Sretna Nova Godina

ponedjeljak , 26.12.2016.



Odluka o privatizaciji INE bila je politička odluka. Politika je odlučila privatizirati INU i donijela je zakon o njenoj privatizaciji, a zakon se mora provoditi.“ riječi su Ljube Jurčića, nekadašnjeg SDPovca, inače ministra u vladi Koalicije Narodnog Sporazuma na čelu s Ivicom Račanom u razdoblju 2000 do 2003.

U prvoj fazi privatizacije INE sudjelovale su ili bile upoznate s njom sve politički odgovorne institucije, kao ni u jednoj Hrvatskoj privatizaciji prije ili kasnije. Ovaj cijeli proces bio je naknadno i predmet analize Saborskog odbora za privatizaciju INE. Završni čin prve faze privatizacije bilo je podnošenje financijskih ponuda za 25% + jedna dionica INE, tj. koliko je tko od tri potencijalna strateška partnera bio spreman u dolarima platiti Hrvatskoj za taj broj dionica, za partnerski odnos definiran u ugovorima, u točno propisanom obrascu, s točno propisanim sadržajem, do točno određenog dana i sata, na točno određenoj adresi, točno određenoj osobi … kako je to uobičajeno u međunarodnoj poslovnoj praksi, a što većina međunarodnih institucija tako i propisuje za svoje poslove.“ otkriva dalje Jurčić.

Najbolju ponudu dao je mađarski MOL u iznosu od 505 milijuna dolara. Austrijski OMV ponudio je 420 milijuna na propisanom obrascu i u propisanoj proceduri. Ruska kompanija GAZPROMNJEFT se zahvalila i odustala od podnošenja ponude s obrazloženjem kako u dioničarskom ugovoru nije prihvaćen njen prijedlog članka o pravu prvokupa kojim izabrani strateški partner ima prednost, pred ostalim zainteresiranim, u kupnji dionica kod sljedeće faze privatizacije." piše dalje bivši ministar.



"Opozicija je u Saboru, prije potpisivanja, dobila kopije svih ugovora i mogla je tražiti objašnjenje za svaki članak, ali nije to učinila. Izašla je iz Sabora, a glavna primjedba je bila kako je za 25% + “jednu dionicu“ strateškom partneru dano više prava nego što mu pripada. U političkoj retorici to dobro zvuči, tim više što je tadašnja vladajuća koalicija u Saboru imala dovoljno ruku da sama, bez opozicije, većinom izglasa i provede bilo koji zakon, što je i činila. Međutim, prema tim ugovorima, većinu u Nadzornom odboru i u Upravi INE imala je," kako kaže Jurčić, "Hrvatska strana, tako da tvrdnja kako je MOLU prepušteno upravljanje INOM prvim Ugovorom je netočna. U najmanju ruku, niti jedna, ni najmanja odluka nije se mogla donijeti bez hrvatske suglasnosti, a većina odluka mogla se donijeti samo s Hrvatskim glasovima."

O ovoj tvrdnji bivšeg ministra i bivšeg SDPovca Ljube Jurčića moglo bi se ozbiljno polemizirati. Činjenica je kako je INA bila prisutna na burzi, pa se tako u trgovinu ININIM dionicama mogao uključiti bilo tko, a bilo tko, tko na burzi stekne većinski paket dionica, automatski postaje vlasnik kompanije bez obzira na prethodno potpisane ugovore. Pa on tada slobodno postavlja i kontrolira, kako Nadzorni, tako i Upravni odbor kompanije. S druge strane, ako vlasnik nekog paketa dionica posjeduje takozvanu “zlatnu dionicu“, kao što je u slučaju INE “plus dionica“ bila u posjedu MOLA, bez njegove privole ne može se donijeti niti jedna jedina odluka, bilo da se radi o nadzoru ili o upravi nad kompanijom. Uostalom, ulaskom u INU s 25+% dionica, MOL je tada od ukupno pet članova u Nadzornom odboru dobio dva, odnosno 40%. Bilo kako bilo, vlasnik “zlatne dionice“ bez obzira na učešće iz sjene može upravljati, odnosno upravlja kompanijom sukladno svojim partikularnim ciljevima i interesima. Recimo, baš kao što to MOST sa svojim zastupnicima već godinu dana kroji sudbinu i politiku HDZovih vlada nakon obaju parlamentarnih izbora, onih 2015 i onih 2016. A to je ono što se od 2003 godine događa u INI, traje do dana današnjega i razlog je svemu što se događa u INU i s INOM.

Gornje činjenice govore i potvrđuje tezu o nesposobnosti i amaterizmu koalicijske vlade Ivice Račana da se snađe i funkcionira u svijetu biznisa štiteći i nacionalne i državne interese. No te činjenice, na žalost, nisu ograničene samo na INU. One se, na primjer, odnose i na kompletnu privatizaciju Hrvatskih banaka, posebice one najveće, Zagrebačke banke. I to nakon što su u razdoblju do 2000te te banke sanirane novcima svih poreskih obveznika odnosno, svih građana Republike Hrvatske. Pa tako ta , za neke“ uspješna vlada“, nakon onih “neuspješnih“ u 1990im godinama, Hrvatsku uvodi u “bananu“, stanje u kome se za svaku iole relevantnu ekonomsku i političku odluku, po potvrdu mora odlaziti negdje u inozemstvo, k vlasniku banke, vlasniku kompanije ili MMFu koji u ime interesno-političkih skupina što stoje iza njega, direktno kreiraju politiku “banana“ država. Naravno, sve u interesu nekog drugog što predstavlja trajno stanje u kom se Hrvatska i danas nalazi. Ali, vratimo se od ove digresije natrag k temi, to je privatizacija INE.

U vrijeme kada je “uspješna“ vlada “uspješno“ započela privatizaciju, INA godišnje u Hrvatskoj i u susjednim državama okreće 2 do 2,5 milijarde €. Uz to, INA je vlasnik bogatih naftnih polja u Siriji i Rusiji. Pa tako tržišna vrijednost INE nije samo ukupan godišnji prihod, već i procijenjena vrijednost rezervi nafte koju ona eksploatira na naftnim poljima Sirije i “Bijelih noći“ na dalekom sjeveru Rusije gdje je INA također prisutna. Netko može primijetiti kako te vrijednosti i nisu vrijednosti odnosno kako one vrijede samo djelomično, jer koncesija je dodijeljena za neko razdoblje, a može se i oduzeti, ali ... Sve to demantira činjenica kako se sve to u svjetskom biznisu tako nešto uvijek uzima u obzir i pridodaje tržišnoj vrijednosti kompanije. Međutim, tu činjenicu, činjenicu “posjedovanja“ rezervi koje imaju svoju tržišnu vrijednost, oni koji prodaju INU, a potekli iz dogovorne socijalističko-komunističke ekonomije, ekonomije što je svoje rezultate dokazala propadanjem ekonomija i društva u kojima je ona svojim “revolucionarnim“ doktrinama vladala, dakle avanturisti koji su krenuli u privatizaciju INE nisu, bilo u svom neznanju ili zlonamjeri, svejedno, uopće uzimali u obzir. Njih to nije ni zanimalo, jer to jednostavno nisu shvaćali. Pa se tako dogodilo, da MOL, koji je tada u odnosu na divovsku INU bio patuljak, kupi odnosno uđe kao vlasnik u INU. Sve to pokazuje i pokazuje neveliku pamet ekonomista koji su 2003 godine savjetovali vladu, kao i diskutabilnu pamet koju je vlada, i ne samo u ekonomiji imala, i kojom je ta vlada upravljala državom koju zapravo nisu željeli, a što je neka druga priča ispričana 25. lipnja 1991. kada ti isti izlaze iz Hrvatskog Sabora ne želeći glasovati o odcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije.

Bilo kako bilo, da se išta od gornjeg uzelo u obzir, a trebalo se je, tada 25% ne bi bilo 505 milijuna US$, već bi to iznosilo najmanje dvostruko, trostruko ili tko zna koliko puta više. Pa tako ispada, kako je tadašnja Koalicijska vlada predvođena SDPom, na čelu koje je bio Ivica Račan, zbog kratkoročnog “krpanja“ budžetskih deficita, budzašto prodala najveću i najznačajniju Hrvatsku kompaniju dajući pri tom kupcu, tada manjinskom vlasniku apsolutnu kontrolu nad upravljanjem i vođenjem tvrtke.

U razdoblju relativnog ekonomskog napretka i uspona, INA 2006 s novim suvlasnicima, MOLom, izlazi na Londonsku burzu. Izlazak formalno ima za cilj povećati vrijednost INE i proširiti biznis. No u stvarnosti posrijedi je nešto potpuno suprotno. Radilo se je o preuzimanju INE, planiranom još od MOLovog ulaska u INU. Cilj je bio, preko burzovnih mešetarenja, steći što više ININIH dionica i u konačnici je ugasiti kao samostalnu kompaniju, te u potpunosti preuzeti biznis u područjima u kojima je INA bila dominantna. I to ne samo u eksploataciji i preradi nafte, već i u eksploataciji plina i vode, jer ... Pitka voda u 21 stoljeću je najveći i najznačajniji biznis daleko veći od nafte i plina zajedno. INA ima koncesije za eksploataciju rezervi pitke vode u Hrvatskoj, a Hrvatska posjeduje najveće rezerve iskoristive pitke vode u Europi.

Tehnologija kako odigrati igru bila je klasična. Većinski vlasnik, Hrvatska država, opet dobronamjerno ili zlonamjerno (svejedno, rezultati su isti) biva blentava do boli. Pa tako u studenom 2006, nakon izlaska na Londonsku burzu, u javnoj ponudi ININIH dionica 44.000 građana Hrvatske kupuje dionice po 50% višoj cijeni u odnosu na one iz 2003, a što je omogućio je izlazak na međunarodnu burzu. Za to Hrvatska država ubire dodatnih 380 milijuna €. Novac opet, kao u priči iz 2003, državi služi za krpanje proračunskog manjka što državu čini sretnom. Zadovoljan je i MOL, jer su se njegovi planovi počeli ostvarivati - Hrvatska država iz svog portfelja gubi dionice. Godinu dana kasnije, u studenom 2007, odigrana je nova igra s 28.000 zaposlenika INE koji su po “povlaštenoj“ cijeni kupuju dodatne dionice. U državnu se blagajnu za krpanje budžetskih manjkova slijeva dodatnih 120 milijuna €, sve to na račun vlasničkog udjela u INI. Kupci dionica su zadovoljni - dionice su kupili po nižoj cijeni, a prodat će ih odnosno prodaju ih po višoj, burzovnoj cijeni. Zadovoljan je i MOL koji tako stječe nove mogućnosti da polako, prema procjeni prilika i potreba, pojedinačno otkupljuje dionice stvarajući tim “neprijateljskim preuzimanjem“ temelj za konačno preuzimanje INE. Pa je tako, u javnoj ponudi u listopadu 2008., MOL nudi 2.800 kuna po dionici i kupuje dodatnih 22,15% dionica, čime s ranijih 25 posto plus jednom dionicom, ukupno stječe 47,15% dionica, zadržava takozvanu “zlatnu dionicu“ i tako postaje najveći ININ dioničar. Vlada RH ima tada 44,83%, dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Zadovoljno je i onih 44 plus 28 tisuća malih dioničara koji su dobro zaradili prodajući MOLu dionice i po 100% većoj cijeni od nabavne, a u međuvremenu su na svoje dionice godišnje dobivali značajne dividende, čime su sveukupno zaista lijepo zaradili.

Iako je do tada krio prvobitne namjere, nakon preuzimanja većinskog paketa dionica, MOL otvoreno pokazuje svoj prvobitni cilj - likvidacija INE i preuzimanje ININOG biznisa u cjelini. Pa u tom smislu počinju razne političke igre. Dio je planiran, a dio se razrađuje na licu mjesta stjecajem stjecanjem okolnosti. Pa se tako, odjednom, iz svih tih igara kao glavni krivac u javnosti prokazuje i prikazuje bivši Hrvatski premijer, Ivo Sanader. Sanadera u tu poziciju dovodi splet političkih igara, okolnosti unutar Hrvatske, stjecaj okolnosti izvan Hrvatske i okolnosti unutar tada vladajućeg HDZa. Pa on odjednom, iako “luk ne jeo niti mirisao“, postaje glavni krivac za sve i svašta. Postaje kriv zato što je kriv, ali ... Kriv je i za ono za što nije kriv, a za što su krivi neki drugi. Baš svašta! Jer, da je taj čovjek bio i jest i zaista je toliko sposoban za sve to učiniti, odnosno da je učinio sve što mu se pripisuje za svoju osobnu korist i korist stranke kojoj je na čelu, takvog bi čovjeka “pod mus“ trebalo pridobiti i postaviti ga na položaj da svojima vještinama svima donese korist i blagostanje. A da se izvuče iz blata u koje je upao, takav čovjek bi na to sigurno i pristao. To bi učinio svatko normalan, pametan i dobronamjeran, ali ... To se nije dogodilo, odnosno to se ne događa jer ... Iza čitave priče ne stoje ni normalni, ni pametni, a još manje dobronamjerni. Iza priče krije se nešto posve drugo, zapravo sasvim oprečno.

U igri “neka visi Pedro“ sudjeluju redom svi, i vlast i oporba, svaki sa svojim partikularnim ciljevima i interesima, a nitko s javnim i nacionalnim interesima države kojom upravljaju ili kojom žele upravljati. Jadranka Kosor prepuna neutemeljene ambicije, nesposobna da svojim autoritetom zadobije bilo kakav izborni legitimitet, koristi priliku zabiti svom dojučerašnjom šefu nož u leđa. Oporba na čelu sa Zoranom Milanovićem koristi situaciju u kojoj zbog svjetske ekonomske krize s kraja 2009 uzrokovane slomom burzi u SAD, u 2010 i 2011 Hrvatska strmoglavo gubi značajan postotak svog BDPa što direktno utječe na životni standard i situaciju u državi. U igri je i DORH i DInko Cvitan i Mladen Bajiić, jer kao politički kontrolirana institucija, DORH se okreće i dodvorava onima koji će doći na vlast, sve kako bi čelni ljudi u DORHU zadržali i/ili stekli i učvrstili svoje pozicije. Pa tako, bilo kako bilo, bio kriv ili ne bio, bivši premijer Ivo Sanader postaje žrtva igara, a oni koji su INU doveli i oni koji je vode u situaciju u kojoj ona danas jest, oni ostaju i zaštićeni i pokriveni.

Naime, zaboravlja se ili se namjerno ne želi znati činjenica kako INA od ulaska MOLA 2003, pa do danas, konstantno bilježi pad prerade domaće nafte i prodaje naftnih derivata. Uz to, u INI se događa i “rekonstituiranje“ kako se to inače naziva otpuštanje zaposlenika. Sve to kontrolira i time upravlja odnosno, u tome sudjeluje, novi suvlasnik, MOL. Istovremeno INA bilježi i pad biznisa ( prihoda i dobiti) u svakom od segmenata svog poslovanja. Zanimljivo je kako se danas sve te činjenice olako zaboravljaju odnosno, ispuštaju iz vida, a još je zanimljivije kako sve te nevjerojatne činjenice ne prate niti jednu jedinu glavnu svjetsku ili državnu naftnu kompaniju na Kugli Zemaljskoj, već prate samo i jedino INU. Novi suvlasnik odnosno kasnije vlasnik, MOL, zbog najave GAZPROMNJEFTA o južnom koridoru preko Crnog mora i Madžarske, odjednom bez obzira na potpisani ugovor, gubi interes za plinski biznis, eksploataciju naftnih polja i preradu nafte u Hrvatskoj, jer ... Ta eksploatacija ionako zadovoljava samo 40% lokalnih, Hrvatskih sveukupnih potreba, a rezerve nafte su takve kakve jesu, u većim razmjerima beznačajne. Pa se dodatne investicije koje bi kratkoročno povećale proizvodnju i podigle potrebnu razinu kvalitete prerade kako bi se dostigli zadani ekološki i drugi tehnički standardi kvalitete goriva, se ne isplate. Njima se ionako samo smanjuje planirani vijek trajanja eksploatacije koja je ograničena, pa se umjesto povećanja kratkoročne i dugoročne dobiti, povećavaju kratkoročni i dugoročni troškovi.


Zanimljivo je kako se gotovo identična situacija ovih godina odigrava i u rafineriji Bosanski Brod u susjednoj BIH gdje se GAZPROMNJEFTU ne isplati ulagati u tehnologiju, pa tako davno zastarjela tehnologija truje i Slavonski Brod u Hrvatskoj, a u Sarajevu, BIH, uvodi se par-nepar vožnja, jer benzin koji dolazi iz Bosanskog Broda truje Sarajevo i okolinu.

Uglavnom, zbog ekonomskih i prvobitnih razloga “neprijateljskog preuzimanja“ s kojim je ušao u biznis oko INE, MOL svoj udjel, pogotovo plinski biznis, benevolentno prepušta suvlasniku, Hrvatskoj državi, jer na njemu ionako samo gubi. S druge strane, u očekivanju južnog koridora, MOL planirano ulaže u rafineriju Százhalombatta kod Budimpešte (Madžarska) i rafineriju kod Bratislave (Slovačka). MOL naime, usprkos raznim političkim igrama između EU i Rusije, između NATOA i Rusije, ipak očekuje južni koridor, pa namjerno zanemaruje ulaganja u Urinj i Sisak (Hrvatska), te Mantovu (Italija). On ih je, kao i dijelove tržišta koje one pokrivaju, ionako kupio kako bi ostvario neke druge ciljeve. Pa na kraju sve to rezultira da umjesto da ulaskom “strateškog partnera“ počinje dobivati, INA počinje gubiti. Zanimljivo je kako se u međuvremenu ta ista INA odriče naftnog biznisa s “Bijelim Noćima“, a što se frapantno poklapa s ulaskom GAZPROMNJEFTA 2007 godine u rafineriju u Pančevu (Srbija) i kompletnu Naftnu Industriju Srbije (NIS). Time se ulaskom Rusija, kao otvoreni ekonomski i politički faktor u Jugoistočnu Europu, na velika vrata vraća u istu zonu, suprotstavljajući se tako EU, SAD i NATO paktu u cjelini promicanjem vlastitih interesa.

Sve u svemu, od 2007 pa do danas, se oko INE vode mnogobrojne igre, a sve su one redom povezane s politikom, domaćom ili međunarodnom. A za čitavo to vrijeme u INI se, još iz vremena bivše države nalazi čelni i nezamjenjivi čovjek, Tomislav Dragičević. Ulaskom MOLA taj čovjek, inače bliski prijatelj bivšeg predsjednika, Stjepana Mesića, postaje MOLOV glavni savjetnik i do svog odlaska iz INE promiče MOLOVE interese. On je zadužen stvoriti preduvjete za premještanje naftnog biznisa iz Hrvatske, prvo Sisak, a zatim Urinj, sve to u Madžarsku. S druge strane, Stjepan Mesić se kao bivši predsjednik i “stručnjak“, odjednom angažira oko promicanja GAZPROMNJEFTOVIH interesa u vezi južnog koridora, iako je evidentno da Hrvatska, koja se u to vrijeme nalazi u pristupnim pregovorima oko ulaska u EU, ima sasvim drugačije interese, kao i da baš i nisu interesu Europske Unije. Ito su samo i jedino interesi Rusije i njenih tvrtki.

Zanimljivo je i to kako te dvije osobe, Stjepana Mesića i Tomislava Dragičevića, osim bliskog prijateljstva, povezuje i jedna druga poveznica. Obojica su svojedobno bili, a za to postoje dokumenti, bliski suradnici Službe Državne Bezbednosti bivše države i to u vrijeme bivše države. Dakle u vrijeme kad su Josip Perković i Zdravko Mustač sudjelovali u ubojstvu Hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, što se sve događalo baš oko INE, tadašnje najznačajnije Jugoslavenske kompanije. Pod tim okriljem, obojica, Mesić i Dragičević, u samostalnoj Hrvatskoj imaju “putra“ na glavi. Dragičević kao eksponent MOLA, a Mesić kao eksponent Ruskih interesa i osoba koja je u vrijeme agresije na Hrvatsku pokušala zajedno s Josipom Manolićem izvesti državni udar, te kao osoba koja je krivokletnički 1998 godine na sudu u Haagu lažno svjedočila protiv države koju je kasnije, kao za nagradu strane nalogodavca, stala na čelo odnosno, nalogodavac ju je na to mjesto za nagradu postavio. Baš kao što A.G. Matoš u pjesmi kaže:
Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko juda.

Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije 2012 godine, umjesto da promijeni sada već vrlo evidentnu i otvorenu politiku MOLA koji kao većinski vlasnik INE otvoreno donosi odluke protiv interesa i bez pristanka Hrvatske strane, ta vlada nastavlja politiku vlade svog prethodnika, vlade Ivice Račana. No dok bi se još možda za vladu Ivice Račana možda moglo reći kako se radi o neznanju i nesnalaženju (iako to baš i “ne drži vodu“), sada se o tome više uopće ne može govoriti. Jer, radi se o otvorenom prijeziru te vlade prema državi kojoj je na čelu i koju ona svojom cjelokupnom, ali i svim pojedinačnim politikama, namjerno vodi u propast. Naime, ništa ne može racionalno objasniti niti opravdati nemušte odluke oko INE odnosno njihovo odgađanje i odugovlačenje. Istovremeno, ministar gospodarstva te iste vlade, Hrvatski ministar koji je zadužen za INU, Ivan Vrdoljak, inače član HNSa koji kao stranka u toj vladi sa svojim uhljebima ulazi i pljačka sve tvrtke u državnom vlasništvu, preko tvrtke svoje supruge godišnje od INE benevolentno dobiva 150 milijuna kuna istovremeno navodno kontrolirajući i pregovarajući s tim istim MOLOM oko rješavanja otvorenih pitanja s Hrvatskom stranom. Financijska je to korist o kojoj je, tada nepravomoćno osuđeni bivši Hrvatski premijer Ivo Sanader mogao i može samo sanjati.

