako vole baviti, Ljevičari, jer … Religija zapravo i nije nužno odmak od Ljevice. Koliko god to Ljevica niječe, činjenica jest kako je ona potekla iz Religije, pa tako Ljevičarska ideologija samu sebe počinje smatrati nekom vrstom supstituta Religiji, nekom novom Religijom. A Desnici to, naprotiv ne pada na pamet.
Imate li živaca guglati po Internetu i filtrirati članke/postove Ljevičara s ovog portala nećete postati puno pametniji. Jedino što ćete u svima njima naćii je isprazna prepotencija i neznanje koja postaje mjerilo za “napredno ljevičarenje” nasuprot “kaljuži“ koju oko sebe šire “nazadni desničari“, a što je zapravo i više no tragično. Jer kako tumačiti primitivne ispade Ljevičara u kojima, kad ostanu bez argumenata ili kad im se “ruši utopija” oni listom počinju direktno vrijeđati i omalovažavati. Analiziraju li se blogovi i blogeri, sve to postaje jasno već na osnovu njihove temeljne tvrdnje kako su Ljevičari po prirodi pametni, a Desničari po prirodi glupi, kako su Ljevičari intelektualci, a Desničari primitivci, i tako dalje, da ne nabrajam. A na takve tvrdnje i argumentaciju ne nailazimo samo u Ljevičarskim škrabotinama na ovom blog portal (kako drugačije nazvati njihovo pisanje?). Nalazimo ih i na fejsbuku istaknutih “intelektualaca” koji sebe smatraju ljevičarima. No što je tu je, jer odraz je to kompletne poruke koje kroz medije šalje politika što kroz paternalistički odnos spram građanstva pokazuje svoju intelektualnu, ali i svaku drugu nemoć.
Jednako, gotovo nevjerojatno zvuči činjenica, kako gotovo niti jedan jedini blog, bio on Ljevičarski, ali i ne-Ljevičarski (pravih desničarskih, intelektualnih, blogova ovdje gotovo da i nema) na ovom portalu ne dotiče ni ekonomske niti etičke analize. Za obje suprotstavljene strane na ovom blog portalu, i Ljevičare i ne-Ljevičare, etika i ekonomija su dosadni i beživotni. Pa je zbog koncentracije na ekonomiju i etiku, uz zanemarivanje ideologije, možda i to razlog zašto Liberalizam, i ne samo na ovom blogu, već i u čitavom Hrvatskom društvu, životari na margini društva. I sve to usprkos činjenici kako u posljednje vrijeme za sve grijehe koje su počinili Ljevičari: političari, ekonomisti, ali i obični građani, svi oni počinju tražiti krvce u Liberalizmu odnosno neo-Liberalizmu koji u Hrvatskoj nikada nije ni postojao, umjesto da ih traže u vlastitoj pameti, neznanju, prepotenciji i precjenjivanju (ne)sposobnosti što je pogrešnim odlukama, postupcima i kratkoročnoj slijepoj pohlepi napravilo to što je napravilo. Naime, “Za efikasnost!” nije motivirajuća parola dok su na primjer parole “Za slobodu!” ili “Za domovinu!“ ili “Za nacionalne interese!” itekako motivirajuće. Vezano za gornje parole, “Za slobodu!” zvuči jako dobro čak i bez obzira na to što većina ljudi smatra kako ona u stvari i nije neslobodna. Jer koje su to zapravo neslobode prisutne u suvremenom Hrvatskom društvu? Koliko god se te neslobode u Hrvatskom društvu traži, ne može je se pronaći. Slično je i kako Ljevičari ponekad vole koristiti parolu “Za domovinu!”. A nju koriste prventveno oni koji su toj Domovini okrenuli leđa, Jednako je i s parolom “Za nacionalne interese!”. Sve u svemu, pucanj je to u prazno nalik pucnju sitnom sačmom: pogađa i možda se može prodati u medijima, ali zapravo taj pucanj ne ruši “protivnika“. Ipak, on daje privid “progresivnosti“, iako je on zapravo Reakcija i potpuna suprotnost “progresivnosti”.