Pa sve to pojedinačno, ali i zajedno, samo argumentira činjenicu o tome kako nakon smrti prvog predsjednika, Dr. Franje Tuđmana, Hrvatskom vladaju UDBAŠI (bivši YU SDBovci i ostala KOSovska agentura) i domaći petokolonaši. Pustimo na stranu evidentnu političku nesposobnost, ako ne i zlonamjeru, kojom vlada odnosno, njen tadašnji premijer, Ivica Račan parafira Slovenski prijedlog o podjeli Piranskog zaljeva / Savudrijske vale što Sloveniji jamči kontakt s međunarodnim vodama unutar Jadranskog mora i benevolentno poklanjanje dijela Hrvatskog teritorija. Vratimo se na nastavak priče o INI. Nakon gubitka parlamentarnih izbora u jesen 2015, još uvijek imajući pod kontrolom medije bivša vladajuća Kukuriku koalicija, sada u oporbi, kreće u kontranapad. Treba srušiti novu vlast, koaliciju HDZ/MOST, pa se tako, tadašnjem prvom potpredsjedniku vlade, Tomislavu Karamarku koji se nalazi čelu vladajućeg HDZa, u suradnji s vrlo ambicioznim “strateškim partnerom“ u vlasti, MOSTOM, (sličnost sa strategijom koju uspješno primjenjuje MOL ulazeći u INU s ciljem “neprijateljskog preuzimanja“) podmeće afera.

Temelj afere postaje Karamarkova izjava na sjednici vlade kojom se on protivi međunarodnoj arbitraži u Ženevi, jer ima infomacije od pravnika i stručnjaka kako će Hrvatska tu arbitražu izgubiti. Pa mu se, u suradnji s ambicioznim MOSTOM podmeće afera Konzultantica. Jer je eto, prije no što je upoznala svog sadašnjeg supruga, njegova sadašnja supruga, radila je preko svoje tvrtke statističke izvještaje za tvrtku madžarskog lobista MOLA, Josipa Petrovića, a koga je inače u INU odnosno u MOL dovela bivša Kukuriku vlast, a za što je ova primila 60 tisuća €. Uglavnom, digla se buka, prašina i galama, pa je na kraju to sve skupa srušilo koalicijsku vlast HDZa i MOSTA. Iako je od tada prošao tek pokoji mjesec, najglasniji pobornici tadašnjeg rušenja Vlade i Tomislava Karamarka, a zapravo HDZa, bili su MOSTOVCI Božo Petrov i Miro Bulj, jer ... Po njima, Hrvatska “ima šanse i svakako će dobiti arbitražu u Ženevi“. Sve u svemu, priča je to o još jednoj u nizu galama koje su se digle oko INE, galama bez ikakvog realnog pokrića, galame iz čiste i zlonamjere i jeftinog populizma, galama kojom se maskira ostvarivanje vlastitih nerealnih političkih i drugih ambicija, ciljeva i interesa. Jer, taj isti dvojac danas govori sasvim drugačije. Drvljem i kamenjem se obrušava na bivšu vladu u kojoj je i sam sudjelovao, a koja eto nije spriječila tu arbitražu. Time kompletan MOST u bivšoj, ali i sadašnjoj vladajućoj Domoljubnoj koaliciji, zapravo djeluje i radi sve kako bi tu koaliciju uništio, a što je više no evidentno. Baš kao što je MOL radio i radi sve da uništi INU u kojoj je dioničar odnosno, političkim rječnikom partner u vlasti.

U čitavu tu priču uključuje se i Saborski odbor za sprječavanje sukoba interesa. Odbor kog su u cijelosti izabrali i postavili oni koji su krenuli u rušenje vlasti i nove izbore, bivša Kukuriku vlast na čelu sa SDPom i Zoranom Milanovićem koristeći prljavu tehnologiju podmetanja i orkestriranja medija kojima vlada (a vlada ako ne gotovo svim, a ono svim glavnim medijima). Pa tako Dalija Orešković, snaha Hrvatske političke “veličine“ i “moralne vertikale“, Slavena Letice, čovjeka za sva vremena i sve režime, od Komunizma i Jugoslavije do Demokracije i Hrvatske, donosi “presudu“ kojom se na temelju izjave na sjednici vlade Tomislav Karamarko proglašava krivim za izjavu odnosno vlastito mišljenje, mišljenje koje je eto strašan delikt, mišljenje o INI i arbitraži, jer ta izjava odnosno, mišljenje, evidentno znači sukob interesa. Zanimljiva u tom smislu je i izjava njenog tasta, koji ovih dana u medijima po svim vladama od 2000 pa na dalje sipa drvlje i kamenje, dok mu te iste vlade nisu smetale kad su uhljebljivale njega i njegovu familiju, recimo njegovu snahu, odnosno, u vremenima u kojima je on narcisoidno u vlastitoj samodopadnosti i samodanoj “veličini“ glumatao i još uvijek glumata “stručnjaka“ i “analitičara“ za sve i svašta, koga su eto pažljivo slušaju i uvažavaju odnosno, koga su slušali i uvažavali i Komunisti u bivšoj državi i Tuđman i svi koji su došli poslije njega. Da ovo nije šaljivo bilo bi tragično, ali to je i šaljivo i tragično.

A jednako je pak i s politikom i političarima koji su doveli do čitave situacije, redom sve neiskrenim licemjerima, lažljivcima, zlonamjernicima, neprijateljima Hrvatske (o čemu sam pisao u postu Komentiranje zabranjeno). Andrej Plenković je na Badnjak 2016 najavio kako će Hrvatska vlada poduzeti korake da vrati INU u 100%tno vlasništvo Hrvatske države. Odjednom, kao u transu ta izjava postaje moto svih političara i klimavaca, a pogotovo onih koji su INU doveli u situaciju u kojoj se ona nalazi. Baš kao što bi to dr. House cinično rekao:
You are dying, suddenly everybody loves you.

U neku ruku, to možda zvuči i dobro i pozitivno, ali samo u smislu okupljanja stoke sitnog i krupnog zuba, kako bi to rekao pokojni Prvi Hrvatski Predsjednik, jer ... Postavljaju se i otvara mnoga pitanja:
“Kako? S kojim novcem? Je li to uopće, odnosno kako je to ekonomski izvedivo i dugoročno isplativo?“

Činjenica je kako se naftni biznis, da bi preživio, baš kao i svaki drugi biznis nužno okrupnjuje. A u tom svijetu, sama za sebe, INA je i premala i preslaba za razvoj i rast. Tržište joj je ograničeno, a u međuvremenu je izgubila i naftna polja u Rusiji i Siriji. Šanse da stekne neka nova naftna polja u područjima s rezervama nafte ravna su nuli. Rezerve nafte u Hrvatskoj su beznačajne, a eventualno istraživanje i kasnija eksploatacija nekih možebitnih značajnijih rezervi nafte i plina u Jadranu još nije dobilo svoje ekonomsko opravdanje. I ono je direktno u suprotnosti s ciljevima razvoja turizma, koji strateški gledano, donosi mnogostruko veće prihode od nafte. Činjenica je i kako “zločesti“ Madžarski MOL, da bi preživio i opstao u 2030im godinama, mora okrupniti biznis. Pa se tako već razmatra moguće udruživanje s Austrijskim OMVom koji ima razgranat biznis u Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj i Bugarskoj. Između njih je Srpski odnosno Ruski NIS koji također neće moći preživjeti usprkos Srpskom savezništvu s Rusijom. Činjenice i iskustva govore kako su “strateška savezništva“ Pandorine kutije, a što zorno pokazuje Hrvatsko iskustvo INE s MOLOM. Je li u tom smislu izlaz za INU fuzioniranje s HEPOM, velikom kompanijom još uvijek u državnom vlasništvu i možda eventualno otvaranje istraživanja na Jadranu (za koga svi tvrde kako ispod morskog dna krije i u svjetskim razmjerima značajne količine nafte i plina) ostaje za vidjeti, jer ... To otvara pitanje rizika gubitka kompletnog turizma na Jadranu, barem onakvog turizma kakvog ga mi znamo i zamišljamo.

Ukratko, Vrag je Mefistu došao po svoje.




Oznake: Hrvatski Mefisto

Komentiranje zabranjeno

subota , 24.12.2016.



U posljednje vrijeme glavna tema u medijskom prostoru Hrvatske je “bujanje fašizma u Hrvatskoj“. Poruke upozorenja dolaze prvenstveno iz Beograda, ali se osjete se u svakom dijelu Hrvatske, ponajviše u brojnoj Hrvatskoj petoj koloni. Neki Vulin pošalje poruku i onda se hitno ujedine “izdajnici svih zemalja“ i skoče na zadnje noge papagajski ponavljajući iste optužbe odnosno, ono čime su indoktrinirani. Nije im upitno što je istina, pa čak ni onda kada im se ona servira, jer ... Istina ih i ne zanima. Sljedbenici “oca laži“ znaju kako laž može biti vrlo uspješna i korisna. I tako cijele generacije u Hrvatskoj žive od laži i za laž. Tajna je to višedesetljetne Hrvatske bijede i propadanja. A protivnici svega Hrvatskoga našli su prikladnu formulu kako manjina može vladati nad većinom što uspješno provode već sedam desetljeća. I pri tome prilično vješto, u korijenu, sijeku svaku prigodu za možebitno nacionalno osvještavanje optužujući i sotonizirajući svoje protivnike.

Zanimljivo je kako se to u pravilu događa uvijek kada bi se Hrvatski puk mogao homogenizirati. Recimo, nedavno je otkriveno još nekoliko grobišta u Hrvatskoj i u Sloveniji u blizini Hrvatske granice, nastalih nakon završetka Drugog svjetskoga rata. Od preko tisuću i pol registriranih lokacija samo u Hrvatskoj i još gotovo tisuću u Sloveniji, istraživanja su započeta u svega nekoliko koje možemo nabrojati na prste jedne ruke i tu će stati. A da se o tome ne bi previše pričalo potrebno je “zakuhati“ na drugom mjestu, skrenuti pozornost na drugu stranu, jer ... Gledano taktički, kontranapad je uvijek najbolji potez što je svima poznata i prilično uspješna, iako već davno pročitana metoda. I tako, tko još posljednje vrijeme govori o novopronađenim grobištima? Državni mediji? Oni to vješto skrivaju, a ako nešto i kažu, onda su to uglavnom krivotvorine i laži. I to ne mimo znanja vlasti, već i u suradnji s njom.



Prije nešto više od mjesec dana u Jasenovcu je postavljena spomen ploča u čast poginulim pripadnicima HOSa. Ploča je, naravno, izazvala veliku medijsku pozornost u “Regionu“. Reakcije su nastupile tek nakon što je Srbija pozvala EU da osudi Hrvatsku zbog ploče u Jasenovcu, jer ... Navodno se ustanovilo kako u Hrvatskoj “buja fašizam“ i “ustašluk“. A to i nije tako teško ustanoviti kad je u Hrvatskoj fašizam trajno stanje. No, pitanje je kako znamo da je fašizam upravo sada nabujao upravo i baš sada?

Jednostavno, na ploči podignutoj u čast 11 poginulih pripadnika HOS-a nalazi se “ustaški“ grb, zamislite kakvo je genocidno obilježje, jer je grb s prvim bijelim poljem. A tu je i i pozdrav "Za dom spremni“. Eto, sve to je post festum, nakon otvorenog miga iz Beograda strahovito uzbudilo i ujedinilo sve “hrvatske antifašiste“ i “sljedbenike Komunističke partije“, tj. SDPovce, HNSovce i neke druge “napredne“ udruge, redom sve ovce “istaknute“ pojedince, “mislioce i filozofe“, “medijske stručnjake i analitičare“ za Ostap-Benderovsku trgovinu s rogovima i kopitima. Pa su se tako svi zajedno, redom, počeli takmičiti tko će prije i jače prozvati Hrvatsku vlast, drečati o “povijesnom Hrvatskom ustašluku“. Tako, navodno, neki Bauk izjavio kako ga je zbog te ploče sram kao Hrvata. A njega slijedi i ostala baučad. I to zbog jedne ploče, ali ne “ustaškog“ grba s prvim bijelim poljem koga Arsenije gleda na krovu obližnje crkve, kad ponekad odluči otići na radno mjesto preko puta, u Hrvatski sabor. Zamislite, sve to zbog “spornog“ natpisa: “Za dom spremni“.

Grb mu, izgleda, nije smetao što dokazuje i činjenica kako je branio Predsjednicu koja je u Kanadi “ustašovala“ slikajući se sa zastavom s “ustaškim“ grbom. Malo čudno kako neokomunistički “bojovnik“ brani “ustašoidnu“ Predsjednicu. Rješenje prethodne nejednadžbe, enigme Arsenijine obrane Predsjednice leži u tome što je pronađena slika gdje je i Arsenije uslikan s “ustaškim“ grbom. Pa tako, “ustaški“ grb ne može biti sporan, ali eto “Za dom spremni“ jest sporan. Zapravo, čitava situacija možda i nije toliko “opasna“ ako se zna (tko zna, možda to Arsenije zna) kako su hrvatski komunisti svojedobno, u komunističkoj Hrvatskoj, bili prave “ustaše“. Zastava na kojoj se nalazi, ni više niti manje nego “ustaški“ grb, doduše “ukrašen“ crvenom petokrakom koja dominira i zasjenjuje grb, postojala je u doba komunističke Hrvatske.

Naravno, svi znamo kako Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nije “ustaški“, već da grbovi s prvim bijelim poljem potječu još iz ranog srednjega vijeka i da se Hrvatski grb i s prvim bijelim, ali ponekad i s prvim crvenim poljem koristio u raznim razdobljima povijesti. Dakle, Hrvatski grb nije “ustaški“, osim u jednom slučaju, pa je dokaz kako su svi Hrvati u svim razdobljima povijesti bili “ustaše“ što je zapanjujuće točno. Uvijek su ustajali protiv zavojevača i (možda na žalost, jer bi tada situacija bila potpuno drugačija, bolja) nikada nisu osvajali tuđe nego samo branili svoje. Ipak, veći je “problem“ vezan uz natpis “Za dom spremni“, ali ... Na nesreću, i to je stari Hrvatski, “ustaški“, pozdrav, a ustanovilo se i kako kunu kao platežno sredstvo nisu prvi uveli ustaše za vrijeme NDH.

Ipak, dok bi Antife ukidali i Hrvatski grb i pozdrav „Za dom spremni“, zasigurno bi ukinuli i Hrvatsku državu i Hrvatski narod, još nismo čuli kako Antife žele ukinutu kunu ili pak izbaciti iz abecede slovo U. Ipak, ponekad je bilo i takvih pokušaja. Na primjer, Univerzijada u Zagrebu 1987 godine kada je slovo "U" (riječ univerzijada počinje na žalost sa slovom U) zamijenjeno ćirilićnim slovom za "U", a to je "Y". Bila je to preteća i “slavna“ anticipacija budućih Vukovarskih ćiriličnih ploča. Pa je zapravo sva sreća kako tada nisu porušene zgrade u kojima su stanovale ili radile ustaše baš kao i ulice kojima su one prolazile nisu uništene. Naprotiv, popravljene su kako bi ustaške zgrade ipak ljepše izgledale (Zagreb je u kratkom vremenu od sive i bezlične Jugoslavenske palanke zablistao kao predivan srednjoeuropski grad, dragulj, koji je po urbanoj tradiciji, kulturi, ljepoti i mentalitetu blizak jednom Beču i Pragu). Sljedeća faza planirana za koju godinu kasnije, bila je ubijanje, protjerivanje i lišavanje imovine što stanara, a što vlasnika obnovljenih ustaških pročelja. Plan na kraju ipak nije u potpunosti uspio, a stanarima ustaških zgrada srećom se nije povraćalo od muke što u njima moraju živjeti. No, njihovoj rodbini se je ipak ponekad povraćalo od muke, jer su imali nesreću preživjeti koncentracione logore smrti širom slobodarske i bratske Srbije.

Bez obzira na sve te poznate stvari novi predsjednik (neo)KP/SDP izjavio je kako “imamo ploču s ustaškim pozdravom, što je potpuno nezakonito...“ Njemu su se pridružili i drugi članovi iz raznih “partijskih ćelija“ diljem države sa zahtjevom da se ploča skine, jer je njezin sadržaj sramota koja, navodno, nanosi štetu ugledu RH. A sadržaj ploče čine imena jedanaestorice pripadnika HOSa, službeni grb Republike Hrvatske, križ i grb HOSa i grada Zagreba pod kojim je Udruga Dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga uredno registrirana u skladu s Hrvatskim zakonom. Ali to je za predsjednika SDPa “nezakonito“. Zaista, neki vrlo inteligentan "vožd", jer ... Što je on kao “legalist“ čekao do sad i takvu “nezakonitost“ nije odmah prijavio kad je Udruga registrirana, a imao je vremena i nakon toga? To mu je morala biti “časna partijska dužnost“. Imao je vremenu i priliku, ali mali "Mirko" nije po tom pitanju učinio ništa. A takvih se, kao što je on, Hrvatska mora sramiti, jer takvi ne izvršavaju svoje dužnosti.

Što se zapravo može zaključiti iz samo nekoliko rečenica koje su i ploči izgovorili partijski aktivisti? Puno toga. Kao prvo, sadržaj ploče je sramota za Hrvatsku. U prijevodu to znači kao su poginuli HOSovci (kao i svi preživjeli HOSovci) koji su s pozdravom “Za dom spremni“ oslobađali i oslobodili i stvorili Hrvatsku zapravo sramota za Hrvatsku. Baš kao i svi ostali branitelji, zapravo Hrvatski vojnici, koji su učinili ista djela. I u tome zapravo jest i suština i problem - za sve Hrvatske vlasti, oporbe i Antife, branitelji su bili, jesu, ostali su i ostat će, biti i jesu neprijatelj broj jedan. Jer da nisu s njima se ne bi tako postupalo, pa tako nema države u svijetu, osim Hrvatske, koja svoje branitelje ponižava i kažnjava do te mjere da se oni sami ubijaju. A ako ostanu živi, onda ih se diskriminira kao u nedavnom slučaju uskraćivanja radnog mjesta branitelju u Sisku u kome se na mjestu dožupana u suradnji s tamo vladajućom “domoljubnom“ koalicijom nalazi jedan osvjedočeni kolovođa i zločinac, pardon heroj "slavne" SRAO Krajine. Samim time dobiva i smisao poruka kako su branitelji krivci, jer su oni bili glavni neprijatelj poražene agresorske vojske i njihove države, ali nažalost i neprijatelji domaćih izdajica koji su se uvijek borili protiv Hrvatske i koji se još uvijek bore za Jugoslaviju što realno znači, bore se za Veliku Srbiju.

Ako je išta za Hrvatsku sramota onda je to da upravo ti i takvi progonitelji branitelja sjede u Hrvatskom saboru, mudruju u Vladi i na drugim važnim položajima. I Anno Domini MMXVI oni uzvikuju “Drugovi i drugarice“, “Smrt fašizmu, sloboda narodu“, “Živio drug Tito i Partija“, “Sretan dan Republike, 29. novembar“ i slično, jer su to totalitaristički pozdravi zločinačkog komunističkog režima kojeg je osudilo Vijeće Europe svojim rezolucijama br. 1096 i 1481 iz 1996. i 2006. godine, iz čega onda i nije tako teško zaključiti zašto su upravo Antife, zapravo jugo-naci-fašisti najveći protivnici EU, a samim tim je i razumljivo i otkud nostalgija za takvim pozdravima, te gdje su se zapravo zabarikadirali njihovi ideološki pobornici.



Pozdrav “Za dom spremni“ sramota je za Hrvatsku. Pozdrav “Smrt fašizmu, sloboda narodu“ izrekla je u Saboru osoba Pipl Mast Trast As koja obnaša funkciju Ustavnog sudca. I to nije sramota. Molim argumentirano obrazloženje, po mogućnosti u skladu s rezolucijama Vijeća Europe da je to upravo tako. Dakle, bez obzira na sve ploču pozdrav “Za dom spremni“ treba maknuti, a osobu koja veliča zločinački komunistički pozdrav velikodušno nagraditi. Otprilike je to slično situaciji u kojoj Boru Rkmana, novinara Večernjeg lista, osvjedočenog Četnika i Razbojnika SRAO Krajine (dokumenti predočeni u javnosti) vladajuća Domoljubna koalicija na čelu s Plenkijem nagrađuje položajem dožupana Sisačko-Moslavačke županije, a branitelja i heroja Željka Soldu (osvjedočeno mnogobrojnim zahvalnicama uključujući i specijalnoj zahvalnici Hrvatskog Sabora), satnika HOSove postrojbe koja se borila na području Novske i Jasenovca, mediji orkestirano i javno prozivaju, pljuju i izruguju ne dozvoljavajući mu pri tom čak ni da u njima on išta osobno progovori u svoju obranu. Štono bi se reklo, o tempora o mores.

Nego što je s orgijanjem i zastavom s crvenom komunističkom petokrakom i slikom zločinca Broza na sam dan pada Vukovara? Naravno, to nije glorificiranje simbola pod kojim su u Domovinskom ratu ubijani ljudi i uništavana imovina. Naravno, to nije pljuvanje po simbolima Hrvatske države. I sve to od bivšeg ministra te iste države. Dapače, to je sloboda izražavanja, tako tvrde antifašisti na ovom blogu, a i šire. A tako nešto je "normalna“ stvar na koju više nitko ne reagira, jer spada u temeljna ljudska prava, baš kao i teroristički akti muslimanskih terorista širom Europe. Možda zvuči paradoksalno, ali baš je to dokaz kako se Hrvatsku zapravo i ne može optuživati da je fašistička država, jer ... U njoj bujaju komunistički simboli i antifašistički naci-fašizam svake vrste. Pa ako se Hrvatski ipak ima čega sramiti, a ima, onda je su to zapravo i Vlast i Oporba koja u beskrajnoj igri zvanoj "UDBA je naša sudba" vodi ovu državu, a koja nije sposobna ili ne želi zaštititi vlastiti narod od ponižavanja. Hrvatska su sramota i svi oni izdajice koji sustavno rade protiv te iste države. A to su upravo takozvani “antifašisti“.

U Hrvatskoj danas nema ustaša, ali imam osjećaj, bude li zatrebalo sigurno će ih biti, jer ... Ustaše će ustati u obranu svoje domovine. No zato u njim ima crvenih fašista, i to ne mali broj, koji sebe nazivaju krivim imenom - antifašistima. Ako je vjerovati filozofima Theodoru Adornu i Hanah Arendt, samozvani "antifašisti" su zapravo fašisti i samim time ne mogu biti ništa drugo. Podsjetimo se, Hanah Arendt rekla je kako ne može zamisliti da postoje antifašisti koji ne bi morali ujedno biti i antikomunisti. A Theodor Adorno je komuniste nazvao crvenim fašistima. Sve u svemu, vrlo prikladno ime za današnje Hrvatske antifašiste. A oni, kako bi ipak opravdali svoje nasljedne “antifašističke mirovine“ (drugovi i drugarice, danas u Hrvatskoj ima više umirovljenih boraca antifašista iz rata od prije 70ak godina nego branitelja iz rata od prije 20ak godina) i mnoge druge povlastice. Pa samim time život ipak postaje lagodniji i udobniji nego li u “smradu i znoju lica svog i tijela“ naporno raditi za život kao što to moraju svi ostali. Ipak, ovdje treba razlikovati dvije vrste antifašista. Jedni su pravi antifašisti, a drugi su krivi antifašisti. Pravi nisu, a krivi jesu komunistički antifašisti. Pravi antifašist i antikomunist bio je, uz mnoge druge, na primjer, i Blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Najveće mnoštvo Hrvatskog puka su antifašisti, ali ujedno i antikomunisti. Današnji simpatizeri zločinca Josipa Broza i 29. novembra sigurno ne mogu biti antifašisti. Oni su samo obični crveni fašisti, jer su totalitaristi. Oni su ime antifašizma uzurpirali isključivo i jedino za sebe. Obzirom na sve rečeno, red je da se “bojovniku“ i osvjedočenom četniku Vulinu (ta mu titula ionako nije uvreda) prizna kako je ipak u pravu kada kaže da u Hrvatskoj “buja fašizam“. Upravo tako, u Hrvatskoj buja komunistički, srbočetnički i jugoslavenski fašizam. Buja jugo-naci-fašizam i paralelno s time buja Velikosrpstvo.

A to većina Hrvata i Hrvatskih državljana i vidi i zna. Ali ne vide ili se barem prave kao da ne vide oni koji bi trebali vidjeti. Pa umjesto da vlastodršci na svaki pokušaj insinuacije o ustašama, o “Za dom spremni“, o NDH, o Domovinskom ratu i slično odgovore kao pravi državnici i političari državnog i nacionalnog (u političkom smislu) kova, imajući u vidu državne i nacionalne interese i prioritete, oni se, Kao Plenki emisiji jugo-naci-fašista i petokolonaša Ace Stankovića Nu2, kukavički ispričavaju, sami ne znajući ni kome niti za što. Jednako se tako smušenjak iz Argentine, koji natuca Hrvatski jezik malo bolje od bivšeg Hrvatskog premijera, Ivo Stier, inače ministar inozemnih (pravi termin po Klaićevom rječniku Hrvatskog jezika) poslova ispričava se insinuatorima i opravdava osnivanje Udruge HOSa u doba SDPove, Račanove, vlade. Neovisno o tome kada je Udruga registrirana, ona je registrirana je prema tadašnjim i još uvijek važećim Hrvatskim zakonima. Točno je, dakle, kako je Udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga grada Zagreba (UDHOS-ZAGREB) koja je postavila “spornu“ spomen ploču u Jasenovcu, registrirana 7. prosinca 1998. godine. Samo taj zakon, izgleda, ne važi za Jugo-naci-fašiste i Velikosrpske petokolonaše u Hrvatskoj. Oni bi mimo zakona skidali i skinuli ploču, jer ... Oni su legalisti i domoljubi odnosno, otadžbinoljubi. Sve u svemu, ako je išta sramota za Hrvatsku državu onda su to upravo oni, ti i takvi.

Za to vrijeme Predsjednik vlade bi osnivao neka povjerenstva koja će razmatrati “sporna“ pitanja i “spornu“ ploču u Jasenovcu. Istovremeno, tom briselskom seljačiću i malom pokvarenom karijeristi nije palo na pamet osnovati povjerenstvo koje će razmotriti tko je i zašto ubio branitelja Pajičića, tko to u Srbu i Borovu Selu otvoreno četnikuje protiv Hrvatske i slično. Zato mu predlažem da umjesto osnivanja povjerenstava jednostavno promijeni zakon ili neka postavi referendumsko pitanje o micanju ploče iz Jasenovca i zabrani pozdrava "Za dom spremni“ i zabrani “ustaškog“ grba koji s krova obližnje Markove crkve vrijeđa i Vladu, s jedne, i Sabor, s druge strane, nalazeći se točno u sredini između obje institucije. I zašto Premijer ne bi ili nije osnovao povjerenstvo za promjenu imena zagrebačkog trga koji nosi ime jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Je li zato što mu je Josip Broz “simpatičan“ ili zato što sam ni o čemu ne odlučuje. Kako u Državi tako i u vlastitoj kući.

Zašto sve dosadašnje vlasti, uključujući i sadašnju do sada, toleriraju komunistički totalitarizam? Zašto su nedosljedni unatoč rezolucijama Vijeća Europe i Deklaraciji Sabora Republike Hrvatske iz 2006. kojom je Sabor je potvrdio deklaraciju od 30. lipnja 1998.
... smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o ukidanju nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996“.
U istoj “Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“ u točki 12 piše:
Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim i postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Što su (neo)komunisti u Hrvatskoj učinili u smislu te saborske deklaracije? I što je u tom smislu učinio bivši briselski ćato, sadašnji Hrvatski premijer i njegova Vlada? Ništa, ama baš ništa. Niti su se distancirali od zločina svojih predaka, niti su ponovo procijenili svoju povijest. I k tome, posve obrnuto, neki od njih izražavaju žaljenje što su zločinac Broz i drugi komunistički zločinci naredbodavci i izvršitelji (čija su imena poznata) bili preblagi i posao nisu obavili “savjesnije“. Identificirati, uhititi, transferirati, osuditi, kako je to svojedobno slavodobitno izrekao jedan bivši osvjedočeni UDBAš iz vremena Jugoslavije, inače njihov pokrovitelj.



Što se tiče zahtjeva za “ponovnom procjenom povijesti komunizma“,svaku novu spoznaju o tome jugo-naci-fašisti smatraju revizionizmom, jer ... U tu se komunističku “svetinju“ ne smije dirati. Time jugo-naci-fašisti pokazuju nezamisliv prezir prema znanstvenicima i intelektualcima koji istinu žele saznati na osnovi objektivnih znanstvenih istraživanja, a ne panegrika (koji dolaze i s ovih blog stranica) “povjesničara“ i “intelektualaca“ tipa Jakovine, Markovine, Klasića i ostalih. Otkrivanje novih grobišta, novih spoznaja o trostrukom logoru Jasenovcu i slično za jugo-naci-fašiste čisti su revizionizam. Zato su i obustavljena istraživanja logora Jasenovac. To je jedino bilo bi u interesu jugo-naci-fašista i lažnih židova kao što je mali Slavek Goldštajn, koji u svojoj prošlosti krije mračne tajne glede svezi organiziranih poslijeratnih likvidacija (zato i jest tako drečavo glasan), no ... I one će doći na vidjelo. Cilj jugo-naci-fašista, ako su imalo dosljedni, je u tom smislu “potvrditi“ suglasnost o broju “ustaških zločina“ na preko milijun, a ako ne ide barem na nekoliko stotina tisuća. Pa, ako ni to ne ide, onda na nekoliko desetaka tisuća. No, ako ni to ne ide onda, jebiga, mora se jasno i glasno reći istina. Jednako, cilj može biti i poučiti djecu u školama zašto Josip Broz nikada nije došao u Jasenovac? Cilj može biti i zašto su istraživanja već u bivšoj državi, čim su nepažnjom započeta, bila obustavljena? Je li to zato što su pronašli nešto što ih je toliko šokiralo da hitno prekinu istraživanje svojih “dokaza“? Jednako, cilj bi mogao biti i da nas jugo-naci-fašisti “pouče“ koliko je žrtava bilo u najmanje 600 grobišta u Sloveniji i najmanje 900 u Hrvatskoj, kao i tko zna koliko na drugim mjestima, u BIH, Srbiji, ... Koliko ih je suđeno i dokazano osuđeno prije smaknuća, a koliko ih je stradalo jer, za tako nešto dokaz o krivnji nije bio potreban. Svi oni su krivi iako im to sudski nije dokazano. To je velebno “otkriće“ kandidatkinje za Glavnog tajnika UN. Osobe, koja nonšalantno izjavljuje kako ploču u Jasenovcu treba skinuti šrafcigerom, dobro znajući pri tome kako su Slovencu, Slavku Jageru, pripadniku HOSa, četnici na sam Dan Republike, 29. Novembra 1991., šrafcigerom iskopali oči, a potom mu doslovce i brojčano polomiti svaki kost i košćicu u tijelu. Human je to čin nadasve, baš kao što je i Humana sama Vesna Pusić. Eto, takve se osobe i takvih se osoba Hrvatska (a i čitav svijet) trebaju sramiti. I još samo ovo. Zašto se Antife boje znanstvenih istraživanja i ukidaju institucije koje se time bave? Njih znanstveni argumenti ne zanimaju. Njih ne zanimaju ni humani, ljuski, jednostavni mali čovjekoljubivi i istinoljubivi argumenti. Argumenti su za njih revizionizam, jer bi taj revizionizam zapravo baš o njima iznjedrio strašnu istinu. A to je da su oni zlo, da su oni ološ, da su oni šljam, da su oni sramota ljudskog roda. Šljam jednak ISILovskom ili nekom drugom sličnom šljamu i to bez obzira na to što je se svojedobno u najsretnijoj državnoj zajednici na Kugli Zemaljskoj ikada, Jugoslaviji, za revizionizam išlo tucati kamenje i primati batine i poneki metak na jednom malom Jadranskom, Hrvatskom, turističkom otočiću, Golom otoku, čiji je upravitelj bio otac bivšeg Hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Sve u svemu, zato osim mladih stručnjaka svih profila, izuzev društvenih koji ionako u inozemstvu nemaju što raditi (osim možda konobariti) i znanstvenici, također, napuštaju ovu zemlju. Zemlja je to u kojoj bi se, objektivno gledajući, moglo prilično dobro živjeti. Jeste li ikada čuli kako je bilo koji jugo-naci-fašist napustio zemlju Hrvatsku i to usprkos činjenici kako on tu zemlju ne voli niti je podnosi? Naravno da niste. Jer danas tako dobro plaćenih poslova u inozemstvu ima sve manje ili ih uopće nema. Oni postoje samo i jedino u zemlji Hrvatskoj.

Zamislimo istraživanja u prirodnim znanostima i tehnologiji gdje se pronalaze nove teorije, dolazi se do novih otkrića i izuma. Zar sve te nove spoznaje, koje često potiru i dovode u pitanje stare spoznaje, nisu li one također neka vrsta revizionizma, jer se njima stare spoznaje revidiraju, a nove uspostavljaju? Za takav se revizionizam u znanosti dodjeljuju Nobelove nagrade. A jugo-naci-fašisti zapravo onemogućavaju i zabranjuju istraživanja, ukidaju institucije koje se bave istraživanjem, posebno one koje istražuju povijest.. Oni se boje istine, jer bi se time otkrila sva njihova laž. Komunistička je historiografija čista i nepatvorena laž. Komunizam je čista i nepatvorena laž.

Jugo-naci-fašisti ne samo da sprječavaju reviziju vlastite prošlosti, već oni ne dopuštaju ni reviziju prošlosti u vrijeme NDH. Njihov stav prema NDH je za njih također “dogma“, tj. nema druge istine osim njihove isitne. Pitanje koje se vrlo često postavlja u “kritičnim“ situacijama jest:
“Je li NDH uistinu bila zločinačka država?“
To se pitanje uvijek postavlja jedino kada se nekom ii nečemu želi nametnuti krivnja pripadnosti Hrvatskom narodu. To se pitanje postavlja najvišim nositeljima vlasti kao što su Predsjednik Države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora. Pitanje se uvijek i stalno postavlja ministrima, ali i slično. To je pitanje naročito omiljeno u jednoj HRT emisiji koja ide Nedjeljom u dva. I svi se oni u svojim odgovorima uglavnom kukavički ispričavaju benignom petokolonašu Aci Stankoviću, čovjeku koji je u Hrvatsku, na ondašnji Radio 101, došao sa zadatkom kontrolirati i nadzirati tada vrlo popularnu Zločestu djecu, inače zagrebačke ustaše. Došao je baš nekako istovremeno s Moranom Kasapović, koja je, kao i on, po zadatku, došla na tadašnju Televiziju Zagreb. Nadzirala ih je i koordinirala Mirjana Rakić kojoj je to ovlaštenje, kao svojoj suradnici dala tadašnja Služba Državne Bezbednosti, a što ova otvoreno priznaje (no zbog toga joj se ne prašta niti pola). Jedina razlika između njih bila je to što Morana nije željela na Hrvatskoj Radio Televiziji 1990/91 govoriti Hrvatskim nego Srpskim jezikom, dok se Aca trudi i s vremenom je naučio govoriti čistim Hrvatskim jezikom. Pa je zbog toga Morana svojedobno maknuta, da bi opet isplivala kad je na čelo HRT došao čovjek koga se je odrekla i vlastita kći i vlastita unuka. U međuvremenu je Morana naučila ponešto Hrvatskog (iako joj se često omakne naglasak koji para uši). Pa u društvu sa svojim bivšim šefom, agentom KOSa, Goranom Radmanom i kolegicom Elizabetom Gojan, koja predstavlja uvredu za fizički portret bilo koje žene (nešto kao naša Anabonita @blog.hr Ermacora) postaje ključni stup Radmanovizije.

Naravno, NDH nije ni u kom slučaju više ili manje zločinačka nego npr. komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija. Naprotiv, komunistička Hrvatska odnosno, Jugoslavija višestruko je zločinačkija država od NDH. Ako se “zločinačkost“ mjeri brojem žrtava, stvar je izravno jasna. Komunističkih žrtava je mnogostruko više. No ipak, osnovno je pitanje treba li razlikovati Državu od Režima? Nitko ne može opravdavati niti jedan režim koji je činio ili čini zlo. Ali država koja je nastala voljom većine naroda i državljana te iste države ne može biti zločinačka. Jedino što može biti je da bude nesretna, jer nije bila slobodna. Zavisila je od "osloboditelja". Netko bi zločest mogao primijetiti istu stvar i na suvremenu Hrvatsku, ali ni ona nije slobodna odnosno, slobodna je samo prividno pošto svi režimi u njoj koji su došli poslije Tuđmanove smrti manje ili više klimaju stranim vladarima. Ipak, današnja Hrvatska nije i ne može biti zločinačka, kao što joj to imputiraju oni kojima nije drag “ustaški“ grb i “ustaški“ pozdrav "Za dom spremni", ali im je draga “ustaška“ kuna i “ustaška“ saborska fotelja, fotelja u Vladi, fotelja u sudbenoj vlasti ili fotelja bilo gdje drugdje, samo da je u ili pri vlasti. I NDH i sadašnja Hrvatska su u osnovi nastale iz istih motiva: težnje Hrvatskoga naroda da stvori samostalnu i neovisnu državu, da bude svoj na svome. A onaj tko smatra tu težnju opravdanom, ne može govoriti o zločinačkoj državi. Komunistička “antifašistička“ Hrvatska poslije Drugog svjetskoga rata, naprotiv, nije nastala kao težnja za samostalnom državom, već kao težnja jugo-naci-fašista i velikosrba za nekom drugom državom, Jugoslavijom.



Zašto se uporno i stalno inzistira na NDH kao zločinačkoj državi? Odgovor je jednostavan. Zato kako bi se nakon toga po analogiji i današnju Republiku Hrvatsku moglo nazvati zločinačkom. Oba stupa vlasti u susjednoj Srbiji su tu suglasni i brutalno iskreni. Za njih, baš kao i za većinu Srba u Srbiji Hrvatska je bila, jest i zauvijek će biti zločinačka. Jer Hrvatska im smeta zbog toga što samom činjenicom dok je bilo kakve Hrvatske ne može biti ikakve Velike Srbije. A to je ono na čemu inzistira i peta kolona u Hrvatskoj i njihovi mentori izvan Hrvatske. No čitava stvar ide još dalje. Ako je NDH zločinačka država onda je i narod koji je želio tu državu zločinački narod. A samim time je i današnja Hrvatska zločinačka država. Pa kada se postigne suglasnost da ta laž postane javno prihvaćena istina, onda je svaka Hrvatska država zločinačka. I to je ono što posve otvoreno zagovaraju srbočetnici, srbijanska politika, ali i svi izdajnici i petokolonaši u Hrvatskoj. Ipak, krajnje je nepošteno, nemoralno i pokvareno smatrati državu zločinačkom, a istovremeno se boriti za fotelje u toj istoj zločinačkoj državi. A to upravo rade jugo-naci-fašisti.

Prema tome, laž je kako je sadašnja RH stvorena na antifašizmu komunističkog tipa. Ne, nije. Današnja Hrvatska stvorena je na borbi protiv komunističkog, jugoslavenskog, srbočetničkog i velikosrpskog naci-fašizma. Nosioci borbe u Hrvatskoj bili su Branitelji – u početku ZENGE i HOSovci (čija se spomen ploča tako bezočno napada), a kasnije, od studenog 1991. HV. Branitelji su bili svi oni koji su umirali s pozdravom “Za dom spremni“ i svi oni koji su s pozdravom "Za dom spremni“ protjerali agresora koji je kukavički pobjegao. Da nije bilo HOSovaca, ni današnji jugo-naci-fašisti ne bi mogli sjediti u Saboru Republike Hrvatske, jer u parlamentu neke druge države, da je kojim slučajem nastala, sigurno ne bi sjedili. Hrvatska nije nastala njihovom zaslugom, već je nastala usprkos i unatoč njihovoj izdaji. Jer kako objasniti činjenicu da su za skoro svaku akciju Hrvatske vojske srbočetničke i jugoslavenske postrojbe znale prije no što je akcija počela? Dokaz je to da jugo-naci-fašisti Hrvatsku nikada nisu željeli niti je danas žele. A dokaz tome je i to što su se protiv Hrvatske borili u Drugom svjetskom ratu. Jer da su se borili za Hrvatsku, kako danas oni ističu, onda bismo poslije 1945. godine unatoč genocidu nad svakim sedmim Hrvatom imali samostalnu Hrvatsku državu. Ona bi doduše bila komunistička i totalitaristička, kakve su bile i ostale komunističke države. No padom Berlinskoga zida komunizam bi pao i u takvoj Hrvatskoj. A ostala bi samostalna država koja bi se, kao i druge Europske države, transformirala u demokratsku državu. Pa tada Domovinskog rata, razaranja trećine Hrvatske (sravnjena sa zemljom) i svih drugih problema što su proizašli iz pljačke komunista, a koji su se prozvali Tajkunima, od Todorića, preko Tedeschija i ostalih, ne bi ni bilo. Ne bi bilo ni svih žrtava genocida, počevši od onih 1945 pa do onih 1991, ne bi bilo masovnih silovanja koja su kao dio sustava terora na okupiranim područjima republike Hrvatske od 1991. do 1995. provodili tipovi kao što su Pupovac, Rkman, Stanimirović i ostali. Ne bi bilo ni Pusića, ni Josipovića, ni Mesića, a ni ostalih. Zaključak je to koji je neoboriv kako po logici, tako i po prirodnom slijedu činjenica. A tako je i sa zaključkom kako su (anti)hrvatski komunisti i današnji jugo-naci-fašisti, koji su u bivšoj državi Jugoslaviji upravljali Hrvatskom izravni krivci za Domovinski rat. Velikosrpski šovinizam je prema tome mala beba.

A kada je bilo jasno da do rata mora doći, onda su se ti i takvi dogovorili, rasporedili i uvukli u sve strukture s ciljem preuzimanja vlasti. I to im je, na žalost, uspjelo. Pa usprkos prividu demokratskih i poštenih zbora, ti i takvi, poslije smrti Prvog Hrvatskog Predsjednika (ovo pišem velikim slovima iz poštovanja) upravo oni vladaju Hrvatskom sve do dana današnjeg. Oni drugi su ginuli za Hrvatsku, a ovi prvi su za to vrijeme mešetarili po Europi i Hrvatskoj, radili pretvorbu i privatizaciju narodne imovine, te se bogatili organiziranom pljačkom svakojake vrste. Pa kada je država, mimo njihove zamisli, ipak stvorena, isti su požurili zasjesti na vlast. No ostali su vjerni svojim načelima: ono što drugi ostvare oni prigrabe sebi. Baš kao što to rade klasični strvinari u životinjskom svijetu. Surađivali su i surađuju s onima koji su abolirani i nagrađeni za zločin protiv Hrvatskog naroda protiv koga su se kao agresori i okupatori borili ratu protiv Hrvatske. A za te svoje djelatnosti, svi oni koji su se u ratu protiv Hrvatske i Hrvatskog naroda borili s puškom u ruci, svi oni su kao nagradu dobili važne funkcije u državnim strukturama, obogatili se i postali privilegirana kasta.

Jugo-naci-fašisti su odavno shvatili kako za njih lustracije nema. Lustracija jest za one koji su svojom krvlju stvarali Hrvatsku državu, za onu tihu šutljivu Hrvatsku (političku) većinu i to samo zato što ona nije lustrirala vladajuću manjinu. Baš kao što se nije lustriralo pripadnike Srba u Hrvatskoj koji su se borili protiv Hrvatske, ali se je zato lustriralo pripadnike Srba i Pravoslavce koji su se borili za svoju domovinu, za Republiku Hrvatsku čime su ovi automatski postali Hrvati. Baš kao što su u Austriji Austrijanci, u Njemaćkoj Nijemci, u Francuskoj Francuzi i slično. Sve u svemu, jugo-naci-fašisti su za sada uspjeli, imaju neku vrstu Regiona. S druge strane, bez obzira tko dođe na vlast, (neo)komunisti, antifašisti i "domoljubi“, velikosrbi su uvijek dobitnici. To je jedini racionalni način kako se može objasniti propadanje Hrvatske u svakom smislu. Potvrdu za to imamo u prošloj, SDPeovoj vladi, ali i u svim Hrvatskim vladama nakon 2000. godine. A sudeći prema sadašnjem stanju stvari, današnja Vlada više djeluje kao da je u dosluhu s napadačima na HOSovce, na pozdrav “Za dom spremni“ i na “ustaški“ grb, nego što brani integritet i interes Hrvatske. To je vidljivo i u najnovijem potezu kojim je skinula blokadu Srbije u pristupnim pregovorima EU zbog sporne Točke 26 o Obrazovanju. Treba se samo sjetiti svih sporazuma koje je Srbija potpisala s Hrvatskom i činjenice kako nijedan od tih potpisanih sporazuma Srbija nije sprovela. A tako će biti i s ovim. Neka druga vlada, neke druge države, blokadu bi maknula tek nakon što bi Srbija počela praktično počela provoditi sve točke potpisanog sporazuma. Pa se zato postavlja pitanje, je li ta vlada ucijenjena od strane centra “regiona“ preko pročetničkog etnobiznismena, je li ucijenjena od briselskih komesara i drugih antihrvatskih elemenata? Kako drugačije objasniti farsu u kojoj umjesto da Hrvatske vlasti postupe u skladu s Europskim i odlukama vlastitog Sabora, one ipak ostaju dosljedne same sebi dopuštajući da se snimaju filmovi i objavljuju knjige koje blate Hrvatsku i Hrvatski narod i državu i sva to još velikodušno financiraju? Kako drugačije objasniti da se u Hrvatskoj nekažnjeno veličaju simbole jednog genocidnog totalitarizma, a zabranjuju Hrvatski povijesni simbole koji izvorno nemaju veze s NDH? Jer, "Za dom spremni“ nije ustaški pozdrav. Ustaški pozdrav je bio "Za dom i Poglavnika spremni“ što je bitna razlika u bilo kom logičkom, nelogičkom, racionalnom i iracionalnom smislu. Nešto je to kao razlika između pameti i budalaštine, inteligencije i imbecilnosti.