Svojedobno je Friedrich A. Von Hayek napisao kako je čovječanstvu potrebna ideja Liberalne utopije. Ipak, praktično konstruiranje takve ideje pokazalo se kao vrlo veliki problem, jer dovodi do društvenog disbalansa. Budućnost u kojoj svatko ima koliko radi i zaradi, odnosno koliko njegov rad vrijedi, zapravo većinu ljudi plaši. Pogotovo usporedi li se s budućnošću u kojoj svatko radi prema mogućnostima i želji da uopće nešto radi, a uzima prema potrebama i želji da nešto uzme (jer to želi). Pa tako, paradoksalno, nakon rušenja Komunizma u Hrvatskoj, što se poklapa s rušenjem države koja uistinu jest bila tamnica Hrvatskog naroda, umjesto da se krene ka sretnijem i pravednijem društvu za što su postojale sve ekonomske pretpostavke, suvremena Hrvatska se okreće neo-Ljevičarenju. Osim što je to bilo vidljivo kroz rasprodaju nacionalne ekonomije (privatizaciju) u kojoj su najbolje prošli dojučerašnji Komunisti, to je vidljivo i kroz državno pokroviteljstvo (financiranje) raznih ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija, gdje se listom okupljaju svi koji sami sebe nazivaju Ljevičarima (iako to i nisu već su obični vagabundi/vucibatine navikli živjeti na tuđi račun, a ne od svog rada i njegovih rezultata). Zanimljivo je kako apolitična većina drugih sve prati i bez pogovora financirajući prvo sanaciju banaka, a potom pristajanjem na njihovu prodaju, uvjeravajući samu sebe kako je sve to doprinos nacionalnom interesu, a ne obična pljačka što je prava istina. Još je zanimljivije i kako se u tom predlošku uzimanja prema potrebi (ne-pro-vladinih-alternativnih udruga i neprofitnih medija), osim Ljevičara, u međuvremenu prilagodio i dio tihe većine. Pa su se tako, s vremenom, u natjecanje “džeparenja” vlastite Države uključili gotovo svi, svatko na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima, sposobnostima i prilikama da nešto negdje uzme. I na kraju u pljački, a što je jedina i prava istina, jednako sudjeluju i Ljevičari, ali i ne-Ljevičari. Uz rasprodaje javnog dobra (INA, Pliva, Banke, …), sve je to bilo dio predloška koji je uzrokovao sve kasnije katastrofe u ekonomiji i društvu nakon 2000te godine. I sve je to dio kontinuirane politike koju u Hrvatskoj od 2000te do danas provode takozvana Djeca komunizma, odnosno jugo-naci-fašisti (detalji o onom serijalu koji još nije završen) bez obzira u kojoj se ideološkoj grupaciji ili političkoj stranci oni skrivali.
Ipak i bez obzira na sve, koliko god to paradoksalno izgleda, situacija zapravo i nije tako crna. Ona je bolja no što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Jer svaki problem u ekonomiji rješava se sam od sebe kroz “samorestrukturiranje” društva unutar jedne generacije (20 godina). A u međuvremenu, puno je mogućnosti kako pretakati iz šupljega u prazno i ploviti na valu populizma. Da je to tako, kao primjer mogu poslužiti države poput svojedobno Norveške, Švedske, Nizozemske, Belgije, Danske, Finske, Austrije, Irske, … koje iako redom danas ekonomski nadvisuju Hrvatsku, zapravo imaju otprilike jednak ekonomski potencijal (resurse) kao i Lijepa Naša. Pa to samo potencira osnovno pitanje, a to je kako se taj potencijal i s kojom količinom pameti koristi? No, dok se u društvu, s vremenom, ne stvori zdrava ekonomija i kao posljedica “samorestrukturiranja” koje će smao po sebi donjeti “zdravo okruženje”, Ljevičari i mnogi ne-Ljevičari sebi će pronalaziti “duhovnu hranu” u Hayekovoj utopiji zvanoj Prošlost. A ta prošlost uistinu nije bila lijepa i idilična kako su nas to Ljevičari opsjenarili odnosno, kako nas to i danas pokušavaju opsjenariti. Jer, čim više kostura izlazi iz jama u kojima su Ljevičari daleko od očiju javnosti dehumanizirali čovjeka, tim glasnija postaje ona relativno mala, ali medijski eksponirana grupa spodoba čiji su se roditelji, ili oni sami, tako uspješno bavili preodgojem “narodnih” neprijatelja. Pa tako oni osnivaju Nove Ljevice, organiziraju derneke u Kumrovcu za 25. Maj, veličaju i slave 29. Novembre, natječu u prostačenju po medijima, … Zanimljivo je kako istu situaciju, isto prostačenje i isti tip eksponiranosti Ljevice postoji i na ovom blog portalu, a što samo pokazuje i razotkriva intelektualnu, duhovnu i civilizacijsku bijedu svih Ljevičara i svekolike Ljevice uopće.
Činjenica jest kako je suvremeno Hrvatsko društvo utemeljeno na koruptivnim vezama u svim slojevima društva, i horizontalno i vertikalno, kao i u grupno-interesnim sferama što sve potječe iz načina kako je to društvo funkcioniralo za vrijeme svih Jugoslavija. Činjenica je i kako su se Djeca Komunizma početkom 1990ih vrlo lako i bez problema preobratila u Očeve Tajkunizma što je u suštini jedno te isto. Radi se o jednim te istim ljudima koji su u oba sistema primjenjivali jednu te istu poslovnu etiku. U Jugoslavenskom (pa tako i u Hrvatskom) se je komunizmu poslovna etika temeljila ne prevari baš kao što je ista etika temelj Hrvatskog kapitalizma. Rezultate toga poznajemo. Komunizam je svojedobno propao, jer je bio ekonomski neizdrživ. Pojeo je samog sebe. A kapitalizam, hoće li i on propasti? Neće. Jer pravi kapitalizam u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio, a Liberalizam još manje. I to iako i jedan i drugi svi prozivaju za sve nedaće Hrvatske ekonomije. Paradoks je to naoko teško objašnjiv, ali shvatljiv u kontekstu laži koje Djeca komunizma što danas vladaju Hrvatskom šire kako bi sakrili svoj zločin.
komentiraj (15) * ispiši * #