Sve u svemu, oni, jugo-naci-fašisti svih veličina i svih podvrsta time samo dokazuju i pokazuju kako oni ne poštuju ni vlastite zakone, pa onda od njih ne treba ni očekivati da će poštivati tuđe. Jer da poštuju vlastite, poštovali bi i tuđe. Za njih ne vrijede Europske rezolucije, niti Hrvatske deklaracije, bez obzira na to što su bili briselski činovnici (pa su se nečemu morali naučiti ili priučiti, žele li nas podučiti) i bez obzira na to što su prethodno sudjelovali u donošenju i potpisivanju Hrvatske deklaracije. Za njih je to sve samo farsa, mrtvo slovo na papiru. Jer kako protumačiti izbor nekih nemoralnih i nestručnih i osvjedočeno protuhrvatskih ministara, državnih tajnika i slično? U bivšim vladama, ali i u sadašnjoj vladi? Postoji vrlo mala mogućnost da se radi o ucjeni, a ogromna mogućnost kako se ipak radi o organiziranoj zlonamjeri.

Svaka pomisao na skidanje ploče u Jasenovcu i eventualnu zabranu pozdrava “Za dom spremni“ uvod je u već viđene napade na branitelje, počevši od napada jugo-naci-fašista na takozvane “šatoraše“, kako su iz sprdnje zavali grupaciju koja je opravdano tražila reguliranje svojih prava, među kojima je bilo puno i previše jugo-naci-fašista s ovog blog portala, portala koji promiče i nastao je u cilju promicanja jugo-naci-fašizma za što je dovoljno samo letimično pogledati naslovnicu portala ne ulazeći u sardžaje), na omalovažavanje i ponižavanje Hrvatskih građana, Hrvatskih institucija, Hrvatske države kao cjeline, a to znači uništenje Republike Hrvatske kao samostalne države, za koje je kao preduvjet prvo potrebno uništiti je ekonomski i planski poticanim iseljavanjem, a što se događa ovih dana i ovih godina. Teško je zapravo oteti se dojmu kako se tu ne radi o sustavnom planu vanjskih centara moći potpomognutih domaćom petom kolonom i briselskim slugama.

I dok se s jedne strane sotoniziraju sva Hrvatska obilježja pod kojima je stvorena Hrvatska država, istodobno se glorificiraju sva protuhrvatska, sva komunistička i sva neokomunistička obilježja. Režimski mediji sa simpatijama prenose orgijanja s komunističkim zastavama s crvenom zločinačkom petokrakom, slikom zločinca Josipa Broza, pozdravima pod kojima je napadana Hrvatska, te kao senzaciju traže, baš kao što Diogen sa svijećom traži čovjeka, ustašku kapu ili crnu košulju u Bleiburgu ili na nekom koncertu, sve da bi time potvrdili ustašoidnost Hrvatskog naroda. Pri tome, imena trgova, ulica i institucija zadržavaju imena komunističkih zločinaca. Pa ako su sve dosadašnje vlasti koje sebe nazivaju demokratskim bile sklone komunističkim zločincima i zločinima (po onom što se ispod površine događa, teško je zaključiti kako nisu), onda bi im trebalo predložiti ili da diljem Hrvatske zabrane imena ulica i trgova koja nose ime zločinca Broza kao i drugih komunističkih zločinaca ili da dopuste, ravnopravnosti radi, trgove i ulice s imenima ljudi iz totalitarnih, fašističkih i nacističkih režima.

Iz postojećeg stanja u ovoj jadnoj i bijednoj državi može se zaključiti samo jedno:
U Hrvatskoj je, za sada, uspješno provedena selektivna lustracija, jer je većina Hrvatskog domoljubnog puka već odavno lustrirana i to od strane onih koji nikada nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, onih koji su njome vladali od 1945. do 1990. i onih koji njome vladaju od 2000. do danas. No, bez obzira na sve to, red je da ih se lustrira. Zasad je to nemoguće, jer su na vlasti oni koje treba lustrirati. I dok je u Hrvatskoj stanje takvo kakvo jest, dok se nešto korjenito ne promijeni, neće u njoj biti ni sreće niti solidnog života. Neće u noj biti ni mira niti pravde. Neće u njoj biti ni istine niti blagostanja. To nam, zasad, jamči i sadašnja vlast u Hrvatskoj. No veći krivci od vlasti za loše stanje u državi su oni koji su se dali prevariti, a to su Hrvatski birači. Opcija ima, one ipak dolaze i jedino se mogu ostvariti putem izravnih izbora zastupnika u Hrvatski sabor, izbora izborom imena i prezimena. Eto, to bi trebala biti referendumska inicijativa, koja bi, jamačno prošla velikom većinom, prvo po broju potpisa za raspisivanje referenduma, a zatim po broju zaokruženih ZA. Pitanje je samo ima li ga itko hrabrosti pokrenuti?





Oznake: za dom spremni

U očekivanju komentara

petak , 23.12.2016.



Čitajući donje izjave "velikog glumca" nisam dugo dvojio. Umjesto komentara odlučio sam te "umotvorine" direktno citirati i očekujem vaše komentare.



„Strašno je da ovde ima toliko talentovanih i vrednih ljudi, vrhunskih sportista i umetnika, a da smo mi ipak uspeli da zaratimo sa sopstvenom braćom, da smo uz sve te naše divne talente ostali nekako zaostali čim smo mogli da se krvavo pobijemo na kraju XX veka.(…) Svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije…zamrzeli braću…krenuli jedni na druge. Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Hagu, zapravo kriminalci“, rekao je između ostalog rekao je Rade Šerbedžija, isti koji je pobjegao u Beograd čim je počela agresija na Republiku Hrvatsku.

„Bitange eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija. Nije važno ko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije, jer nismo smeli da dozvolimo da jedan pošten i častan čovek izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo mogli da se civilizacijski nosimo sa istorijskim trenutkom.“

Iako se kasnije u nekoliko navrata pokušao izvući, naglasivši kako nije uvrijedio Hrvatske branitelje, malo mu je tko doista povjerovao. Rade se iz medijskog prostora nije povukao, već sada konkretno i otvoreno govori:
“Ja sam stopostotni Srbin”

I upravo ta izjava govori dovoljno sama za sebe i na neki način potkrjepljuje sve njegove ranije izjave.

Naime, u razgovoru za srpske “Novosti“, obojenom uglavnom pitanjima o glazbi, koncertu, umjetnosti i pjesništvu, Šerbedžija je uspio “uglaviti” i malo svojevrsnog nacionalizma. Na pitanje ima li potrebu da na jednom mjestu bude svoj na svome, Rade kaže:
“Ja sam odavno svoj na svome. Kad jednom postaneš stranac, nikada više ne možeš nazad. Rekao mi je veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević: “Uh, što ti zavidim, ti si ono što ja sanjam cijeli život, da postanem stranac u vlastitoj zemlji”. Ima u tome nekakve ljepote. To je donhuanizam, ne u smislu osvajanja žena, nego kao samoća, kao filozofska kategorija. Kada jednom to osjetiš nekako ti postaje slatko, zavodljivo. I s druge strane, kad si stranac negdje, na drugi način si građanin planeta, mala je jedna zemlja. Prepoznajući to u sebi, osjećam ljubav i posebno lokalni patriotizam prema mojoj nacionalnosti i porijeklu. Ja sam Srbin, stopostotni! Isto tako volim i domovinu gdje sam rođen. Jer, nisu me samo otac i majka napravili, napravile su me i ličke planine, onaj moj Velebit i Jadransko more koje volim cijeli život. Napravili su me kao mladog čovjeka zagrebačka akademija i teatar, isto kao i Beograd u koji sam dolazio, bilježio prve uspjehe i snimao filmove.”





Oznake: Komentari

Kolone

subota , 17.12.2016.



Svatko ima svoj osobni odnos prema tragičnom padu Vukovara 18. studenog 1991. Pa tako ratni zločinac Vojislav Šešelj Srbima čestita oslobađanje Vukovara od Ustaša. Domaća peta kolona se pak besramno priključuje braniteljskoj, dok ćirilica na Hrvatskim institucijama u Vukovaru, baš kao u vrijeme okupacije, djeluje sablazno. Uz sve to, na našu žalost, rodoslovna i ženidbena raslojavanja zahvatila su i branitelje Vukovara. U Jugoslaviji su krvna zrnca igrala značajnu ulogu, pa nije nikakvo čudo kako je rodoslovlje presudno i u Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj. Pa se tako Vesna Teršelić usuđuje tražiti promjenu naziva za Domovinski rat, jer je on neprihvatljiv Srbima. I to u Republici Hrvatskoj koja je, barem formalno, nacionalna država Hrvata i u kojoj je službeni jezik Hrvatski.



U ozračju partijskog demokratskog centralizma i organizacijskog jedinstva, zahtjev jedinstvene kolone u Vukovaru nametnut je dekretom. I tako, mediji pod kontrolom bivše antifašističke Vlade besramno su nas uvjeravali kako smo imali jedinstvenu Kolonu sjećanja. Jedinstvenu kolonu prepoznale su i vladajuće stranke, a potvrdila ju je i oporba. Međutim, tog nesretnog 18. studenog 1991. smo na Hrvatskoj strani imali dvije kolone. Jedna je bila braniteljska i ona je direktno odvedena na stratišta i u logore. Druga kolona, kolona “civilnih žrtava rata” Hrvatske nacionalnosti vozana je tih dana tmo amo po Vukovaru, gdje je dio odmah smaknut u logoru Velepromet, a dio malo kasnije u nekim drugim logorima u Srbiji, a dio je jednostavno prognan, jer nije bilo organizacijskih kapaciteta za veća klanja. Pa su se tako u koloni sjećanja na tragediju Vukovara, dvadeset i toliko godina poslije, na drugoj strani okupili i četnici i “civilne žrtve rata” Srpske nacionalnosti, među kojima se našlo puno vikend četnika i kriminalnog ološa koji je svojedobno, nakon pada Vukovara, marširao uz čuvenu budnicu Srpskih heroja:
“Mila majko šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Jedna vukovarska kolona sjećanja bi, po nekim zamislima, trebala obuhvatiti sve “sudionike bitke za Vukovar” kao i sve “sudionike Domovinskog rata”. Pa je tako Hrvatski branitelj zapravo “sudionik Domovinskog rata” baš kao i četnički ubojica, a “neutralna” Vesna Teršelić predlaže izmjenu naziva Domovinski rat, jer je po Srpskoj tradiciji taj rat zapravo Otadžbinski. Dakle, gledano iz Velikosrpske perspektive, naša je Domovina dakle Otadžbina Srba u Hrvatskoj, sve u smislu podrijetla i katastarskog smisla očevine, za potrebe otimanja za vlasništvo nad Lijepom Našom kao i za potrebe izmišljenog prava na Hrvatske krajine i čitavu Hrvatsku zemlju. Hrvatska je Hrvatima samo Domovina, a Srbima je više od toga, Otadžbina. Hrvatski Stožer za obranu Vukovara, sastavljen od Hrvatskih branitelja, uzvratio je terminom pete kolone u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj što je izazivalo bijes vladajućih Partijskih struktura u Hrvatskoj, koje su se tako potvrdile kao protuhrvatske. Bilo je to prije dvije tri godine. Jednako, isti bijes tim istim Partijskim strukturama u Hrvatskoj sve to izaziva i danas, kad su nakon dva uzastopna neuspjeha na parlamentarnim izborima one prividno maknute u oporbu.

Sve to se događa u okvirima providnog političkog inženjeringa. Domaća peta kolona zna kako ona zapravo nema što tražiti u Vukovaru 18. studenog, ali svojim dolaskom u Vukovar na obljetnicu pada namjerno diže tenzije i crveni se. Jer čovjeka, ma kakav bio, uvijek i nepogrešivo hvata sram kad se kao zločinac, direktni ili petokolonaški, nađe u okruženju istine čijoj tragediji je i on pridonio, relativizirajući ili zlonamjerno iskrivljujući istinu, šireći laži, obmane i ucjene. Uza sve to, peta kolona ne samo što time potiskuje naše sjećanje na Srpsku i Srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH, na Srpske i Srbijanske zločine, peta kolona kao cilj ima i onemogućavanje nacionalnog okupljanja Hrvata i svih dobronamjernih građana, ove zemlje na temeljima vukovarske tragedije, odnosno na temeljima Domovinskog rata. Kratka je to priča o jednoj petokolonašici koja se zove Vesna Teršelić, ali i o svim ostalim petokolonašima koji su se tamo pojavljivali ili se pojavljuju.

Je li u Vukovaru uopće ikada bilo jedinstvene kolone? Odgovor je nije, a teško je i da će ikada biti. Jer jedni su branitelji Vukovara završili su u Srbijanskim logorima, a drugi su došli pod udar Hrvatske države, odnosno “Manolićeve komisije” i “Perkovićeve zaštite”. Zapovjednik obrane Vukovara grubo je bačen u zatvor Vojne policije i pretučen od strane operativaca SIS-a, uglavnom redom sve bivših UDBAša. Pravo mu budi, jer je Mile Dedaković Jastreb trebao pokrenuti braniteljski pohod na Zagreb, preuzimanje vlasti i tako spriječiti privatizacijsku pljačku pete kolone u Hrvatskoj. Ne, niste pogriješili što ste pročitali, jer je to u osnovi bila optužba pod kojom je Mile Dedaković Jastreb uhapšen nakon pada Vukovara. A gledajući sve u nekim širem kontekstu, zapravo postaje zastrašujuće kako se u Hrvatskoj nakon pada Vukovara zaista nije dogodio građanski rat? Jer i tada, baš kao i danas, Hrvatska je bila i jest temeljito reokupirana kroz pomalo nakazno, iako u tadašnjim okolnostima potrebno, pomirenjem sa zločincima koji su je svojedobno uništavali pod okriljem Jugoslavije, a koji je uništavaju i danas, ponovo ogrnuti u plašt ili pod pokroviteljstvom Vlasti.



I tako, svi Hrvati, oni dobri i oni zli, uključujući tu i osuđenike za krvni delikt, s vremenom su zgurani u jedinstvenu kolonu, u koju su pridodani i oni koji se Hrvatima nikada nisu osjećali, s time da su, zlu ne trebalo, oni postavljeni na ključne pozicije. A na te pozicije su ih, paradoksalno, postavili baš oni koji su za Hrvatsku krvarili. Posljednjih se godina pokušava tako stvoriti jedinstvena peta (jugoslavenska) kolona svih "dobrih ljudi", svih kriminalaca i svih ubojica u Hrvatskoj. I tako Hrvatska, formalno u EU, umjesto u Europu, se postupno integrira u Region (Jugoslavija minus Slovenija).

Sjeća li se još itko pokreta ”Stop progonu Hrvatskih branitelja”? Peta kolona u Hrvatskoj dozvolila je Srbiji progon Vukovarskih i drugih branitelja koji su preživjeli Srbijanske logore. Glavni Hrvatski gradovi: Zagreb, Split i Rijeka postupno su pretvoreni u Pete kolone. Iako ne tako daleko od crte bojišnice (u jesen 1991 ona je bila Na Kupi, svega 30 kilometara zračne linije od haubica i VBRa JNA dometa 40-50 kilometara), upravo ta neiskorjenjiva peta kolona u Zagrebu zaslužna je što taj grad nikada nije bombardiran. A Vukovar, iskreno, Vukovar zapravo nikada i nije oslobođen. Vukovar je razaran i kada su nakon ulaska Hrvatskih vlasti 1997. u njemu obnavljane zgrade. Bi li itko branio Vukovar da je mogao znati kako će se Partija i UDBA u suvremenoj Hrvatskoj vratiti na vlast? Zapravo, ako ćemo po istini, Partija i UDBA nikada, ama zaista baš nikada, nisu ispustile vlast iz svojih ruku. A da je to mogao znati, bi li tko išao braniti Vukovar gdje će se u nekoj budućnosti, danas bliskoj prošlosti, recimo na čelu Ministarstva branitelja usidriti petokolonaši Predrag Matić i Bojan Glavašević, da o drugima tipovima kao što su Željko Jovanović, Vesna Pusić i mnogi iz okruženja MIlanovićeve vlasti, da dalje ne nabrajam? Sve to je omogućilo Tuđmanovo naivno, zapravo lažno, pomirenje provedeno kao jezovita obmana Hrvatske nacije poslije njegove smrti, za što bi se, da to na onom svijetu može znati i vidjeti, pokojni Predsjednik okretao u grobu.



HRT je svojedobno, u emisiji Nu2 prikazala zastrašujuće svjedočanstvo Marijana Gubine o četničkom maltretiranju njegove obitelji u Dalju. Pa je tako njegova sestra gotovo godinu dana bila izložena pojedinačnim i grupnim silovanjima. A Gubina je u toj emisiji pozvao na praštanje, čime je zapravo i razotkrio zašto je pozvan u emisiju Ace Stankovića, inače također petokolonaša. Jer njegov oprost trebao je navesti sve nesretne Hrvatice da svojim Srpskim silovateljima, a silovanih je bilo na tisuće, kao što je bilo i na tisuće Srpskih silovatelja. Pa tako ti isti silovatelji danas u Vukovaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj žive slobodno i k tomu drski su i nasilni, baš kao u vrijeme okupacije dijelova Hrvatskih teritorija (1991-1995/97). Ipak, dizajner i petokolonaš Goran Radman (Aca Stanković je samo običan mali benigni izvršitelj) ovako bolesnog praštanja u Hrvata je u toj istoj emisiji omanuo, jer ... Nije mogao znati da će u toj istoj emisiji Gubina ukazati i na svoje osobne dane ropstva. A njih je bilo samo 260. Naime, naime ti “dobri Srbi”, te “civilne žrtve rata”, oni su koristili Marijana kao robovsku radnu snagu. Zašto bi “civilne žrtve rata”, kako to tepa Vesna Teršelić, Zoran Pusić i ostala svita iz Documente, centra za suočavanje s prošlošću, same cijepale svoja drva kada je tu rob Gubina, jedanaestogodišnji Ustaša?



Kako prepoznati tekstove pete kolone o Vukovaru? Pa, u tim se tekstovima sramotno zaobilaze neke nove okolnosti u Regiji, recimo oslobađanje Vojislava Šešelja, divljanje Srbijanskog fašizma potpomognutog u sjeni vojnih vježbi Srbije i Rusije u susjedstvu Vukovara, svakodnevno medijsko maltretiranje Srbijanskog predsjednika Nikolića i premijera Vučića, inače pripadnika četničkog pokreta, osoba koji su u vrijeme rata i okupacije dijelova Hrvatskih teritorija na tim teritorijima vršljali i radili svoju prljavu rabotu.

“Jedni su se borili za Hrvatsku, a drugi za pobjedu nad Srbima”, piše petokolonašica Jelena Lovrić, inače bliska suradnica KOSa i SDBa u bivšoj Jugoslaviji, drukerica koja je “skidala“ glave svojih kolegama koji su se osjećali Hrvatima i koja je otvoreno, s pojavom Miloševića 1986/87 stala na njegovu stranu i bila otvoreno protiv Hrvatske. Za sve ovo, naime, postoje i vjerodostojni dokumenti. I zamislite vi sada tu pamet? Jelena je nesretna što dostojanstveni Vukovarski branitelj Tomislav Josić prepoznaje najviše državne dužnosnike kao petu kolonu. A za to vrijeme u Srbiji uvelike maršira novi pokret za Veliku Srbiju, a Šešeljevi najbliži suradnici iz agresije na Hrvatsku i BiH, predsjednik i premijer Srbije, stalno pokreću nove zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, i to na granici s Hrvatskom. No, i tako iskusnoj petokolonašici, Lovrićki, ipak se je otela nezgrapna formulacija. Jer po njenoj izjavi dade se zaključiti kako smo mi Hrvati ipak ratovali sa svim Srbima, a ne samo sa Srbijancima i Četnicima, a što je jedina prava istina. A ovo nešto malo življa srpskog, a zapravo pravoslavnog, porijekla u Hrvatskoj se ionako nikad nije osjećalo Srbima, već političkim Hrvatima. A jedina razlika njih i nas jest vjera, no to i nije razlika, jer su u Hrvatskoj sve do dolaska Jugoslavije postojali Hrvati katoličke i pravoslavne vjere, baš kao što ima Hrvata i ostalih kršćanskih i ne-kršćanskih vjera, te Hrvata nevjernika, kako se to oni izjašnjavaju. Uostalom Hrvatska Pravoslavna Crkva je, vjerovali ili ne, priznata u zajednici svjetskih Pravoslavnih Crkvi, ali jedino nije priznata od Hrvatske države, jer petokolonaši u Ministarstvu Uprave (recimo, bivši ministar Arsen Bauk), po napucima Jugo-naci-fašista, Srpske Pravoslavne Crkve, Teršelićke, Pupovca, Stanimirovića i ostalih ne žele registrirati. Na kraju, na ovom mjestu, potrebno je naglasiti jednu malo poznatu činjenicu. Naime, sve do dolaska Trojedine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u Hrvatskoj nije postojala Srpska Pravoslavna Crkva, već je ona oktroirana od Kralja, nelegalno je preuzela imovinu Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj (iz koje je poslije potekla Hrvatska Pravoslavna Crkva), a sve s zločinačkim planom kako bi se stvorila Velika Srbija. Pa je samim time, i ta Crkva jedna obična zločinačka organizacija i s njom treba tako postupati.



Svojedobno, se je Pupovac pojavio i u Vukovarskoj Petoj koloni:
“Bili smo različiti u ovoj koloni”, rekao je tada.
Različiti? Da, istina. Ali u kojem to smislu različiti? Tko su žrtve, a tko agresori? Šute o tome i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome predsjednik RH, premijer RH i svi ministri u Vladi RH. Vojvoda Vojo Šešelj tako čestita četnicima, Srbima i Srbiji “Dan oslobođenja Vukovara”. A za to vrijeme, bivša ministrica, pardon ministarka Vesna Pusić i bivši predsjednik, pardon predsednik Ivo Josipović proglašavaju ga luđakom, čime perfidno odvlače pažnju od pravog problema: stotina tisuća fašističkih četnika, koji ovih dana marširaju Srbijom, četnika koji se spremaju na novi pohod na Vukovar. Pa tako, nakon što je prepoznao Ustašku zmiju u svakom Hrvatskom srcu, Ivo Josipović pronalazi Četničku zmiju samo u Vojislavu Šešelju. A pitome srpske mase koje u većini glasuju za takve, samo su zavedene. Kada se na nekom koncertu u Hrvatskoj pojavi jedna kapa koja podsjeća na Ustašku i to na glavi plaćenog provokatora, Milorad Pupovac diže na noge čitav svijet, dok istovremeno šuti, a zapravo se zadovoljno smješka kad milijun opakih četnika u Srbiji, i tko zna koliko njih u Hrvatskoj i u BiH pripremaju novi pohod na Vukovar. Pa se tako Pupovac ponekad, s vremena na vrijeme, već prema procjeni trenutne situacije, pojavljuje u Vukovarskoj petoj koloni.
“Bili smo različiti u ovoj koloni.”, njegove su riječi.
Različiti? Usitinu, bili smo ali u kojem smislu? Tko su bile žrtve, a tko je bio agresor? O tome šute i Milorad Pupovac i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i njihova “Documenta”. Šute o tome i GONGovci, Dragan Zelić, Jelena Berković i ostali. A šutjeli su o tome i Ivo Josipović i Zoran Milanović, kao i svi ministri, da ih poimenično ne nabrajam, u Milanovićevoj Vladi.



Kada je svojedobno, godine 2006, relativno pametna glumica Charlize Theron producirala dokumentarac “East of Havana” o mladim kubanskim reperima i o Kubanskoj “hip hop” sceni, Američka država jednostavno ju je protjerala. Castro je komunističko zlo, pa ti Charly putuj doma u svoju rodnu Južnu Afriku, gdje možeš pjevati protiv aparthejda, kao što možeš pjevati i za njega. Charlize se poslije, klečeći na koljenima, pokajnički vratila u SAD. Godinu dana, sve iz početka, učila je sve o SAD-u, polagala ispite iz Američke povijesti i Američkog domoljublja, a čuvari Američke države poligrafski su pratili koliko je, kako je i je li uopće iskrena. Tako je to u SAD ukoliko želiš dobiti njihovo državljanstvo, i to bez obzira što je Theron slovila kao borac protiv Američke isključivosti. Pa je na kraju Charlize kapitulirala i, vjerovali ili ne, prometnula se u promotora Američkog idiotizma.

A o tim i takvima Chalizama i Charlijima, kod nas, u Hrvatskoj, priča je posve drugačija. Papiri se brzo i jednostavno srede, bez edukacije o Hrvatskoj, o Hrvatskoj povijesti, o Hrvatskoj kulturi, bez obveznog pismenog izjašnjavanja s potpisom da primatelj Hrvatskog državljanstva Hrvatsku voli i poštuje Hrvatsku, kako je to slučaj svugdje u svijetu želi li odrasla osoba drugog državljanstva uzeti državljanstvo zemlje u kojoj živi. Pa nam se je tako dogodilo da je u Hrvatsku, u kratko vrijeme, stigla sva sila agenture iz susjedstva. A ta agentura ne snima dokumentarce o Dalmatinskoj klapskoj pjesmi, već izravno kreće sa svojim programom, javnim osporavanjem svega što je Hrvatsko, grubo šamarajući Hrvatske domoljube, i tako dalje. Pa tako, uvozni, protuhrvatski pozicionirani pisci, redom svi s jedinim školovanjem po podoficirskim školama bivše JNA, dobivaju, zapravo sami sebi uručuju “prestižne međunarodne nagrade“ na natjecanjima, uglavnom po Regionu, za koje nitko osim njih nije niti čuo. Sve je to dio široke Regionalne korupcije. Iz korumpiranog i podijeljenog Sarajeva stigla je tako u Hrvatsku čitava legija “pomiritelja”. Pa tako danas oni, o našem trošku, upozoravaju svijet na izmišljenu diskriminaciju u Hrvatskoj. Iz Travnika je tako stigao bosanski, a zapravo jugoslavenski “performer”, koji traži da se Hrvati suoče sa svojom prošlošću. Iz Slovenije je pak stiglo svega i svačega, a među njima i kći oficira JNA, dokazanog i osuđenog Ruskog špijuna u doba Titove Jugoslaviji, s namjerom da imenuje ratne zločince na Hrvatskoj strani, iz vremena agresije Srbije i JNA na Hrvatsku i BiH, ali i iz današnjih vremena. A sve takve bi Amerikanci glatko pospremili u Guantanamo. Pa se tako čovjeku nelogično nameće pitanje možemo li mi nekako napustiti EU i priključiti se SAD kao njihova 51. država?

Sjećate li se, Donald Trump, je u svom predizbornom programu najavio kako će iz SAD deportirati 2 do 3 milijuna lopova, razbojnika i svih ostalih koji ilegalno žive u SAD. A nakon objave i verifikacije rezultata izbora, najavio je to kao jedan o prvih potez nove Američke admnistracije. Donald Trump će to i provesti. Ne pledirajući ništa, bez ikakvih zadnjih misli, treba se zapitati što bi Donald Trump učinio da je kojim slučajem on dobio slične izbore u Hrvatskoj?

Srećom, kod nas u Hrvatskoj potisnuto je javno otvaranje osobnog identiteta i rodoslovnog podrijetla. U to spada i rodoslovlje supruge i uže rodbine. Srećom, jer se na toj osnovi grade podmukle političke podvale. Ali zamislite, iako je stanovništvo SAD nevjerojatna skupina svakakvih useljenika, Barack Obama je morao Američkoj javnosti prezentirati svoje političko, rodoslovno i vjersko korijenje, dokazujući svima kako SAD nosi u svom srcu. Pretpostavimo sada situaciju da je otac Baracka Obame razotkriven kao sudionik Komunističke represije? Barack bi pred Američkom državom najprije odgovarao za to što se uopće usudio kandidirati za predsjednika SAD, a s takvom mrljom u prošlosti njegove obitelji ne bi mogao ni primirisati politici.



A kod nas? Situacija je obrnuta. Sve vladajuće strukture, bez obzira otkud dolaze, gotovo svakodnevno potvrđuju svoju manju ili veću mržnju prema svemu Hrvatskom dokazujući time svoju ljubav prema Jugoslaviji. Upravo zato Hrvatskoj treba temeljita lustracija, i to ne samo pripadnika Jugoslavenske represije, već i lustracije svih onih koji su obnašali bilo kakve funkcije u suvremenoj Republici Hrvatskoj. Koliko god netko mislio kako je sve ovo nategnuto i nevjerojatno, neka se samo okrene oko sebe i na odnos svih Hrvatskih vlasti nakon Tuđmanove ere prema Braniteljima. Pa je tako zapravo sve ovo istina, toliko zastrašujuća, prestrašna i neugodna istina, da se s njom može jedino živjeti na način da se je potisne i negira ona uporno negira i odbacuje. Sve je to već poznato iz psihologije.

Zavaljujući pretenzijama naših susjeda na Hrvatske zemlje i pripadnom široko generiranom protuhrvatskom raspoloženju u našem neposrednom okruženju, dijelom u Europi i dijelom u svijetu, kod nas je prisutno snažno protuhrvatsko djelovanje na bazi prikrivenog identiteta. A tom je identitetu ponekad teško prepoznati ishodište. Primjerice, Vesna Teršelić predlaže preimenovanje Domovinskog rata. Tko je zapravo ta osoba? Hrvatskoj javnosti predstavljena je kao Slovenka, no njena narodnosna, vjerska i politička mapa znatno je šarenija. Da je Teršelićka narodnosno Slovenka, odnosno da je vjerski katolkinja, nju ne bi smetao naziv Domovina, odnosno Domovinski rat, naziv uobičajen za sve katoličke zemlje i višenacionalne vjerske zajednice. Možda bismo dobili novog Stanka Vraza, koji bi afirmirao Hrvatsku kulturu i Hrvatski identitet? Srbi za svoju domovinu imaju rodoslovnu riječ Otadžbina, a Nijemci su jednako uzdizali Fatherland, napose za vrijeme njihovog nacizma, sličnog Srpskom i Srbijanskom iz svih ratova vođenih u 20. stoljeću koji su zahvatili ovaj prostor.



Pogledajmo rodoslovno korijenje Vesne Pusić i njenog brata Zorana. Vesna je bila ministrica, pardon ministarka vanjskih poslova Hrvatske pardon Regiona. Zoran je bio , a još i danas jest u takozvanoj “Documenti”. Ali njihov djed nije nitko od Šešeljevih četnika, no i tu se spominju neke davne četničke vojvode koje su to postale tako što su prvo pucali mitraljezima u kasnu jesen po Jelačić placu usred Zagreba, a kasnije u Skupštini Jugoslavije po Stjepanu Radiću i njegovim kolegama. Pa zato takva “djeca komunizma”, bez obzira što im je otac bio visoki dužnosnik, sudac u NDH, a koga je štitio osobno Poglavnik (čudo po kome se je poslije premetnuo u velikog komunistu opisat ću u drugo postu), teško prepoznaju Srpski šovinizam.

Jednako, bez obzira što oni pričali i što vi mislili, povijesna je istina, kako je Zoranov i Vesnin otac bio polužidov, a recimo i supruga Rafaela Bobana svima poznatog iz jedne pjesme, inače rođenog Koprivničanca, koji je zaslužan što Sinagoga u Koprivnici nije niti dirnuta, ali koju su bivše Jugoslavenske vlasti i nekad, i danas, čuveni Slavko Goldstein, u ime promicanja Jasenovačkog mita, jednostavno pustili da trune i propada, pa je ona tako postala najobičnija ruševina. A sad, možete li zamisliti sljedeću povijesnu istinu? Supruge ne samo nekih visokih dužnosnika NDH bile su židovke. Pa se tako ni njima niti njihovim obiteljima nije dogodilo ništa. Što bi povjesničari tipa Jakovine i Klasića na to rekli, to nećemo saznati nikada. Vesna Pusić je u braku s Jurgisom Oniunasom, američkim Litavcem, Židovskog porijekla. Sve to zapravo i ne bi trebalo biti bitno i zapravo bi za nas moralo biti velika prednost. Naravno da je Vesna Pusić nešto drugo nego što jest, pripadnica mafijaškog pokreta koja živi u državi koju stalno baca na koljena. Jednako je, vjerovali ili ne, bilo i jest u slučaju njenog bivšeg šefa, premijera Zorana Milanovića. I kod bivšeg predsjednika Ive Josipovića. U svim tim slučajevima imamo nedopustivo nejasne rodoslovne matrice, koje ukazuju na etablirane pripadnike Jugoslavenske represije, sve u Regionalnim razmjerima. U Americi svi oni zajedno i pojedinačno ne bi mogli ni blizu politike. U Hrvatskoj je situacija drugačija, pa tako paradoksalno ispada kako je ključ za ulaz u politiku i dobivanje vlasti u Hrvatskoj zapravo potomstvo. Roditelji predodređuju, a potomstvo preusmjerava djelovanje roditelja. I stoga nije ni čudno kako su svi oni zapravo antihrvatski nastrojeni. Jer postoji opasnost da netko otkrije stvarni identitet njihovih roditelja, roditelja koji su djelovali protiv Hrvatske i Hrvata, što u hipotetskoj situaciji zdravog domoljublja kakvo je recimo u SAD automatski znači ne samo silazak s vlasti, već i kazneni progon ukoliko djelujete protiv temelja države.



Hoće li se Hrvati konačno, bolje rečeno, hoće li se Hrvati ikada naučiti pameti? Na ljutu ranu, ljuta trava. Ne, to nije geslo političkih opcija. To će vam kao temeljni princip liječenja, i to onog uspješnog liječenja, preporučiti, provoditi i tako će vas ozdraviti svaka zdrava seoska travarica, ukoliko ih još uopće ima. A jednako će tako postupiti i svaki liječnik koji zna svoj posao. Ipak, za razliku od konkretnih profesija u kojima nema fuliranja, u političara i u politici je stvar potpuno drugačija. Zato naša budućnost ovisi o tome imamo li mi svoju agenturu u domaćoj petoj koloni.

Katolička crkva u Hrvata bila je premrežena Jugoslavenskom agenturom, ali je ipak našla snage vrbovati nekolicinu doušnika u Jugoslavenskoj UDBI što joj je pomoglo stvoriti i razraditi strategiju, taktiku i operativu svog djelovanja. Pa bi tako, kao što nam peta kolona uvaljuje sumnjive likove s Hrvatskim imenima, ali ne i Hrvatskim opredjeljenjem, i mi morali slijediti neka pravila za klasične uhode. Izmisli se novo rodoslovlje i podrijetlo, doda strano ime i strano prezime, javno se izgradi protuhrvatski svjetonazor i već razni kombinatori prilaze našem igraču, nude mu povjerljive informacije i unosne sinekure. Hrvat koji se odluči na takvu “žrtvu” uživat će dobar položaj, izvrsna primanja i kvalitetno društveno pozicioniranje.

Što se čeka?




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (2. dio)

petak , 16.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Pobornici anacionalne, velikosrpsko-četničko-komunističke ideologije su svoj rušilački program nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. godine. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Danas je u samostalnoj Hrvatskoj zabrinjavajuće političko i gospodarsko stanje, a uz to izlaz iz krize se ne vidi. Suprotno nadi i pričama o oporavku, Hrvatsko se gospodarstvo i dalje urušava, te se stvara sve veći međuljudski jaz. Krajnje je vrijeme da se hrvatski narod upita, zašto nam je tako? Uspjeh civiliziranih razvijenih zemalja Europe temelji se na zajedničkim nacionalnim interesima. Zajednički nacionalni interesi svakog civiliziranog naroda, preduvjet je napretka.

Rušilački programi

1. Suprotstavljene ideologije

U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s time da državnu politiku vode i dalje vode ideolozi koji su bili i ostali protiv samostalnosti Hrvatske. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju:

Prva je nacionalna prohrvatska ideologija stvorena u Domovinskom ratu suprotstavivši se Velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i Hrvatski narod sistematski pljačkala.

Druga ideologija je anacionalna, Jugo-naci-fašistička, koja je vladala od 1945. do 1990. godine, s početkom Domovinskog rata neko vrijeme je bila u iligali, no danas je sve glasnija. To samo govori kako je ta ideologija bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ona danas ruši sve što simbolizira Hrvatski nacionalni identitet i Hrvatsku samostalnost. Ako nema Hrvatske samostalnosti tada nema ni Hrvatskih nacionalnih interesa, a na nacionalnim interesima se temelje sve države demokratske Europe. Pobornici te ideologije taj su rušilački program još davno sami nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske - i sistematski ga provode od 2000. Godine do danas. Njihov rušilački nagon uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a posebno su vidljivi u propasti Hrvatskog gospodarstva. Taj problem možemo riješiti jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

2. Ideološka poveznica Velikosrpsko-četničkih i Jugo-naci-fašističkih ideologa

Velikosrpska ekspanzionistička politika u raznim oblicima i intenzitetom traje još od Garašaninovog programa iz Načertanija od 1844. godine. U realizaciji te antihrvatske politike bili su uključeni mnogi Velikosrpski ideolozi. Svaka od tih ekspanzionističkih ideologija temelji se na nekom od oblika intelektualne i ekonomske obespravljenosti hrvatskoga naroda, sve do fizičkih tortura i likvidacija Hrvatskih domoljuba.

U razdoblju za Hrvatski narod, posebno od 1945. do 1990. godine, Jugo-naci-fašistički ideolozi su u ime i za račun programa Velikosrpske zločinačke ideologije provodili politiku koja se je temeljila na obespravljenosti Hrvatskog naroda, pljački Hrvatske, progonu Hrvatskih domoljuba, te pojedinačnim i masovnim likvidacijama svih onih koji nisu prihvaćali taj zločinački režim.

U skladu sa stoljetnom težnjom Srpskog ekspanzionizma, godine 1991. srbočetnički je agresor izvršio vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. Uz velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu, Hrvatski branitelji su u oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku.

Rušenjem Jugoslavije, Hrvatski jugo-komunistički ideolozi osjetili su se ugroženima, pa su pasivno ili aktivno stali na stranu Srbočetničke politike.

U svim ratovima pobjednici su likvidirali one koji su bili na strani neprijatelja ili su ih barem onemogućili da sudjeluju u političkim aktivnostima, a posebno u donošenju bilo kakvih odluka suprotnih ideologiji i interesu pobjednika. Međutim, Hrvatska pobjednička elita, u dobroj namjeri pomirbe, nije to učinila, što je rezultiralo ovim apsurdnim stanjem koje danas imamo u Republici Hrvatskoj. Apsurd je u tome što se Hrvatski branitelji konstantno nalaze u statusu progonjenih zvijeri, a poraženi u ratu su u foteljama vlasti.

Praksa je pokazala kako s ideološkim zločincima nema pomirbe, pa su oni samo čekali povoljan trenutak da nastave tamo gdje je agresor zaustavljen. Taj su trenutak u potpunosti dočekali 2000. godine. Tako su došli u priliku rušiti nacionalne temelje samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu što su nazvali - "detuđmanizacija" samostalne Hrvatske. Tako je ta antihrvatska Velikosrpsko-četničko i Jugo-naci-fašistička udružena mašinerija upropastila Hrvatsku i Hrvatsko gospodarstvo, a Hrvatsku vanjsku politiku usmjerila približavanju aboliranim Srbočetničkim ideolozima, s ciljem izjednačavanja krivnje. Taj program izjednačavanja krivnje sadrži zaštitu i prikrivanje zločina i zločinaca iz vremena Srbočetničke agresije 1991-1995 i onih iz razdoblja 1945. - 1990. godine.

Ta zajednička ideologija s Velikosrpskim ideolozima vidi se i u zahtjevu za povlačenje Hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid izvršen nad Hrvatskim narodom. Ta zajednička ideologija vidi se u umnožavanju broja žrtava u Jasenovcu i u zajedničkom sjećanju na 27. srpnja, datum koji je po povijesnim činjenicama poznat kao Četnički ustanak protiv Hrvatskog naroda. Ta se zajednička ideologija još bolje vidi u odnosu na žrtve Bleiburga odnosno organiziranog pokolja poznatog pod zajedničkim nazivom Križni put. Ti su se zločini skrivali i punih 45 godina bili su državna tajna, ka i u činjenici da kad su u razdoblju 2012’2015 zakratko došli na vlast, Jugo-naci-fašisti su ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim žrtvama.

Osnovna pravila kod svakih izbora, bilo onih parlamentarnih, bilo onih predsjedničkih je da birači moraju znati kome daju glasove, tko su protivnici samostalne Republike Hrvatske, tko su sluge Velikosrpsko-komunističkog režima, tko su progonitelji Hrvatskog naroda, a posebno progonitelji Hrvatskih branitelja. Ako znamo koliko je taj velikosrpski i velikosrpsko-komunistički režim učinio zla Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, onda samo luđak ili protivnik Hrvatske i Hrvatskog naroda može za predsjednika izabrati osobu iz tog miljea. Isto tako znamo kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ideološki i genski slijednik Jugo-naci-fašističkog režima od kojeg se nije odvojio. I da je svim svojim bićem zastupao i provodio antihrvatsku Jugo-naci-fašističku ideologiju koju je provodio i njegov prethodnik, predsjednik Stipe Mesić.




Ocjena Etičkog sudišta o Ivi Josipoviću

U skladu s poznatim činjenicama, Hrvatsko nacionalno etičko sudište je na svojoj prvoj sjednici 20. listopada 2014. u Vukovaru jednoglasno zaključilo da podigne Etičku optužbu za veleizdaju protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, protiv bivšeg predsjednika Stipe Mesića, protiv tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i saborskog zastupnika Milorada Pupovca, te ostalih sudionika "detuđmanizacije" samostalne Hrvatske.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište brojnim je argumentima utvrdilo kako je tada aktualni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović ukupnim svojim djelovanjem nanio i nanosi veliku štetu Hrvatskim nacionalnim interesima:

- Ivo Josipović je dosljedno cijeli svoj mandat provodio britansku i velikosrpsku strategiju koja je sustavno krivotvorinama pokušala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat s podijeljenom odgovornošću i krivnjom:

- U posjetu Vukovaru, zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem javno je demonstrirao prihvaćanje velikosrpskih krivotvorina o izjednačavanju zločina;

- U Dubrovniku je u pozivu za koncert beogradske filharmonije izdajnički pretvorio agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Dubrovnik u splet nesretnih politika, amnestirajući agresore;

- U skupštini Bosne i Hercegovine lažno je optužio hrvatsku politiku 90-ih godina za svo zlo u Bosni i Hercegovini;

- Sklopio je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i prihvatio provoditi britansku politiku u regiji, tako da se više brinuo za regiju nego za svoju Hrvatsku;

- U izraelskom Knessetu teško je optužio vlastiti hrvatski narod lažno ustvrdivši da u hrvatskim srcima još uvijek živi ustaška zmija;

- Pokušavao je do zadnjeg trenutka povući hrvatsku tužbu pred Međunarodnim sudom pravde protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;

- Ivo Josipović bio je politički pokrovitelj djelovanja pete haaške kolone u Hrvatskoj na čelu s Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, te im je za izdajničko djelovanje dodjeljivao odličja i najveća priznanja, čime se objektivno i sam svrstao u petu kolonu;

- Autoritetom Predsjednika Hrvatske zatražio je od Ustavnog suda Republike Hrvatske ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. Dakle, Ivo Josipović je s najvišeg mjesta vlasti u Hrvatskoj proučio: "Slažem se da vojni sudovi JNA sude i presuđuju hrvatskim braniteljima, slažem se da Srbija aktivira te optužnice.";

- Sprječavao je istraživanje i osude komunističkih zločina te je veličao crvenu zvijezdu petokraku kao simbol pravde i slobode. Čak je tvrdio da je Hrvatsku stvorio Tito i komunisti, a da su je hrvatski branitelji samo još jedanput obranili od nasrtaja velikosrpske politike;

- Ivo Josipović snosi moralnu i drugu odgovornost što je u Ured Predsjednika uveo kao svoje savjetnike notorne protivnike hrvatske državnosti kao što su Dejan Jović, Budimir Lončar i Darija Šilović Karić.


Slijedno tome od tog istog Etičkog vijeća, bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, osuđen je za veleizdaju kao dokazani petokolonaš.




Oznake: peta kolona, Hrvatska

Koga vrijeđa Božić

srijeda , 14.12.2016.



Neda Ritz dobila je odgovor kakav zaslužuje, nakon što je službeno postavila pitanje zašto HRT, kao javna TV jedne sekularne države, obilježava katolički blagdan Božić, i to ni manje ni više nego postavljanjem adventskog vijenčića u studio. Ipak, problem je puno dublji od toga, jer se oko Božića vodi pravi kulturni rat.



Jedna od stvari kojima je Donald Trump, novoizabrani predsjednik SAD, najviše zgrozio liberale, njegova je izjava kako nema ništa protiv čestitanja Božića:
“Tko se pobogu uopće može uvrijediti time što je netko čestitao Čestit Božić” zapitao se on.

“Ono što mene vrijeđa je način na koji se naša religijska uvjerenja tretiraju u javnosti. Postoje restrikcije oko toga što smijete, a što ne smijete reći, jednako kao i oko toga što smijete u javnom prostoru. Vjerovanje u lekcije iz Biblije ima jako puno veze s našim uspjehom i rastom kao nacije. To je naša tradicija, i preko 200 godina koja je izvrsno funkcionirala u našu korist. Godinama smo imali izložene prekrasne jaslice u javnim prostorima i nitko se nije žalio oko toga.

A sad? Marija i mali Isus se rijetko prikazuju. Čak i riječ “Božić” nekako je postala kontroverzna. Koga, za Boga miloga, može uvrijediti ako netko čestita Čestit Božić?! Čestitka nije uvredljiva ni prema jednoj vjeri, i ona ne pokazuje nepoštovanje prema nikom tko prakticira bilo koju drugu vjeru. Čestitanje Božića je jedna predivna tradicija." završava Trump.

Povodom pitanja iskazanog na 41. sjednici Programskog vijeća, smatra li se prikazivanje adventskog vijenca, kao dijela blagdanske scenografije u informativnim emisijama HRT-a, narušavanjem programskih načela utvrđenih Zakonom o HRT-u, Nadzorni odbor HRT-a ističe kako je člankom 9. Zakona o HRT-u određeno da javne usluge HRT-a sadrže programske obveze koje ispunjavaju demokratske, socijalne i kulturne potrebe hrvatskoga društva.

Advent ili došašće je vrijeme pripreme za blagdan Božića, koji se u Republici Hrvatskoj slavi kao nacionalni blagdan i neradni dan prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, a razdoblje adventa se tradicionalno obilježava isticanjem adventskih vijenaca ili adventskih zvijezdi.

Obilježavanje adventa predstavlja dio hrvatskoga nacionalnog, kulturnog i tradicijskog identiteta, zbog čega Nadzorni odbor HRT-a smatra da nisu prekršene odredbe Zakona o HRT-u, niti da je isticanjem adventskog vijenca u informativnim emisijama HRT-a, došlo do povrede bilo čijih prava ili osjećaja
”, stoji u priopćenju koje je potpisala predsjednica Nadzornog odbora HRT-a Anja Šovagović Despot.

Trump želi zadržati riječ “Božić”, umjesto danas već uobičajene “blagdani”. Najavio je kako će se kao Predsjednik SAD boriti na sudu za veće vjerske slobode, jer Amerika, smatra on, pokušava “sanitizirati” javni prostor i očistiti ga od kršćanskih simbola.

“Isti ljudi koji traže poštovanje za svoja uvjerenja često ne pokazuju nikakvo poštovanje prema vjerovanjima drugih ljudi (pođimo samo od izravnog vrijeđanja i blaćenja na ovom portal, a što je podržano uredničkom politikom portala blog.hr, moja opaska). Izgleda kako svaki tjedan imamo nova negativna pravila oko nekog pitanja koje ima nešto s kršćanstvom. Mislim da je to sramotno”, kaže Trump.
“Borit ću se na drugoj strani mnogo jače nego bilo tko prije mene, jer mislim da je to stvarno nečuveno”.

Kad su ga upitali smatra li da će evanđelja utjecati na njegove odluke u Bijeloj kući, Trump je rekao, “duboko unutra, možda i hoće”. A kad su ga pitali zašto ga vrijeđa kad se riječ “Božić” zamjenjuje riječju “blagdani”, kako je danas “politički korektan” običaj na zapadu, rekao je:
“Vidim kako se dućani poput Macy’sa i brojni drugi boje upotrijebiti riječ “Božić”. Možda je po zakonu ne smiju koristiti. No to je nečuveno, i uraditi ču neke stvari oko toga. Vjerovanja zapisana u Bibliji i te kako imaju puno veze s našom zemljom”, kaže Trump.

A sad se vratimo na domaću scenu. Ista je stvar i u Hrvatskoj, gdje svaki malograđanin slijedi zapadnu modu, pa kad vidi da tamo neki smatraju da je riječ “Božić” politički nekorektna, preslikavaju tu modu na naše uvjete kako bi mogli svojim suseljanima reći kako su zaostali katolibani dok su oni, eto, napredni. No kao što naši ljevičari ne bi nikad odbili kune jer imaju ustaško ime, neće odbiti ni božićnicu zato, bez obzira što se ne zove “blagdanica”, tako ni američki “liberali” (neo-marksisti) ne odbijaju dolare samo zato jer na njima piše “Vjerujemo u Boga” (“In God We Trust”).

Najparadoksalnije jest kako se svi oni strahovito vrijeđaju kad netko čestita Božić ili Uskrs samo katolicima, ili samo kršćanima. Jer, to je tako diskriminatorno! A kad im netko čestita Božić – e onda ih vrijeđa to što ste im čestitali “Božić”, a ne “blagdane”, jer “nisu svi ljudi Kršćani”, pa ne slave svi Božić. Ali svejedno, oni ne rade na Božić, kao ni nedjeljom (neradna nedjelja je u osnovi također produkt kršćanstva, iako ima korijene u antičkom Rimu gdje je ciklus bio deset dana). Ukratko, ne čestitate li tim ljudima Božić, ne valja, jer ste ih “isključili”. Čestitate li im, opet ne valja jer ste ih “uključili” u nešto u što navodno ne žele biti uključeni. Odnosno, žele, ali tako da oni zapravo preuzmu “instituciju Božića” od kršćanskog blagdana Božiće, pa kad ga već ne mogu ukinuti, oni rade svjetovni “blagdan” koji se zove “blagdan”. Blagdan za koji se ne zna što se obilježava i što se slavi, već je prilika da se napijete u firmi na domjenku, te da na par dana zanemarite obitelj, jer ste prezauzeti nalaženjima s prijateljima, domjencima s poslovnim partnerima, i kupovinom darova, a potom u ponoć možete otići na polnoćku kako biste imali izgovor za tulum do jutra.

Stvar je, kao i kod istospolnih zajednica koje ti isti nazivaju “brakovima”. Kao i u slučaju Božića, ni tu se, naravno, ne radi o ljudskim pravima, već se radi o rušenju temeljne institucije povezane s Kršćanstvom , a čime se posredno ruši i Kršćanstvo. Do pred koje desetljeće ti isti liberali zagovarali su ukidanje braka kao relikta srednjeg vijeka, patrijarhalne institucije zasnovane s ciljem represije nad ženama i djecom. Pa je samim time, po samoj svojoj prirodi, brak diskriminativna institucija, jer … Brak podrazumijeva diskriminaciju-isključenje iz svog seksualnog života svih drugih osim svog bračnog partnera. Podrazumijeva i to da sami odgajate svoju djecu umjesto da, recimo, njihov odgoj prepustite široj zajednici. Pa samim time niti jedno od toga nije “liberalno”. Danas ti isti kažu kako oni u toj patrijarhalnoj, nepravednoj, zastarjeloj i opresivnoj zajednici zvanoj brak ne mogu sudjelovati. I kako je to nepravedno odnosno, kako bi ipak možda i mogli sudjelovati (što im nitko ne brani), ali samo pod jednakim uvjetima kao i svi ostali. Dakle jedan odrastao muškarac i jedna odrasla žena, a ne eventualno četiri maloljetne djevojčice, kako o u Islamu po uzoru na njihovog Proroka Muhameda (zapravo običnog pedofila, moja opaska). Međutim, oni bi sudjelovali pod svojim uvjetima što implicira namjeru korumpiranja i preuzimanja institucije koju se ne može tako jednostavno ukinuti, jer … Ta institucija je prirodna, neusporedivo starija od Kršćanstva i seže desecima, možda i stotinama tisuća godina u ljudsku povijest. Zajednica je to na kojoj se temelji i na kojoj je nastala ljudska civilizacija, pa tako samim time, bez nje civilizacija zapravo i ne postoji.

No vratimo se Božiću. Zanimljivo je kako se svi oni koji se zalažu za “politički korektno” i uškopljeno, vjerski neutralno čestitanje Božića (kao da taj kršćanski blagdan može biti vjerski neutralan) uredno Muslimanima čestitaju njihove blagdane, poput Ramazana i Kurban-bajrama, i to pod njihovim pravim imenom, a ne kao “blagdane”. Čestitaju ih onima koji ih slave, ali i onima koji ih ne slave. I pravoslavni Božić čestita se pravoslavnim vjernicima pri čemu nitko ne spominje “blagdane”. Isto je s židovskim blagdanima. A baš kao i ti “blagdani”, tako i Božić za sve Kršćane ima posve određeno značenje. Za ostale, Božić može, ali i ne mora imati značenje, no oni se nemaju što vrijeđati time što Kršćani slave svoj blagdan. I što ga zovu onako kako se on oduvijek zvao. Ideja čestitanja “blagdana” bez spominjanja Božića u osnovi je vrlo uvredljiva.

U Hrvatskoj za sada ostaje čestitanje Božića, kao što u studiju HRTa ostaje adventski vijenčić unatoč naporima Nede Ritz, Elizabet Gojan, Ace Stankovića, Domagoja Novokmeta i ostalih koji dolaze s te strane. Ipak, postavlja se pitanje do kada, jer … Kulturološki rat tek je započeo.

Bivši papa Ratzinger bio je prisiljen na ostavku. Njegovo mjesto preuzeo je čovjek koji pleše kako suprotna, liberalna, strana svira. Jer time, na neki način, štiti Crkvu kao instituciju od napada i optužbi za pedofiliju. Baš kao što je zanimljivo i to da ti napadi dolaze od strane liberala koji tu istu pedofiliju legaliziraju (tzv. puzajuća legalizacija). Baš kao što su u ime ljudskih prava prethodno legalizirali homoseksualizam, koji im je zapravo poslužio kao odskočna daska u pravcu legaliziranja pedofilije. Uostalom, u nekim “naprednim” državama pedofilske stranke danas su dio legalizirane stvarnosti koja sudjeluje u rada njihovih parlamenata. Zanimljivo, sve optužbe na račun pedofilije u Crkvi su prestale odjednom, kao odrezane, kao da ih nikada i nije bilo, kao da je više nema. A pedofilija je jednaka, a možda čak još i veća, sastavni je dio tzv. “civilnog” društva koje se nudi kao protuteža “religijskom” društvu. Pa tako dolaskom papa Franje na čelo Katoličke crkve, sve optužbe prestaju, a ovaj za uzvrat, kao kompenzaciju, Crkvu danas sve više naginje moralnim relativizacijama. I zato me ne bi začudilo da jednog dana sam Papa Franjo kaže kako bismo jedni drugima trebali čestitati “blagdane” ne spominjući Božić.





Oznake: Božić, blagdani

Anatomija pete kolone u Hrvatskoj (1. dio)

utorak , 13.12.2016.



Peta kolona označava tajne skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima koje imaju za cilj srušiti ili ometati postojeći poredak u interesu jedne agresivne vanjske sile.

Pojam “peta kolona”prvotvorno je korišten 1936. godine u Španjolskom građanskom ratu i opisao pristalice ustanika, koji su nakon vojnog udara ostali u područjima pod kontrolom vlade da bi izvodili razne akcije, čim bi to bilo sa vojnog stajališta korisno. Španjolski general Emilio Mola, koji je bio jedan od vojnih vođa vojnog udara protiv druge Španjolske Republike, rekao je da će voditi četiri kolone prema Madridu, ali da će peta kolona, odnosno pristalice Generala Franca u Madridu početi s ofenzivom.

Izvorno značenje dolazi od Ruskog građanskoga rata i bila je naziv jedne elitne jedinice. Tu "5. kolonu" je osnovao Lav Trocki.

Uoči drugog svjetskog rata brojne njemačke organizacije su poduzele pokušaje sa svrhom ometanja unutarnjeg poredka u drugim zemljama s ciljem da kroz svoje provokacije izazovu eskalaciju i represije tako da bi imali opravdanje za vojnu intervenciju.

Koncepcija pete kolone je nastavljena i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pod nazivom „diverzijske snage“ države Varšavskoga pakta su obučavali komuniste iz zapadnih zemalja da bi oni u slučaju rata zajedno sa specijalnim snagama Pakta zauzimali ili uništavali strateške ciljeve na području NATO-a. Isto tako su države NATO-a podržali s istim ciljem antikomunistički otpor skupina u istočnim bloku.

Termin se dakle često upotrebljava u smislu "dobrovoljnih pomagača", ili pomagače osobito nekih političkih skupina, koji su u međunarodnim sukobima neprijatelji svoje vlastite zemlje iz ideoloških razloga.




Iz zastupničkog pitanja Frane Matušića saznajemo da je dvoje uzornih socijaldemokrata Milanka Opačić i Nenad Stazić uz simboličnu cijenu od 7 kuna po danu ljetovalo na Brijunima dva vrela mjeseca i da ih je tamo dovozio i odvozio, ni manje ni više, nego gliser Hrvatske vojske.

Gospar Frano je, međutim, u duhu stare dubrovačke diplomacije, prešutio još neke zanimljive činjenice koje će ipak isplivati na površinu nakon što je gliser njegovim retoričkim pitanjem potopljen.

Ministar obrane Branko Vukelić će tako dometnuti kako je gliser služio ne samo kao prijevozno sredstvo do Brijuna, nego i kao taksi do Pule u sitnim noćnim satima, a sam prozvani Stazić u svoju je obranu obznanio da je korištenje vojnog brzojurećeg čamca odobrio glavom i bradom sam predsjednik države Ivo Josipović, koji je, pak, tu vijest potvrdio čak iz dalekog New Yorka, dodavši još neka uvjerljiva objašnjenja.

On je to učinio jer se do Brijuna ne može pješice, što je neoboriva činjenica. Josipović bi takav prijevoz odobrio ne samo članovima svoje stranke nego i svim drugim zastupnicima i zastupnicama, jer je ovdje bio bitan cilj putovanja, a cilj, kao što je poznato, opravdava sva sredstva.

A cilj putovanja, procijedio je to Josipović kroz zube, bio je posjet jednoj od predstava privatnog teatra Rade Šerbedžije zvanog vrlo učeno Ulysses, što valjda dolazi od Uliksa ili Odiseja. A ta kazališna odisejada zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen, koji traje evo već desetu godinu.

Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvakom hrvatskog glumišta i žestokim navijačem Partizana.

A onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata, izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomate i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika.

Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba “Kralja Leara”, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana. I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nije pobralo toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije.

Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet od 3,5 milijuna kuna pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna, što privatna poduzeća, pohodili su ga već na premijeri pokojni Ivica Račan, Antun Vujić, Đurđa Adlešić, Josip Leko, Ivan Jakovčić, Nikola Pilić, Goran Štrok, Furio Radin, Marina Paliković, Tena Štivičić, Duško Ljuština, Tomislav Dragičević, Igor Dekanić, cijela ekipa Gonga (Mesić se ispričao), a tamo i dalje hodočaste svi političari koji drže do svoje karijere.

Ove je godine bio najavljen dolazak na Brijune i Jadranke Kosor, ali je propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev nekih komentatora i taj bi je propust zaista mogao stajati karijere više nego smanjivanje radničkih prava.

Osim Jadranke, neugodno iznenađenje priredila je i Angelina Jolie. Mediji su u slavu našeg junaka pisali danima kako ova slavna dama stiže njemu ravno u pohode, a od nje ni traga ni glasa. Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih, a ignoriranih glumaca i festivala).

Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam, Rade, što si nas ošamario”), jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena.

U svom demanti-odgovoru Ministarstvu branitelja koje ga je kritiziralo zbog navodno uvredljivih izjava o Domovinskom ratu i braniteljima, poznati glumac Rade Šerbedžija gorko konstatira kako je u Zagrebu četnik, a u Beogradu izdajnik. Četnik zaista nije, jer nikada nije nosio džeferdara o ramenu, a još manje je izdajnik srpske stvari. No, vjerojatno mu nije lako. Bilo bi mu lakše da je četnik u Beogradu, a izdajnik u Zagrebu.

Rade je bio fanatični navijač Partizana na utakmicama protiv Dinama, uoči fatalnih devedesetih solidarizirao se sa Slobodanom Miloševićem i njegovom antibirokratskom revolucijom, kad je počeo rat, preselio se u Beograd, a onda se kao disident nekoga ili nečega zaputio u bijeli svijet sve do Hollywooda, nad ruševinama Vukovara stigao sudjelovati u snimanju jednog srbijanskog propagandnog filma.

Dvije tisućite, promjenom vlasti, vraća se u Hrvatsku, osniva Teatar Ulysses na Brijunima, režira svrgnutoga Kralja Leara s jasnom asocijacijom na umrlog Franju Tuđmana, organizira predstave i konferencije o Gavrilu Principu kao borcu protiv imperijalizma, formira glumačke i autorske ekipe po strogom jugoslavenskom ključu.

Naknadno se predstavlja kao mirotvorac, danas žali za Jugoslavijom "koja je bila krasna zemlja koju razvališe idioti", recitira nostalgične pjesmice, vraća se jugoslavenstvu kad već nije uspjela velika Srbija.

Eto, to bi ukratko bio politički profil "velikog glumca". Malo je čudno i za mnoge iritantno da se takav profil oblikovao u Zagrebu, u gradu u kojemu je Šerbedžija osnovao obitelj, bio neosporna obožavana zvijezda, protagonist hrvatske kulture i jezika, zaljubljenik u Krležu. Kad je bilo stani ili pani, izabrao je ipak Beograd, dok su njegovi kolege i prijatelji organizirali po kazalištima kulturne brigade otpora, a pjevači pjevali "Moju domovinu".

Kažem, malo čudno sve to jest, ali sve je to istovremeno i pravo jednoga čovjeka da se osjeća, misli i govori kako hoće. Ono, međutim, što je još čudnije i što je teško razumjeti i još teže opravdati, to je odnos hrvatske politike prema čovjeku koji se stavio na neprijateljsku stranu dok je zemlja doslovce krvarila. Država mu daje cijeli otok u koncesiju, financira njegovo kazalište i tjera javna poduzeća da ga sponzoriraju, njegove predstave pohode uglednici, dobiva stan i postaje akademskim profesorom, stalni je gost televizija, novina i svečanih prijama.

Ukratko, postaje kulturnom i političkom paradigmom, kojoj se svi klanjaju do poda u skladu s maksimom: svi se svima moramo ispričati, pa i žrtva agresoru. "Oprosti što si me zgazi", rekao bi ironično čakavski pjesnik.





Oznake: peta kolona, Hrvatska

Verica

petak , 09.12.2016.



Zvala sam se Verica Nikšić, imala sam 13 godina kada su me Srbi ubili u Širokoj Kuli, jer sam se rodila kao Hrvatica.



Bila sam mala zaigrana djevojčica. Voljela sam se igrati, ići u školu. Voljela sam svoju mamu, tatu i sestru. Voljela sam život. Imala sam 13 godina i maštala o budućnosti.

Onda su jednoga dana počeli stavljati nekakve barikade, pa nismo smjeli nikud. Nismo mogli niti u školu. Počeli su nas napadati. Naši susjedi. Ljudi koji su počeli puštati dugačke brade. I onda, jednog dana, počeo je rat. I ubijanje ljudi koje su oni zvali ustašama. A moja mama ih je zvala Hrvatima. A ja? Ja nisam znala što to znači biti Hrvat, biti Srbin, biti ustaša. Bilo mi je samo do igranja, iako se više nikad nisam se igrala.

Po čitave dane naši su susjedi pucali minobacačima po Perušiću, Ličkom Osiku i okolnim mjestima. Buka granata je postajala neizdrživa. Mina je bilo jako jako puno. U blizini je bila tvornica mina. Pa su oni neprekidno pucali. A to je znalo trajati satima. I tako čitav dan. I po čitave dane.

Jako sam se bojala. Povremeno su pucali i iz pušaka. Pucali su i po našoj kući, pa nikad nismo smjeli stajati pored prozora, jer ... Nikad se nije znalo kada će zapucati. Mama mi je govorila da oni to nas samo malo straše. Bilo mi je malo čudno, to da nas malo straše. A da mi jedva preživimo kad nas samo malo straše. Ali valjda mama zna. Ili me možda samo tješi?

Ubrzo su počeli nestajati ljudi koje su oni zvali ustašama. Pitala sam mamu:
“Mama, što je to ustaša?“
Mama mi je odgovorila da oni, kad hoće ubiti nekog Hrvata, samo kažu da je ustaša. Pa ga potom ubiju kao psa.
“Ubijaju li oni samo muške? Ubijaju li i stare žene?“ pitala sam.
Mama mi je rekla da nema veze koliko tko godina ima. Nema veze i je li muško ili žensko. Oni ga jednostavno proglase ustašom.

Nisam to razumjela. Pitala sam mamu:
“A djeca, jesam li ja ustaša? Hoće li i mene ubiti?”
Mama više nije mogla govoriti. Samo me je grlila i plakala. A ja sam razmišljala:
„Što ako sam ja taj ustaša_ I mene će ubiti.“

Taj dan nisam ništa jela. Jednostavno nisam mogla. Samo sam razmišljala:
“Što ako sam ja ustaša?“
Drugi dan pitala sam mamu kako oni znaju tko je ustaša? I što je to ustaša? Vidi li se to na nekome kad je ustaša? Bilo me strah. Ima li možda negdje na meni neki znak da sam ja ustaša?
“Ludice mala, nema ništa na tebi što je znak da si ustaša. Ti si prekrasna mala djevojčica, ali…?”
“Ali što mama?”
Mama se opet počela tresti.
“Ma daj, reci mi što ali? Možda ipak ima nešto zbog čega će me oni proglasiti ustašom i ubiti?”
“Ima ... ma ne ... ne mislim da će te ubiti ... nego ima nešto … oni svakog Hrvata, a ponekad i Srbina, kog žele ubiti proglase ustašom. Ali ne vjerujem da će te ubiti. Pa ti si moja slatka mala curica koja nikome ništa nije zlo učinila.”
To me je malo smirilo. Pa sam mamu pitala:
“A ti mama, jesi li ti nekome nešto zlo učinila?”
“Nisam zlato.” rekla je mama.
“A striček Petar, teta Marija, baka Kate, jesu oni neko zlo učinili kad su ih ubili?”
Mama se opet počela tresti. Znala sam da sam pretjerala.
“Oprosti mama, neću te više pitati ako o tome e želiš pričati.”
“Ma nije to zlato moje malo, nego ... teško mi je, ali ... Evo, odgovorit ću ti. Nisu ništa bili krivi ni striček Petar, niti teta Marija, niti baka Kate, mislim ... Krivi su jer su Hrvati … Ma nisi me razumjela, nitko od njih nije ništa učinio da ga se proglasi ustašom i ubije ... Dovoljno je što si Hrvat.”
“Mama, ali ti si Hrvatica!” uskliknula sam i šokirala se jer sam odjednom shvatila da će joj reći kako je ustaša i ubiti je.
“Ma neće, ne pričaj gluposti.” rekla mi je mama.

Taj tren počelo je pucati. Metci su se odbijati po zidovima. Mama me je stisnula u naručje kako bi me zaštitila. U kuću su upali naoružani bradati ljudi i istjerali nas van govoreći nam da smo ustaše. Strašno sam se bojala za mamu.
“Moja mama nije ustaša vikala sam” dok me je mama smirivala.
Bradati su se ljudi smijali i govorili grozote. Mama je plakala i govorila:
“Nemojte nju molim va! Ubijte mene samo nju poštedite! Molim vas ljudi, budite ljudi! Nemojte mi dijete ubiti!”
Oni su se samo smijali. Počeli su nas tući puškama. Jedan od njih me je jako udario. Skoro sam se onesvjestila. Pala sam i plakala. Mama je ležala u krvi. Oni su se smijali i govorili:
“Sad ćemo videti kol’ko ustaše veruju u Boga? Bacaj to u kuću i pali!”
“Moja mama nije ustaša! Nemojte je ubiti!” vikala sam.
Mama mi je nešto pokušavala reći, ali nije mogla. Sve me je više hvatala panika. Jedan mi je bradati govorio:
“Mama t enije ništa naučila? Tvoja mama je Hrvatica. Svi ste vi Hrvati ustaše i mi ćemo vas sve pobiti.”
“Što smo vam napravili?” pitala sam.
“Hrvati ste” odgovorio mi je bradati.
“Pa nisam ja birala kako ću se roditi? Ništa vam nismo napravili.”
“Ajde ne mudruj nego marš nazad u kuću. I ponesi mamu.” odbrusio mi je bradonja.

Pomogla sam mami da nekako ustane. I odteturale smo u kuću. U njoj je već bilo puno ljudi koje sam jedva prepoznavala. Svu su bili krvavi i izubijani. Čekali smo što će se dogoditi. Eksplodirao je zid i raznio je neke ljude. Opržila nas je vrelina. Bacila sam se po mami da je zaštitim. Jako sam se bojala da mama ne umre. Druga eksplozija me je ošamutila. Kad sam se osvijestila, vidjela sam kako uokolo nas sve gori. Nisam više osjećala strah. Nisam više ništa osjećala. Znala sam da odlazim. I osjećala tugu zbog svih tih ljudi koji su oko mene jaukali, koji su umirali.

Shvatila sam kako idemo sa ovog zlog mjesta od ovih zlih ljudi. Kako idemo kod dragog Boga.

Sve je oko mene nestajalo i osjetila sam ljubav ...




U jednom danu ubijeno je 34 stanovnika Široke Kule uključujući i curicu od 13 godina, Vericu Nikšić. Pokolj nikad nije dobio epilog na sudu. Samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici, Ličkom Osiku, ubijeno je oko 180 Hrvata. Svi koji nisu uspjeli pobjeći sa okupiranih područja. Pobijeni su na najokrutnije moguće načine.

Nitko nikada nije odgovarao osim što su kolovođe okupacije i ovih zločina osuđeni u Beogradu zbog pokolja obitelji Rakić, ukupno njih petero, a koji su pogubljeni od optužbom kako je Mane iako Srbin, bio hrvatski špijun, a što provjereno ne odgovara istini. Netko iz obitelji Rakić bio je jako utjecajan u Beogradu i nije dao da to prođe bez kazne. Pa su Čedo Budisavljević i Mirko Malinović osuđeni na po 12 godina zatvora, a Milan Bogunović i Bogdan Grujičić na po deset godina zatvora. Zbog ubojstva obitelji Rakić.

Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nikad nije osuđen. Niti je DORH u 25 godina pokrenuo o tome istragu.

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj i ne zna. U mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je, jednako kao i Verica, bila mala djevojčica. Ni po čemu drugačija od Verice, no ipak s jednom malom, lešinarima strahovito bitnom, razlikom. Aleksandri je tata Srbin, pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više. Upit na stranicama Documente:
“Aleksandra Zec”
17 rezultata pretrage
U upit na stranicama Documente:
“Verica Nikšić”
0, nula, ništa, muk, nema postojanja. Nebitno. Djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. To su kriteriji Documente.

Lešinarenje na nesretnom djetetu, Aleksandri Zec, poprima groteskne razmjere. Rade se predstave, prenose se usmene i pismene predaje. Svake godine, pa i ovih dana, lešinari u mainstream medijima zloupotrebljavaju njenu smrt u svrhu stjecanja imovine i bodova kod političkih mecena koji razgrađuju Hrvatsku.

I na kraju, istine radi, Aleksandra je žrtva zločina iz koristoljublja, a ne nacionalizma. Čak štoviše, mama joj je Hrvatica. Dok je Verica ubijena samo zbog toga što se rodila kao Hrvatica, ali lešinari to uporno prikazuju kao dokaz da Hrvatska ne smije postojati. I da se trebamo sramiti što postojimo.

Sve to važi samo za Hrvate. Srbi koji su ubili 402 djeteta samo zato što su djeca Hrvata ne trebaju se sramiti. To je čak na diku i ponos. Svim tim lešinarima po lešinarskim medijima. Nitko od njih nikad neće spomenuti niti jedno drugo djete i prozvati one koji su pokrenuli ovu spiralu zla. Lešinari su to bez ičeg ljudskog.

To što Documenta Vesne Teršelić ne priznaje patnje male Verice, to što notorni Zoran Pusić ili još notorniji Ante Tomić ili Robert Anić/PIXELL ne priznaju muke djece hrvatskih krvnih zrnaca, a sve bi nas raspinjali i klali zbog Aleksandre. Sve to se događa uvijek kad god im treba novca. Pa lešinare smrću male Aleksandre. A Srbija, ona je svoje masovne ubojice osudila samo zbog obitelji Rakić, inače ne bi.

No mi imamo DORH. Imamo li mi DORH? Prošlo je 25 godina od 13. listopada 1991. kad su u jednom danu ubili najmanje 34 osobe hrvatske nacionalnosti, uključujući i malog anđela Vericu. DORH ništa nije napravio. Dapače, čak je i broj samo djelomično utvrđen. Mnogi koji su tada, tih dana, "nestali“ još se i dan dans vode kao "nestali", što znači da se za njih ne može utvrditi jesu li ubijeni, gdje su ubijeni i gdje su pokopani ili možda jednostavno bačeni u neku jamu kojih u tom području ima zaista puno. Optužnica nema, progona nema, nema ni osude. Zapravo nema ničega. Sve je nebitno. Muk. Samo jeziva tišina.

Krajem devedesetih DORH-u au podnijete kaznene prijave. Kasnije su te prijave dopunjavane. Ali ništa, nula. Muk. Jeziva nepravda. Zločinci, od kojih su neki sigurno u Hrvatskoj i njihovi jataci, u Hrvatskoj, uživaju. Prijave su ponovo podnešene 2015. Rezultat? Pogađate! Muk. Ništa. Nula bodova.

Što se čeka, to svatko neka pogađa sam za sebe. U svakom slučaju 25 godina od zločina u srcu Hrvatske predugo je vrijeme. I nitko normalan ne može reći kako je slučajno što se ne pokreću postupci za genocid na tako malom području.

Zar potpuno istrebljenje Hrvata u tim područjima ne zaslužuje istragu? Istovremeno Srbi uhićuju Hrvate na temelju optužnica i svjedočenja iznuđenih stravičnim mučenjima u logorima? Što ne valja s nama Hrvatima da nam to rade? Zašto dozvoljvamo da nas ubijaju i da ih, tobože naše službe, ne progone niti nakon 25 godina? Ima li kraja ovom zlu? Zašto DORH ovo radi?

Zar smo stvarno slijepi i gluhi na stravične patnje djece koja su kriva samo zato što su djeca Hrvata? Zar je, po DORH-u, zločin roditi se kao Hrvatica i zasluženo umrijeti na stravičan način? Zar su DORH-u posuđene Bandićeve stolice udruzi “U ime obitelji“ bitnije od patnji male Verice i stotina pobijenih u i oko Široke Kule? Imaju li ljudi u DORH-u dušu? Imaju li ljudi u DORHu djecu? Kako bi se ti isti ljudi u DORH-a osjećali da im je netko mučio i spalio dijete? I da psihopate u "udrugama" i zločinci na slobodi, koji šeću među nama, ignoriraju takve zločine?

Boga ima. Ljudi rade to što rade. Ali neka zapamte, jednako će proći oni koji su pobili ljude i oni koji ih nagrađuju tako što ih 25 godina štite od progona. Boga ima.





Oznake: Verica

Živi mrtvaci

utorak , 06.12.2016.



Sada se demonstrira? Zaista? Čovječe, ne razumijem to. Očito to nisu Republikanci koji to vani ruše. Znaš, oni koji pale po ulicama, blokiraju promet i tome slično (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Znate, to su liberali.
Da, to su ljudi protiv Drugog Amandmana, jer žele smanjiti nasilje i da nitko ne smije imati oružje. Isti ljudi koji su protivnici zabrane pobačaja, jer oni žele spasiti živote ( podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska ).
A vi sada sve sami uništavate, jer je vaš kandidat izgubio? (podsjeća li to na neke “anfiašističke” akcije u nas, moja opaska).
Razumijete, to je problem sa ovom zemljom ( i Hrvatskom, velim ja).
Ne možeš sve dobiti kako ti se prohtije. Svatko želi biti politički korektgonuan. Prestanite cmizdriti! Ništa nije za badava! Niste robovi! Ako nije po vašem onda se ponašate kao dvogodišnjaci. Uništavate tuđu imovinu,, uništavate ceste, ljudi kasne na posao! Čovječe, drago mi je da ne živim u New Yorku ili Washingtonu ili Oregonu, jer bi vas izlupa o dupetu! Vi ste nevjerojatni! Vi ste razlog zašto je Donald Trump pobijedio na izborima. Siti smo vas mlakonja!
Ništa niste zaradili! Nitko od vas nije nosio uniformu, ne poštujete Američku zastavu, ne poštuje himnu, ne priznajete Bibliju! Ali želite da je sve po vašem? Za ništa se niste borili, a želite imati sve. (koliko sličnosti sa antifašistima u Hrvatskoj, moja opaska).
Svi ti ljudi vani koji pale i protestiraju, mislim da ih policija ne smije štititi! Kada ti ljudi gledaju našu zastavu kažu “to nije moja zastava” (podsjeća li vas to na neke naše, iz Hrvatske, cool blogere na ovo blogu, da ih nabrojim, opet bi me brisali, jer …), Donald Trump “nije moj predsjednik” (isto, KGK nije moja predsjednica, moja opaska).
Znate što? Onda očito ovo nije niti njihova zemlja. Odlazite! Nađite si drugu zastavu, nađite si drugog predsjednika! Idite u Meksiko! (u tri skoka odlepršajte iz Hrvatske, u Srbiju ili bilo gdje, moja opaska)
Baš me briga, ali prestanite razbijati stvari! Prestanite uni[tavati i propovijedati o miru, jer sami sebi skačete u usta.
Ja sam Dionne Alexander. Amerikanac na prvom mjestu.




Postoji niz popularnih filmova o zemlji živih mrtvaca. “Land of Dead“. Zombiji svuda oko nas. “The Walking Dead“ svaku večer na malim ekranima. Čak je i Brad Pitt otkupio prava na knjigu “Svjetski rat Z“ i snimio uspješan film. Sve je to uostalom u sferi uspješne filmske imaginacije i još uspješnije zarade. No, postoji zemlja, moderna članica EU-a i NATO-a gdje su zombiji, živi mrtvaci, hodajući mrtvaci čista stvarnost. Svakodnevnica. Naravno, pogodili ste. To je Hrvatska. Od pada Berlinskog zida do 5. kolovoza 1995. g. bilo je dovoljno vremena da se definitivno riješimo naših “živih mrtvaca“ zaraženih virusom jugoslavenstva. No pokazalo se da smo svi zajedno debelo podcijenili taj žilavi virus. Pogledajte i čitajte Velimira Viskovića, Radu Šerbedžiju, Nenada Stazića, Borisa Dežulovića, Antu Tomića, Branimira Pofuka, Sanju Modrić, Igora Mandića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Olivera Frljića, Milu Kekina i da ne nabrajam jugo kolonu u tzv. masmedijima i televizijama.

Pokojni Tuđman je jednom, u času depresije i pesimizma, procijenio da ih je oko 20%. I pogriješio. Sad je već očito da ih je oko 30 % (što se otprilike poklapa s ukupnim brojem glasova koje sve lijeve stranke zajedno u Hrvatskoj osvajaju na izborima, moja opaska).

The Walking Deads marširaju Lijepom našom. Udomili su se u “nevladinim udrugama“, ali bez dnevnih doza sviježe krvi (kuna) od te iste Vlade ne bi preživjeli ni mjesec dana. I slave od Kumrovca pa do Proložca Tita, Jugoslaviju, 29.novembar, dan ustanka 27.srpnja u Srbu itd. Ljeti se odmaraju na Brijunima. Možete li zamisliti scenu kad se “živi mrtvaci“ skinu u kupaće kostime? Referendum “U ime obitelji“ pokazao je odnos snaga. 70% prema 30%. Ali za žilave jugo-zombije sasvim dovoljno da “u ime ljudskih prava“ i “slobode govora“ krenu u još jednu bitku za nikad neprežaljenu Jugu.




29. studenog strasno je kriknuo notorni Jugoslaven Velimir Visković:
“Sretan Dan Republike svim nostalgičarima, pa makar zato svi skupa godinama ljuštili krumpire.“
Čovjek godinama živi na proračunu RH, ako Rade ne zna, valjda on zna kako nas je ta Jugoslavija sa svojoom JNA 1991.g. napala. Da nas je brutalno razarala, klala po Ovčari, Škabrnji, Dubrovniku, Karlovcu, Saborskom. Okupirala jednu trećinu zemlje (sa zemljom sravnila 40%, moja opaska), a naš se Velimir dere:
“Sretan dan Republike“

Kad je na taj zakašnjeli krik našeg zombija reagirao Tihomir Dujmović, Velimir je izvadio iz rukava otrcanu i toliko puta apsolviranu kartu. On je ustaša! Sinovi ORJUNE uozbiljite se. Jedno je odgajati FAK i fakovce, a drugo je promovirati i slaviti agresore koji su klali ranjenike na Ovčari. I ako netko digne glas odmah ga proglasiti ustašom. Lako je bilo u idilična vremena. Milicija u 4 ujutro, Sedmica na Zrinjevcu i Lepoglava ili Gradiška stara. Dobro, nije ni našim jugo-zombijima lako.

Treba se svako jutro probuditi u državi koju mrziš iz dna duše. Kad u kafiću popiješ kafu, umjesto dinara moraš izvući čistu ustašku kunu. I još se i te kako boriti da ti neoustaška vlast svaki mjesec puni novčanik s odvratnim ustaškim kunama.




“Para vrti gde burgija neće,“ kažu naše komšije. Zombiji vole mrak. Kad počne svitati uvlače se u svoj partijske ćelije. U filmove. U RH nije baš “kak’ u filjme“. Kod naš pobjesne kad vide Hrvatsku povijesnu zastavu na kojoj je grb sa prvim bijelim poljem. Zato ih i nema na Trgu sv. Marka gdje od 14. stoljeća stoluje crkva s grbom koji ih baca u ideološki očaj. Velika je žrtva “veliki“ glumac Rade Šerbedžija. On je izuzetno skroman. Kao uostalom i svi veliki ljudi. Na N1 je neoprezni novinar postavio provokativno-podmuklo pitanje. Nešto u stilu – recite nam napokon tko je bio agresor u Domovinskom ratu? I samo zahvaljujući činjenici da su veliki ljudi spremni trpjeti za sve nas male, sive i beznačajne,

Rade je ostao u emisiji. U razgovoru za Večernjak otkrio je svoju intimnu dramu. Ma što intimnu… antičku dramu. Dobro je napisao zombi Nenad Bunjac u slobodarskom Indexu:
“Neoustaše žele Serbedžiju živog zakopati.“
Ni više ni manje bunca Bunjac. Zna talentovani Nenad da je to ustaški specijalitet. Sjeća se on kako su ustaše u Hudu jamu žive zakopali oko 3.000 narodnih neprijatelja. Isti ti bacili su sad oko na Radu i familiju. Ali ”non passaran”, misli Neno. Kaže Rade u Večernjaku da nije istina:
“da su gadovi sj…. divnu Jugoslaviju i ako ga Milena Zajović o tome nije ništa ni pitala. To je za Milenu tako delikatna tema koja zadire duboko u Radetovu intimu…“
"U Zagrebu sam četnik, a u Beogradu izdajnik“ cvili Rade Mileni.
I bilo bi “prosto lepo“ da je izdajnik Rade iz Beograda zbrisao svojim četnicima u Zagreb. Raširenih ruku bi ga dočekali na HRT-u, Bunjac, Visković, Dežulović, Frljić, Rudanica, Ante Tomić, Jelena Lovrić, svi u nadi da će s njim stići i “naši“ Kadijević, Blagoje Adžić, Andrije @Irene Rašeta
U Beogradu su Radetu kao i svakom izdajniku odmah ponudili ulogu u filmu o njihovom Vukovaru gdje se pomalo puškaralo. Ali Rade ni danas ne zna kako je to završilo. I ne boji se on da će ga “neoustaše živog zakopat“ kako ga plaši maštoviti Neno. Na Brijunima, ili kako Rade kaže Brionima, nema ustaša. A nema, koliko se Rade sjeća, ni rudnika. Sve što Rade želi je da ga ustaše puste na miru. Dosta su mu Brijuni, par milijuna onih kako se zovu…kuna i Krležina violina kako bi se uspješno borio sa zvijerima.




Slovenci nemaju ni slučajno toliki divergentan odnos prema Titu kao recimo Hrvati. Oni uredno njeguju spomen na lik i djelo pokojnog Maršala. Tito je naime, bio hibrid pola Hrvat, a pola Slovenac. Kao Slovenac posezao je za hrvatskim teritorijem, a kao Hrvat ga je velikodušno prepuštao Slovencima.



Za HRT i ostale naše lijeve medije je Trump diktator, opća opasnost za demokraciju, elementarna nepogoda, nesposoban za mjesto predsjednika, a da nije još ni ušao u Bijelu kuću. Pogodili su isto toliko kao u prognozama da je Trump totalni autsajder u odnosu na karizmatičnu Hilary Clinton.

Fidela Castra očito bolje poznaju. Umro je “vođa revolucije“, veliki svjetski revolucionar, ljubljeni “El comandante.“ (HTV je kao i sav pošten antifašistički svijet lio suze za tim, po njima veličanstvenim vođom koji je obožavao Tia, a i Tito njega, moja opaska). Za jedinstvenog vođu određeno je 9 dana žalosti. Navodno će jedan dan žaliti oni čiji broj auta završava na parni broj. Zatim oni na neparni. (Što podsjeća na velika dostignuća Titove Jugoslavije kada je iz istog razloga sla ... pardon žalovanje zbog smrti Velikog Vođe trajalo 40 dana, 20 dana za one koji na svojim vozilima imaju parne registracijske brojeve, a 20 za one s neparnima, moja opaska). Kako je na otoku premalo automobila ići će se na parne i neparne datume rođenja. Trenutno je najvažnija stvar da na sahranu voljenog Comadantea dođe što više svjetskih El Comadanatea na čelu sa Stipom Mesićem i demokratskom vođom Sjeverne Koreje. Narod i nakon smrti iskazuje začuđujuću ljubav prema Fidelu. Zato se svi Kubanci moraju upisati u knjigu žalosti koja je otvorena i u najzabitijim mjestima Kube, a policija zatim provjerava jesu li se svi upisali ili ne. Ako se slučajno netko nije upisao, bit će mu oprošteno nakon što odleži godinu dvije u zatvoru.

Bio sam dva puta na Kubi. Krasan otok i krasan narod. Prvi puta vodič nam je pokazivao Havanu. Došli smo do jednog ogromnog zida na kojem je umjetnik naslikao sve gradonačelnike u povijesti Havane. Jedna znatiželjna turistkinja (slučajno moja supruga) zapitala je vodiča:
“Zašto ni jedan gradonačelnik u povijesti Kube nije bio crnac?“
Vodič je na to pristojno odgovorio:
“To je dobro pitanje.“
Naime El Comadante je, usput rečeno, bio veliki rasist. U demokratskoj Kubi vladao je apartheid. Bijelci na Kubi čine 37% stanovnika, a 63% su crnci ili mulati. Gledajući partijske plenume stjecao se dojam da je Kuba južnoamerički Island. Potpuno bjelačka. S druge strane, gledajući recimo Olimpijske igre 98% kubanskih sportaša su crnci ili mulati. Zamislite da recimo u RH ima 37% naših istočnih komšija? Došlo bi u pravom smislu riječi“ do istrage vaše ili naše.

Čudi me da taj evidentni rasizam nije primijetio veliki prijatelj Castra i ravnopravnosti naroda Stipe Mesić. Crnci u crnom apartheidu, a crni Stipe kao i uvijek nesvrstan. Lijepo je budućnost Kube u Večernjaku opisao Nino Raspudić:
“Ubrzana privatizacija i bezakonje. Bivši komunistički direktori postat će tajkuni, denuncijanti tajne službe koja je desetljećima ubijala i zatvarala neistomišljenike postat će predsjednici nevladinih udruga, a kćeri i sinovi partijskih čelnika financirani od Amerikanaca solit će narodu pamet o ljudskim i manjinskim pravima.“
Ne podsjeća li vas ovaj opis na 1991.g. i dolazak demokracije u Lijepu našu? Dobro, nije baš sve isto. Kod nas, recimo, sinovi i kćeri bivših partijskih čelnika nisu bili barem u početnoj fazi financirani od Amerikanaca. Nego od Mađara. Naime Džordž Soroš bio je Mađar.

Tako diktatori jedva čekaju da odapnu. Znaju da će biti glamurozno. Ridanje, padanje u nesvijest. Narod ne može doći k sebi kavo ga je zlo snašlo. A još ako se netko nije upisao u knjigu žalosti … Teški dani za demokraciju. Che Guevara i Fidel napokon obojica skupa. Odozgo gledaju kako sve odlazi k crnom vragu. A 63% su crni. Žao im je brzog i efikasnog pravosuđa. Na tajnom mjestu u Havani kamionom se dovezu narodni neprijatelji. U 12 sati započinje suđenje. U 13 sati izriče se smrtna presuda. Ali na nju postoji pravo žalbe. U 13:45h žalba se odbija i u 14h počinje strijeljanje. Brzo kao naš Ovršni zakon. Mnogi bi tu procesnu pragmatičnost rado primijenili na tvorce našeg Ovršnog zakona …




Jagna Pogačnik, knjževna pomajka Ante Tomića, je potresena. Pročitala je grandiozni roman o potresnoj priči o prvoj Einsteinovoj supruzi Milevi. Jagna je potresena. Roman je potresan, a stari Albert demaskiran. Mileva je bila studentica teorijske fizike u Zurichu. Naravno, briljantnog uma i, po uvjerenju potresene Slavenke Drakulić, zaslužna za neke od najvećih Eisteinovih otkrića. To je otkriće svih otkrića! Najprije Tesla, a sad i Mileva. Mileva je u stvaralačkom zanosu izmišljajući otkrića koje je sebi pripisivao pokvareni Albert dala svoju kćer na odgoj drugim ljudima. Naravno, na nagovor zločestog Alberta. Stvarno hvale vrijedan napor naše Slavenke da prikaže život žene koja je podčinila svoj identitet muškarcu. I to nekakvom Einsteinu. Ima glupana koji bi ovaj roman odmah proglasili feminističkim kukavičjim jajetom. Što je još zanimljivije, bili bi u pravu.

Albert Einstein jednom je rekao:
Samo dvije stvari su beskonačne. Jedna je svemir, a druga je ljudska glupost. S time da za svemir to nije do kraja dokazano.




Mudraci u EU odlučili su dati lekciju iz povijesti nestašnim Hrvatekima koji bi sebi pisali povijest onako kako su je oni sa svojom nacionalističkom mrenom tobože vidjeli. Knjiga je predstavljena u EU parlamentu 15.studenog:
Rat za Hrvatsku nezavisnost počeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “dilerični HDZ-ovi manijaci“ dok su se igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočenja, a završava akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju “oslobođenjem“, a Srbi “padom“. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine" (ma odjebite zajedno sa svojim "pokroviteljima" predvođenim četnicima koji vladaju Srbijom - Vučić, Nikolić i "ekipa", a kakva vlast, takav narod, moja opaska).

Eto to su epske gluposti Centara za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) u takozvanoj zajedničkoj povijesti jugoistočne Europe (koje frapantno podsjećaju na "genijalne" @lastavičine, @mecabg i @bonitine komentare na ovom blog portalu, moja opaska). Najprije su nam ti ignoranti izglasali, uz pomoć Bude Lončara, embargo na kupnju oružja, a sada isti žele embargo na pravu istinu naše najnovije povijesti. Otkud puše “vetar“ može se razaznati iz izjave budućeg dekana Filozofskog faksa Nevena Budaka u kojem još uvijek čuči zadnji partijski sekretar Filozofskog Fakulteta u Zagrebu. Profa kaže:
”Te čitanke služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina.“

Ma bravo budući dekane (danas svatki drek može postati "profesor", moja opaska)!!! Ajmo se malo vratiti “demaskiranom“ Einsteinu. Nećemo učenike tupiti s gotovom “Teorijom relativnosti.“ Treba im samo sugerirati da oni sami stvore svoje vlastite zaključke o toj teoriji. Naravno, u slučaju naše novije povijesti da se učenicima ne bi servirala gotova istina oni će već, shodno svojoj mudrosti, sami zaključiti je li se rat koji se je vodio u Hrvatskoj zvao Domovinski rat ili Otažbinski rat. Možda bi nešto o ovome mogao reći i Davor Bernardić novi čelnik SDP-a. On je, naime, protiv revizije povijesti. Evo mu prilike da dokaže svoju dosljednost.

Jednom su uz Svjetski dan pismenosti zapitali bivšu ministricu Andreu Zlatar Violić je li se posvadila s pravopisom, kad sustavno stavlja ZarezZarez ispred Hrvatskog slova.

Zvonimir Hodak,
5. prosinca 2016.





Oznake: komunisti, antifašisti, Hrvatska, usa

Jugoslavenski naci-fašizam (4. dio)

subota , 03.12.2016.



Već gotovo stotinu godina Hrvatsku i Hrvate razdire i uništava pojava kojoj povjesničari, političari, politolozi, filozofi, analitičari i svi ostali ne mogu ništa. Ta pojava nekim čudom odolijeva svakoj analizi, svakom razumnom objašnjenju, svakom osvjetljavanju u konačnici. Ta se pojava zove “jugoslavenski fašizam i nacizam”.

Analogno Sotoni, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma jest u činjenici kako uspijeva uvjeriti ljude da ne postoji. Jednako, najveća obmana i snaga jugoslavenskog naci-fašizma leži u činjenici kako Jugoslavija ne postoji, niti kao nacija, a u zadnjih 25 godina niti kao država, pa se stoga niti ne razmišlja o tome bi li jugoslavenski fašisti i nacisti mogli biti fašisti i nacisti

Dodatno, kao što se Sotona uvijek voli prikazivati kao prijatelj ljudi, tako i jugoslavenski fašisti i nacisti sebe proglašavaju antifašistima. Zapravo, to je najbolji štit i plašt da se opravda pokolj gotovo 600.000 nevinih u bivšoj Jugoslaviji i to pokaže kao superiornost nad svim desetkovanim, pokorenim i porobljenim narodima bivše Jugoslavije.




Kako su jugofašisti zavladali medijima, to se najbolje može vidjeti na primjeru igre bivše SDP/HNS (Milanovićeve) Vlade s Jutarnjim listom. Radi se o onih nekoliko stotina milijuna kuna koji su Jutarnjem visjeli na vratu, a koje im je tadašnja Vlada "nagodbom" otpisala. Ali to nije sve. U četiri godine za vrijeme SDPove vlasti (2012 – 2015) brojni portali, svaki s desetak pijuna dobivali su upute i kune raditi što im je zadano: proizvoditi ustaše, fašiste, naciste, širiti mržnju, svađu, netoleranciju (tolerantna netolerancija), prozivati, medijski progoniti i vrijeđati … Zanimljivo je kako svaki taj portal ima(o) uredne dvostruke kriterije za “svoje” - Jugo-naci-fašiste, ali i za ne-svoje - Hrvate. Na temelju takve ideološke podjele tadašnje Ministarstvo kulture RH "neprofitnim medijima" je dijelilo novce (dotacije i donacije). Bivši ministar prethodne vlade, Zlatko Hasanbegović, prekinuo je takvu praksu što uzbudilo "duhove" i što mu ti mediji nikako nisu mogli oprostiti. Pa su se, što zbog financijske ugroženosti, a što po nalogu/uputama prethodne vladajuće SDP/HNS garniture orkestrirano uključili u kampanju za rušenje tadašnje vlasti.



Jeste li se ikad zapitali kakva je struktura tih portala? Za one koji nisu, malo edukacije. Nekoliko desetaka jednih te istih pojedinaca, osniva desetke, pa i stotine tobožnjih "civilnih udruga". Zatim te "civilne udruge", jedne drugima daju podršku, a svaka pojedinačno ili u grupama te udruge daju podršku "antifašistima" - bivšoj jugo-naci-fašističkoj SDP/HNS Vladi koja stoji iza njihovog financiranja. Organiziraju se bizarni prosvjedi na kojima sudjeluje šačica, uvijek jednih te istih osoba. Sve to kroz portale i druge medije pod kontrolom Vlade dobiva ogroman publicitet. U tome sudjeluje druga vrsta plaćenika, razni “novinari”, “analitičari” i “stručnjaci”, svi zajedno i svaki ponaosob proizvedeni iz ničega, bez ikakvih referencija, uglavnom bez ikakvih stručnih autoriteta i uglavnom bez odgovarajućih škola/diploma. Pa se tako, pod okriljem strogo kontroliranih medija, javnosti nameće i stvara privid virtualno nametnute stvarnosti, stvarnosti koja zapravo ne postoji, ali koja se dalje generira i reproducira sama iz sebe. Provladine udruge organiziraju "prosvjede", masovno proizvode neprijatelje i ostalo, sve kako bi se medijski promovirale ideje koje zastupaju njihove gazde, a koje se sve u krajnjoj liniji svode na povratak u bivšu Balkansku tvorevinu i tamnicu, Jugoslaviju, u ovom ili onom obliku. Te ideje "novinari", "analitičari" i "stručnjaci" iza kojih stoje iste gazde kao i iza "neprofitnih medija", te u medijima pakiraju u celofan "slobode" i "zalaganja" za sva moguća i nemoguća prava, s isključivošću davanja prava "našima", ali ne i "njihovima", kojima se ta prava oduzimaju. Pa se u stvarnosti sve to reflektira na ideju isključivosti i iživljavanja, što je otprilike nešto ublažena genocidnost koju su njihovi preci krajem WW2, sve tamo do sredine 1950ih provodili fizičkom likvidacijom "ustašoida" i "njihovih pomagača", a u stvarnosti Hrvata.

Paradoksalno u svemu tome, zapravo smiješno, pa čak i bizarno jest kako na tim "prosvjedima" uglavnom ima manje puno manje prosvjednika nego udruga koje ih podržavaju, a što komentira i potkrepljuje činjenicu kako su “prosvjednici” vlasnici i po desetak tih takozvanih “civilnih udruga”, a što se može dokazati jednostavnim uvidom u osnivačka imena koji se nalazi u Ministarstvu uprave. Sve te udruge su zapravo ćelije/ekspoziture jedne velike orkestrirane organizacije koju kontrolira jugo-fašističko-nacistička bivša SDP/HNS Vlast. I skoro sve do jedne, te udruge zvučnih imena, redovito i u potpunosti rade protiv interesa vitalnih Republike Hrvatske. Nikad se u njihovoj kratkoj povijesti nije dogodilo (niti se događa danas) da ijedna od njih ima jednu jedinu pozitivnu riječ za Republiku Hrvatsku. Nikada, ama baš nikada. Sve one uredno pišu kome god stignu u svijetu (uglavnom osvjedočenim neprijateljima Hrvatske) i konstantno pozivaju da se Hrvatsku kazni, nema veze zbog čega, bitno da se Hrvatsku kazni, kao i to da se je jako kazni, dapače čak i ošteti.




Primjeri su mnogobrojni, ali evo jednog od najopskurnijih. Radi se o smiješnom i bizarnom prosvjedu partije zvane Radnička fronta sa sjedištem u Rijeci, a vodi je opskurni Mate Kapović. Svi članovi te “fronte” nikada u životu nisu ništa radili, a javno su se hvalili kako su svi oni sadašnji ili bivši narkomani. Pa napadaju Vladu, tada tek u formiranju, a koja dolazi nakon SDP/HNS Vlade za vrijeme koje su oni kao pojedinci, članovi i vlasnici raznih udruga bili financirani od te bivše vlasti, jer ... Nova Vlada u dolasku tobože ukida ili kani ukinuti "radnička prava", te se oni u znak protesta protiv toga drogiraju. Neobičan je i bizaran primjer tragikomedije, jer ... Kako drugačije racionalno objasniti idiotizam prosvjedom protiv nadolazeće, nove Vlade kritikom prošle Vlade? Svemu tome još samo nedostaje opskurni Oliver Frljić, pa da na tu temu u svom stilu napravi jednu i nizu “angažiranih” predstava, kako bi proslavio i promovirao podršku tom veličanstvenom protestu. Kakva bi tek to komedija bila!



O čemu sve prethodno govori? Jugoslavenski takozvani antifašizam je sve samo ne pravi antifašizam. O tome postoji nebrojeno dokaza, svjedočanstava, počevši od gotovo milijun kostiju razasutih diljem Jugofašističkog Regiona ukopanih u zemlju poslije 8. svibnja 1945. godine. I ne zavaravajmo se, nisu te kosti samo kosti Hrvata, jer ... Ubijali su ovi jugo-naci-fašisti sve od reda, sve koji su imali bilo kakav prigovor. U tom su smislu čak i u Srbiji odnedavno počeli istraživati jugokomunističke zločine. A ta ubijanja su trajala sve dok NATO nije 1999. bombardirao Beograd i krenuo u vojnu intervenciju protiv Srbije na Kosovu.



Zanimljivo je i kako se jugo-naci-fašisti odnose prema četnicima i ideji Velike Srbije. Činjenica je kako ne samo da je oni toleriraju, već i da je podržavaju. Dovoljno je prisjetiti se samo čina bivšeg ministra bivše Hrvatske Vlade, Željka Jovanovića, koji se deklarira kao hrvatski Srbin, a koji kad u Beogradu na nogometnoj utakmici Hrvatska-Srbija srpski navijači – četnici - Delije na utakmici sred stadiona javno pale Hrvatsku zastavu okreće leđa i ne reagira, kao što ni ne reagira tadašnja Hrvatska diplomacija na čelu s Vesnom Pusić. Ovdje neću dublje komentirati paradoksalnu činjenicu kako su si ti današnji srpski navijači, Delije, dali ime po Delijama što je bio naziv - u današnjoj terminologiji - specijalnih dijela postrojbi tadašnje Turske vojske, a koja se je kako to pjesma kaže, u srednjem vijeku "igrala" nasred zemlje Srbije. Povijesne činjenice tu igru nazivaju pravim imenom - organiziranom pljačkom, paleži, ubijanjem i silovanjem. Za razliku od toga, u jednoj drugoj utakmici, kad Hrvatski reprezentativci nakon pobjede slave odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ista osoba je među prvima u denunciraju starog Hrvatskog pozdrava “Za Dom!”, pozdrava o kome postoji faktografija kroz stoljeća, jer ... Tobože se radi o Ustaškom pozdravu, radi se o Ustašama i veličanju Ustaškog režima, odnosno nacizma oćenito, dok ga istodobno nimalo ne smeta u džepu nositi Hrvatske kune, valutu koja je bila u upotrebi za vrijeme NDH. I Poljudska svastika pripada istom organiziranom scenariju koga ovog puta u dogovoru s direktorom i vlasnikom zaštitarske agencije koja osigurava stadion, naručuje također bivši ministar bivše vlasti, Ranko Ostojić, a to se radi jer prethodni posao nije završen. Vrhunac je pak na utakmici Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 2016. kada Hrvatska igra protiv Češke gdje isti naručitelji šalju ekipu koja gotovo prekida utakmica.



Autentična fotografija bivšeg Kukuriku ministra Grčića (prvi s lijeva) snimljena na “krajinskim” barikadama. I na ovoj autentičnoj fotografiji se vidi nekoliko autentičnih bijelih mrlja, za koje ne tvrdimo da su četničke, ali u to opravdano sumnjamo znajući kako su četnici antifašisti, pa je jasno da je antifašizam genetski dlakav, bradat i kosmat, te ga zato treba financirati ustaškim kunama iz ustaškog državnog proračuna. Inače će mu biti ugrožena osnovna ljudska prava.

Naravno da se u vezi prethodno iznesenog opravdano i logički postavlja pitanje:
"Zašto se sve to, kao i još puno toga nenavedenog, organizira i organizirano događa?"
Na to pitanje postoji samo jedan, u biti jednostavan odgovor:
"I jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i četnici u Srbiji, oboje, voze se u istom vlaku, po istom kolosijeku, te sjede u istom vagonu."
Velika Jugoslavija cilj je jednih, Velika Srbija cilj je drugih. Odredište im je slično, cilj im je gotovo isti, te su stoga Jugo-naci-fašisti saveznici Velikosrba i obrnuto, Velikosrbi su saveznici Jugo-naci-fašista, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Recimo, dovoljno je samo sjetiti se bajke o Jadovnom, jami u Lici u kojoj je po Velikosrbima preko 40 tisuća kostura koje su Ustaše tijekom NDH tamo pobacale, a što opovrgavaju arhivske snimke službene istražne ekipa Hrvatskog sabora. A bivša SDP/HNS vlast tamo svake godine, na takozvanu komemoraciju, šalje ekipu iz državne vlasti kako bi tu bajku održavale na životu, čime de facto i de iure, ta jugo-naci-fašistoidna ekipa postaje neka vrsta Velikosrpskih saveznika.

Međutim, onog trenutka kad bi se takva tvorevina za koju se obje ekipe zalažu čak i uspostavila, Jugo-naci-fašisti bi, baš kao i prije, uglavnom željeli pobili Velikosrbe, ali ne sve … Zlu ne trebalo, uvijek treba ostaviti dio sjemena da klija, kako bi ih se u danom trenutku, zatreba li, upotrijebilo za saveznike. No Srbi, osobito Velikosrbi, nisu budale, pa ne vjeruju Jugo-naci-fašistima. Ipak, kako im se ideje preklapaju, oni međusobno ne napadaju, uglavnom se ignoriraju, te jedni za druge kao da ne postoje. A onog trenutka kad bi se opet nekakav bastard od Jugo-Regiona kao države čak i uspio ostvariti, sigurno je da bi i Velikosrbi krenuli s klanjem Jugo-naci-fašista, po istom receptu kako su isti u bliskoj i daljnjoj prošlosti klali partizane i njihove simpatizere, posebno Hrvate, odnosno u bližoj prošlosti klali Hrvate tijekom razdoblja 1990/91 - 1995. i zato ih ni ovaj puta ti takozvani antifašisti ne bi uspjeli iznenaditi. Ukratko, žali Bože budala, i jednih i drugih.

Činjenica jest i kako se Hrvati niti jednoj od tih dviju grupacija ne uklapaju u planove, bilo da se radi o Velikoj Jugoslaviji, bilo da se radi o Velikoj Srbiji. Pa je zato jugo-naci-fašistička ofenziva usmjerena isključivo protiv Hrvata, čemu smo posljednjih godina i sami svjedoci. Ofanziva je to na svim razinama, ofanziva vrlo pomno isplanirana. Prvo se Hrvate ubija, a zatim (ili istovremeno) kad to tehnički više nije moguće, psihološki ih se terorizira, da bi se u najnovije vrijeme protiv njih vodili i takozvani “sudski postupci” čemu ovih dana svjedočimo u susjednoj BIH i Srbiji, ali i samoj Hrvatskoj. Pa tako oboje, Jugo-naci-fašisti u Hrvatskoj i Velikosrbi u Srbiji i Hrvatskoj, zajednički pripremaju teren za osvajanje i uspostavu bastard tvorevine zasad nepoznatog imena, no poznatih vladara.



Fotografija iz 1993, kada je današnji nakladnik Četnič… pardon, Srpskih Novosti, ugroženi saborski zastupnik Milorad Pupovac, obilazio svoje ugrožene miroljubive antifašiste i familiju u “Krajini” i hrabrio ih da izdrže pred navalom krvoločnih Tuđmanovih ustaša. Ova autentična fotografija nastala je u trenucima duboke kontemplacije i introspekcije, kao što i priliči jednom "ugroženom" manjinskom saborskom zastupniku s predstavničkim stažom od preko 20 godina u krvoločnom Ustaškom Saboru. Zamislite ga tolike godine ugroženog od glave do šubare, dok mu iz džepa vire Ustaške kune proizašle na temelju Saborske Ustaške plaće? Vidi se na fotografiji vidi kako se ugroženom Miloradu stvarno nije lako odlučiti – koju od velikih misli svoga idola i uzora Slobodana Miloševića ponoviti kao mantru usred Ustaške države, a da Hrva… pardon, Ustaše, odmah ne dreknu. Osobito kad krvoločni ustaški ministar balija handžar-Hasanbegović namjerava zavrnuti priljev Ustaških kuna čak i antifašističkim Četnič… pardon, Srpskim Novostima. Ma, to je pravi pravcati novi Jasenovac, zar ne?

(nastavlja se)


Oznake: antifašizam, nacizam, komunizam, demokracija, Hrvatska

Političke elite liberalizma i komunizma

petak , 02.12.2016.



Problem s istočnom Europom i Hrvatskom nije ideološke, niti političke naravi, već prvenstveno kulturološke i sociološke naravi. Hrvatske partijsko-političke “elite” mogu se mijenjati i trusiti, ali odbacivanje balkansko-komunističkih ideja zahtijeva puno više vremena. Odbacivanje zahtijeva mentalno odmicanje od modela usađenog u vladajuću Hrvatsku političku elitu (poziciju i opoziciju) i njihove zastupnike i zagovarače svih vrsta. Odrasla u okruženju jugo-naci-fašističkog mentalnog sklopa, ta ga se “elita” i njihovi zastupnici ne mogu osloboditi.

Najveći problem u istočnoj Europi i Hrvatskoj jest nedostatak osnovne građanske kulture. Pravna država ne nastaje državnim dekretom ili ukazom, već temeljitom dekomunizacijom, reedukacijom, odnosno učenjem nove državotvorne i nacionalne pedagogije.

Baština komunizma kao propalog režima i modela leži u potpunoj likvidaciji građanskog društva i stvaranju životinjskog prirodnog stanja, tj. stanja u kojem svatko mrzi svakog i gdje se svatko boji svakog. Vidljivo je to i u “restrukturiranju” političkih ”elita” nakon gubitka izbora i silaska s vlasti, a koje ne mjenja model već na pozornicu izbacuje stare likove s novom maskom, odnosno nove likove istog mentalnog sklopa.

Paradoks je činjenica kako su ekonomijom zavladali kapitalisti, dočim su kulturnom hegemonijom, tj. medijima i školstvom, zagospodarili marksistički i prokomunistički intelektualci.

Diktatura se u svako doba ispoljava drugačije, ali najgora je ona koja se skriva iza glazure demokracije ili patine demokratizma.

Liberalizam i komunizam počivaju na istoj vjeri u ekonomski rast i internacionalizam. I jedan i drugi imaju svoj "telos": kraj povijesti u nekom promiskuitetnom multikulturalnom višeetničkom zagrljaju. Ništa više nema svoju vrijednost, jer sve ima svoju cijenu.





Oznake: političke elite, liberalizam, komunizam

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>